U kontekstu prošloga tjedna održanih rusko-ukrajinskih diplomatskih pregovora u Istanbulu, prvih od 2022. godine, zanimljivo je za istražiti prema čemu oni mogu ići i što bi različiti akteri mogli očekivali od pregovora?
Što je primirje, a što je mir?
U međunarodnim odnosima primirje i mir predstavljaju dva različita, ali povezana pojma koja se odnose na prekid oružanih sukoba. Primirje (engl. armistice, ceasefire) predstavlja privremeni prekid neprijateljstava između sukobljenih strana. Ono ne označava formalni završetak rata, već privremenu obustavu borbi. Primirje može biti privremenog karaktera, na primjer radi omogućavanja evakuacije civila ili održavanja pregovora. Također može biti i trajno, ali bez potpisivanja formalnog mirovnog sporazuma, kao što je korejsko primirje iz 1953. godine, koje je još uvijek na snazi iako nikada nije potpisan službeni mirovni sporazum.
Mir u međunarodnim odnosima označava formalni, pravni završetak oružanog sukoba između dviju ili više strana, najčešće kroz potpisivanje mirovnog sporazuma. Tim se sporazumom definiraju uvjeti završetka rata, reguliraju teritorijalni, politički i sigurnosni odnosi između sukobljenih strana te se uspostavlja institucionalni okvir za dugoročnu stabilnost i sprečavanje budućih sukoba.
U znanstvenoj literaturi, osobito prema stavovima i argumentima norveškog sociologa Johana Galtunga, koji se smatra jednim od utemeljitelja mirovnih studija, razlikuju se dvije glavne vrste mira: negativni i pozitivni mir (Galtung, 1969) (Galtung, 1975) (Galtung, 1996).
Pozitivni mir uključuje ne samo odsutnost nasilja, već i prisutnost društvene pravde, političke participacije, jednakosti i institucionalnih mehanizama koji omogućuju pomirenje, povjerenje i trajnu suradnju među stranama. Ovaj oblik mira podrazumijeva dubinsku transformaciju odnosa i struktura koje su prethodno generirale sukob, uključujući novi odnos prema ekonomskoj eksploataciji, političkoj represiji ili društvenoj marginalizaciji. Galtung definira pozitivni mir kao prisutnost društvene pravde i harmoničnih odnosa, odnosno stanje u kojem su izgrađeni mehanizmi koji osiguravaju održivu stabilnost.
Negativni mir označava puku odsutnost fizičkog nasilja ili oružanog sukoba, bez nužnog adresiranja strukturalnih i kulturnih uzroka konflikta. Iako se borbe možda više ne vode, korijeni sukoba ostaju neriješeni – što znači da konflikt može izbiti ponovno. U ovom kontekstu, mir postoji samo kao privremeni prestanak neprijateljstava, bez dubinske promjene društvenih odnosa. Prema Galtungu, ovo je stanje koje karakterizira prisutnost negativnog mira, jer nema rata, ali nema ni pravde. Zanimljivo bi bilo za istražiti unutar ovog Galtungovog okvira kako je završio Domovinski rat Republike Hrvatske, odnosno je li došlo do samo odsutnosti fizičkog nasilja ili oružanog sukoba, dok su srpski hegemonistički imperijalistički elementi još uvijek ostali, barem u jednom dijelu srpske političke, kulturne i ekonomske misli te kako su ustvari one istinski kontraproduktivne i duboko antisrpski ukorijenjene, budući da je povijesno gledano srpski imperijalizam i hegemonizam uvijek bio instrument vanjskih centara moći koje su hranile bilo velikosrpstvo ili zamaskiranu njenu verziju kroz jugoslavenstvo, dok bi se istinski srpski nacionalni interes očitovao u deimperijalizaciji i prosvjetiteljskoj re-nacionalizaciji Srbije kao nacionalne države s izraženom anti-hegemonskoj pozicijom? Navedeno zahtjeva jedno posebno politološko istraživanje (Galtung, 1969) (Galtung, 1975) (Galtung, 1996).
