Agresija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu ostavila je i ostavit će trajne promjene na geopolitičku situaciju u cijelome svijetu. Pokazalo se da je Europa izbijanjem rata takvog razmjera kakav na kontinentu nije viđen od Drugoga svjetskog rata, zapravo prilično nespremna te da uvelike ovisi o svojim NATO partnerima iz Sjedinjenih Američkih Država, a koliko je to partnerstvo zapravo krhko, posvjedočio je drugi mandat predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.
U tom kontekstu, gdje Trump jasno poručuje kako Amerika nema namjeru glumiti svjetskog policajca (barem u Europi, jer na drugim dijelovima svijeta to sasvim uredno čini), te da se europske zemlje moraju same više pobrinuti za vlastitu sigurnost, ponajviše su zabrinute zemlje sjeverne Europe. Švedska i Finska na prijetnju su reagirale promptnim ulaskom u NATO, dok je, od nordijskih zemalja, Danska u Sjeveroatlantskom savezu već desetljećima, no zemlje krajnjeg sjevera pitaju se je li to dovoljno. Je li NATO dovoljan štit od potencijalnih ugroza, naročito od jasne ekspanzionističke i agresivne Rusije?
U tom smjeru krenula je internetska šala koja se ovog ljeta počela pretvarati u ozbiljnu političku raspravu. Nordijci su se, naime, sjetili Kalmarske unije, tvorevine iz 15. stoljeća, koja je u to vrijeme ujedinila svih pet nordijskih zemalja u jedno kraljevstvo. Budući da je malo vjerojatno da će američka predanost europskoj sigurnosti potrajati, neki komentatori čak predlažu da bi Kalmarska unija 2 trebala imati vlastiti nuklearni odvraćajući arsenal.
Nuklearni kišobran
Priča počinje još 1397., kada je kraljica Margareta I. vješto uspjela smjestiti sebe na prijestolje Danske, Norveške i Švedske istodobno. S obzirom na to da je Finska bila pod švedskom vlašću, a Island, Grenland i Farski otoci dio Norveške, cijela je nordijska regija bila ujedinjena u ono što je postalo poznato kao Kalmarska unija, koja je trajala do 1523. Zašto je to danas važno?
Nedavno pristupanje Finske i Švedske NATO-u imalo je ogroman pozitivan učinak na nordijsku suradnju u području sigurnosti i obrane.
Prije toga, nordijsku obranu sputavao je nesvrstani status Finske i Švedske, no ona je sada prerasla iz puke suradnje u istinsku vojnu integraciju. Mnogi nordijski politički čelnici, uključujući i bivšeg glavnog tajnika NATO-a i sadašnjeg norveškog ministra financija Jensa Stoltenberga, istaknuli su da zajedničko članstvo u NATO-u znači da su nordijske zemlje sada ujedinjenije nego ikada od doba Kalmarske unije. No zajedničko članstvo u NATO-u nije potpuno uklonilo zabrinutost.
Osjećajući se egzistencijalno ugroženima od Rusije i nesigurnima u pogledu dugoročnog američkog angažmana, Nordijci su počeli istraživati alternative: “minilateralnu” nordijsku suradnju između Danske, Finske, Norveške i Švedske (Island nema oružane snage i stoga ne sudjeluje vojno) kao jednu opciju, te britanski regionalni format koji uključuje i baltičke države i Nizozemsku kao drugu. No nijedna od tih opcija ne može zamijeniti američki nuklearni kišobran, koji ostaje ključan u odvraćanju potencijalne buduće ruske agresije. U ožujku 2025. jedan je švedski novinar iznio ideju o zajedničkom nordijskom nuklearnom programu. Nekoliko dana poslije, bivši danski ministar vanjskih poslova ustvrdio je u norveškim medijima da takva nordijska obrambena unija s vlastitim nuklearnim oružjem nije “samo san nego strateška nužnost”.
