U Bosni i Hercegovini broj slučajeva vršnjačkog nasilja iz godine u godinu raste.
Prema podacima UNICEF-a, svako treće dijete u našoj zemlji doživjelo je neki oblik vršnjačkog nasilja. Posljednji slučaj, koji je zgrozio javnost, dogodio se 1. rujna u Tuzli, na prvi dan nastave ove školske godine.
Naime, u dvorištu škole maloljetnik je nožem ozlijedio vršnjaka koji je bio životno ugrožen. Budući da je djelo kvalificirano kao pokušaj ubojstva, maloljetnik je optužen i određen mu je jednomjesečni pritvor, piše Faktor.
Iako se ovaj događaj ne može svrstati u klasično vršnjačko nasilje, o temi se mora govoriti kako ne bi došlo do eskalacije nasilja i počinjenja kaznenih djela. Pitanje je – je li ovo kap koja je prelila čašu i alarm za uzbunu da se slučajevi vršnjačkog nasilja više ne mogu ignorirati i olako shvaćati?
Mišljenje struke
O ovoj temi razgovarali smo s profesoricom Medicinskog fakulteta u Tuzli i stručnjakinjom za nasilje prof. dr. Nurkom Pranjić.
Na pitanje zašto djeca i adolescenti imaju potrebu maltretirati svoje vršnjake, dr. Pranjić odgovara da razlog leži u klimi u školi i izvan nje, te u promjeni vrijednosti u društvu. Objasnila je i kako roditelji mogu prepoznati da dijete ima problem u školi.
“Roditelji moraju imati vremena za svoju djecu, stalno ih osluškivati, pratiti njihove odnose s vršnjacima i vidjeti imaju li prijatelje. Trebaju stvoriti povjerenje da im djeca sama kažu ako imaju problem, a ne da to nose sami i bespomoćno, misleći – kao kod svih oblika nasilja – da su sami krivi. Znakovi su jasni: izbjegavanje škole, žaljenje na bolove, pretvaranje da su bolesni. Nasilje se ne događa povremeno, nego stalno, iz dana u dan”, istaknula je Pranjić.
Prema njezinim riječima, vršnjačko nasilje uglavnom pogađa dobru, povučenu djecu, jer zlostavljači biraju upravo takve žrtve. Oblici nasilja kreću se od ismijavanja, vrijeđanja, ignoriranja i izbacivanja iz online grupa pa sve do fizičkog zlostavljanja.
Na pitanje zašto se neka djeca, koja sama nisu nasilnici, priklanjaju onima koji jesu, profesorica odgovara: “Oni im se dive. Živimo u vremenu u kojem su ljudske vrijednosti bačene pod noge. Dobrota i uspjeh ismijavaju se, a to moramo mijenjati – djeci treba dati ljubav i povjerenje.”
Sustav je zakazao
Profesorica smatra da je sustav odavno zakazao jer je bilo toliko slučajeva s negativnim ishodima da su škole morale reagirati. Kao primjer navodi potrebu za stalnim psihoterapeutom koji bi bio dostupan učenicima u svako doba, prije nego što se problem prenese kući. “Psiholog mora odmah alarmirati upravu škole. Moraju se pronaći principi kako pomoći djeci jer posljedice maltretiranja su poražavajuće. U istraživanju na uzorku 17-godišnjaka utvrdili smo visoke stope depresije i suicidalnih ideja. To je veliko upozorenje”, naglasila je.
Roditelji često štite nasilnike
Na pitanje zašto se ovaj problem često minimizira, a roditelji nasilnika nerijetko odbijaju priznati kakvo je njihovo dijete, Pranjić kaže da tu leži ključni problem.
“Roditelji svoju djecu podržavaju kao da su nadmoćna, iznad drugih. Takva se djeca udružuju u grupe i agresijom žele dominirati. Kada imaju i podršku roditelja, problem postaje golem. Nerijetko čujemo ‘bolje da moje dijete zlostavlja nego da bude zlostavljano’. To je strašan egoizam. Takvi roditelji često interveniraju za ocjene, kupuju djeci markiranu odjeću i stvaraju lažan osjećaj moći. Danas je situacija još gora zbog cyber nasilja – djeca nisu sigurna ni kod kuće”, upozorava profesorica.
Zaključuje da nastavnici i škole moraju učiniti mnogo više. “Premještanje učenika iz jednog odjela u drugi ili mijenjanje škole nije rješenje. Nisam za drakonske kazne, ali prevencija mora biti prioritet”, kazala je za Faktor prof. dr. Nurka Pranjić.
