Suluda situacija i crni scenarij, za nas nema izlaza: Rusiji će se omogućiti neslućen probitak

Ukrajinski rat i pregovarački formati koji bi trebali dovesti do njegova završetka i prošloga su tjedna bili u središtu europske medijske pozornosti kada je riječ o geopolitičkim procesima koji su u tijeku i koji će formirati novi sigurnosni okvir ne samo na Starom kontinentu nego i globalno. Kada je riječ o ovom posljednjem – globalnoj razini – ističu se ključni pomaci u formiranju tzv. osovine otpora gotovo tristoljetnoj dominaciji Zapada (sada na čelu sa SAD-om). U tom su smislu znakovite nove kinesko-ruske vojne vježbe održane početkom kolovoza, prvo zajedničko patroliranje kineskih i ruskih podmornica zonom Indopacifika (zajednička patroliranja njihovih brodova i strateških zrakoplova, onih koji nose nuklearno naoružanje, počela su još prije dvije-tri godine, a plove i lete oko Japana, ili do blizine obala Aljaske, naravno, u međunarodnim vodama odnosno međunarodnom zračnom prostoru).

Međutim, geopolitički gledano, od sve jače kinesko-ruske vojne suradnje ništa manje nije važno održavanje summita Šangajske organizacije (SCO) u kineskom gradu Tianjinu od 31. kolovoza do 1. rujna. U tom je kontekstu zapravo najzanimljivije pratiti novi geopolitički pomak Indije, koju su i dosad brojni centri svjetske moći percipirali kao ključnu državu ili jezičac na vagi u korist bilo zapadnog, bilo kinesko-ruskog bloka. Spomenuti novi pomak Indije sada se ogleda u definitivnom približavanju Šangajskoj organizaciji, čija je i dugogodišnja članica, ali mu je pridavala manju važnost od paralelnog geopolitičkog približavanja SAD-u pa su je na summitima SCO-a posljednjih godina najčešće zastupali ministri vanjskih poslova, ali ne i premijer Narendra Modi, kao i BRICS-u.

To je pak neposredna posljedica – reći ću to blago – potpuno promašene politike američkog predsjednika Donalda Trumpa prema toj zemlji kada je riječ o postizanju međusobnog trgovinskog sporazuma. U sklopu tih nastojanja Trump je Indiji još proljetos odrezao 25-postotne carine, a od prošloga su tjedna na snagu stupile i najavljene dodatne 25-postotne američke carine koje su uvedene zbog toga što New Delhi nije odustao od kupnje jeftine ruske nafte, na kojoj počiva sadašnji visoki ritam indijskog razvoja. Štoviše, Trump ih je najavio uz prethodne javno izrečene ponižavajuće riječi o Indiji i njezinu gospodarstvu “koje je mrtvo”, dodavši još tomu da će Amerika sad najvećeg indijskog suparnika Pakistan “početi naoružavati, a on će kupovati američku naftu”.

Potpuni promašaj

Indija je, dakle, odbacila sve američke ucjene, trgovinski pregovori sada su prekinuti, iako je New Delhi ostavio otvorena vrata za njihov nastavak, ali i dalje je čvrst u odluci da neće dopustiti prelaženje navedenih svojih “crvenih crta”. Ne samo u pogledu izbora od koga će kupovati naftu i oružje nego i onih o sprečavanju uvoza jeftinih američkih poljoprivrednih proizvoda, bescarinskog uvoza američkih automobila i sl., koje mogu imati teške posljedice za domaće proizvođače.

Ovdje treba naglasiti kako su od Trumpovih dodatnih 25-postotnih carina izuzeti indijski pametni telefoni koji su nedavno s prvog mjesta na američkom tržištu potisnuli kineske, ali, zanimljivo, i naftni derivati koji iz Indije stižu u SAD. Zapravo je riječ o derivatima ruske nafte koju indijske rafinerije prerađuju i izvoze ne samo u SAD nego i u zapadnu Europu po tzv. premium cijenama. Indija spočitava SAD-u i njegov uvoz ruskog obogaćenog uranija za potrebe američkih atomskih centrala i sl.

