Ivan Pernar, nekoć jedan od najprepoznatljivijih političkih lica u Hrvatskoj, danas je gotovo nestao s javne scene. Njegov put – od saborske govornice do životnog kaosa – duboko se može duhovno povezati s jednim ključnim događajem koji je sam javno obznanio: napuštanjem Katoličke crkve 2017. godine.
Pernar je tada tvrdio da se ne slaže s učenjem Crkve i njezinim društvenim utjecajem, te se svojevoljno ispisao iz njezine zajednice. Javnosti je poručio da ostaje „kršćanin“, ali da odbacuje autoritet pape, sakramente, ispovijed i druge ključne elemente katoličke vjere.
No ono što je uslijedilo nakon toga teško se može tumačiti kao plod kršćanske vjere – čak i po njegovim vlastitim objavama i potezima.
Slom obitelji, karijere i poziva
Nedugo nakon što je napustio Katoličku crkvu, počeli su se rušiti temelji njegovog privatnog i javnog života. Rastao se od partnerice s kojom ima dijete – što je i sam potvrdio – a obitelj više nije bila dio njegova stabilnog identiteta. Političku karijeru napustio je 2020. godine, izgubivši i potporu birača i bivših suradnika.
Kao da mu je sve što je gradio počelo izmicati iz ruku.
Nakon politike, okušao se u raznim poslovima. Nijedan od tih pokušaja nije urodio stabilnošću, nego je Pernar – prema vlastitim riječima – stalno tražio “nešto što će upaliti”, što će “donijeti novac” ili “pokrenuti život ispočetka”.
Turistički buker u Dubrovniku (2023.) – tijekom turističke sezone radio je na ulicama Dubrovnika nudeći izlete stranim posjetiteljima.
Iznajmljivanje apartmana u Zagrebu – svoj privatni stan pretvorio je u turistički apartman, kao izvor prihoda.
Društvene mreže (TikTok) – na ovoj platformi aktivno objavljuje osobne videozapise, često u društvu luksuznih automobila, u pokušaju zadržavanja medijske prisutnosti.
Sve su to poslovi koji sami po sebi nisu sramotni ni grešni – ali u njegovom kontekstu jasno ukazuju na egzistencijalni pad koji je uslijedio nakon duhovnog napuštanja Tijela Kristova.
Pernar više ne pronalazi stabilnost, ne gradi karijeru, ne djeluje za opće dobro, kao što je to uobičavao činiti progovarajuči o mnogim stvarnim opasnostima slobode i suvereniteta današnjeg čovjeka – već stalno traži „novi početak“, a svaki mu je sve nesigurniji.
I dok su mnogi od tih poslova izgledali poput borbe za preživljavanje, jedan je iskorak posebno zgrozio javnost: Pernar je objavio da sudjeluje u snimanju sadržaja za internetske platforme s eksplicitnim seksualnim sadržajem. Taj potez šokirao je i njegove nekadašnje političke pristaše, a u svjetlu svega što je prethodilo – činilo se kao simboličan i stvaran pad čovjeka koji je izgubio orijentir.
Duhovna praznina i plodovi
Iz kršćanske perspektive, teško je ne vidjeti određeni duhovni obrazac u ovome što se dogodilo. Ostaviti sakramente, zajednicu vjernika i vodstvo Crkve, a onda nekoliko godina kasnije tonuti sve dublje u moralni i egzistencijalni kaos – nije li to put opisan već u Svetom pismu?
Isus kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). A sveti Pavao piše: „Oni koji su jednom upoznali istinu, a potom je odbacili, izložili su se vlastitoj propasti“ (usp. Heb 6,4-6).
Ako pogledamo posljedice: Raspad obitelji; Gubitak političke i profesionalne stabilnosti;
Neuspješni poslovni pokušaji; Tonjenje u bludnost i pornografiju … sve to nalikuje ne samo moralnom nego i duhovnom otpadu. Jer kad se čovjek udalji od izvora života – od Isusa – on više ne pada samo u grijeh, nego i u duhovnu dezorijentaciju, tražeći lažne izvore smisla: novac, moć, požudu, slavu. Sve to izgleda kao sloboda, ali u stvarnosti vodi u ropstvo i bijedu. A ima li veće bijede od toga da mladić koji je tvrdio da poznaje Krista i slobodu, danas sudjeluje u stvaranju najsnažnijeg duhovnog ropstva u koji suveren čovjek može upasti – ropstva bluda. Tužno je to, zaista.
Nije kasno za povratak
Unatoč svemu, Ivan Pernar – kao i svaki čovjek – može pronaći izlaz. Bog ne odustaje ni od jednog svog djeteta. No, za to je potrebno priznati grijeh, pokajati se, vratiti se sakramentima i obnoviti vjeru u Crkvi koju je napustio.
Crkva ne odbacuje grešnike – ona živi upravo za njih. No sve dok čovjek ne prepozna svoje stanje, neće ni tražiti izlaz. Molimo, dakle, da Pernar i svi koji poput njega tumaraju tražeći slobodu – dožive istinsko obraćenje.