Former NATO Secretary-General Jens Stoltenberg, in a meeting with Pres. Trump and Norwegian Prime Minister Støre on Thursday, said “we need to continue to support Ukraine” financially while still pushing forward to find a solution to the conflict. https://t.co/wl9RaakfhQ pic.twitter.com/q7IBQbliIG
— ABC News (@ABC) April 24, 2025
Strateški dijalog
U srpnju 2025. jedan od najvećih švedskih listova, Svenska Dagbladet, objavio je opsežan članak o tome kako bi mogla izgledati “nuklearna Kalmarska unija”, postavljajući pitanje: “Što je s bombom?” U stvarnosti, razviti neovisni nuklearni odvraćajući arsenal bilo bi prilično teško, skupo i vjerojatno bi trajalo dugo – iako je Švedska do početka 70-ih godina prošlog stoljeća imala vlastiti program nuklearnog naoružanja, kojeg se odrekla zbog visokih troškova i obećanja američke zaštite.
Ipak, sama činjenica da se o toj ideji uopće raspravlja loš je znak: globalni sustav osmišljen kako bi spriječio širenje nuklearnog oružja – režim nuklearnog neširenja – pod sve je većim pritiskom. Desetljećima je američki nuklearni kišobran odvraćao savezničke zemlje od razvoja vlastitog nuklearnog oružja. Malo je vjerojatno da će Europa pohitati prema vlastitoj bombi, s obzirom na to da već ima dvije nuklearne sile – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku. No drugi američki saveznici mogli bi to učiniti u bliskoj budućnosti. Japan i Južna Koreja imaju tehnologiju za izradu nuklearnog oružja ako to odluče. S Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, vjerojatnost da se na to odluče raste.
U međuvremenu, u Europi je francuski predsjednik Emmanuel Macron otvorio strateški dijalog s partnerima o nuklearnom odvraćanju u Europi. Rusija se više puta koristila nuklearnim prijetnjama kako bi pokušala ograničiti zapadnu potporu Ukrajini, što Europi hitno nameće potrebu da pronađe načine na koje bi izbjegla da postane laka meta takvog ucjenjivanja. No za sjeverne Europljane ista dilema ostaje: bi li Francuska doista riskirala Pariz zbog Osla? Ili je bolje igrati na sigurno? Ako je 2022. bio trenutak otrežnjenja, godine od 2023. do 2025. godine su u kojima su Nordijci počeli slagati konkretne cigle nove obrambene kuće.
📸 A Merlin Helicopter from the Commando Helicopter Force in Badderen, Norway in the High North, as part of Exercise Steadfast Defender.
👉 Exercise Steadfast Defender is the largest NATO exercise in decades.#SteadfastDefender pic.twitter.com/HM3xrhQCki
— Ministry of Defence 🇬🇧 (@DefenceHQ) March 15, 2024
Paralelne strukture
Najvidljiviji je primjer dogovor zračnih zapovjednika Danske, Finske, Norveške i Švedske da zajedničku flotu od oko 250 borbenih zrakoplova (F-35, F-16/AM/BM, Gripen) operativno integriraju kao “jednu nordijsku zračnu silu”. Pismo namjere potpisano je 16. ožujka 2023. u njemačkom Ramsteinu, a cilj su zajedničke operacije po NATO-ovoj metodologiji, s podjelom zadaća, planiranjem i zapovijedanjem koje se može uklopiti u regionalne planove Saveza. Vijest su potvrdili Reuters, Bloomberg i više obrambenih portala.
Integracija je već testirana na terenu. U vježbi Steadfast Defender 2024. (najveći manevar NATO-a od hladnog rata), Švedska je sudjelovala i prije formalne ratifikacije članstva, a sjever se doslovno redizajnirao: zajednički letovi, križno korištenje uzletišta i logistike, uvježbavanje brzog prijma pojačanja (Reinforcement by Sea/Air). Reuters je tada podsjetio da dogovor o jedinstvenoj zračnoj obrani datira iz 2023. i da se govori upravo o tih 250 lovaca. I iz političkog vrha dolaze poruke bez rukavica. Istodobno, paralelne strukture “mini-NATO” tipa dobivaju na značenju. Joint Expeditionary Force (JEF) — britanski format brze reakcije koji okuplja UK, Dansku, Finsku, Norvešku, Švedsku, baltičke države i Nizozemsku — dizajniran je baš za sjeverni euroatlantski perimetar, od Baltika do Arktika. Službena stranica potvrđuje države koje sudjeluju i evoluciju formata (Nordijci u jezgri, Baltik i Nizozemska kao multiplikator).
