Strahote se događaju u domu za starije osobe: Rade kao robovi, gazda ih zvjerski mlati

Muškarac je već dvanaest godina smješten u jednu udomiteljsku ustanovu za osobe s duševnim smetnjama u Hrvatskoj. Noću je zaključan u svojoj sobi s više drugih. Dan mu počinje ranom zorom, kada ga, već od šest sati ujutro, čekaju teški fizički poslovi. Mora raditi u vinogradu, hraniti životinje, uređivati dvorište, pa čak i nositi kamenje i ciglu za vikendicu koju “gazda”, kako svi zovu udomitelja, upravo gradi. Ako neki posao ne može obaviti, udomitelj ga vrijeđa i psuje.

Više ga je puta udarao po glavi šakama, gumenim crijevom za vodu ili remenom traktora. Hrana koju dobiva nedostatna je, a pravo na tuširanje ima samo jedanput tjedno. Ovi šokantni nalazi rezultat su samo jednog obilaska jedne udomiteljske obitelji koju su posjetili djelatnici Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom. U istom objektu, čiju nam lokaciju ne smiju otkriti, zabilježili su mučne priče još pet korisnika, a svi su dali slične iskaze. Najmanje je ondje boravio jedan korisnik kojemu je smještaj nakon samo mjesec dana otkazao “gazda”.

Također je morao raditi teške poslove, poput nošenja i slaganja drva i brige o ovcama, a čini se da mu je udomitelj smještaj otkazao nakon što je, vjerojatno kao posljedica nehumanih uvjeta, dobio novi bruh. U istom objektu više je korisnika izloženo fizičkom nasilju, teškom svakodnevnom poslu, smiju se tuširati samo jedanput tjedno, a za ručak je na dan obilaska djelatnika Ureda bilo varivo staro četiri dana.

Lavor za zahod

Smještaj za ove korisnike osiguran je rješenjem Centra za socijalnu skrb, koji sudjeluje u financiranju smještaja. Pojednostavljeno, iz državnog proračuna isplaćuje se novac udomiteljima koji iskorištavaju tešku životnu situaciju pojedinaca ne samo kako bi zaradili nego i kako bi od države dobili besplatnu radnu snagu za najteže poslove, koju tretiraju poput životinja. Istraživanje koje smo proveli pokazuje da ovo nije jedini primjer, riječ je o sustavnom zlostavljanju stotina ljudi u Hrvatskoj koji su smješteni u domovima za starije i nemoćne ili ustanovama te privatnim domovima i obiteljskim domovima za odrasle osobe s duševnim smetnjama.

Nedostatak osoblja, kršenja temeljnih ljudskih prava, ograničavanje kretanja, nemogućnost podnošenja pritužbi, nezakonito primjenjivanje “mehaničkih ili kemijskih mjera prisile”, što je birokratski rječnik za vezivanje ili sedaciju štićenika teškim psihijatrijskim lijekovima, svakodnevica su u ustanovama koje bi trebale pružati dostojanstvenu skrb našim sugrađanima na kraju njihova života, kažu naši sugovornici. Ima i tjelesnog kažnjavanja. Iako na to u svojim godišnjim izvještajima redovito upozoravaju i iz Ureda pučke pravobraniteljice i Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom, čiji djelatnici nemaju ni približno dovoljno kapaciteta da obiđu ni deset posto ustanova i udomiteljskih obitelji godišnje, sve završava time što se njihovo izvješće prihvati na sjednici parlamenta i Vlade, a nakon toga pohrani u ladicu i zaboravi.

“Majka je godinama bila duševni bolesnik, no brigu o njoj vodio je moj otac. Kada je iznenada umro, nisam mogla preuzeti brigu o majci. Radim po cijeli dan, a ona nije mogla biti sama kod kuće. Bila je depresivna, dezorijentirana, suicidalna… Zbog svega toga mnogo je vremena provela i na psihijatrijskom liječenju. Preko Centra za socijalnu skrb pronađen je dom nedaleko od Zagreba. No morala sam je odande ‘čupati’ samo 24 sata poslije. Čim je došla, rečeno joj je da će morati raditi u vrtu i štali. Objasnili su joj i pravila korištenja toaleta. Puštanje vode iz vodokotlića zabranjeno je radi štednje vode. Umjesto toga, pored zahodske školjke je lavor s ‘dopuštenom količinom’ vode za ispiranje WC-a nakon obavljanja nužde. Majka ima i druge bolesti osim psihičkih te nikako nije u stanju raditi. Vraćena je u bolnicu, nakon čega joj je pronađen odgovarajući smještaj”, ispričala nam je kći jedne korisnice pod uvjetom anonimnosti.

