Dejan Anastasijević bio je jedan od najboljih novinara u Srbiji, urednik BBC-ja na srpskom jeziku i višegodišnji novinar tjednika Vreme, te prvi novinar iz Srbije koji je u Haagu svjedočio protiv Slobodana Miloševića.
Kao mladi novinar došao je u Vukovar odmah nakon pada, a 2016. se prisjetio tog mučnog dana i za portal VICE napisao potresnu priču o onome što je tamo vidio prvog dana kada su četnici okupirali Vukovar, koju možete pročitati u nastavku. Anastasijević je preminuo 2019. godine.
– Odlično se sjećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi “pravi” novinarski zadatak (dotad sam se uglavnom bavio kulturnim temama), nego i prvi neposredni susret s ratom i užasima koje on donosi. Upravo stoga sam i danas, četvrt stoljeća poslije, u stanju prizvati slike onoga što me je tamo dočekalo. Te su mi slike mjesecima poslije svake noći dolazile u san. To je postupno prestalo, ali nisu se izgubile, još su tu ispod površine, netaknute.
Jedna od tih slika je prvi leš koji sam vidio.
– Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem nadolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više ličio na razmočenu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio puno više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio sklanjati ih, a kamoli ih sahranjivati. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
– Najviše leševa, i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom, bilo je ispred vukovarske bolnice. Kako nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog stalnih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar “oslobođen”, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti koje traje i danas, počelo je hvatati zamah.
– Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, je priča o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vrećice za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu krenuli smo u potragu za tim bebama.
– Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale. Priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters je, kad se to otkrilo, morao povući izvještaj i ispričati se korisnicima. Bilo je, međutim, kasno, jer je priča već bila plasirana u mnoštvo medija, tako da neki i danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale.
Bizarni prizor pljačke butika
– Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabežljivih životinja i koje nitko nije niti pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, skupa s civilima koji su se u njemu zatekli.
– Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola, nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog “borca” koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrene opruge za kamion.
“Gdje ti je puška?”, pitao sam ga.
“Ne treba mi”, rekao je, ne bez ponosa. “Radim na ‘ladno”.
– Jedan od najbizarnijih prizora koji mi se urezao u pamćenje je grupa vojnika koji su, nakon što su provalili u butik sportske opreme, preko blatnjavih uniformi navukli snježno bijele teniske majice marke “Fred Perry” i vozali se tako bornim kolima po gradu. Imali su i šilterice i reklamne balone koje su okačili na vozilo. Izgledali su kao da se ludo zabavljaju.
Priča o Mariji
– Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je zapovjednik dobrovoljačkog odreda kojega smo intervjuirali odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Zapovjednik je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca “jer su dobri ljudi, iako su Hrvati”. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očito da je nasmrt uplašena.
Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je zapovjednik na nekoliko minuta izašao i ostavio nas nasamo sa njom, na vidjelo je izašla cijela priča (ispričala je pravu istinu o tom “spašavanju”)…
Zapovjednik je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on razmeće po razorenom gradu svojim junaštvom.
– Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila o milosti zapovjednika. Najviše sam bio zaprepašten što taj je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost – napisao je srpski novinar.
– Bilo je jasno da ta priča nije smjela biti objavljena, makar i s izmijenjenim imenima, jer bi to ugrozilo živote svih umiješanih, uključujući vjerojatno i “milosrdnog” zapovjednika koji bi mogao biti likvidiran zato što se pravio važan pred novinarima. Stoga sam učinio jedino što sam mogao: odnio sam Marijino puno ime i adresu u UNHCR i dao ga osobi za koju sam vjerovao da će znati kako postupiti. Naknadno sam čuo da su svi uspješno evakuirani u Kanadu.-
Nakon nekoliko dana divljanja raznih paravojski, u grad su konačno ušli niški padobranci: glatko obrijani, u urednim uniformama, bili su u oštrom kontrastu s pijanim, razularenim “osloboditeljima”. Oni su megafonom pozivali ljude koji su se još skrivali po kućama i podrumima da izađu i polože oružje ako ga imaju uz obećanje da im se ništa neće dogoditi.
– Ubrzo su počeli izlaziti: blijedi, izmučeni muškarci, žene i djeca, od kojih neki tri mjeseca nisu smjeli izaći iz podruma osim ponekad noću po vodu, zbog neprestanog bombardiranja i snajpera. Vojnici su zaista bili korektni, davali su im vrećice s vodom, kruhom i konzervama. Neki su imali puške, uglavnom lovačke, koje su bacali na hrpu. Sjećam se kako se jedna žena izderala na vojnika koji joj je nudio hranu.
“Kuću ste mi srušili, grad ste srušili, cijeli život ste mi uništili, a sad me šaljete tko zna gdje”, vikala je.
“Idite do crnog vraga i ti i tvoja konzerva!”.
Kad je ušla u autobus, mladić iza nje je zbunjeno pitao vojnika: “Što ću s ovom konzervom kad niste dali otvarače?”
kad sam bio u Vukovaru, za vrijeme i poslije rata, stalno mi je prolazilo kroz glavu da bi netko morao odgovarati zbog onoga što je tom gradu učinjeno. I zaista, neki jesu odgovarali, pred haškim i drugim sudovima, ali većina se izvukla. Pukovnika Veselina Šljivančanina, koji je izveo dvjesto i kusur pacijenata iz Vukovarske bolnice i predao ih ubojicama na Ovčari, ponekad viđam na beogradskim ulicama; odslužio je malo više od šest godina zatvora i sad uživa u penziji. Mediji o njemu pišu rijetko, ali uvijek pozitivno.
– Zašto je ovaj prelijepi gradić na Dunavu, koji se dičio baroknom arhitekturom i etničkom raznovrsnošću, u kojem su do rata složno živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Rumunji, Slovaci, Rusini, Čerkezi, Romi i mnogi drugi, morao biti sravnjen sa zemljom? Za to nema nikakvog vojnog opravdanja, jer je bio strateški nebitan; ako je cilj bio zaštita ugroženih Srba, može se sa sigurnošću reći da je veliki broj njih stradao od granata i četničkih bandi, koje pljačkajući i ubijajući nisu pravili velike razlike između srpskih i hrvatskih civila; a ako se radilo o dobrom starom otimanju teritorija, niti to nije uspjelo, jer je Vukovar danas tamo gdje je i bio do 1991., u Hrvatskoj.
