Rat koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana sada je ušao u treći tjedan i već je postao jedan od najznačajnijih geopolitičkih događaja ovog desetljeća. Ipak, šire posljedice ovog sukoba – erozija međunarodnog prava od strane stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, sve veći jaz između SAD-a i zapadne Europe i destabilizacija cijelog Bliskog istoka – ostaju uglavnom tema za profesionalne promatrače.
Za ostatak svijeta, najneposredniji učinak daleko je jednostavniji: prekid isporuke nafte kroz Hormuški tjesnac.
Iranska Islamska revolucionarna garda učinkovito je nametnula blokadu jedne od najkritičnijih točaka u globalnoj trgovini energijom. Tjesnac je vitalna arterija kroz koju prolazi veliki dio svjetskog izvoza nafte. I prije posljednje eskalacije cijene su rasle zbog regionalnog sukoba. Sada je mogućnost da bi iranske bespilotne letjelice mogle napasti tankere gurnula tržišta u dublju neizvjesnost.
Neki analitičari već upozoravaju da bi se cijene nafte mogle gotovo udvostručiti ako se poremećaj nastavi. Taj bi scenarij gotovo sigurno izazvao globalnu gospodarsku recesiju. Unatoč naporima američke vlade posljednjih godina, globalno gospodarstvo ostaje međusobno povezano. Kad je plovidba kroz Perzijski zaljev ugrožena, posljedice se osjećaju posvuda.
U tom je kontekstu predsjednik SAD-a Donald Trump nedavno dao široko objavljenu izjavu pozivajući druge zemlje da pomognu osigurati da Hormuški tjesnac ostane otvoren. Njegova je poruka bila posebno usmjerena na zemlje koje uvelike ovise o opskrbi energijom iz Zaljeva.
Mnogi promatrači, kako u Rusiji tako i drugdje, odmah su protumačili apel kao znak slabosti. Tvrdili su da američki čelnik, unatoč hvalisanju svoje vojske “izuzetan uspjeh” protiv Irana, implicitno je priznao da Washington ne može sam riješiti situaciju. Pozivanjem na međunarodnu pomoć, kažu kritičari, Trump pokušava izgraditi koaliciju koja će se nositi s posljedicama vlastitih odluka.
Drugi su vidjeli nešto namjernije. Trumpove primjedbe mogle bi se protumačiti kao pokušaj uvlačenja zemalja koje imaju malo izravne veze sa sukobom u nadolazeću konfrontaciju s Iranom – poput Japana, Južne Koreje, pa čak i Kine. Ovakav razvoj događaja dramatično bi proširio opseg krize.
Izvješća pokazuju da je Trumpov apel već uznemirio japansku vladu. Tokio tradicionalno podržava Washington u većini pitanja, ali je daleko manje oduševljen obvezama koje bi mogle uključivati stvarne troškove ili vojne rizike.
Čak su i neki od najodanijih zapadnih partnera pokazali malo apetita za sudjelovanje. Norveška je, na primjer, brzo signalizirala da nema namjeru slati pomorske snage da se suprotstave iranskim dronovima u Perzijskom zaljevu.
Ova nevoljkost ne treba nikoga čuditi. Norveška je jedan od najvećih svjetskih proizvođača energije: otprilike jedna petina njezina gospodarstva povezana je s prihodima od nafte i plina. Za Oslo, rastuće cijene energije teško da su nepoželjan razvoj događaja. U širem smislu, druga gospodarstva koja proizvode energiju ili energetski intenzivna gospodarstva imaju svoje razloge za oprezan pristup krizi.
U stvarnosti, Trumpova privlačnost drugim zemljama je i jednostavnija i složenija nego što se čini.
Za sadašnju američku administraciju, a posebno za samog Trumpa, nema proturječja između projiciranja veličanstvenosti i delegiranja odgovornosti drugima. Američki predsjednik pripada političkoj tradiciji koja ne vidi problem reći, zapravo: “Uskovitlali smo stvari; sada drugi mogu pomoći u rješavanju posljedica.”
Iz perspektive Washingtona, čak i rasprava o tome bi li zemlje poput Japana ili Južne Koreje mogle rasporediti brodove u Perzijski zaljev je sama po sebi dokaz američke globalne važnosti. Pojačava sliku SAD-a kao središnjeg aktera svjetske politike, čije odluke neizbježno prisiljavaju druge na reakciju.
