“Što domaći ljudi ovdje misle o turizmu i turistima?” upitala me prošli tjedna engleska turistkinja. Razmislio sam o tome i zapitao se ima li pitanje veze s nedavnim anti-turističkim prosvjedima na Mallorci i Barceloni? Ili možda s nedavnim događajima u Veneciji? “Zašto pitate?” rekao sam diplomatski.
“Pa, primjetili smo da u butigama i restoranima osoblje nije baš prijateljski nastrojeno, točno možeš osjetiti da im je već svega na vrh glave i da ne žele raditi taj posao,” odgovorila je moja sugovornica. A, ok, odahnuo sam, ipak nije bila zabrinuta da će je napasti vodenim pištoljima kao što je to bio slučaj nedavno u Barceloni. “Rekao bih da je to neki odnos volim te/mrzim te,” rekao sam sa smješkom te dodao “turizam s jedne strane daje, a s druge uzima‘.
” I u tome zapravo jest bit prosvjeda viđenih u Španjolskoj. Razgovarao sam s prijateljem koji živi u Palmi, glavnom gradu Mallorce i rekao mi je da “ljudi zapravo nisu protiv turizma, već “idu” protiv dvije stvari – činjenica da je Airbnb doveo do toga da je lokalnom stanovništvu onemogućen posjed nekretnina, a drugo da zarada od turizma ide tvrtkama izvan Španjolske”.
E, moram reći da ovo zvuči jako poznato! Međutim, je li me strah da bi se ovakvi antituristički prosvjedi mogli dogoditi u nas u Gradu? Ma nema šanse! A zašto to mislim? Iskustvo mi je pokazalo da je takva vrsta združivanja u prosvjed ovdje slabo moguća, da ne kažem i sasvim nemoguća. “Znam da nije lako raditi na ovakvoj vrućini, ali osmijeh zaista ništa ne košta,” dodala je gospođa iz Engleske s kojom sam ćakulao. Bila je u pravu. Puno sam puta bio “žrtvom” preumornog i potplaćenog konobara ili prodavača u butizi tako da znam o čemu je tu riječ.
Iako, kao i uvijek, ne treba generalizirati, u moru nezadovoljnika postoje ljudi koji svoj posao obavljaju srcem, dijeleći osmijehe i ljubazne riječi šakom i kapom, bez obzira što su i oni preumorni i potplaćeni. Takvi radnici i te kako iskaču iz mase. Međutim, tako apsolutno ne bi smjelo biti! Pretpostavljam da sam više oguglao na loše ponašanje.
Nekoliko dana kasnije našao sam se u jednoj grupi okružen radoznalim turistima. I opet nova pitanja: “Postoji li u Dubrovniku ‘naši i njihovi‘,” upitala je jedna Irkinja. Pretpostavio sam (totalno krivo) da me pita za razliku između lokalnog stanovništva i turista, međutim ne, pitala me je zapravo o situaciji u kojoj novac ide pojedincima, u smislu srednjovjekovnog feudalnog sistema.
Postoje indicije da se ponovo vraćamo u povijest i da vlada podjela na one koji imaju jako puno i oni koji nemaju, a koji “služe” ove prve. Gledajući svoj život ovdje u posljednih gotovo trideset godina, čini mi se da je nastao veliki jaz, disparitet u podjeli bogatstva i da su razlike u bogatstvu jako velike. Kao što je povijest već puno puta pokazala, feudalni sistem doveo je do pobune seljaka, do nereda. “Qu‘ils mangent de la brioche” – “Neka jedu kolače” vikala je Marija Antoaneta, supruga kralja Luja XVI. da bi potom izgubila glavu na giljotini.
U principu, to je ono što se trenutno događa u turizmu u Španjolskoj, naravno, bez kolača i giljotine. Gradonačelnik Barcelone ne uzmiče pred ovim problemima i smatra da je glavni problem u kruzerima i kratkoročnom rentanju. Čini vam se nekako poznato, je‘l da? Stoga planira uvesti više turističke namete za boravke kraće od 12 sati što se u osnovi najviše odnosi na putnike s kruzera i uz to ukinuti 10 tisuća dozvola za apartmane za kratkoročni najam.
Sve će to zasigurno podići standard i kvalitetu života za lokalno stanovništvo, međutim, neće riješiti problem gomilanja bogatstva pojedinaca. S druge strane, mogao bi ovo biti posljednji čavao na kapsi turističke industrije u Barceloni. Tanka je linija između uspjeha i neuspjeha, a između osmijeha i namrgođenog lica još i tanja!