Drugim riječima, New Delhi zauzima tvrdu pregovaračku poziciju s Washingtonom jer mu, zapravo, ništa drugo i ne preostaje ako Indija želi, a jako želi, postati suvereni pol, i to vrlo važan, a za to ima i sve potrebne preduvjete – od demografskih, ekonomskih do obrambenih – u novom svjetskom poretku koji se upravo stvara. Kako je 28. rujna izvijestio Reuters, indijske rafinerije povećat će kupnju ruske nafte u rujnu između 10 i 20 posto u odnosu na kolovoz. To je bio i najbolji odgovor SAD-u, gdje je, pak, primjetan nagli rast protuindijskog raspoloženja među američkim građanima, koji je vidljiv i u neprimjerenim komentarima na društvenim mrežama. Rekao bih potpuno iracionalno i kontraproduktivno, jer Indija ne samo što to nije zaslužila nego to može imati i ozbiljne posljedice na budućnost njihovih odnosa.

Nove isporuke

Zanimljivo je spomenuti i prošlotjedno čuđenje pred televizijskim kamerama Trumpova savjetnika za trgovinu Petera Navarra što Indija nije željela odustati od kupnje ruske nafte kada je to SAD zatražio. New Delhi je, nastavio je, samo trebao donijeti tu odluku “i mi bismo već sutra ukinuli tih 25 posto carina”. Osim toga, rekao je dalje, Indija mora znati da joj, za razliku od SAD-a, “Kina i Rusija nisu prijatelji”. Ovdje je riječ o potpunom nepoznavanju ne samo stvarnosti vezane uz indijsku odlučnu višegodišnju strategiju usmjerenu na vanjskopolitičku samostalnost (očekivati da će New Delhi pristati na nešto samo zato što mu je SAD rekao da je to ispravno, kako proizlazi iz Navarrovih riječi, iluzorno je, pa i bahato) nego i o nepoznavanju povijesti i sadašnjih trgovinskih odnosa Indije i Rusije te Kine.

Indija i Rusija vrlo su prijateljske zemlje još iz doba SSSR-a, kada je ovaj pomagao Indiji u teškim vremenima nakon oslobađanja od britanske kolonijalne vlasti u prehrani, medicini i lijekovima za liječenje teških zaraznih bolesti, u stvaranju njezine vojske i naoružanju, pa sve do suradnje u svemiru jer je SSSR obučavao i indijske kozmonaute koji su letjeli u sovjetskim svemirskim misijama. I danas je Rusija najveći izvoznik oružja u Indiju, usprkos tomu što su i prethodne američke administracije, od dviju Obaminih preko Bidenove, tražile da s tim prestane i prebaci se na američko i europsko oružje.

Kako vidimo danas, suradnja se višestruko intenzivira ne samo u sferi uvoza ruske nafte nego i plasmana indijskih proizvoda, poput onih farmakoloških, ali i informatičkih i drugih na rusko tržište koje je Zapad odbacio nakon ruske invazije na Ukrajinu, a planiraju se i nove isporuke suvremenih ruskih oružanih sustava poput sustava PZO S-400, a možda i zrakoplova 5. generacije Su-57.

Trajno rješenje

Kad je pak o Kini riječ, usprkos međusobnom vrlo opterećujućem graničnom sporu u zoni Himalaje koji je u desetljećima nakon indijske neovisnosti izazivao i otvorene ratne sukobe manjeg ili većeg intenziteta (posljednji, kratak, ali vrlo intenzivan, bio je 2020. godine i otad je Modi i zahladio odnose s Pekingom te nije odlazio u posjet toj zemlji), Indiji je Kina redovito ili najveći ili drugi najveći trgovinski partner (na tom se mjestu izmjenjuju Kina i SAD).

