Zadnji dan ljeta i prvi dan jeseni držali su se za ruke na rubu mog zagrebačkog prozora, a polumokre crvene kupaće hlače na putnoj torbi još nisu ni došle k sebi od ova tri dana provedena u srcu Dalmacije. Srcu koje živi u tolikim snovima.
“Svako naše malo smišno misto jema svoje stvaaari, jema pjace, jema porte, jema kale i šporke kantune” – pjeva Roko Prč u prvim sekundama “Malog mista”, onim svojim prodornim duhom u kojem živi baš svaki šporki kantun svakog našeg malog mista. A koliko samo ima tih malih mista! I koliko je svako šporko i čisto na svoj neponovljivi način. Da ne bude zabune, autor ovog teksta je unatoč svom trenutačnom kontinentalnom prozoru odrastao točno usred jednog od njih. I desetljećima nakon toga slučajno se eto našao na “filmskom setu” baš onog malog mista koje je svoj mali smišni duh i šporke kantune dalo svima oko sebe. Generacijama i generacijama. I nije to bezveze tako! A do kraja teksta ćemo valjda saznati i zašto.
Splite moj
Trebala su mi dobra četiri i pol sata da se kroz sklizavu cestu domognem splitske rive i još uvijek zakrčenog kolodvora i luke pune ljudi koji teturaju na južini svak po svom poslu. Trajekt za Stari Grad išao je tek za “koju uru” pa sam u međuvremenu uspio naći neke ćevape (koji po tvrdnji konobarice) govore deset jezika i prosuti kilu kečapa po svojoj tek opranoj majici na radost osoblja i moju osobnu. Ugurao sam se nakon toga, vjerojatno čineći blagi prekršaj, u traku za trajekt i tako čekao dok mi je kiša kroz poluotvoreni prozor kapala po ramenu, a neka lažna ravnodušnost odzvanjala u ušima.
Nije prošlo predugo, a “Zadar” se odvojio od Splita pa krenuo u pravcu Hvara. Odlučno, smiono, znalački, reklo bi se usredotočeno. Mjesto na trajektu za Stari Grad nije bilo moguće pronaći čak ni sada krajem rujna, pa smo ja i kolegica fotoreporterka na oduševljenje neke starije gospođe iz Njemačke sjeli ravno pored nje.
Ali, tko bi sjedio kad te valovi drmaju i zovu vani da se družiš s Bračem i Šoltom. Nemirno je i zimski djelovalo to more, iako je bilo jasno da se radi samo o krinki, malom djelomičnom prolaznom trenutku, ili sam se barem u to sam uvjeravao. Sklizavi brodski pod i ja s njim, nakon “skoro dvi ure” kao nekim magnetom privučeni, uplovili smo u duboku uvalu s obje strane zaštićenu brdima koja su nas obavijestila – “to je to, natrag više nema!”
Izgledale su nekako smrtno ozbiljno te litice, barem s ove zapadne strane gdje su neusporedivo više, dok me vjetar šibao bez pardona! A onda jednako bez pardona, ali u nekakvom sramežljivom tonu pojavili su prvi krovovi mjesta koje nas je sve zajedno snažno privuklo u svoj svijet. Stari Grad otkrio nam se baš kao nekad starim Grcima dok su zadnjim snagama uplovljavali u svoj novi dom.
Foto: Morski.hr
Jema uši ča i misli čuju
E baš sam se tako i osjećao! Jasno je bilo da ovo malo misto čuje moje misli svakim valom bliže portu! Dva tri urlika naših mornara i vani sam i vozim kroz starogradsko polje, potpuno utopljen u valu koju tek trebam upoznati, a “ka’ da je znan oduvik!”.
Nije me puno “gnjavilo” ovo prekrasno malo misto. Čekalo je strpljivo da na miru odložim torbu i četkicu za zube i obavim one ostale putne sitnice koje vas čekaju pri dolasku. Čekalo je, ali me bez sumnje zvalo. Fešta je na rasporedu tek sutra, ali misto je tu i večeras. Tiho, dostojanstveno, jako, u nekoj svojoj profinjenosti koju novac ne može kupiti, i nikad neće moći.
