Na listi problematičnih zemalja koju dvaput godišnje objavljuje američko Ministarstvo financija šačica je uobičajenih sumnjivaca čija ekonomska politika (u kontekstu vanjskotrgovinske razmjene) zaslužuje posebnu pozornost Bijele kuće.
Lista se nerijetko percipira kao svojevrsno sredstvo pritiska, a tri su ključna kriterija uvrštenja: američki deficit bilateralne vanjskotrgovinske razmjene (veći od 15 milijardi dolara), suficit tekućeg računa trgovinskih partnera (veći od 3% BDP-a) te izravne intervencije na deviznom tržištu s ciljem umjetnog održavanja tečaja (vrijedne barem 2% BDP-a na godišnjoj razini).
Na listi se može naći bilo koja država koja ispunjava dva od tri kriterija, dok sva tri automatski podrazumijevaju etiketu “valutnog manipulatora“, statusa koji je Trump zalijepio Kini u kolovozu 2019. godine (do okončanja pregovora u siječnju 2020.)
Zatečeni akteri
Kao što biste i očekivali, na spornoj se listi Kina redovito pojavljuje, a društvo joj prave Njemačka, Japan, Vijetnam, Singapur, Južna Koreja, Malezija i Tajvan, redom izvozno orijentirane zemlje kojima je američko tržište jedna od ključnih destinacija i iznimno bitna komponenta gospodarskog rasta.
Makar jako daleko od europske perspektive, trenutno je posebno zanimljiv ovaj potonji, i to zbog recentnog zapleta koji je itekako zatekao aktere na deviznom tržištu, iskoračivši daleko izvan okvira aktualnih trendova. Zahvaljujući Donaldu Trumpu i njegovu nepredvidivom vitlanju carinama, tekuća je godina u dobroj mjeri obilježena deprecijacijom američke valute koja bilježi pad vrijednosti u odnosu na sve važnije konkurente.
Pritom frapantnu statistiku u svega (nepunih) pet mjeseci nove državne administracije upotpunjuje minus vaganog indeksa dolara u odnosu na košaricu valuta najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera (DXY0), koji je trenutno tek nešto manji od osam posto i ovim bi tempom vrlo brzo mogao zasjeniti čak i ekstremno negativne vrijednosti iz 2017. i 2020. godine.
Međutim, čak i u okvirima intenzivne erozije vrijednosti američke valute, tajvanski je dolar početkom ovoga tjedna, jednodnevnim rastom od oko pet posto, upriličio neuobičajeno krupan iskorak. Brojni svjetski mediji nisu propusti zabilježiti kako je riječ o najvećem skoku još od davne 1988. godine (i fatalne Azijske krize), napeto iščekujući reakciju središnje banke koja je bila prilično – mlaka.
Upravo ta činjenica mnoge najviše iznenađuje jer su monetarne vlasti dosad redovito peglale oscilacije na deviznom tržištu, figurirajući kao pouzdan jamac konkurentnosti izvoznika. No, umjesto odlučnih intervencija, uslijedila je tek konferencija za novinare koju su kreatori monetarne politike u najvećoj mjeri iskoristili kako bi pokušali demantirati nagađanja o nekakvom prešutnom sporazumu naslonjenom na pregovore s američkim vlastima koji se zasad vode daleko od očiju javnosti.
Bez agresivnijeg otpora središnje banke, tečaj američkog prema tajvanskom dolaru (USD/TWD) i dalje pada (makar nešto sporijim tempom) te je trenutno na korak do okruglih 30 (tajvanskih) dolara. Tamo se posljednji puta našao još početkom veljače prošle godine sijući sada paniku među izvoznicima, kao što je strateški bitan Taiwan Semiconductor Manufacturing Company, ali i domaćim osiguravajućim društvima koja figuriraju kao vrlo bitan izvor potražnje za američkim (bilo državnim ili korporativnim) obveznicama.
S gotovo 600 milijardi dolara američkih državnih obveznica u svojim portfeljima, potonji očajnički traže načina kako bi ograničili negativan utjecaj valutnih oscilacija (različitim oblicima ‘hedginga’), što je svakako pridonijelo kaosu, no brojni se promatrači pritom ne mogu oteti dojmu da je središnja banka zapravo ustuknula pred vrlo kredibilnim prijetnjama Bijele kuće.
Tom logikom, koja bi se mogla svesti na izbor između dva zla, možda je upravo aprecijacija domaće valute sada u interesu tajvanskim vlastima? Naravno, sve kako bi se udobrovoljili američki partneri i izbjegao neugodan scenarij u kojem carine na uvoz iz Tajvan drastično rastu.
Val aprecijacije
Da stvar bude još zanimljivija, trend aprecijacije ubrzano se širi susjedstvom: zahvatio je i Južnu Koreju (KRW) i Tajland (THB), zemlje s kojima SAD također bilježi relativno visok deficit vanjskotrgovinske bilance, što onda objašnjava sve glasnije špekulacije o ustupcima koje navodno zahtijevaju Trumpovi pregovarači.
U prvi mah, njihova je logika prilično jednostavna: slabiji tečaj američkog dolara čini američku industriju konkurentnijom, kako na domaćem tržištu, tako i na globalnoj razini. No, problem predstavljaju neugodne nuspojave tog trenda koji poskupljuju robu iz uvoza.
U nedostatku adekvatnih domaćih supstituta skuplji uvoz povećava pritisak na inflaciju i bitno otežava posao središnjoj banci, koja istodobno mora voditi računa o održavanju cjenovne stabilnosti, ali i o stanju na tržištu rada, čime je posredno odgovorna i za ekonomsku aktivnost u zemlji. Nije ni čudno da se, kad je američka ekonomija u pitanu, stagflacija sve češće spominje kao jedan od mogućih scenarija.