Međutim, ova perspektiva Galtunga postaje zanimljivija kad se postavi u teorije međunarodnih odnosa, preciznije u dvije glavne teorijske škole međunarodnih odnosa: liberalizam i realizam.
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Teorija realizma i Johana Galtung
Teorija realizma (ili konzervativizma u međunarodnim odnosima), posebno u svojim klasičnim i neorealističkim varijantama koje su oblikovali autori poput Hansa Morgenthaua i Kennetha Waltza, polazi od temeljne pretpostavke da je međunarodni sustav anarhičan. To znači da ne postoji središnja vlast ili nadređeni autoritet iznad suverenih država koji bi mogao prisiliti ili jamčiti poštivanje bilo kojeg prava ili pravila. Diplomacija je dijete anarhije kao nužna služba ili profesija među državama koja pokušava smanjivati učinak anarhije međunarodnih odnosa. U takvom sustavu države su primarni akteri i one su same odgovorne za vlastitu sigurnost, što ih prisiljava da djeluju racionalno, sebično i vođene su nacionalnim interesima, osobito interesom samoodržanja i borbom za moć.
Unutar realističkog pogleda, negativni mir, odnosno odsutnost otvorenog sukoba ili rata, smatra se realnim i poželjnim ciljem. Budući da je mirno stanje uvijek privremeno i potencijalno narušivo, stabilnost se može očuvati samo kroz ravnotežu snaga (balance of power) ili politiku odvraćanja (deterrence). Na primjer, ako nijedna država nema dovoljno snage da dominira nad drugima, niti može preuzeti rizik rata bez ozbiljnih posljedica, tada postoji određena vrsta stabilnosti – ne zato što su strane pomirene, već zato što je cijena sukoba previsoka. U tom kontekstu, negativni mir je maksimum koji se može postići, jer međunarodna politika nije vođena idealima, već sukobom interesa, borbom za moć i potragom za sigurnosti koja nam uvijek bježi. Za realiste, trajan mir – koji bi podrazumijevao dubinsku promjenu odnosa i struktura – smatra se utopijskim. Mir se ne temelji na nekom bajkovito-utopijskom moralnom konsenzusu niti na međunarodnim institucijama, a još manje na međunarodnom pravu koji je samo instrument borbe za moć, već na hladnom izračunu moći i očuvanju statusa quo jednom uspostavljene ravnoteže snaga.
Koncept pozitivnog mira, kako ga razvijaju mirovne studije, koji uključuje pravdu, pomirenje, institucionalnu reformu i uspostavu pravednog društvenog poretka, za realiste je u najboljem slučaju nebitan, a u najgorem opasan i naivan. Realisti smatraju da takav pogled zanemaruje pravu prirodu međunarodnih odnosa, koji su definirani sukobima interesa, neizvjesnošću i konstantnom mogućnošću nasilja. Pojmovi poput pravde, povjerenja, međunarodnih normi ili moralne odgovornosti nemaju odlučujuću važnost u realističkom (konzervativnom) okviru. Države donose odluke prvenstveno prema nacionalnim interesima i nisu vođene normativnim obvezama ili idejama o univerzalnoj pravdi. U realističkoj literaturi često se naglašava da preveliko oslanjanje na moralna načela ili idealističke koncepcije pozitivnog mira može čak ugroziti nacionalnu sigurnost, jer umanjuje pozornost na ravnotežu moći i potencijalne prijetnje. Dodatno, realisti smatraju da su pokušaji izvoza liberalnih vrijednosti, demokracije i „pozitivnog mira“ u druga društva često maskirani oblik hegemonije, odnosno politička strategija moćnijih (liberalno-demokratskih) država da oblikuju poredak u svoju korist, pod krinkom univerzalnih vrijednosti. Ponašaju se kao najgori oblici imperijalista, a zagrnuti su plaštem liberalno-demokratskih vrijednosti, poput slobode (koju mnogi liberali teorijski i ne razumiju u potpunosti što ona podrazumijeva kao vrijednost). U tom smislu, koncept pozitivnog mira nije samo idealistički, već može biti i instrumentaliziran za nacionalne interese perfidnih vladajućih struktura liberalnih demokracija, što dodatno povećava skepticizam realista prema njegovoj primjenjivosti.