Vrludao sam zato uskoro uskim starogradskim cestama do besplatnog parkinga iznad centra Starog Grada, zakočio i sjurio se prema rivi. S desne strane rastezala se povijest, onako lijeno i sigurno u sebe. S lijeve hrpa natiskanih charter jahti koje me i nisu previše impresionirale. Fešta se osjećala u zraku, pripreme su završene, sve je spremno, samo još treba svanuti. Neometen time zakoračio sam u naše malo misto, u kalete koje i da ih ne volite morate zavoljeti jer su toliko uske da ovdje nema mjesta za išta drugo osim za ljubav. Blaga kišica, puste kale, mokri zvonici, tu i tamo neki jednako mokar prolaznik, prodavač sladoleda koji mi uz osmijeh otkriva da jedva izdržava i sanja kraj sezone i neki neukrotiv osjećaj da ničeg nema što baš sada ne bi trebalo biti.
Nisam mogao, a da mokar ne uđem u svaku kalu, da ne pogledam ravno u oči svake moguće baloture, svakog balkona od kamena, svake skaline i kantuna, da se ne utopim u svakoj priči koja odavde odzvanja kroz vječnost toliko glasno da bi omamila i omela i puno čvršće duše nego što je ova moja.
Izgleda da su mi ove kale stvarno čule misli! A i neka su! Misli su mi ionako bile razasute u djelićima misli svih onih koji su ovuda svoje stope ostavljali stoljećima!
Kad će taj petak
– Jeli dobar smještaj – čuo se glas s druge strane telefona, glas koji je pripadao čovjeku koji nam je osigurao boravak u Starom Gradu. A što da mu kažem? Pokušavao sam naći bolju riječ za ne može bolje pa sam na kraju rekao – “sve je ok”.
Jer sunce se dizalo iznad starogradskog polja, i jasno je bilo koliko ljudi se sprema oživiti “Dane u Vali”, festival koji slavi more, mornare i slavni Stari Grad kojeg doduše i ne treba slaviti jer je divan sam po sebi. Malo šušura ipak neće škoditi. Kao da ovime svom “malom mistu” žele poručiti koliko im je do njega stalo!
A uvala je malo drugačije izgledala na taj petak ujutro. O da! Ljudi su se šetuckali “livo desno” na tom potezu koji i nije toliko dug, ali je dojam kao da nikada ne završava. Mislim da sam to jutro shvatio i tajnu moći te “beskonačne” rive Starog Grada. Ona u sebi ima toliko priča da po njoj možete šetati gore dole cijeli dan, a da imate dojam kako ste stigli prije pet minuta.
I nema puno riva koje se time mogu pohvaliti!
Foto: Morski.hr
Štandovi posvuda, ljudi u ćakuli, tradicijske brodice na vezu jedva čekaju raširiti jedra i zaploviti pred oduševljenim očima. Kava, bevanda, ritam sve brojnijih nogu, glasni povici i smijeh trljaju se o goli kamen. Sve je spremno za otvaranje 5. “Dana i Vali” u Starom Gradu na Hvaru, mistu koje zrači autoritetom i snagom kakva se rijetko viđa.
Nije prošlo dugo, a pored mene se trgom Tvrdalj prolomila galama hvarske dice, onih najmlađih, onih koji će ovo misto živjeti i na njemu raditi neke nove “Dane u Vali” u sjećanje na sve ovo o čemu se sada piše.
Hvarski vrtićki uzrast i osnovnoškolci svojim su zastavicama i neopterećenim duhom osvojili sve oko sebe dok su se kretali prema glavnoj pozornici festivala, smještenoj točno pred utvrđenim povijesnim ljetnikovcem Petra Hektorovića. Nakon njih, oni stariji su više ili manje sigurnim korakom slijedili njihove stope i “Dani u Vali” mogli su početi!
Zablistao je ovaj predivni trg, a Stari je Grad pozdravio sve okupljene domaće ljude i goste iz daleka na otvorenju manifestacije koja ujedinjuje najljepša iskustva i dobre namjere u duhu zajedništva koje samo jedna posebna vala može oživiti.