Također, New Delhi i Peking već treću godinu odražavaju sastanke formirane zajedničke komisije za trajno rješenje spomenutoga graničnog spora, na što ih potiče i Moskva. Ona ih je podsjetila kako je početkom 90-ih godina, kada je na razvalinama SSSR-a stvorena Ruska Federacija, riješila također vrlo neugodan granični spor s Kinom zbog kojeg je čak vođen i opasni rat između dvaju tadašnjih komunističkih divova, što je SAD znalački iskoristio približivši se Kini jer mu je SSSR bio povijesno najopasniji protivnik. Rusija je jednostavno predala Kini suverenitet nad spornim otokom na velikoj graničnoj rijeci Amur. Žrtvovala je zapravo potpuno beznačajan teritorij s obzirom na svoju veličinu, nakon čega su odnosi između Rusije i Kine krenuli naprijed neslućenom brzinom, a takvi su i danas.

Potpuno sam siguran da Moskva u tom smislu sugerira Kini da ona sada bude u ulozi Rusije, tj. da bude kooperativnija prema indijskim zahtjevima. Zapravo je glupo dvjema megadržavama i susjedima ratovati zbog malog “komada” golemog Himalajskog gorja koje ih dijeli s obzirom na mogućnosti suradnje koje mogu ostvarivati na zajedničku korist. I u takvim okolnostima uskače Donald Trump i počinje prijetiti Indiji i davati joj ultimatume, a uz to i sugerirati novo američko približavanje Pakistanu (toga je u povijesti bilo mnogo puta i redovito bi završavalo krahom jer je u Pakistanu tradicionalno prisutan snažni antiamerikanizam, i to na svim razinama).

Agresivna retorika

Osim toga, Indija je još potkraj prvog Trumpova mandata pristala ući u njegov sigurnosni projekt – QUAD, koji osim SAD-a i Indije čine još i Japan i Australija, i koji je nedvojbeno protukineskog karaktera iako se Indija uvijek distancirala od protukineskih poteza koje je on vukao, poglavito kada je riječ o zajedničkim pomorskim vježbama tog formata u zoni Tajvana, ne želeći provocirati Peking. Tim više su neshvatljivi Trumpovi potezi. Sada je vidio da se zaletio i da Indija nije popustila već se zbližava s Americi suparničkom Kinom, ali je kasno i ne može priznati svoju pogrešku sve i da hoće jer bi njegovi unutarnji protivnici to sigurno znali iskoristiti. Tim više što ionako oštro kritiziraju njegovu trgovinsku politiku i nametanje visokih carina svima i posvuda.

Sada smo tu gdje jesmo. Narendra Modi bio je u Kini na summitu Šangajske organizacije, na kojem je sudjelovalo još 26 šefova država ili predsjednika vlada država članica, država promatrača i dijaloških partnera. Na marginama summita odvojeno se sastao i s kineskim i ruskim čelnikom, Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. Rusko-kineski summit uslijedio je odmah nakon ovoga, 2. rujna, a kineski vođa svoj susret s Putinom već je prije nazvao “neviđenim”. Zapravo taj summit smatram čak i važnijim jer se događa nedugo nakon summita Trump – Putin na Aljasci i neposredno će utjecati i na američko-ruske, a vjerujem i na američko-kineske odnose.

Zapad s pravom brzorastuću suradnju Kine i Rusije smatra svojim najvećim izazovom, međutim, njegova agresivna retorika prema Rusiji, a sve više i prema Kini, dovodi samo do još većeg povećanja kinesko-ruske strateške suradnje. U tom kontekstu ukazujem na riječi glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea koje je izgovorio 27. rujna tijekom posjeta njemačkoj tvornici oružja i streljiva Rheinmetall u Unterlüßu. Inače, potonja je upravo objavila kako namjerava investirati 1,5 milijardi dolara u tvornice streljiva u Bugarskoj i Rumunjskoj.