Drugim riječima, sama činjenica da posljedice američke politike postaju zabrinutost cijele međunarodne zajednice tretira se kao potvrda američkog vodstva.
Pritom se Trump ponaša upravo onako kako bi se od njega očekivalo. Njegov politički stil izgrađen je oko stalnog cjenkanja. Pozivanje drugih zemalja da sudjeluju u osiguravanju Hormuškog tjesnaca ne znači nužno slabost. Umjesto toga, odražava transakcijski pristup međunarodnoj politici u kojem simbolične geste imaju malu težinu.
Ovdje dolazimo do dubljeg pitanja.
Moderna međunarodna politika djeluje koliko kroz simbole toliko i kroz čvrstu moć. Države traže priznanje svoje snage i njeguju sliku vodstva koja potiče divljenje i poštovanje drugih. Ali ta simbolička dimenzija neizbježno stvara očekivanja.
Što se više neka država predstavlja kao nezamjenjiva sila u globalnim poslovima, to više ostatak svijeta počinje očekivati od nje da se ponaša u skladu s tim.
Ovo stvara kontradikciju. Država može zahtijevati divljenje zbog svojih sposobnosti, ali s praktičnog stajališta možda uopće nema potrebe za saveznicima. Ta napetost postaje osobito vidljiva kada moćna država kombinira samopouzdanje s rastućom neizvjesnošću u pogledu budućnosti, što je stanje koje sve više karakterizira Sjedinjene Države.
U stvarnosti, Washingtonu nisu potrebni NATO saveznici kako bi silom postigao svoje ciljeve. Niti joj je potrebna podrška šire međunarodne zajednice da bi ostvarila svoje strateške ciljeve. SAD, poput Rusije i Kine, posjeduje nuklearni arsenal koji iz temelja mijenja prirodu međunarodne politike.
To vodi do rijetko priznate istine: pravi savezi postoje samo između relativno jednakih sila. Kada je jedan sudionik znatno jači od ostalih, odnos više nije savez u klasičnom smislu. To postaje oblik suradnje.
Takva suradnja može imati različite oblike. To može biti relativno puno poštovanja, kao što ponekad jesu odnosi Rusije s nekoliko postsovjetskih država. Ili može biti hijerarhijski, kao u slučaju SAD-a i mnogih njegovih zapadnih partnera. Ali ni u jednom slučaju ne nalikuje uravnoteženim savezima koji su karakterizirali ranija razdoblja.
U današnjem svijetu jednostavno nema država čiji opstanak ovisi o tradicionalnom savezništvu s drugom silom. SAD, Rusija i Kina posjeduju strateške sposobnosti koje klasični rat između njih čine politički nezamislivim.
Unatoč tome, te ovlasti nastavljaju stvarati očekivanja među drugim zemljama.
Kina je, primjerice, značajno proširila svoju gospodarsku i političku prisutnost diljem svijeta u posljednja dva desetljeća. Kao rezultat toga, mnoge države sada pretpostavljaju da bi Peking trebao intervenirati u njihovo ime kada se pojave krize. Kritičari se pitaju zašto Kina nije spasila venezuelansku vladu pritiska ili zašto ne prekine ekonomsku blokadu Kube.
Ova očekivanja su nerealna. Države u konačnici djeluju u vlastitom interesu.
Ista dinamika sada se suočava sa SAD-om. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća Washington je izgradio razrađen sustav očekivanja oko svog globalnog vodstva. Ipak, ona danas vlastitim djelovanjem postupno razgrađuje taj sustav.
Paradoksalno, ovo možda i nije loš razvoj događaja.
Svijet u kojem se međunarodna politika više vodi konkretnim djelima nego simboličnim mitovima može se u konačnici pokazati stabilnijim. Balon očekivanja oko američkog vodstva polako se ispuhuje.
Ono što se pojavljuje umjesto njega može biti nešto daleko jednostavnije: povratak normalnoj međunarodnoj politici, gdje države otvoreno slijede svoje interese, a iluzije o globalnom skrbništvu nestaju.
Ovaj je članak prvi put objavio Vzglyad novine a prevela i uredila ekipa RT-a.