Foto: Morski.hr
Preko 60 tradicijskih brodica doplovilo je iz cijelog Jadrana, a stigli su i nizozemski pomorci koji su prevalili čak 2000 kilometara samo kako bi bili posebni partner ovogodišnjih “Dana u Vali”. Predstavili su svoje stare zanate vezane uz izradu drvenih brodova i svima poručili: “more i i brodovi oduvijek spajaju i povezuju ljude, bez obzira na jezične barijere”. U razgovoru nisu skrivali svoje oduševljenje Starim Gradom, a otkrili su nam i kako im je najdraže dalmatinsko jelo – hobotnica i da na njoj vole puno, puno kapule!
Brodice su u Stari Grad pristigle iz svih dijelova Jadrana. Mogli ste tako vidjeti poznatu neretvansku lađu i lađare, lovranski guc, komišku falkušu. Brodovi su stigli s Prvića, Krka, Murtera, Zlarina i Pašmana, Brača, Drvenika, iz Splita, Kaštela…
Vesela ekipa koja je u tradicionalnoj barki stigla s Prvića do Starog je grada plovila čak 10 sati! Posadu čine dva bračna para, umirovljenici, zaljubljenici u more.
– Doplovili smo s Prvića, krenuli smo prekjučer i plovili punih deset sati. Bilo je dosta juga i tukli smo dosta mora. Treba biti vješt, razuman i razumiti more, poštovati ga i ne bojati se i to vam je to – rekao nam je Boris Antić iz Prvića.
Bilo je ovdje stvarno ponešto za svakog gosta! Od ljetne škole brodogradnje za one najmlađe pa do ovogodišnjih posebnih gostiju “Dana u Vali” – grada Dubrovnika čiji su eksperti održali prezentaciju male brodogradnje i radionice izrade brodskih elemenata. Prisutne je oduševila i edukativna radionica pod nazivom “Dubrovački povijesni brodovi“, a tko kod dobro vidi nije mogao ne primijetiti i impozantnu dubrovačku Karaku u koju su se vjerojatno svi s rive htjeli ukrcati i njome oploviti svijet!
Da ne bi bilo gladnih tu je bilo i natjecanje u pripremi “Dalmatinske marende“. gdje su natjecatelji pokazali svoje kulinarske vještine u pravljenju tradicionalnih jela te osvojili simbolične nagrade nakon ocjenjivanja žirija. 1. mjesto osvojio je restoran “Vala” s jelom Kozice u umaku od češnjaka i maslaca, a 2. i 3. mjesto dijelili su restorani, “Jurin podrum” s jelom Fegato alla Dalmata (dolce garbo) i “Albatros” s jelom Pašticada s njokima. Brojne goste je osim dalmatinske hrane, oduševila i prisutnost kontinentalaca koji su pripremali svoje riblje specijalitete poput čuvenog šarana na rašljama!
– Danas ćemo pripremati šarana na rašljama, šarana u ulju, kuhat će i grah, pa da malo počastimo naše drage Starograđane i sve goste koji su došli na ovogodišnje “Dane u Vali”. Dalmatinci su jako zadovoljni našim šaranima, i općenito riječnom ribom pa mislim da ćemo dobro proći i ovaj put – otkrio je načelnik općine Rugvica Mato Čičak.
Posvuda glazba, ples i pjesma koja se s čak dvije pozornice širila valom na krilima neodoljivih mirisa iz spomenutih “kužina”.
Od subote “boli glava”
Da “učinim gricule” čitateljima, moram spomenuti kako sam i sam jeo u jednom od nagrađenih restorana i osim što sam sređivao razasute dojmove, “točao” sam kruh u jedan od najboljih umaka što ih ljudsko nepce uopće može okusiti. Stisnut između starogradskih kamenih kuća koje su me nijemo gledale i valjda čekale hoće li mi se svidjeti njihova receptura.
A subota je bila glavni dio manifestacije. I to se moglo osjetiti. Svi su čekali tradicionalnu noćnu paradu – “Ples jedara i svjetla” koja ujedinjuje dramu, more, brodove i svjetlosne efekte!
Nije to bilo jedino što se događalo u subotu, naravno. Stari je Grad “gorio” od ljepote , pjesme i fantastične hrane!