Izvršavanje zadaće

Rutte je rekao kako Rusija i Kina proširuju svoje vojske i sposobnosti velikom brzinom uz malo transparentnosti. To je objavljeno na službenoj stranici NATO saveza. Njihove obrambene industrije proizvode oružje i tešku vojnu opremu nevjerojatnom brzinom – ne samo da bi se pokazale na velikim paradama u Moskvi i Pekingu nego i kako bi osigurale sfere utjecaja, projicirale moć i potkopale međunarodni poredak utemeljen na pravilima, rekao je Rutte. Samo ove godine očekuje se da će Rusija isporučiti najmanje 1500 tenkova, 3000 oklopnih vozila i stotine raketa Iskander. Što se tiče Kine, nastavio je Rutte, ona već ima najveću svjetsku mornaricu i neke od najvećih obrambenih tvrtki na svijetu. Njihovo (rusko i kinesko) vojno nagomilavanje jasno ukazuje: pripremaju se za dugoročnu konfrontaciju i natjecanje s nama, zaključio je Rutte i dodao kako se zbog toga suočavamo s izazovima. “Ali Europa i Amerika zajedno su na putu da preokrenu situaciju u obrambenoj proizvodnji. I to kažem s pouzdanjem. Prvo, zato što na stolu ima stvarnog novca, a još će ga pritjecati. Njemačka preuzima vodeću ulogu, i mora. Vi ste najveće gospodarstvo u Europi…”.

Dakle, s obzirom na to da je Rutte, prije nego što je ne tako davno preuzeo ulogu glavnog tajnika NATO-a od Jensa Stoltenberga, bio liberalni nizozemski premijer, njegova nagla preobrazba u apologeta europske ubrzane militarizacije nije ništa drugo nego izvršavanje zadaće koju mu je dao onaj koji je sada de facto preuzeo ulogu i predsjednika Europske unije – Donalda Trumpa. Njega se sluša u svemu i njemu se sada svi redom u Europi pokoravaju – najviše oni koji su po njemu pljuvali kako tijekom njegova prvog mandata tako i u vrijeme američke prošlogodišnje predizborne kampanje. Trump to dobro zna, kao što i kao iskusan biznismen i poslovni pregovarač dobro poznaje psihologiju. Veće političke koristi sada ima od poltrona nego od stvarnih europskih prijatelja.

Ovi prvi žive u strahu od njegove osvete te su zbog toga spremni nekritički prihvatiti baš sve što od njih zatraži. Najbolji su primjeri i nedavni novi trgovinski i obrambeni sporazumi SAD-a s Europskom unijom i članicama NATO saveza pod pokroviteljstvom Ursule von der Leyen odnosno Marka Ruttea (nikoga drugog u Europi ovo dvoje nije ni pitalo za dopuštenje!), koji su potpuno poražavajući i ponižavajući za Europu, njezine političke elite, ali prije svega za njezine građane koji će na svojim leđima snositi i sav teret promašaja europske strateške politike posljednjih godina.

Najbolje jamstvo

O oba sporazuma već smo više puta opširno govorili pa bih ovdje samo podsjetio kako su se Sjedinjene Države nakon spomenutog obrambenog sporazuma s Europom formalno odrekle svog naoružavanja Ukrajine. Preciznije, to sada čine po tržišnom modelu, prebacujući svoje oružje u europske zemlje, koje ga od njih kupuju za svoj novac i onda same isporučuju Ukrajini. Time Trump provodi u djelo svoju politiku vraćanja svih američkih sredstava koje je njegov prethodnik Joe Biden predao Ukrajini u obliku vojne i financijske pomoći (Trump tvrdi da je riječ o više od 300 milijardi američkih poreznih obveznika) bez ikakvog plana o završetku ukrajinskog rata, bilo o načinu, bilo o rokovima njegova završetka.