Šamar i psovka

“Jedan stariji korisnik, koji ima blagu demenciju, povremeno pati od inkontinencije. Ne događa se često, ali zna se pomokriti u krevet. Kada to ujutro vidi osoblje doma, redovito dobije barem šamarčinu, viču na njega i psuju ga”, doznajemo situaciju iz još jednog obiteljskog doma nedaleko od Zagreba. Zaposlenici Ureda pučke pravobraniteljice tijekom 2024. i 2025. nenajavljeno su obišli dom za starije na području Gospića. Ondje su zatekli vrlo loše stanje i odmah to prijavili ministarstvu.

“Primjerice, tijekom obilaska jedan je korisnik ležao u mokrom krevetu od urina, dok je drugi za pražnjenje posude s urinom koristio lavor ispod kreveta. U drugoj sobi, u kojoj su bile smještene dvije nepokretne starije osobe, jedna je imala fekalije na nogama, dok je druga kidala prljavu pelenu i razbacivala je po sobi i krevetu. U izvješću je pravobraniteljica upozorila i da nekim korisnicima nisu bile zaštićene nezacijeljene operacijske rane. Osim toga, pučka je pravobraniteljica o stanju u domu izvijestila i Hrvatski sabor i javnost u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2024. godinu. Na uočene probleme tako je upozorila u poglavljima Prava starijih osoba i Domovi za starije: obavljanje poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja“, stoji u izvješću koje su nam dostavili iz te institucije. U tom su domu uočili i druge probleme.

“S obzirom na osobito loše uvjete zatečene prilikom obilaska starog objekta, iako to nije dio standardne procedure, pučka pravobraniteljica utvrdila je kako uvjeti smještaja nisu u skladu s međunarodnim standardima. Zatečeno stanje protivno je standardima Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućega postupanja ili kažnjavanja (CPT) Vijeća Europe koji nalažu da stvaranje pozitivnog terapijskog okruženja znači prije svega pružanje dovoljno životnog prostora po osobi, kao i odgovarajuće osvjetljenje, grijanje i prozračivanje, održavanje ustanove u zadovoljavajućem stanju i ispunjenje zahtjeva higijene”, stoji u posebnom dokumentu.

“Kljukanje” Normabelom

Jedna od češćih i izuzetno alarmantnih praksi u domovima i udomiteljstvima jest prekomjerna sedacija štićenika lijekovima te vezanje mimo procedure. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama tu je vrlo jasan i navodi kako je takva mjera ekstremna i primjenjuje se samo kada na neki drugi način, poput deeskalacijskih tehnika, osobu nije moguće obuzdati. Svako sputavanje stezuljama, remenjem ili drugim sredstvima mora odobriti psihijatar, o tome mora biti obaviještena obitelj, mjera se mora upisati u službenu evidenciju, a osoba treba biti sputana što je kraće moguće, samo tijekom epizode u kojoj štićenikovo ponašanje predstavlja ugrozu za njegovo ili tuđe zdravlje i život. Situacija je veoma slična i kod sedacije lijekovima, najčešće jačim dozama benzodiazepina, psihijatrijskih lijekova koji su veoma snažni, ali imaju i veoma snažan ovisnički potencijal te niz drugih mogućih štetnih učinaka. Takve lijekove, u primjerenim dozama, može propisati isključivo psihijatar i liječenje mora biti kratkotrajno.

“Imamo korisnike koji su na svakodnevnim visokim količinama benzodiazepina, u Hrvatskoj najpopularnijeg lijeka – Normabela. Osoblje jednostavno nema dovoljno vremena brinuti se o svima, nema nas dovoljno. Dom u kojem radim, a mislim da je tako u svim domovima, nema svog psihijatra. U slučaju neke epizode medicinske sestre donose odluku o vezivanju. U manjim domovima medicinsko osoblje zaposleno je samo u jutarnjoj smjeni. Poslijepodne, navečer i tijekom noći o štićenicima se brine needucirano osoblje, no i oni donose odluku o vezivanju, vežu štićenike često i po cijelu noć”, govori nam osoba dobro upućena u sustav. U ministarstvu to negiraju. “Tijekom inspekcijskih nadzora osobita pažnja posvećuje se kontroli primjene restriktivnih mjera. Restriktivne mjere (mjere prisile i ograničavanja – sputavanja i odvajanja) primjenjuju se samo u ustanovama socijalne skrbi. Navedene restriktivne mjere propisuje specijalist psihijatar, a u ustanovama ih provodi isključivo medicinsko osoblje. Mjere se primjenjuju na temelju pisanih smjernica koje donosi svaka ustanova.

