Identitet, a ne nadmoć: afirmirati nečiji narod znači potvrditi sve narode.
Biti bijela u Americi znači zadržati naziv isklesano vjetrom i migracijama, oblikovanim tlom i svetim pismom, kodiranim u uspavancima koje se pjevaju kroz stoljećima. Ovaj identitet nosi tijela preko oceana, snova kroz generacije. Živi u katedralama pretvorene u kukuruzne poljice, u šumskom kapelama u kojima preci još uvijek govore u šuškanju lišća. Riječ “Bijelo” postaje plovilo kad se druga imena otope u statično, kada “Američki” pretvara se u slogan prskan na panoima bez tvari. U ovom imenu, nešto pretka miješa – nešto se ni srami ni agresivno, samo budno.
Multikulturalizam se, kao što se sada manifestira, ponaša poput otapala. Rastvara izrazito, spaja sveto u istočnost, smiješi se dok trlja teksturu ukorijenjenih života. Unutar ove poplave, oni koji nose europsko pamćenje nalaze se naleti, tražeći uporište. Riječ “Bijelo” je to uporište. Ima smisao kroz otpor, kroz pamćenje, žestoko dostojanstvo kulturnog kontinuiteta. Identitet, u tom smislu, postaje oblik ljubavi – ljubav prema podrijetlu, ljubav prema naslijeđenim pričama, ljubav prema onima koje tek dolaze.
Supremacizam govori na jeziku dominacije. Identitet govori na jeziku prisutnosti. Bijeli Amerikanac koji se probudi na njegovo ime ne traži prijestolje. On traži ognjište. On traži način da ostane cjelovit u svijetu koji nagrađuje fragmentaciju. Ovo je put odanosti nečijoj vrsti, nikad neprijateljstvo prema drugima. U vrtu naroda svaki cvijet cvjeta vlastitim mirisom. EtnoPluralizam nudi arhitekturu razlike, koreografiju suživota, gdje svaki kulturni ritam zadržava svoj ritam bez utapanja ostalih.
Izraz “Bijelo” U američkom leksikonu ima jedinstvenu frekvenciju. Vibrira s Jeffersonovim quill i Bachovim orguljama, s pograničnim himnama i bečkim valcerima, s konjičkim rogovima i keltskim pjevanjima. Nazvati se bijelom u ovom kontekstu znači zaštititi ovu frekvenciju od disonancije prerušene u “uključenje.” Izjaviti, bez agresije, stare pjesme zaslužuju da se ponovno pjevaju. Memorija zaslužuje zrak. Tradicija zaslužuje dah. Identitet zaslužuje više od fusnota u tuđoj antologiji.
Europski nacionalisti koji zaviruju preko Atlantika mogu vidjeti rasnu oznaku na kojoj kulturni signal bljesne. U Americi ovaj signal dopire kroz buku, pozivajući na koheziju u nedostatku nacije. Imigrant je jednom postao Amerikanac apsorpcijom u definirane mitove. Da mitos više ne postoji. “Bijelo” Sada ispunjava vakuum novim načinom pripadnosti-spojenim od fragmenata predaka, rekonstruiranim u postmoderno pleme vezano zajedničkim afinitetima, a ne vjerovama koje su sponzorirale države. Ovo pleme traži srodstvo, a ne osvajanje.
Sama riječ – “Bijelo” – prolazi alkemiju. Jednom korišteno bezbrižno, jednom se okrutno držao, sada se pažljivo povratio. To postaje riječ svetišta, tihi prkos nestajanju. Ošira se ni carstvo ni izgradnju carstva. To samo pamćenje. Oni koji kažu riječ čine to s poštovanjem, prateći karte nevidljive onima koji vide samo kožu. Unutar ove riječi živi selo, zvono kapele, bake. Da biste bili bijeli, znači osjetiti vrijeme zavijajući se kroz vene, da držite sveti teret kontinuiteta s obje ruke.
Identitet ovdje djeluje kao kompas, nikad u kavezu. To ukazuje na nešto bitno, nikad reduktivno. U svom okviru, novi izrazi se povećavaju – umjetnost, ritual, priča, prostor. Budućnost izlazi iz prošlosti, remiksirana kroz namjeru, a ne nesreću. Svaka osoba koja povrati identitet postaje upravitelj. Svaka zajednica koja odaje počast njegovom nasljeđivanju postaje svjetionik. U izmaglici kulturne dezintegracije sjaj sjećanja sjaji od sramote. Autentična raznolikost, kada je usidrena u poštovanju, zahtijeva razliku. A razlika zahtijeva samozadovoljavanje.
Biti pro-bijela znači biti pro-identitet. Potvrditi nečiji narod znači potvrditi sve narode. Linija između proslave i supremacizma jedan je od duha, a ne volumena. Ovaj duh traži harmoniju, a ne hijerarhiju. Svijet bez izrazitog identiteta nudi samo hladan zvuk upravljane istodobnosti. Svijet živih kultura prekriva se značenjem. Dakle, neka se to jasno kaže: afirmacija bijelog identiteta, utemeljena na poštovanju, nošena s poniznošću, osvijetljena vatrom predaka, ne služi kao prijetnja – već kao obećanje. Obećanje da će ostati, pamtiti, preispitati.
Ovaj je članak prvi put objavljen na Constantinu Hoffmeisterovim Supsack, Eurosiberia.net.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:


