Incident u Benkovcu – tim su riječima jednoumno i bez prevelikog propitivanja, kao uostalom i bezbroj puta dosad, domaći mediji, uz blagoslov ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i nekolicine sveprisutnih stručnjaka i političara s lijevog spektra, opisali ono što se u tom gradiću, inače nadaleko poznatom po svojem sajmu, odvijalo uoči ljevičarskog festivala “Nosi se”, zbog kojega su na ulice izašli nezadovoljni i frustrirani benkovački branitelji, ne mareći za to što će ih u domaćim medijima proglasiti lošim momcima.
Na drukčiji tretman u medijskom prostoru, uostalom, u protekla dva i pol desetljeća nisu ni navikli. Njihovo nezadovoljstvo, koje se pretvorilo u “benkovački incident”, zapravo je slika stanja koje se u društvu stvara posljednjih 25 godina, od smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Nakon Tuđmana, na vlast je došao Ivica Račan, a s njim i notorni Stipe Mesić, pod čijom se palicom provodila takozvana detuđmanizacija društva, pa smjena generala, i sve to uz viceve o pokojnim predsjedniku.
Mesića je na čelu države naslijedio bivši komunist i pijanist Ivo Josipović, s kojim se nastavilo projugoslavensko ozračje, koje su srdačno prihvatili i predstavnici medija, ali i HDZ-ovi premijeri sve do Plenkovića i svi oni koji Hrvatsku nikada nisu ni željeli. A svi oni koji su u to vrijeme propagirali domoljublje, suverenističku i desnu, konzervativnu politiku, proglašavani su ludim marginalcima i izrugivani na svakom koraku.
Doprinos košmaru
Dok se one s desnice sramotilo, državni proračun pretvorio se u bankomat za razne udruge, kulturnjake i borce za ljudska prava s krajnje ljevice, ali i za sve one prosrpski i projugoslavenski orijentirane organizacije čiji su kadrovi još u socijalizmu naučili ne raditi ništa, a dobro živjeti. I u ovoj novoj Hrvatskoj, za koju su se borili i oni isprovocirani momci iz Benkovca, takvi su naučili kako se transformirati i preživjeti na državnim jaslama, pa primjerice u financiranim galerijama od 30 prikazanih izložbi 29 ima projugoslavenski ili prosrpski predznak.
U državi kao gljive nakon kiše niču kojekakvi srpski domovi kulture, financiraju se filmovi i festivali i razna istraživanja o Domovinskom ratu koja međutim ne provode ni povjesničari ni hrvatski branitelji, nego razne dokumente, gongovi i udruge poput one Save Štrpca, koji u isto vrijeme prima i hrvatsku mirovinu i srpsku penziju. Politika gura glavu u pijesak hraneći branitelje mrvicama, a u isto vrijeme financijski podupire one koji su se, kao u Benkovcu, odlučili baviti “dekonstruiranjem” rata. Nejasno je zašto ti hrabri, antiratni aktivisti rat nisu išli “dekonstruirati” u Beograd iz kojega je krenuo, nego baš u Benkovac, kraj koji je 1991. u nekoliko dana etnički očišćen od Hrvata i grad u kojem je tih ratnih godina stradalo više od 200 ljudi.
Jasno je, međutim, da se i to odvilo pod palicom ministrice Obuljen, čija stranka svih ovih godina uvelike pridonosi košmaru u kojem su pravi, istinski branitelji prepušteni sami sebi, dok knjige o onome što su proživjeli i čemu su svjedočili piše Mate Granić, koji za to, dakako, dobiva novac od brojnih državnih tvrtki. Projugoslavenska ideologija duboko je pustila korijenje u državnim institucijama, a posebno u Ministarstvu kulture i medija, pa je dobar dio javnosti, uglavnom zahvaljujući medijima, to i prihvatio kao nešto na što se ne može utjecati.
Bunt i prekretnica
Taj osjećaj da se na neke pojave ne može utjecati i nedostatak pluralizma stvorili su ozračje u kojem je nedopustivo biti desničar, a tomu su pridonijeli i Tuđmanovi nasljednici u HDZ-u. Sve to, nakon tolikih godina, konačno je izazvalo nezadovoljstvo. Tako postavljeno društvo funkcioniralo je do prije nekoliko godina, kada se na političkoj sceni pojavio Domovinski pokret s Miroslavom Škorom, koji je uspio pridobiti povjerenje velikog dijela HDZ-ova biračkog tijela, braniteljsku populaciju, pa i nezadovoljnu desnicu koja je vapila za tim da ih netko povede i ustane u obranu njihovih interesa.
Danas je sasvim jasno kako je pojava Domovinskog pokreta bila tek uvod u ono što će se kasnije odvijati u hrvatskom društvu, koje se potpuno probudilo i domoljubno osvijestilo nakon povijesnog zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem se okupilo pola milijuna ljudi. Ta masa očito je označila svojevrsni kulturno-društveni bunt i prekretnicu pa se i u Saboru počelo uzvikivati “Za dom spremni”. Čak je i prevrtljivi predsjednik Sabora Gordan Jandroković u novom društvenom ozračju što ga je stvorio Thompson taj pozdrav doživio kao nešto prihvatljivo. Društvo je tako došlo u normalu, ma koliko u medijima divljali oni koji su dosad od svojeg jugoslavenstva živjeli dobro na državnim jaslama i oni koji kao da ne razumiju kako je narodu uvijek zanimljivije ono što je zabranjeno.