Naravno, i tu ima politike: britanski mediji znaju “pecnuti” London zbog povremenog gubitka fokusa i orkestracije, upozoravajući da JEF traži dosljedno vodstvo, resurse i brze odluke. Na razini nordijske kišobran-organizacije NORDEFCO (Nordic Defence Cooperation) radi se tiši, ali kontinuiran posao: zajednički standardi, interoperabilnost, vježbe (npr. Arctic Challenge/Nordic Response), logističke mreže i mapiranje teritorija za dispersed operations — sve ono što malim i srednjim državama omogućuje da iz “zbroja” postanu “umnožak”.
Okviri s okvirom
Ne treba zaboraviti: već i sama činjenica da četiri zrakoplovstva planiraju operirati kao jedan entitet u kriznom satu mijenja kalkulacije u Kremlju i u svakom NATO-ovu stožeru. Ili kako je to sažeo Defence News: “Mini-NATO u zraku koji treba isporučiti ‘zajedničku obrambenu sposobnost’.” Konačno, tu su i bilateralni “okviri s okvirom”, ponajprije Defence Cooperation Agreements (DCA), Sporazum o obrambenoj suradnji sa SAD-om. Finska (ratificiran 2024., stupio na snagu 2025.) i Švedska (potpisan 2023., ratificiran 2024.) omogućuju SAD-u pristup i pozicioniranje na određenim bazama i poligonima.
Helsinški mediji i vlada naglasili su da Finska ne dopušta nuklearno oružje na svome tlu u miru, a i Stockholm je više puta ponovio da nije tražio nuklearno stacioniranje. Drugim riječima: DCA je “čvrsti podrum”, ali nuklearni sef ostaje u Washingtonu, politički i fizički. Zašto sve to? Zato što, kako je Reuters pisao već 2023., sjever više ne računa na to da je geografska udaljenost od Moskve dovoljna “tampon-zona”. Umjesto toga, Nordijci slažu “slojevitu obranu”: zajedničko ratno zrakoplovstvo, pomorska prohodnost Baltika/Arktika, JEF kao brzi mehanizam odvraćanja, te DCA koji daje dubinu i logističku elastičnost. I sve to u NATO-u, ne umjesto NATO-a.
Zamisao o “nuklearnoj Kalmarskoj uniji” nije nastala u vakuumu jer u ožujku 2025. na stranicama DN Debatta izlazi kolumna Davida Carlqvista, urednika za sigurnost u Dagens Nyheteru, pod naslovom: “Nordijske zemlje mogu formirati nuklearnu uniju”. Argument koji je ugledni novinar iznio jest da, ako američki kišobran oslabi, regija s visokom tehnološkom bazom može napraviti vlastiti odvraćajući “štap”. Nekoliko tjedana poslije u norveškom Altingetu bivši danski ministar vanjskih poslova Jeppe Kofod ide još tvrđe kada kaže: “To nije samo san nego strateška nužnost.”
Tsar Bomba, a hydrogen bomb developed by the Soviet Union, was the most powerful nuclear weapon ever used by mankind: at 64ft, its mushroom cloud was over 7 times the height of Mt. Everest & its shock wave circled the Earth 3times, causing windowpanes 900 kilometres away to crack pic.twitter.com/cX9d6Rjbev
— THE G•O•A•T (@OfficialUdiBoy) July 10, 2020
Grubo kršenje
U srpnju je raspravu dodatno pogurao list Svenska Dagbladet nizom tekstova i analiza o tome “što je s bombom” (taj je primjer često citiran kao primjer kako je internetska šala postala “poluozbiljna politika”). No papir trpi sve; pravo i industrija su neumoljivi. Prvo, NPT (Ugovor o neširenju nuklearnog oružja) dopušta samo pet priznatih nuklearnih sila; sve ostale su nenuklearne države i obvezale su se da neće pribavljati nuklearno oružje. U toj petorci su SAD kao prva država koja je razvila nuklearno oružje, Rusija kao nasljednica nuklearnog arsenala bivšeg SSSR-a, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina.
