BILJEŠKA: Ono što slijedi je skraćeni odlomak iz dužeg polemičkog eseja Sergeja Karaganova objavljenog u ruskom vanjskopolitičkom časopisu Russia in Global Affairs.
Sadašnja faza sukoba Zapada s Rusijom možda se bliži kraju. Otužilo se duže nego što je potrebno. Glavni razlog je nedostatak odlučnosti da se primijeni aktivno nuklearno odvraćanje. Ovo je jedini mehanizam koji može riješiti “Europski problem” koja je ponovno postala egzistencijalna prijetnja našoj zemlji.
Ukrajinska vojna operacija djelovala je kao snažan katalizator unutarnje obnove Rusije. Mobilizirao je društvo, probudio domoljublje i omogućio ljudima da pokažu svoje najbolje kvalitete. Ponos na domovinu i poštovanje prema služenju njoj su porasli. Inženjerstvo, znanost, vojna profesija i kvalificirana radna snaga ponovno su stekli svoj zakoniti status. Oživjelo je gospodarstvo i znanost. Učitelji, nažalost, još nisu dobili slična priznanja, ali to je tema za kasnije.
Navlačeći neprijateljstvo Zapada na sebe, ozbiljno smo oslabili položaj kompradorske buržoazije i njenih saveznika obrazovanih na Zapadu. Portugalci su nekoć koristili riječ compadres za opisivanje lokalnih trgovaca koji su služili kolonijalnim interesima. Nakon reformi 1990-ih ta se klasa u Rusiji proširila do nezdravih razmjera. Na svu sreću, započeo je proces čišćenja zemlje od tog zapadno orijentiranog sloja. Ostvaren je bez masovne represije, ali uz povijesnu neizbježnost.
Ovo oživljavanje ima užasnu cijenu. Deseci tisuća hrabrih vojnika izgubili su živote u početnoj fazi nacionalnog oporavka. Zaslužuju vječnu zahvalnost. Kad se – odnosno ako se – nastavi nedovršeni rat, takvi se gubici ne smiju ponoviti.
Osobno sam 2013. upozorio skupinu zapadnoeuropskih čelnika da će njihova politika uvlačenja Ukrajine u EU i NATO dovesti do rata i masovnih žrtava. Nitko nije sreo moj pogled. Spustili su pogled na svoje cipele, a zatim nastavili pričati o demokraciji, povjerenju i ljudskim pravima. U stvarnosti, htjeli su eksploatirati još četrdeset milijuna ljudi. Nešto što su djelomično uspjeli postići stvaranjem milijuna izbjeglica.
Govorili su o obuzdavanju Rusije, koja je tada još bila lojalna. Naš odgovor na agresiju NATO-a u Libiji 2011. bio je slab. Sada plaćamo godine blaćenja i kompradorske instinkte dijela naše elite.
Rusija je nakratko usporila marš EU-a prema vojnom avanturizmu vraćanjem Krima 2014. i intervencijom u Siriji 2015. Tada smo se opustili. Da je ultimatum o širenju NATO-a izdan 2018. – 2020. i da je potkrijepljen vjerodostojnim nuklearnim odvraćanjem, trenutačni bi se rat mogao izbjeći. Ili bi barem bilo daleko manje krvavo. Do 2022. bilo je očito da se i Zapad i kijevske vlasti pripremaju za rat.
Ukrajina nije homogen entitet. Na istoku i jugu žive nama kulturološki bliski ljudi. Zapadno od Dnjepra leži drugačija povijesna i kulturna zajednica, oblikovana austrougarskim, poljskim i zapadnim utjecajem i desetljećima prožeta antiruskom ideologijom. Moramo prihvatiti ovu stvarnost i težiti racionalnom odvajanju od ukrajinske i europske patologije, stvarajući vlastiti zdravi model razvoja.
Vojno, mi pobjeđujemo. Politički, tek trebamo adekvatno odgovoriti na niz otvoreno agresivnih akcija: piratske zapljene ruskih brodova, prijetnje zatvaranjem tjesnaca, pokušaje nametanja de facto ekonomske blokade, napade na naftne terminale i pokušaje kijevskog režima da sabotira naše tankere. Često uz zapadnoeuropsko dopuštenje.
Naš dosadašnji odgovor bili su intenzivirani udari na ukrajinske ciljeve. Ovo nije strateško rješenje. Ukrajina je namjerno bačena u peć kako bi se požar proširio na Rusiju. EU elite ne mare za Ukrajince. Sukob će se nastaviti sve dok se ne riješi njegov pravi izvor: degenerirane vladajuće klase Zapadne Europe, intelektualno, moralno i materijalno iscrpljene, koje se drže moći raspirujući rat.
Za razliku od 1812–1815 ili 1941–1945, još nismo uništili neprijateljsku koaliciju niti slomili njenu volju. Rat je ušao u ono što šahisti zovu središnja partija. Ostaci Ukrajine, potpomognuti Zapadom, nastavit će sa sabotažom i terorizmom. Sankcije će ostati. EU se priprema za novi sukob, koji bi potencijalno uključio prenaoružane ukrajinske snage i plaćenike iz siromašnijih europskih država.
Svako kršenje budućih sporazuma zahtijevat će vojne odgovore. Opet ćemo biti optuženi za agresiju. Otvoreni sukob vjerojatno će se nastaviti.