Tijekom provođenja inspekcijskih nadzora viši inspektori u ustanovama obavljaju uvid u pisane smjernice o primjeni restriktivnih mjera te njihovu primjenu na temelju Pravilnika o standardima kvalitete socijalnih usluga, Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Pravilnika o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama”, kažu. Ono što je ovdje važno razabrati jest da inspektori u domove često dolaze najavljeni, a prilikom obilaska mišljenje obično donose, kažu naši izvori, na temelju uvida u dokumentaciju. “Naravno da će inspekcijski zapisnik pokazati kako nije bilo mjera sputavanja ili sedacije jer one nikad nisu ni uvedene u dokumentaciju”, doznajemo. Na papiru rigorozan sustav u praksi ne postoji.

Manjak osoblja

“U odnosu na izmjene Pravilnika posebno je problematična odredba koja propisuje da je pružatelj usluge smještaja dužan korisnicima 24 sata dnevno sve dane u tjednu osigurati odgovarajuću skrb i nadzor stručnih, po novom, ‘ili drugih radnika’, a čime se de facto dopušta da svi domovi za starije i nemoćne rade bez medicinske sestre u smjeni, što je neprihvatljivo s obzirom na zdravstveno stanje i potrebe korisnika. Zbog teških uvjeta rada nedostaje i njegovatelja/ica, a one koje rade preopterećene su te se ne mogu posvetiti korisnicima u dovoljnoj mjeri. Problem manjka osoblja vidljiv je i iz pritužbi članova obitelji korisnika koji navode da se njihovim članovima obitelji ne pruža adekvatna skrb i da nisu pod kontinuiranim nadzorom, a na manjak osoblja ukazuju i sami zaposlenici domova za starije”, kažu u Uredu pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter.

Zaprimili su i pismo jedne zaposlenice doma koja opisuje svoj standardni radni dan. “Ovako više ne možemo raditi jer na nas devet, koji se moramo izmjenjivati u tri do četiri smjene, ima previše korisnika za koje se moramo skrbiti 24 sata dnevno. Svaki mjesec, već tri godine, svatko od nas radnika ima puno prekovremenog rada, mi više fizički i psihički ne možemo podnijeti taj tempo rada i pritisak i stres, jer se osjećamo jako podcijenjeno, umorno, iscrpljeno i na rubu svih snaga… Humani posao radimo na nehuman način, jer mi po korisniku za njegu imamo samo četiri minute. Zamislite da se ujutro probudite i u četiri minute morate se istuširati, oprati kosu, osušiti kosu, oprati zube, obući, promijeniti posteljinu na krevetu, skuhati si kavu, popiti tu kavu, pripremiti si doručak, pojesti taj doručak i progovoriti koju riječ sa svojom obitelji i tek onda krenuti na posao.

I to ne samo jedan dan, nego svaki dan. Nemoguće, je l’ da? Sad zamislite kako je to kad dođemo nepokretnom korisniku i moramo obaviti svu njegu, zadovoljiti sve higijenske potrebe jedne osobe u roku od četiri minute. Svaki dan, kod svakog korisnika, njih 76 plus. Tim korisnicima, uza svu njegu, treba i uputiti koju riječ jer oni nisu stvari, oni su živa bića koja zaslužuju poštovanje i razumijevanje svakoga od nas i za njihovo mentalno zdravlje potrebno je da imamo više vremena baviti se njima individualno na način na koji je njima najpotrebnije. A ovakvim načinom rada to je nemoguće ostvariti bez obzira na to kako se organiziramo jer je veliki manjak radne snage”, stoji u pismu koje je dio izvješća pučke pravobraniteljice. Parlament je izvješće “primio na znanje”.