Uz njih, izvan NPT sporazuma nuklearno oružje posjeduju još Indija, Pakistan, Izrael te u nekoj mjeri Sjeverna Koreja, no zbog ekstremne izolacije te zemlje takve je navode nemoguće realno ocijeniti, odnosno, nije poznato koliko je sjevernokorejsko oružje zapravo napredno, operabilno i slično. Drugo, TPNW (Ugovor o zabrani nuklearnog oružja) koji je stupio na snagu 2021. zabranjuje razvoj, posjedovanje, stacioniranje i prijenos nuklearnog oružja državama strankama. Nordijske zemlje nisu mu, doduše, pristupile (ni Danska, ni Norveška, ni Švedska, niti Island), što uklanja jedan formalni čavao u lijesu ideje o “nordijskoj bombi”, ali NPT ostaje snažna prepreka: svaka “nuklearna unija” značila bi izlazak iz NPT-a ili njegovo grubo kršenje — s golemim političkim, pravnim i ekonomskim posljedicama. S druge strane, u današnjem svijetu teško da je išta iznenađenje. Treći je problem realne prirode, tehnologija i resursi.
Švedska je imala ozbiljan nuklearni program 1945. – 1972.: FOA studije 1948., 1953., 1955., 1957., 1965.; industrijska baza (AB Atomenergi, SAAB-ovi koncepti poput A36 “nuklearnog bombardera”), istraživački reaktori i planovi koji su sredinom 50-ih implicirali mogućnost serijske proizvodnje do oko stotinu bojevih glava — uz ključnu ograđujuću napomenu: to je zahtijevalo plutonij i dugogodišnja ulaganja koja su se kosila s prioritetima “države blagostanja”. Politička odluka 1968./1972. zatvorila je tu mogućnost jer je dan potpis, odnosno, ratifikacija NPT-a, što je označilo gašenje nordijskog nuklearnog programa.
Jačanje zabrana
Danas je dodatna “kvaka” što od 2018. Švedska zabranjuje istraživanje i eksploataciju uranija na svom teritoriju, što znači da bi svako oslanjanje na domaći rudareni uranij za vojni program bilo politički i pravno minirano od prvog dana. Ipak, valja dodati kako bi se u slučaju da se “nordijska nuklearna Kalmarska unija ostvari”, taj problem relativno lako riješio. Ono što je za razvoj ovakvog programa potrebno u velikim količinama jest vrijeme i novac. Realisti u Stockholmu i Oslu znaju da je, bez obzira na znanje i industrijsku podlogu (nuklearna energetika, raketni/avionski sektor, materijalne znanosti), razvoj neovisnog odvraćanja posao od najmanje jednog desetljeća, s troškovima mjerljivima u desecima milijardi eura — prije nego što dođemo do geopolitičkog potresa (sankcije, pucketanje izvoza, raspad suradnje u NATO-u/EU-u).
Za usporedbu, čak su i veće sile trebale godine da stabiliziraju sve dijelove nuklearnog kompleksa (fizika, gorivni ciklus, nosači, zapovjedno-kontrolni sustav, sigurnosna kultura). Nordijske su vlade članice NATO-a i oslanjaju se na američki nuklearni kišobran — što je eksplicitno upisano u doktrine Saveza, a de facto potvrđeno svake godine u NATO komunikeu. U tom okviru “nordijska bomba” nije čak ni “plan B”, nego “plan Z” — opcija koja postaje zamisliva tek ako se NATO i američko jamstvo “raspuste”. I baš zato je Kofodova rečenica odjeknula: on govori hipotetski o budućem svijetu u kojem “nije samo san”.