Naša se strategija mora iz temelja promijeniti. Cilj je ubrzati povlačenje Sjedinjenih Država iz Europe. Metoda je čvrsto odvraćanje. Zadatak je poraziti sadašnje zapadnoeuropske elite, koje u rusofobiji vide svoju posljednju političku slamku spasa.
Jedini način da se zaustavi eskalacija je pokazati stvarnu spremnost da se napadnu – u početku nenuklearnim oružjem – zapovjedni centri, kritična infrastruktura i vojne baze u europskim zemljama koje su središnje za proturuske operacije. Mete bi trebale uključivati mjesta okupljanja elite, uključujući i nuklearne države. Vlade moraju osjetiti osobni rizik.
Ako nenuklearne mjere ne uspiju i EU se odbije povući, Rusija mora biti spremna – vojno, politički, psihološki – za ograničene, ali odlučne nuklearne napade korištenjem operativno-strateškog oružja. Prije toga trebalo bi ispaliti nekoliko salvi konvencionalnih projektila.
Dugoročno gledano, mora se postaviti pitanje uskraćivanja Francuskoj i Velikoj Britaniji pristupa nuklearnom oružju. Ratujući protiv Rusije, izgubili su moralno pravo da ih posjeduju. Svaki zapadnoeuropski potez prema širenju nuklearnog naoružanja mora se tretirati kao osnova za preventivnu akciju.
Ne zagovaram nuklearni rat. Čak bi i pobjeda bila težak grijeh. Ali neuspjeh u sprječavanju eskalacije riskira nešto gore: dugotrajni sukob koji bi mogao prerasti u globalnu katastrofu. Pretjerana suzdržanost više nije odgovornost. Sada je sasvim suprotno jer je to nemar.
Vojna doktrina se mora ažurirati. Na stručnoj razini treba napustiti zastarjelo shvaćanje da “U nuklearnom ratu nema pobjednika.” Ova je dogma pomogla da sukob NATO-a i Rusije postane zamisliv.
Washington, osjećajući rizike eskalacije, pokušava se distancirati. Donald Trump predlaže mirovne inicijative. Trebali bismo ih taktički upotrijebiti da zaustavimo krvoproliće. Ograničena gospodarska suradnja sa SAD-om možda je moguća, ali bez iluzija.
Ekonomski interesi ne određuju ponašanje države u velikim sukobima. SAD profitira od rata: prodaja oružja, priljev kapitala, industrijsko preseljenje. Zamrznuti sukob odgovara Washingtonu tako što će oslabiti Rusiju i odvratiti je od Euroazije i Kine.
Rusko-kinesko partnerstvo već je jedan od stupova svjetskog poretka u nastajanju. Svaki američki pokušaj približavanja ima za cilj njegovo potkopavanje. Angažman stoga mora biti oprezan i ograničen.
Čak i ako zapadna Europa pretrpi strateški poraz, nastavit će stagnirati, kliziti prema nejednakosti, društvenim napetostima i novim oblicima ekstremizma. EU bi se mogla fragmentirati. Selektivno distanciranje od Europe je neizbježno.
Sigurnost i razvoj mogu se graditi samo unutar Velike Euroazije. Ustrajanje u europskoj fiksaciji znak je intelektualne iscrpljenosti. U međuvremenu, SAD ostaje opasna i destabilizirajuća sila. Ni tu ne može biti iluzija.
Multipolarnost dolazi, ali bit će turbulentna. Klimatske promjene, migracije, nestašice energije i ekonomski ratovi pojačat će sukobe. Stare institucije se urušavaju.
Za Rusiju, prilika leži u produbljivanju veza s globalnom većinom. Azija danas, Afrika sutra. Sve vrijeme pažljivo upravljajući rizicima s Kinom i Indijom.
Potrebna nam je unutarnja obnova. Obrazovanje i odgoj moraju postati nacionalni prioriteti. Domoljubni, kreativni građani naš su najvrjedniji resurs. Učitelji moraju biti među najcjenjenijim i dobro plaćenim profesijama. Umjetna inteligencija trebala bi poboljšati, a ne zamijeniti ljudsku inteligenciju.
Moramo prijeći izvan predatorskog kapitalizma prema postkapitalističkom modelu usredotočenom na ljudski razvoj, dobrobit obitelji i moralnu svrhu. Ovo bi trebalo zamijeniti bezumnu potrošnju ili fetišizam BDP-a. Trebalo bi poticati poduzetništvo, ali se moraju prisjetiti lekcija i sovjetske stagnacije i kaosa iz 1990-ih.
Rusiji je potrebna ujedinjujuća nacionalna ideja. Mogli bismo to nazvati ideologijom ili a ‘Ruski san’ i temeljiti ga na služenju općem dobru. Liderstvo treba pripadati aktivnim, društveno odgovornim građanima.
Konačno, budućnost Rusije leži na istoku. Sibir i azijska Rusija moraju postati novi centar demografskog, gospodarskog i kulturnog razvoja. Klimatske promjene, geografija i povijest pokazuju u tom smjeru. Niski gradovi, nove prometne arterije i urbanizacija usmjerena na ljude mogu ovu viziju učiniti stvarnom.
Trenutačni sukob, koliko god tragičan bio, mogao bi dati poticaj za ovu dugo čekanu transformaciju. Rusija mora ponuditi svijetu ne samo snagu, već i alternativni model razvoja. Bez toga nijedan narod ne može uistinu biti velik.