Zašto ga svi tako žele: Turbulentna povijest poluotoka Krim (1)
Teorija liberalizma i Johana Galtung
Za razliku od realizma, koji naglašava kompeticiju, anarhiju i sukob, liberalizam predstavlja optimističniji i normativno orijentiran pristup međunarodnim odnosima. Liberalna teorija polazi od pretpostavke da međunarodni sustav nije nužno osuđen na stalne sukobe, već da države mogu surađivati kroz institucije, prava, ekonomsku razmjenu i međusobnu ovisnost. Prema liberalima, mir je moguć i održiv, ali zahtijeva izgradnju unutarnjih i međunarodnih normi koje sprječavaju ponavljanje sukoba.
U liberalnoj perspektivi, negativni mir, odnosno prestanak aktivnog nasilja ili oružanog sukoba, predstavlja samo početni korak u procesu izgradnje trajnog mira. Sama odsutnost rata ne znači da su problemi riješeni – ako uzroci sukoba ostanu neadresirani (npr. siromaštvo, politička isključenost, etnička diskriminacija), mir ostaje krhak i nestabilan. Drugim riječima, negativni mir se smatra nužnim, ali nedovoljnim uvjetom za stabilnu međunarodnu zajednicu. Liberalizam upozorava na tzv. „zamrznute sukobe“ – stanja u kojima neprijateljstva i dalje traju, ali bez oružanih sukoba. Takva stanja lako mogu ponovno eskalirati ako ne postoji napredak prema političkoj i institucionalnoj transformaciji koji bi vodio prema pozitivnom miru.
Za liberale, pozitivni mir je konačan cilj međunarodne politike. On podrazumijeva ne samo odsustvo nasilja, već i prisutnost aktivne suradnje, pravde, vladavine prava, poštovanja ljudskih prava, funkcionalnih demokratskih institucija te odnose ekonomske i političke međuzavisnosti. Ideja je da mir ne proizlazi samo iz straha ili ravnoteže moći, nego iz transformacije odnosa među državama i unutar društava.
Jedan od temeljnih stupova liberalnog pristupa je teorija demokratskog mira (democratic peace theory), prema kojoj demokracije gotovo nikada ne ulaze u međusobne ratove. Ova tvrdnja, koju podržavaju i određena empirijska istraživanja, temelji se na uvjerenju da demokratski poredak, slobodni mediji, odgovornost političkih elita i razvijene civilne institucije stvaraju mehanizme koji sprječavaju rat kao opciju. Stoga, promicanje demokracije se smatra ključnim alatom za izgradnju pozitivnog mira. Međutim, navedeno nije skladu s realnosti jer i demokracije međusobno mogu ratovati ako im je to u interesu, primjerice britansko-finski rat (1941.), Kargilski rat između Indije i Pakistana (koji je u tom trenutku imao izabranu civilnu vlast na čelu s Nawazom Sharifom)(1999.), američka vojno-obavještajna intervencija protiv Gvatemale (1954.) i Čilea (1973.) i drugi.
Osim toga, međunarodne institucije poput Ujedinjenih naroda, Europske unije, Svjetske trgovinske organizacije i mnogih drugih imaju ključnu ulogu u održavanju mira kroz:
- posredovanje u sukobima,
- promatranje poštivanja sporazuma,
- normativno oblikovanje ponašanja država,
- mehanizme kolektivne sigurnosti i sankcija.
Liberalizam također naglašava važnost međunarodne trgovine i ekonomske međuzavisnosti kao faktora koji smanjuju vjerojatnost rata, jer rat postaje preskup i kontraproduktivan u međusobno povezanom svijetu. Liberalizam ne zanemaruje činjenicu da sukobi postoje, ali tvrdi da se oni mogu rješavati mirnim putem kroz institucionalizirani dijalog, multilateralizam i pravne mehanizme. U tom kontekstu, norme, vrijednosti i interesi nisu nužno u sukobu već mogu biti usklađeni kroz međunarodnu suradnju i dijalog.