TPNW zajednica (UN-ovi MSP dokumenti, ICAN i Ban Monitor) drži da je rješenje jačanje zabrana i normi, a ne nova proliferacija, odnosno umnožavanje svjetskog nuklearnog arsenala. Njihovi radni dokumenti za treći sastanak država stranaka TPNW-a (UN, 3. – 7. ožujka 2025.) procjenjuju globalnu zalihu na oko 12.300 bojnih glava (od čega je oko 9600 u priznatim vojnim zalihama), uz upozorenje na trend modernizacije i smanjene transparentnosti.
Moskvin megafon
Ukratko: i da Nordijci žele, svijet oko njih sve je manje sklon tolerirati nove nuklearne igrače — pogotovo one koji su do jučer bili važni protivnici širenja dostupnosti nuklearnog naoružanja. Sve to ipak treba gledati u kontekstu uvoda ovog teksta, jer rekosmo, ruska agresija na Ukrajinu drastično je promijenila svijet. Da ova rasprava uopće postoji, zaslužan je i Moskvin megafon. Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko su 2023./2024. javili da je Rusija razmjestila taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji. U svibnju 2024. Putin potvrđuje da je “prva isporuka” izvršena, a da “još neke” slijede; paralelno Kremlj redovito koristi nuklearne aluzije kako bi ograničio zapadnu pomoć Ukrajini.
To je upravo onaj “nuklearni mobbing” zbog kojeg se sjever Europe pita koliko će dugo prijetnja funkcionirati i gdje je crta između odvraćanja i ucjene. U isto vrijeme, Pariz pokušava zapuniti prazninu između “realizma” i “normi”. U znamenitom govoru na École de Guerre (2. veljače 2020.) Emmanuel Macron pozvao je europske partnere na “strateški dijalog” o ulozi francuskog odvraćanja u sigurnosti Europe.
Poruka nije bila: “Evo vam francuske bojeve glave”, nego: “Razgovarajmo o političkoj funkciji nuklearne sile u europskoj strategiji i o tome kako francusko odvraćanje doprinosi cjelini.” Ta se nit od tada vuče kroz svaku raspravu o “europskoj autonomiji” i ostaje jedini realni “intraeuropski” nuklearni oslonac za Sjever, ma koliko neugodno zvučalo pitanje: “Bi li Francuska riskirala Pariz zbog Osla?” Globalno, SIPRI u godišnjem izvješću 2025. zapisuje da nuklearni arsenali rastu i moderniziraju se, da transparentnosti ima sve manje i da su operativne bojeve glave u porastu — a Rusija je posebno istaknuta zbog aktivnosti na “taktičkoj” komponenti.
Nordijska opcija
Drugim riječima: proliferacijski pritisci nisu hipotetski, oni su tu. Tu je i istočnoazijski “lakmus”: Japan i Južna Koreja imaju tehnološki kapacitet za brzu izradu nuklearnog oružja, to nije tajna i rasprave u Seulu periodično buknu kad god se povjerenje u SAD počne ljuljati. Činjenica da je u Washingtonu 2025. opet Donald Trump dodatno je podigla temperaturu tih rasprava u medijima i think tankovima, a sjever Europe čita te naslovnice vrlo pažljivo: ako bi Seul stvarno krenuo nuklearnim putem, domino-efekt bio bi globalan.
Što bi bila realistična “Nordijska opcija 2.0” u idućih pet do deset godina, bez razbijanja NPT-a? Ponajprije je potrebno produbiti jedinstvenu zračnu obranu u punokrvni borbeni koncept (zapovjedno-kontrolna arhitektura, struktura i organizacija napada i odvraćanja, pronalaženje i “popunjavanje” obrambenih pukotina…). Spomenuti JEF (Zajedničke ekspedicijske snage) mogao bi se “konzervirati”, ali i unaprijediti kao brza struktura koja može djelovati i kad NATO-ova birokracija “zaškripi”, jer London je više puta davao političke signale da je Sjever “prioritet broj jedan”.