Među prvima je to shvatio glavni državni odvjetnik Ivan Turudić. “Prije 20, 30 godina i ja sam osobno više puta pjevao ‘Ustani, bane’, ‘Vilo Velebita’, a tko to više pjeva? Najslađe je zabranjeno voće”, rekao je Turudić nedavno komentirajući pozdrav “Za dom spremni” i pogodio u bit. Društvo je i zahvaljujući njegovu vođenju Državnog odvjetništva, u kojem je proveo reformu uklanjanjem Mladena Bajića, napokon došlo u normalu, sviđalo se to nekomu ili ne, divljanje nacionalizma kojem svjedočimo društvu je nužno da bi se moglo razvijati i iza sebe ostaviti prošlost.
Širi kontekst
Dug je to proces, ono što danas gledamo reakcija je na dva desetljeća prosrpske i projugoslavenske propagande u medijima, koji su daleko od domaćih jer ne treba zaboraviti da je dobar dio naoko domaćih medija u srpskom vlasništvu. Uz to, ne treba zaboraviti da se s Tuđmanovom smrću napustila hrvatska politika, do te razine da su SNV i Pupovac postali moćniji od Vlade. Kako točno propaganda izgleda, mogli smo vidjeti upravo na izvještavanju o spornom festivalu u Benkovcu.
Druga strana, ona braniteljska, uglavnom se nije mogla čuti, ali se zato čula jedna od organizatorica festivala, novinarka Faktografa i Klimatskog portala Melita Vrsaljko, koja i jest, snimajući prosvjednike, doživjela verbalne napade, a navodno i udarac u ruku. Da bi se shvatio nešto širi kontekst ove priče, treba spomenuti da se festival “Nosi se” bavi temama dekonstrukcije rata i nasilja te promicanjem nenasilja, solidarnosti i pluralizma. Program festivala realizirala je pak umjetnička organizacija Teatro VeRRDi iz Zadra u suradnji s udrugom Vlajter iz Benkovca, koja je formalno registrirana kao udruga za razvoj nezavisne kulturne scene.
U programu su najavljena i neka javnosti dobro poznata imena s lijevo-aktivističke scene koja su plaćena za svoje nastupe. Među njima se posebno ističe redatelj Oliver Frljić, čija se predstava trebala prikazati posljednjeg dana festivala. Nije tajna da je Frljić medijske stupce punio predstavama u kojima nerijetko vrijeđa osjećaje vjernika ili izvodi blasfemične scene. Velik odjek svojedobno je imala njegova verzija Pirandellove drame “Šest likova traži autora” prikazana u Kerempuhu i financirana novcem Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Redatelj je u predstavi osobama s čijim se stavovima ne slaže oduzeo ljudskost, prikazujući ih kao životinje koje na koncu ubijaju.
Benkovački incident
Na njegovoj listi za dehumanizaciju tada su se našli Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Željka Markić i Marko Perković Thompson. Nisu, međutim, branitelji u Benkovcu revoltirani samo zbog Frljića nego i zbog toga što se ondje pod krinkom festivala kulture prikazuju predstave i dokumentarci koji propagiraju protuhrvatski sadržaj, kao što je primjerice film “Mirotvorac” Ivana Ramljaka, kroz koji se provlači uobičajena velikosrpska teza da rata ne bi ni bilo da Hrvati nisu oduzeli život Josipu Reihl-Kiru.
Ono što ratnici iz Benkovca možda i nisu najbolje shvatili jest da su bili na krivoj adresi – odgovorni za ono što im se pokušalo servirati na kućnom pragu nisu organizatori festivala, nego oni koji su im to odobrili i financijski omogućili, počevši od ministrice Obuljen pa do zadarskog župana Josipa Bilavera, a onda i njihova gradonačelnika Tomislava Bulića, koji se u međuvremenu posuo pepelom, ali tek nakon što je priča iz njegova grada pretvorena u “benkovački incident” u kojem su opet stradali hrvatski branitelji.
Zbog njih novinarka Vrsaljko negoduje, uvjerena da ih je na šire političko i društveno djelovanje potaknuo Thompson. Nije jasno je li braniteljima takvo što zabranjeno. Jasno je, doduše, da svako nasilje treba osuditi, ali ako ćemo se voditi kriterijima koji se ovih dana preko medija nameću u kontekstu spornog festivala, onda bi policija i sudovi na isti način trebali tretirati i osuditi feministice koje prosvjeduju protiv ljudi koji se svakog vikenda mole na glavnome zagrebačkom trgu.
Holjevac: ‘U Benkovcu smo zamalo gledali nastavak balvan-revolucije. Sjećate se 91.?’
Ranko Ostojić: ‘U Hrvatskoj su osloboditelji i branitelji postali agresori’
Bliski Tuđmanov suradnik zagrmio zbog Benkovca: ‘Krive nas što smo se branili’
