Balkanska povijest odavno je izvor prijepora, a jedno od najosjetljivijih pitanja svakako je odnos Srba i Hrvata te podrijetlo njihovih nacionalnih identiteta. Dok većina znanstvenika ističe složenost procesa formiranja nacija u 19. i 20. stoljeću, dio srpskih autora i danas plasira iznimno kontroverzne teze o „pokatoličavanju Srba“ i njihovu navodnom „pretapanju“ u Hrvate.
Jedan od njih je srpski povjesničar Vladimir Umeljić, koji u knjizi Balkanski gambit Vatikana tvrdi kako je u razdoblju od 1846. do 1941. broj Srba zapadno od Drine pao za dva milijuna, dok se broj Hrvata povećao za isti broj. On to tumači „jednosmjernim prelijevanjem“ Srba u Hrvate, pri čemu ključnu ulogu vidi u prihvaćanju katoličanstva.
“U prvom redu ta koincidencija probija svaki statistički okvir i dovodi ‘ad absurdum’ svaki iole normalan odnos nataliteta i mortaliteta u okviru ove dvije populacije, a ni povijest nije ostavila nikakve pokazatelje o golemim emigracijama (kamo bi, naime, između 1846. i 1941. trebali otići oni tada daleko mnogobrojniji Srbi?) ni o još nevjerojatnijim imigracijama (odakle bi trebali doći toliki Hrvati i od 1846. do 1941. toliko značajno povećati svoju tada uvjerljivo malobrojniju populaciju, koja je 1846. bila oko tri i pol puta manja od srpske – i to bez kasnije pripojene, najprije okupirane, a potom anektirane Bosne i Hercegovine – a nakon toga i oko četiri puta manja?).
Međuodnos, svojevrsna ‘povratna sprega’ između tih brojki, je neizbježan. Radilo se, dakle, o jednom jedinom, jedinstvenom procesu. Nije teško zaključiti da je – neovisno o biološkim čimbenicima – došlo do masovnog, vrlo specifičnog i jednosmjernog prelijevanja jedne populacije u drugu, slijedeći, metaforički rečeno, do određenog trenutka princip ‘spojenih posuda’ (do izjednačenja ukupnog broja Hrvata i Srba), a potom princip ‘strme ravnine’ (dalje u korist Hrvata)”, kazao je Umeljić za portal Koreni.
Umeljić u svojim radovima navodi i da su austrougarske etnografske karte iz 19. stoljeća bilježile daleko više Srba nego Hrvata, dok su Hrvati, prema njemu, dobivali na brojnosti tek kroz proces konverzije. Pritom povlači usporedbe s drugim povijesnim situacijama u kojima bi promjena vjere ili političke pripadnosti automatski značila i promjenu nacionalnog identiteta.
Srbi doznali tko im je skladao himnu i divljaju: ‘A hrvatsku je skladao Srbin’
“Detaljna etnografska karta Austrijskog Carstva iz 1846. bilježi ukupno 813.300 Hrvata i 2.624.000 Srba na državnom teritoriju, kao i 5.183.000 ‘Talijana i romaniziranih Srba’, koji nastanjuju – uz sjeverni dio današnje Italije, tada u sastavu Habsburške Monarhije – čitavu obalu Istre i Dalmacije, gdje Hrvata, prema tim podacima, uopće nema. Čak su i Slovenci tada, s 1.167.300 ljudi, bili znatno brojniji od svojih istočnih hrvatskih susjeda.
Karta nadalje jasno razlikuje Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, što se odražavalo i u službenoj tituli austrijskog cara Franje Josipa I., koji je nosio naslov „kralj Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“. Hrvatska su naselja tada grupirana oko Zagreba, omeđena Varaždinom na sjeveru i Gospićem na jugu, slovenskim područjima na zapadu i Slavonijom na istoku. Inače, u Slavoniji su Srbi još 1790. činili većinu, pa je ondje, primjerice, 1745. osnovana Kraljevina Slavonija, koja je od 1849. do 1868. bila potpuno neovisna o Ugarskoj i Hrvatskoj.
Procurila velika srpska tajna, Vučić gomila oružje: ‘Srbija stoji iza golemog ugovora’
Zaključno, i Hrvati i Slovenci na toj su karti klasificirani kao podskupina Ilirsko-Srba. To je u potpunosti odgovaralo stajalištu njemačke znanosti 18. i 19. stoljeća (Bartenstein, von Taube, J. Schniker i dr.), koja je ‘pojam ilirstva vezivala uz srpski narod’. Pisalo se o mnogobrojnom ilirskom srpskom narodu raspršenom po cijelom Balkanu, a tek se usputno spominjalo ‘Hrvate, unijate (što po prirodi znači da se radi o pounijaćenim, pokatoličenim pravoslavcima, koji se već računaju kao pohrvaćeni) i neunijate’.
Istodobno se može konstatirati da je, s druge strane tadašnje granice Balkanskog poluotoka, u Bosni i Hercegovini kao dijelu Osmanskog Carstva, broj Hrvata bio, po svemu sudeći, neznatan i zanemariv, dok su ubjedljivu većinu stanovništva činili Srbi“, kazao je kontroverzni Umeljić.