Formalizirati “nuklearni dijalog s Francuskom” također je jedna od opcija (u Macronovu duhu) na regionalnoj razini kako bi se ublažio “Paris for Oslo” refleks i unaprijed razjasnilo kako francusko odvraćanje politički “pokriva” sjever. Nordijci smatraju da je važno govoriti javnosti hladne brojke – prema UN/TPNW znanstvenoj skupini u 2025. govorimo o oko 12.300 bojevih glava globalno; pitanje “sigurnosti bez nuklearnog oružja” neće sutra nestati, ali ni želja za “sigurnošću s vlastitim atomskim bombama”.
Otok bez vojske u eri nuklearnih prijetnji
U kontekstu “nuklearne Kalmarske unije” ili šireg jačanja nordijske sigurnosne suradnje, Island je poseban slučaj. Za razliku od Danske, Norveške, Švedske i Finske, Island nema vlastite oružane snage. Ova država s nešto više od 380.000 stanovnika ukinula je vojsku davne 1869. godine i od tada svoju obranu temelji isključivo na međunarodnim savezima, prije svega članstvu u NATO-u. Island je ušao u Sjevernoatlantski savez među osnivačima 1949. godine, što je tada izazvalo velike prosvjede u Reykjavíku, ali je kasnije postalo temelj njegove sigurnosne politike. Za Island je ključno geografsko pitanje. Smješten na raskrižju između Europe i Sjeverne Amerike, zauzima stratešku poziciju na sjevernom Atlantiku. Tijekom hladnog rata, američka vojna baza u Keflavíku bila je ključna za praćenje sovjetskih podmornica i kontrolu sjevernoatlantskih pomorskih putova. Iako je SAD zatvorio tu bazu 2006. godine, američke i savezničke snage povremeno se vraćaju u Island zbog povećanih napetosti s Rusijom nakon 2014. i aneksije Krima. Pentagon je 2017. financirao obnovu infrastrukture u Keflavíku upravo zbog potrebe da NATO pojača nadzor nad sjevernim Atlantikom i Arktikom.
Island, dakle, ostaje jedina nordijska zemlja bez vojske, ali s važnom infrastrukturom i geografskim položajem. To ga čini nezaobilaznim u raspravama o nordijskoj sigurnosnoj arhitekturi, iako nema vlastite borbene kapacitete. Reykjavíku ostaje uloga domaćina i političkog čimbenika, ali ne i aktivnog vojnog aktera. U kontekstu aktualnih rasprava o nuklearnom odvraćanju, islandska pozicija još je specifičnija. Vlada u Reykjavíku nikada nije razmatrala razvoj nuklearnog oružja, a islandska javnost tradicionalno je izrazito skeptična prema naoružavanju. Zemlja je 1985. proglasila cijeli svoj teritorij nuklearnom slobodnom zonom – zabranjeno je skladištenje nuklearnog oružja na islandskom tlu, iako se obrambeni sporazum sa SAD-om nije mijenjao. To znači da bi bilo kakva ideja o “nuklearnoj Kalmarskoj uniji” vrlo teško naišla na potporu u Reykjavíku jer bi se kosila s dugogodišnjom politikom nenuklearne sigurnosti.