Kada sve to znamo, onda znamo i zašto se Mark Rutte tako naglo iz liberala prometnuo u promotora militarizacije, onda znamo zašto se Njemačka promiče u predvodnicu Europe u pogledu militarizacije, onda znamo i dokad će sve to sve trajati. Sve dok Sjedinjene Države ne vrate sve što su posljednjih godina uložile ne samo u Ukrajinu nego i u europsku sigurnost proteklih desetljeća, kada se ona razvijala i uživala u blagodatima pod američkim sigurnosnim kišobranom, za što je izdvajala vrlo malo vlastitoga novca. Zato je Trump, osim navedenog, naredio i povećanje obrambenih izdataka za NATO svim njezinim članicama.

Ono što je najvažnije, SAD će od europskih članica NATO-a zahtijevati permanentnu napetost u odnosima, zapravo neprijateljstvo s Rusijom zbog dviju važnih stvari: prije svega to je najbolje jamstvo osiguranja američkih poslovnih interesa (dugo neće biti nikakve obnove gospodarskih, prije svega energetskih odnosa Europe i Rusije, pa će ova prva biti prisiljena na još intenzivniju, i skuplju, trgovinsku i obrambenu suradnju sa SAD-om, o čemu de facto i govore spomenuti trgovinski i obrambeni sporazum, a Europa time prestaje i biti konkurent SAD-u na globalnoj razini). Druga je važna stvar osiguranje američkih obrambenih interesa jer će Europa (p)ostati poligon za plasman američkog oružja i odskočna daska za američko vojno djelovanje prema afričkom i azijskom prostoru kao dominantnom u globalnoj utrci velikih sila za moći u 21. stoljeću).

Ratnička retorika

Paralelno, Trump u pregovorima s Rusijom neće pokušati postići samo sporazum o završetku ukrajinskog rata nego, rekao bih, još više odmrznuti “zaleđene” američko-ruske odnose koji su u posljednje tri i pol godine, otkako taj rat traje, postali ledeniji nego u vrijeme čuvenog hladnog rata iz druge polovice prošlog stoljeća između SAD-a, odnosno NATO saveza, i SSSR-a.
U tim pregovorima Trump želi postići i sporazum s Moskvom o strateškim nuklearnim snagama, možda čak i više nego onaj o Ukrajini jer ondje ionako ništa ne gubi s obzirom na to da se SAD iz njega i formalno povukao, dok za vrat drži europske elite.

U ovaj prvi sporazum htio bi uključiti i Kinu, a po mogućnosti i Sjevernu Koreju, ali ne i europske zemlje koje imaju nuklearno oružje – Veliku Britaniju i Francusku – na što upozorava Rusija, tim više što je njihovo neprijateljstvo s Moskvom sada puno izraženije na političkoj, gospodarskoj i obrambenoj razini nego što je bilo u vrijeme hladnog rata u Europi u 20. stoljeću. Međutim, vremena su danas potpuno drukčija od hladnoratovskog doba. Napetosti i opasnosti sada su usporedive i s vrhuncima hladnoratovskih kriza – poput berlinske i kubanske raketne krize. Zato je teško očekivati da će Rusija (a Kina još manje s obzirom na to da ionako zaostaje po broju strateškog raketnog oružja za dvjema nuklearnim supersilama) pristati na zajednička ograničenja tog oružja masovnog uništenja dok se ne stabilizira ukupna sigurnosna situacija ne samo u Europi nego i u svijetu.

Prije svega potpisivanjem međusobnih sigurnosnih sporazuma na razini NATO – Rusija. Moskva za takvo što sada ne vidi način zbog trenutačne ratničke retorike dužnosnika ključnih europskih država, kao i EU-a i NATO saveza, te zbog ubrzane militarizacije Europe. Tim više što zna da Zapad ima veliku nadmoć u konvencionalnom naoružanju i samoj demografiji u odnosu na Rusiju. Rusiji je najvažniji i zapravo jedini jamac nacionalne sigurnosti njezin strateški nuklearni potencijal. Za njegovo smanjenje sada nema ni minimalnog međusobnog povjerenja kakvo je postojalo prilikom ranijih potpisivanja sporazuma te vrste sa SAD-om.