Uviđamo kako u realistično orijentiranoj teoriji međunarodnih odnosa, negativni mir je održivo i racionalno stanje, dok je pozitivni mir često viđen kao nepraktičan ideal koji ne uzima u obzir stvarnu logiku međunarodnog sustava. Stabilnost, a ne harmonija, i odvraćanje, a ne pomirenje, predstavljaju temeljne mehanizme očuvanja mira u realističkoj perspektivi. U liberalizmu, negativni mir je samo temelj, dok je pozitivni mir cilj kojem treba težiti kroz demokraciju, ljudska prava, međunarodne institucije i ekonomsku povezanost. U tom smislu, liberalizam vidi mir ne kao odsutnost rata, nego kao strukturalno i normativno uspostavljeni poredak koji omogućava dugoročnu suradnju i stabilnost među nacijama.
Danas je ova rasprava zanimljiva u kontekstu rusko-ukrajinskih pregovora u Istanbulu. Kako bi se pojedini akteri postavili po pitanju primirja i mira u trenutačnom međudržavnom rusko-ukrajinskom sukob (2022.-danas)?
Tjedna analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine u američko-ruskim odnosima. Put u bespuće
Ukrajina
Ukrajina zauzima vrlo oprezan i čvrst stav prema ideji primirja i modalitetima postizanja mira, oslanjajući se na iskustva iz prošlosti, međunarodno pravo te vlastite sigurnosne i teritorijalne prioritete. Ukrajinske vlasti su izričito skeptične prema bilo kakvom prijedlogu primirja koji ne uključuje povlačenje ruskih snaga s okupiranih teritorija i konkretne međunarodne mehanizme nadzora i jamstava. Kijev strahuje da bi prekid vatre bez takvih uvjeta omogućio Rusiji:
- da učvrsti postojeće položaje,
- da obnovi vojne kapacitete i konsolidira logistiku,
- te da time dobije na vremenu za buduće ofenzive.
Ova se zabrinutost temelji na iskustvu iz 2014.–2015. godine, kada su sporazumi Minsk I i II potpisani pod ruskim pritiskom, ali nikada u potpunosti implementirani upravo od strane Ukrajine kako ne bi postala neutralna država (Rukavina, 2024: 22). Ukrajina smatra da je Rusija tada iskoristila primirje da učvrsti svoju kontrolu nad Donbasom i pripremi se za buduće šire operacije, što je kulminiralo invazijom 2022. godine. Dodatno, ukrajinske vlasti strahuju da bi međunarodni pritisci za prekid vatre bez strateških uvjeta zapravo išli u korist Moskvi i podrazumijevali svojevrsno „nagrađivanje agresije“. Predsjednik Volodimir Zelenski i njegovi suradnici redovito ističu da bi svako primirje bez povlačenja vojnih snaga bilo iluzorno i privremeno, a ne temelj za istinski mir.
Ukrajina smatra da trajni, održivi mir može biti postignut samo ako su ispunjeni sljedeći ključni uvjeti:
- Potpuno povlačenje ruskih oružanih snaga s međunarodno priznatog teritorija Ukrajine, uključujući Donbas i Krim.
- Obnova teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prema granicama iz 1991. godine.
- Međunarodna kaznena odgovornost za počinjene ratne zločine, uključujući zločine protiv čovječnosti.
- Međunarodne sigurnosne garancije – uključujući povećanu suradnju s NATO-om, bilateralne obrambene sporazume i uključivanje Zapada u mehanizme buduće obrane.
Osim toga, Kijev se protivi svakom „kompromisnom“ mirovnom sporazumu koji bi značio odricanje od dijela teritorija u zamjenu za formalni mir, jer smatra da bi takav ishod ohrabrio buduće „agresore“ (po paradigmi kolektivne sigurnosti) diljem svijeta i potkopao međunarodni pravni poredak, što je ustvari argument za ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa.