Gola na podu

Pod uvjetom anonimnosti, javila nam se i kći jedne polupokretne žene smještene u javnom domu za starije u Dalmaciji. “Moja majka ima više od osamdeset godina i slabije je pokretna, ali nema drugih, većih zdravstvenih poteškoća. Ipak, shvatila je da više ne može živjeti sama, a mi smo zauzeti poslom i obvezama, tako da ne možemo stalno paziti na nju, i zato se dobrovoljno odlučila za dom. Pronašli smo joj lijep dom u kojem je već mjesecima i nismo imali nikakvih problema sve donedavno”, počinje svoju priču naša sugovornica. Kaže kako majka sobu dijeli s cimericom koja je nagluha i noću skine slušni aparat. Usred noći majka naše sugovornice probudila se kako bi otišla na toalet. No ondje se poskliznula i pala.

“Dozivala je u pomoć, ali nitko je nije mogao čuti. Bila je potpuno mokra. Uspjela se nekako svući iz spavaćice i dovući do kreveta, gdje joj je bio mobitel, te nas je nazvala, bilo je to oko jedan sat poslije ponoći. Rekla nam je što se dogodilo i da ne može ustati. Odmah smo zvali dom, no ondje se nitko nije javljao na telefon”, nastavlja. Kaže kako su potom počeli nazivati na sve brojeve doma, uključujući i zaštitarsku kućicu, no nitko nije odgovarao. Sjeli su u automobil i odjurili onamo. “Prošlo je sigurno sat, sat i pol vremena dok smo došli. Cijelo to vrijeme nazivali smo dom, ali se nitko nije javio. Došli smo do zaštitara koji je spavao i probudili ga te mu rekli što se dogodilo. Bili smo jako ustrašeni i htjeli smo što prije do mamine sobe, no on nas nije puštao. To je već bilo oko dva, tri sata noću, a mi smo bili očajni”, prisjeća se naša sugovornica.

Zaštitar je također počeo nazivati telefonske brojeve dežurnih, ali se ni njemu nitko nije javljao. Tek tada je vidio da je “vrag odnio šalu” i pustio je obitelj u dom, a oni su svoju majku, ženu u dubokoj starosti, pronašli golu na podu sobe. “Ne mogu vam opisati kako se čovjek osjeća kada vidi taj prizor. Ona je mogla, bez odjeće, navući upalu pluća, prehladiti se, umrijeti na tom podu… A nalazi se na odjelu pojačane skrbi, gdje bi sestre svako malo trebale obilaziti štićenike i provjeravati kako su. Nitko satima nije čuo njezino dozivanje niti obišao sobu, sve dok mi nismo došli”, zgrožena je naša sugovornica iskustvom svoje majke. Anonimnost je tražila, baš kao i mnogi s kojima smo stupili u kontakt, jer strahuje da bi javno prozivanje doma moglo izazvati osvetu zaposlenika i još gori tretman prema njezinoj majci.

Bez nadzora

Problem je što Hrvatska nema dovoljno kapaciteta za svoje starije i nemoćne osobe. Podaci Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike pokazuju da je od 662 pružatelja usluge smještaja i organiziranog stanovanja za starije osobe četiri osnovala država, 45 županije i Grad Zagreb, a 613 je u privatnom vlasništvu ili vlasništvu udruga. Od ukupno 32.623 mjesta u domovima, 186 je u državnima, 11.135 u domovima kojima su osnivači županije, a 21.302 kod drugih osnivača. Drugim riječima, Hrvatska je problem brige o starijima i psihički bolesnima prebacila na – privatnike. “Stanje u državnim, županijskim i gradskim domovima donekle je zadovoljavajuće. U privatnim domovima već vidimo da je lošije, a udomiteljske obitelji potpuno su bez nadzora. Osobe koje su ondje smještene često su izložene kršenju ljudskih prava, zabranjuje im se elementarno ljudsko pravo na kretanje. Prema propisima, njihov smještaj trebali bi redovito nadzirati socijalni radnici, no taj je nadzor neadekvatan.

Primjerice, socijalni radnik nazove telefonom udomitelja koji mu ispriča da je sve u najboljem redu. U drugoj situaciji, socijalni radnik čak i dođe do lokacije, a često je riječ o privatnim kućama po selima diljem Hrvatske. Ondje porazgovara sa štićenikom, ali cijelo je vrijeme prisutan udomitelj, pred kojim štićenik ne smije reći kako se stvarno s njime postupa jer se boji kazne”, sumiraju svoj uvid u Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Nakon podataka dobivenih od Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike ne možemo ne zapitati se kakva bi prava slika bila da se svaki od 671 objekta koji su registrirani za neku vrstu smještaja unutar sustava socijalne skrbi redovito nadzire.