Na starogradskoj rivi predstavili su se i Interpretacijski centar Duboak iz Malinske na Krku, udruga Baština Opuzen, Udruga Južne strane Jezera s otoka Murtera
i kalafatska radionica Bokovac iz Bara u Crnoj Gori. Starome Gradu došli su i spomenuti prijatelji iz Samobora i Rugvice sa svojim poznatim Savskim lađarima te gosti s juga, iz Dubrovnika koji su poklonili program “Grad Grodu“.
Bogati program kotrljao se u smjeru noći, a ja sam još za dnevnog svjetla odlučio ući u auto i probati na kratko pobjeći u nepoznato.
Nepoznato je za mene značilo skoro pa sve jer je ovo moj prvi posjet Hvaru. Možda baš zato, okrenuo sam volan prema zapadu u pravcu grada Hvara. Moji su s Dugog Otoka i nije da nema uzbrdica, ali put od Starog Grada prema Hvaru me ipak dobro “izvozao”. Nije ni čudo što na Hvaru postoji tunel koji prelama put prema najturističkijem mjestu na otoku, jer stari put mora da je bio stvarno naporan. Čudno sam se osjećao u tom otočkom tunelu. Oko mene uglavnom taksi vozila, autobusi koji mi se užurbano lijepe za stražnji dio auta, napeta atmosfera, kao da negdje moram stići, a ni sam nisam siguran ni gdje, ni zašto.
I onda su me kilometri natjerali da shvatim – krenuo sam u srce turizma, možda čak i na nacionalnoj razini. Gotovo kraj rujna, no sve je djelovalo kao sredina srpnja ili kolovoza. Gotovo kao Zagreb, samo na Hvaru. Isprike stanovnicima grada Hvara čije su mi strme kale (koje bi trebalo ponovno vidjeti u njihovom pravom ruhu) djelovale kao da jedva dišu, a cjenici su mi se od brojki na njima topili u rukama, no jedva sam čekao okrenuti volan i stići u Jelsu. Nakon nekih pola sata vožnje potpuno druga slika. Mirna slatka Jelsa kupala se u rujansko popodne i samo je trebalo skočiti u more i uživati. Nisam siguran da sam osim vlastitih koraka čuo i jedan drugi zvuk. Jelsa je svijet za sebe i također ju je nemoguće shvatiti nakon samo pola sata poznanstva.
No, baš kao i na trajektu koji dan ranije, i u Jelsi me stigao zov Starog Grada. Jasno se moglo osjetiti da je središte zbivanja na otoku nekih desetak kilometara u drugom smjeru. O da! Trebalo se vratiti našem malom mistu! Mistu koje je “vrilo” svakom minutom i to se moglo osjetiti kilometrima daleko. Skočio sam na auto sjedalicu i zaletio se natrag, ravno u zagrljaj Starog Grada koji nije zamjerio što sam ga ostavio nasamo na par sati.
Nije zamjerio jer tamo je već bila prava gužva kroz koju se nije bilo lako probiti. More su preuzela jedra u prekrasnim nijansama, a stotine se pogleda, kao u nekom transu, zalijepilo na predivna tradicijska plovila koja su ponosno kružila starogradskom valom pričajući priču o dolasku prvih Hvarana.
– Ova je vala izgleda zaista posebna – mrljao sam sebi u bradu, a da biste to u potpunosti doživjeli, oko nje bez sumnje morate neko vrijeme šetati gore dole bez ikakvog cilja i pustiti da vas tajne sile nose pa gdje god završili, jer jedno je sigurno – završit ćete točno tamo gdje ste i trebali!
Ja sam dan završio naslonjen na zid trga Tvrdalj, možda baš kao i Petar Hektorović stoljećima prije, omamljen plemenitom jednostavnošću, ljepotom, ribarskim prigovaranjem i žamorom jednog malog velikog mista! Petar je slušao neku svoju renesansnu Doris Dragović, jednako jaku u svom izričaju, u onoj nekoj “petlji” i smislu da osjeti krcati trg koji žudi za druženjem. Čovjek do mene je naručio još jednu bevandu i na glas zaključio da Stari Grad ima ogromno, ogromno srce! Nisam mogao drugo nego složiti se s njim!
J.T.