Crni scenarij

Idućih tjedana intenzivirat će se priča o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, u kojoj su dijametralno suprotstavljene pozicije Rusije i Europe odnosno Ukrajine. SAD ovdje više-manje samo čeka, ne “trči pred rudo”. Zapravo osluškuje bilo Moskve. Ako bi SAD podupro europske stavove o tome, ne samo da bi propala prilika za zaustavljanje rata pa bi se on vjerojatno produljio unedogled, nego bi to, skupa s u tom slučaju očekivanim Trumpovim sekundarnim sankcijama protiv Rusije, definitivno dovelo i do kraha svih napora koje Moskva i Washington nedvojbeno ulažu s ciljem reanimiranja svojih polumrtvih odnosa.

Takav “crni” scenarij, koji zapravo priželjkuju i Kijev i ključne europske prijestolnice jer smatraju da ostavlja SAD aktivnim u toj igri u kojoj ne žele ostati sami protiv Rusije, doveo bi u konačnici do nužnog vojnog ulaska SAD-a u rat, čime on više ne bi bio “Bidenov” nego “Trumpov”, a što on po svaku cijenu želi izbjeći jer mu treba mir s Rusijom za željeni obračun s Kinom.
Ali kako stvari stoje, Kinu Rusija ni po koju cijenu neće ostaviti na cjedilu. I to već svi dobro znaju. Tim je više ova suluda globalna geopolitička situacija dovedena u slijepu ulicu iz koje se zapravo ne vidi izlaz.

Europske idiotske elite sada se samo mogu moliti Bogu, kojeg su se davno odrekle, da Trump i Putin ne postignu bilo kakav sporazum jer bi on značio i njihov potpuni politički poraz. Čak i uz uvjet provedbe u praksi na europskom tlu svega onoga što Trump od njih traži. Jer one svoj životni vijek nisu vezale uz Trumpa, nego puno ranije (u vrijeme Bidenove administracije) uz Ukrajinu i Zelenskog. Sporazum Donalda Trumpa i Vladimira Putina de facto znači poraz Ukrajine, u kakvom god obliku ona na kraju ostala, a Rusiji omogućuje neslućene probitke. Zapravo se i sada sve više nalazi u poziciji ključne stranice u ključnom globalnom geopolitičkom trokutu SAD – Rusija – Kina. Tj. zemlje koja će moći surađivati s obje međusobno konkurentne države (ako Putinu upali dogovor s Trumpom, a vjerojatno hoće jer to i ovome treba).

Pravi pregovori

S druge strane, i Trump ima dovoljno komotnu poziciju za “deal” s Putinom. Kod kuće, u SAD-u, njegov novi mudri stav da samo želi završiti ukrajinski rat koji uzima mnogo ljudskih života na obje strane i da ne želi nikoga prisiljavati ni na što, a najmanje prijetiti nekim rokovima od 24 sata ili dva tjedna ili mjesec dana, više nitko ne napada, čak ni demokrati i liberalni mediji. Drugim riječima, može mirno pričekati da vidi što će se događati, bez potrebe za vojnim miješanjem u igru koju je vješto prebacio Europljanima govoreći kako je to “rat koji se odvija u Europi” i da zato oni moraju preuzeti najveću odgovornost za njegovo rješavanje.

To istodobno ostavlja prostor Putinu za nastavak vojne kampanje – potpuno sam siguran – do trenutka kada će vojno zaokružiti sve ukrajinske teritorije koje je inkorporirao u ustavnopravni poredak Ruske Federacije početkom listopada 2022. godine. Onda će početi pravi pregovori – s Trumpove pozicije “zaustavljanja rata na trenutačnoj crti razgraničenja” kako bi sve bilo ugodno za američkog vođu i da bi mogao osigurati Nobelovu nagradu za mir.

Trump ima opasan plan s Europom, želi je pretvoriti u masivnu vojnu bazu

Grlić Radman usred Europe rekao da naše more pripada Njemačkoj: Ekspert otkrio zašto je to opasno

Europska unija pala bez ispaljenog metka: Posljedice bi i za Hrvate mogle biti strašne