“Tijekom 2024. i 2025. godine viši inspektori socijalne skrbi, Službe za inspekcijski nadzor Ministarstva, proveli su ukupno 2068 nadzora. Viši inspektori donijeli su 486 rješenja s mjerama i rokovima radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti”, podaci su ministarstva iz kojih proizlazi da više od četvrtine domova koje su inspektori posjetili u dvije godine nije radilo u skladu sa zakonima. U čak 42 slučaja inspektori su utvrdili toliko teške prekršaje da je objektima zabranjen daljnji rad. Ostalima su izdane naredbe da se “dovedu u red”, da se tako izrazimo. “Provedenim nadzorima utvrđene su nepravilnosti koje se odnose na: nedovoljan broj radnika (medicinsko osoblje i njegovatelji/ice), nepravilnosti u pružanju njege i zdravstvene skrbi, prekomjeran broj korisnika koji nije u skladu s licencijom ni rješenjem o ispunjavanju uvjeta za pružanje usluga smještaja, kao i nepravilnosti u prostornim uvjetima. Rješenjima su naređivane mjere za otklanjanje navedenih nepravilnosti s rokovima za njihovo izvršenje”, kažu u ministarstvu, navodeći kako reagiraju na svaku pritužbu obitelji korisnika ili samih štićenika, kao i drugih osoba koje imaju bilo kakva saznanja o nepravilnostima. Unatoč tomu, sva izvješća pokazuju kako se stanje na terenu nimalo ne mijenja, a zbog sve većeg broja starijih, čak se i pogoršava.

Lažljiva vlasnica

Nakon duljeg čekanja podatke smo uspjeli dobiti i od Državnog inspektorata. Kako su nam rekli, oni ne prate sustavno domove ovog tipa, nego cijeli sektor djelatnosti koji obuhvaća široku lepezu usluga iz socijalne skrbi. Ipak, podaci su indikativni. Kako su napisali, najčešće su nezakonitosti koje su se odnosile na neprijavljivanje radnika na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, nevođenje ili nevođenje na propisani način evidencija o radnicima i radnom vremenu.

U području zaštite na radu najčešće su utvrđene nezakonitosti koje su se odnosile na rad radnika koji nisu osposobljeni za rad na siguran način, izradu i dostupnost procjene rizika za poslove koje su radnici obavljali i na postavljanje sigurnosnih znakova i znakova za evakuaciju. Istražujući dalje ovu temu, doznali smo i načine na koje pojedini domovi svjesno krše pravilo o zapošljavanju medicinskog osoblja.

“Kao medicinska sestra javila sam se na natječaj za rad u jednom privatnom domu kod Vrbovca. Vlasnica mi je na telefon vrlo otvoreno rekla kako je natječaj na Zavod za zapošljavanje objavila samo kako bi zadovoljila formu. Uopće to nije skrivala! Rekla je kako zapravo ne traži nikoga. Ne vjerujući što čujem, zamolila sam prijateljicu da sutradan nazove i predstavi se kao medicinska sestra. Dobila je isti odgovor. Taj dom namjerno nema medicinsku sestru, a kad im dođu inspektori, pokazat će da imaju otvoren oglas za posao i da nikoga još nisu uspjeli pronaći”, upozorava na situaciju sugovornica koja se javila redakciji. Moramo ovdje primijetiti kako je vrlo vjerojatno da ni inspekcija niti bilo tko iz drugih nadležnih ureda još tko zna koliko neće ni obići taj objekt jer ni sami nemaju dovoljno zaposlenika da bi sve redovito kontrolirali.

Poput zombija

Djelatnici Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom (POSI) kažu kako, osim ovih ekstremnih slučajeva, često bilježe i naoko malene nepravilnosti, ali i one spadaju u kršenje ljudskih prava i narušavanje kvalitete života štićenika. POSI je institucija koja obilazi isključivo ustanove u kojima su smještene osobe s invaliditetom, u što su uključene i osobe s duševnim smetnjama, u čijem se smještaju otkriva najviše problema. “Državni inspektori mjere visinu noćnog ormarića, ali ne pitaju korisnika dere li se netko na njega ili ga vrijeđa”, ukazuju u toj instituciji na apsurd sustava. Prema anketi koju su prošle godine proveli među štićenicima, stanje je zabrinjavajuće.

