Po Miriam Wardakbivši savjetnik afganistanskog predsjednika
Više od četiri desetljeća pakistanski pristup Afganistanu vođen je jednostavnom pretpostavkom – da politička putanja Afganistana mora ostati usklađena sa pakistanskim sigurnosnim interesima. Od sovjetskog rata 1980-ih do uspona talibana 1990-ih i ponovno nakon pada Kabula, Islamabad je tražio utjecaj preko svoje zapadne granice.
Ali danas se ta dugogodišnja politika raspada.
Ironiju je teško ignorirati. Vrlo militantne mreže koje su nekoć smatrane korisnim oruđem regionalnog utjecaja razvile su se u jednu od najozbiljnijih pakistanskih sigurnosnih prijetnji. Borci iz Tehrik-i-Taliban Pakistan intenzivirali su napade unutar Pakistana, stvarajući krizu za koju Islamabad sada tvrdi da potječe s afganistanskog teritorija.
Kao odgovor, Pakistan je zauzeo sve agresivniji stav prema Afganistanu, uključujući prekogranične napade, pojačanu vojnu aktivnost i masovnu deportaciju afganistanskih izbjeglica. Ipak, ove mjere rješavaju simptome, a ne uzroke.
U srcu sukoba leži dublji strukturni problem: Pakistan nikada nije u potpunosti prihvatio ideju neovisnog Afganistana koji slijedi vlastite geopolitičke interese. Desetljećima su se afganistanski čelnici svih političkih spektra opirali pokušajima Pakistana da oblikuje unutarnju politiku zemlje. Taj otpor nije ukorijenjen samo u nacionalizmu nego i u povijesti.
Spor oko Durandove linije ostaje snažan simbol te povijesti. Dok Pakistan smatra granicu dogovorenom, mnogi Afganistanci na nju gledaju kao na kolonijalnu granicu nametnutu u doba Britanskog Carstva. Za zajednice podijeljene granicom, ograđivanje i militarizacija samo su produbili ogorčenje.
Pakistanski strateški establišment također se boji okruženja Indije i kroz povijest je Afganistan promatrao kroz tu leću. Ideja o ‘strateškoj dubini’ poticala je uvjerenje da Kabul mora ostati politički povezan s Islamabadom. Ali stvarnost afganistanske politike opetovano je opovrgla ovu pretpostavku.
Afganistan se uvijek opirao vanjskoj dominaciji, bilo od strane carstava, supersila ili susjednih država.
Ono s čime se Pakistan danas suočava je predvidljiv ishod politika izgrađenih na kratkoročnom taktičkom razmišljanju, a ne na dugoročnoj regionalnoj stabilnosti. Utjecaj ostvaren putem posrednika rijetko daje održivu sigurnost. Umjesto toga, stvara cikluse ovisnosti, nepovjerenja i povratnog udarca.
Put naprijed zahtijeva temeljnu promjenu perspektive. Stabilan Afganistan ne može se stvoriti pritiskom ili prisilom. Može proizaći samo iz odnosa temeljenog na međusobnom suverenitetu i regionalnoj suradnji.
Pakistanski čelnici moraju prepoznati stvarnost koju je povijest već razjasnila: Afganistan se ne može kontrolirati.
I što se prije ta lekcija prihvati, prije obje zemlje mogu početi graditi budućnost definiranu ne sukobom, već suživotom.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