Stajalište Ukrajine prema primirju i miru je oblikovano ratnim iskustvom, sigurnosnim potrebama i (liberalnim) međunarodnim pravnim načelima. Primirje bez povlačenja Rusije smatra se opasnim i neprihvatljivim, dok je mir moguć jedino kao rezultat potpune deokupacije, poštivanja međunarodnog prava i konkretnih sigurnosnih jamstava. Za Ukrajinu, pravi mir nije samo prestanak rata, već i obnova pravednosti, suvereniteta i povjerenja u međunarodni sustav, što je izuzetno blisko liberalnoj teoriji međunarodnih odnosa.
Ovdje je zanimljivo za dodati kako je prošli tjedan Volodimir Zelenski išao u Tursku čekati ruskog predsjednika Vladimira Putina na pregovorima, a mogućnost tih pregovora s Putinom je zabranio svojim predsjedničkim dekretom 30. rujna 2022. godine (ali ne i s nekim potencijalnim novim ruskim vodstvom). Temelj za ovu odluku bio je zaključak Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, koji je potom potvrđen predsjedničkim dekretom br. 679/2022. Važno je naglasiti kako odluka nema ustavni karakter, tj. nije unesena u Ustav Ukrajine, ali je politički i pravno obvezujuća dok je dekret na snazi (УКАЗ ПРЕЗИДЕНТА УКРАЇНИ, 2022). Naravno, o ovome se nije govorilo u službenim javnim medijima, kao niti o ovogodišnjoj „presudi Europskog suda pravde za ljudska prava koji je utvrdio da je Ukrajina prekršila pravo na život zbog svoje neadekvatne reakcije na nasilje koje je izbilo u Odesi 2. svibnja 2014. godine. Tada su sukobi između pro-ukrajinskih i pro-ruskih aktivista kulminirali požarom u Zgradi sindikata, pri čemu je poginulo najmanje 42 osobe“ (ECHR, 2025) (Rukavina, 2024: 11). Neovisno o hipotetskoj potencijalnoj medijskoj pristranosti što je posebna tema istraživanja, pregovori za Ukrajinu u Istanbulu (koji su organizacijski vrlo kaotični i iznenadni) nisu samo o teritoriju, nego i o svojevrsnoj povijesnoj emancipaciji i trajnom odvajanju od Rusije te je dio borbe za međunarodni status Ukrajine, ali je zanimljivo za istaknuti da se možda upravo kroz ovaj sukob dovršila izgradnja ukrajinske nacije koja se tek od 2022. godine vidi potpuno odvojena od identiteta koji bi je povezivao s ruskom. Navedeno ulazi u treću teoriju međunarodnih odnosa, konstruktivizam, kroz koju se može poprilično dobro objasniti uloga predsjednika Zelenskog koji je odlaskom u Istanbul pokušao konstruirati sliku kako je on spreman za mir, dok je ruski predsjednik onaj koji konstantno održava sukob, iako potonji nema zakonske prepreke u pregovorima s ukrajinskim predsjednikom, dok Zelenski ima zakonske prepreke za pregovore s ruskim. Dakle riječ je o konstrukciji slika i naracija u vrlo očitom primjeru.
Ubojiti ruski napad na ukrajinski vojni kamp: Veliki broj mrtvih vojnika zbog ‘kretenskih zapovijedi’
Rusija
Rusija koristi pojmove primirja i mira na način koji prvenstveno reflektira njezine strateške nacionalne ciljeve, sigurnosne brige i želju za redefiniranjem sigurnosne arhitekture u Europi. Njezina definicija mira podrazumijeva uspostavu novog statusa quo i ravnoteže snaga u Europi, koji je narušen širenjem NATO saveza, koji je po ruskom gledanju vanjskopolitički i sigurnosni instrument SAD-a. Nova ravnoteža snaga bi trajno doprinijela miru i novoj sigurnosnoj arhitekturi u Europi, kao nakon Drugog svjetskog rata ili u 19. stoljeću nakon ratova protiv francuskog imperijalizma za vrijeme Napoleona. Upitno je hoće li se ravnoteža snaga postići u Europi, budući da je za nju potrebna možda čista pobjeda jedne od strana, ali i međunarodna konferencija na kojoj se pobjednici smatraju jednakima i spremni su raditi na uspostavi ravnoteži snaga.