Gotovo dvije trećine štićenika prijavilo je da je bilo izloženo nekoj vrsti nasilja tijekom boravka. Od toga, oko šezdeset posto njih nasilje je doživjelo od drugog korisnika, a 40 posto od zaposlenika. Najviše je problema u popodnevnim i večernjim satima, kada medicinsko osoblje odlazi kući, a ljudi ostaju na brigu needuciranim osobama. U jednom domu koji su obišli štićenici imaju pravo samo “poput zombija” šetati u krug po malom dvorištu. Na taj je način vlasnik doma ispunio zakonsku normu da se štićenicima mora osigurati boravak na otvorenom. POSI u takvim slučajevima apelira na vlasnike domova, jer za drugo nemaju ovlasti, da pokušaju s humanijim pristupom.

“Najteže povrede prava osoba s invaliditetom utvrdili smo u privatnim obiteljskim domovima u kojima predstavnici doma kao fizičke osobe obavljaju djelatnost pružanja usluge smještaja. Smještaj korisnika u obiteljskom privatnom domu obilježava činjenica da predstavnici doma nemaju dovoljno ili gotovo nikakve stručne kompetencije za skrb o korisnicima s mentalnim oštećenjima te imaju slab ili nikakav uvid u potrebu poštovanja ljudskih prava korisnika. Zbog navedenoga korisnicima smještaja nisu ponuđene gotovo nikakve aktivnosti niti sadržaji za smisleno provođenje slobodnog vremena. Čak i kada dom ima radnog terapeuta, aktivnosti koje se rade s korisnicima svode se na crtanje, igranje društvenih igara, gledanje televizije. Za lijepog vremena sjedi se vani u dvorištu. Strogi režim života u domu uskraćuje korisnicima pravo i mogućnost bilo kojeg, pa i najmanjeg izbora, nemaju ni minimalnu kontrolu ni nad jednim segmentom svog života. Posebno nas je zabrinulo što je upravo u domu u kojem smo utvrdili brojna nepoštovanja prava smještenih korisnika proveden inspekcijski nadzor koji nije uočio nepravilnosti u smislu nezakonitog ili nestručnog rada”, navode u uredu POSI-ja.

Doživotna robija

“Ako je čovjek, veteran rata, stabilan, ne predstavlja opasnost za sebe ni druge, zašto ga povremeno ne odvesti u grad ili mu dopustiti da prošeće? Vlasnici i zaposlenici doma kažu da za to nemaju vremena, a mi ih molimo da pronađu način. Kada idu u kupnju namirnica, primjerice, mogu povesti jednog ili dva štićenika, njima bi to bilo jednostavno, a tim ljudima ogromna radost, bijeg iz rutinirane svakodnevice”, dodaju.

“Iako je to njihovo ljudsko pravo, nemamo zabilježen nijedan slučaj u kojem je štićenik koji je jednom smješten u takvu ustanovu pušten u vanjski život. Kod nekih od njih došlo je do poboljšanja psihičkog stanja, imaju mirovinu ili obitelj te bi mogli biti sposobni živjeti izvan doma ili udomiteljstva. U praksi, nijedan psihijatar to ne želi potpisati, ne želi preuzeti odgovornost”, kažu u uredu POSI-ja.

Ističu kako već godinama uporno rade na tome da se uspostavi sustavna evaluacija štićenika, no do toga ne dolazi pa je za mnoge od njih rješenje kojim im se oduzima poslovna sposobnost i smješta u ustanovu ili udomiteljstvo zapravo doživotna robija, često u nehumanim uvjetima. Kažu kako ni centri za socijalnu skrb ne reagiraju na takve primjere jer se boje odgovornosti. Primjerice, ako se za neku osobu podnese 25 zahtjeva za smještaj, ali centar trenutačno nigdje nema mjesta, država tu nije kriva jer je “nemoćna”. Ali ako se jedna osoba pusti iz ustanove u koju je smještena, a nešto joj se dogodi, sva odgovornost past će na državu koja se nije adekvatno brinula.

Ovaj članak je nastao u okviru programa MOST – Medijske organizacije za jače transnacionalno novinarstvo, novinarskog partnerstva koje financira program Kreativna Europa, a koje podržava nezavisne medije specijalizirane za međunarodno izvještavanje.