Istovremeno, islandski političari svjesni su da njihov položaj može postati slabost u scenariju ozbiljne krize. Ako bi došlo do sukoba NATO-a i Rusije, Island bi gotovo sigurno bio uključen kao logistička baza i nadzorna točka na Atlantiku, ali bez mogućnosti samostalne obrane. Upravo zato Reykjavik naglašava važnost američkog nuklearnog kišobrana i kolektivne obrane NATO-a. Islandska ministrica vanjskih poslova Þórdís Kolbrún Reykfjörð Gylfadóttir više je puta istaknula da je “sigurnost Islanda neraskidivo povezana s jedinstvom NATO saveza” te da male zemlje moraju imati povjerenje u sustav kolektivne sigurnosti. No, iako Island nema vojsku, on nije posve pasivan u sigurnosnim pitanjima. Zemlja sudjeluje u civilnim i humanitarnim misijama pod okriljem UN-a i NATO-a, šalje policijske kontingente u operacije stabilizacije i ulaže u obalnu stražu, koja je jedina oružana komponenta države. Islandska obalna straža ima skromnu flotu brodova i zrakoplova, ali ključnu ulogu u nadzoru ogromne ekskluzivne ekonomske zone (EEZ), koja je gotovo sedam puta veća od kopnene površine države. Time Island štiti vlastite ribolovne resurse, ali i sudjeluje u širem sigurnosnom okviru sjevernog Atlantika.
Kada se u nordijskim medijima raspravlja o potencijalnom zajedničkom nuklearnom programu, islandska perspektiva često se prikazuje kao glas razuma i podsjetnik na to da nuklearno oružje sa sobom donosi i ozbiljne političke i moralne dileme. Islandska povijest bez vojske i s politikom nenuklearne sigurnosti može biti i svojevrsna protuteža sve većoj militarizaciji sjeverne Europe. Dok Finska i Švedska jačaju obrambene kapacitete i ulaze u NATO, Island može podsjećati na važnost diplomacije, međunarodnih institucija i održivih sigurnosnih rješenja koja ne ovise isključivo o prijetnji nuklearnim oružjem. U tom smislu Island se uklapa u širi paradoks nordijske sigurnosne politike: s jedne strane, regija se suočava s egzistencijalnim prijetnjama i raste sklonost idejama o jačem vojnom odvraćanju, pa čak i nuklearnom. S druge strane, upravo su nordijske zemlje često isticane kao predvodnice mira, ljudskih prava i međunarodne suradnje. Island, bez vojske i s dugom tradicijom protivljenja nuklearnom naoružanju, može igrati važnu ulogu u održavanju te ravnoteže.
Zasad je jasno jedno: ako bi se nordijski prostor u budućnosti integrirao u dublju sigurnosnu uniju, Island bi morao birati između očuvanja svoje politike “nenuklearnosti” i pristanka na zajednički obrambeni projekt koji bi uključivao nuklearno oružje. Taj izbor bio bi politički i moralno iznimno težak, a mogao bi otvoriti duboke rasprave u islandskoj javnosti, poznatoj po snažnom pacifističkom sentimentu. Upravo stoga Island ostaje važan indikator koliko je ideja o “nuklearnoj Kalmarskoj uniji” uopće realna ili je riječ o konceptu koji ima više simboličnu nego praktičnu vrijednost.
Nordijske politike uz oslonac na NATO
SIPRI i drugi upozoravaju da su upravo saveznici pod američkim kišobranom najizloženiji iskušenju “samopomoći” ako percepcija jamstava oslabi. Nordijske politike prema nuklearnom oružju trenutno su konzistentne uz oslonac na NATO-ovo odvraćanje i odbacivanje stacioniranja nuklearnog oružja na vlastitom teritoriju u mirnodopsko vrijeme (Finska to eksplicitno iznosi), uz unutarnje rasprave i oprezno čuvanje manevarskog prostora kroz DCA sa SAD-om.
U Švedskoj je industrija – čija kompanija SAAB namjerava širenje civilnog nuklearnog sektora – spremna za “više Europe” — ne nužno “više atomskih bojevih glava” — i otvoreno lobira za nordijske kapacitete nadzora i ranog upozorenja (GlobalEye vs. Wedgetail) kako bi se konvencionalno odvraćanje pojačalo.
Švicarska naglo gubi status neutralne države: Potezi koje će povući odjeknut će svijetom
Europa okreće leđa ‘svojoj’ zemlji: Milijuni građana mogli bi ostati bez jednostavnog puta u EU
Tonino Picula nakon napada Srba: ‘Pa znate li što je Boris Tadić rekao o Ruđeru Boškoviću’