Rusija je u više navrata u protekle tri godine izražavala spremnost na prekid vatre i mirovne pregovore. Međutim, ti prijedlozi uvijek su uključivali određene uvjete, odnosno ostvarivanje ruskih ciljeva vojne intervencije u Ukrajini poput održavanja kontrole nad dijelovima ukrajinskih teritorija, što ukazuje da Moskva primirje koristi kao taktički instrument za ostvarivanje svojih ciljeva u sukobu. Trenutačni ruski pregovori u Istanbulu za Rusiju označavaju nastavak pregovora 2022. godine, odnosno tamo gdje se stalo 2022. godine, sad se nastavlja, što pokazuje i ruski sastav delegacije za pregovore. Također, dolazak ruske delegacije na pregovore u Tursku dokazuje da je Rusija racionalan akter i da je spremna tražiti putove do primirja, ali ne zaboravljajući nikako svoje nacionalne interese.
Cilj takvog primirja nije nužno prestanak neprijateljstava zbog mira samog po sebi, već:
- očuvanje teritorijalnih dobitaka,
- smirivanje međunarodne osude i sankcija,
- dobivanje vremena za vojnu regrupaciju i konsolidaciju vlasti na zauzetim i pripojenim područjima,
- unutarnju stabilizaciju političko-ekonomskog sustava i medijsko oblikovanje narativa o pobjedi, ako se primirje postigne.
Ruska vizija mira podrazumijeva političko-sigurnosnu transformaciju Ukrajine (u buffer zonu) u ključnim točkama:
- Teritorijalne koncesije – formalno ili neformalno priznavanje ruskog suvereniteta nad anektiranim teritorijima, uključujući Krim i četiri regije koje je Rusija proglasila svojima u rujnu 2022.
- Neutralni status Ukrajine – uključuje odustajanje od članstva u NATO-u i drugih zapadnih obrambenih saveza, čime bi se Ukrajina svrstala u sferu ograničenog suvereniteta.
- Demilitarizacija – ograničavanje obrambenih sposobnosti Ukrajine.
- Prestanak zapadne vojne i političke potpore – uključujući ukidanje sankcija Rusiji i smanjenje zapadnog utjecaja u postsovjetskom prostoru.
U tom smislu, ruski koncept mira nije u skladu s liberalnim normama međunarodnog poretka, već je mnogo više oblikovan kroz realističku teoriju međunarodnih odnosa koja se danas očituje u realitetu multipolarnog svijeta u kojem velike sile mogu, po potrebi, redefinirati granice susjeda ako to opravdava vlastitim sigurnosnim nacionalnim interesima. Ruski pristup primirju i miru nije orijentiran prema liberalnom poimanju rješavanju sukoba i primirja, već prema realističkom, odnosno učvršćenju ratnih dobitaka i redefiniciji europskog sigurnosnog poretka koji bi vodio do dugoročne ravnoteže snage.
Meter o Trumpovom dealu s Putinom i novoj ruskoj velikoj ljetnoj ofenzivi
Primirje se koristi kao alat za taktičko učvršćivanje i službeno priznanje ruskih dobitaka u ratu, a mir se nudi pod uvjetima koji bi neutralizirali Ukrajinu i oslabili Zapadni utjecaj u ruskom bližem susjedstvu, što odgovara ruskim nacionalnim interesima i predstavlja strateški izazov postojećem (ili nestajućem i od strane BRICS+ negirajućeg) liberalnom post-hladnoratovskom međunarodnom poretku.
Nastavlja se.-
