Svakog 4. listopada sveopća Crkva slavi svetog Franju Asiškog (oko 1182.-1226.), sveca koji se sjedinio s Kristom u njegovim najintimnijim bolima, čovjeka koji se posvetio prigrlivši siromaštvo i obnovio Crkvu, sveca koji je prepoznao Boga u prirodi.
Nema sumnje da je Asiški svetac uvijek bio lik od goleme važnosti za Crkvu, a to je i danas. Značajan primjer za to je da je Petrovu Stolicu zauzeo netko tko mu je ime izabrao prilikom preuzimanja pontifikata, sa željom da se poštuje njegov spomen i kao način da ga zamoli za vodstvo i zagovor. Papa Franjo nazvao ga je “čovjekom sloge i mira”.
Prije nekoliko godina, papa Benedikt XVI. razmišljao je o trajnoj važnosti svetog Franje, također se pokušavajući suočiti s onima koji žele iskriviti njegov lik: „…pravi ‘div’ svetosti, koji nastavlja fascinirati bezbrojne ljude svih doba i vjera. Istinski povijesni Franjo je Franjo Crkve i upravo na taj način on govori i nevjernicima, vjernicima drugih vjeroispovijesti i religija. On je uzor dijaloga u istini, u uzajamnom poštovanju i međusobnom razumijevanju.”
Slobodni su samo oni koji vole
Sveti Franjo je rođen u Asizu (Italija) 1182. godine, u imućnoj obitelji. Otac mu je bio bogati trgovac i, kako su običaji nalagali, on je bio taj koji je trebao preuzeti obiteljski posao. Godinama se Francisco, samozadovoljan, posvetio uživanju u svojoj imovini, usred razmetljivosti i neozbiljnosti.
U njegovom životu nije bilo većih trzavica sve dok ga okolnosti nisu natjerale da ode u rat. Nije uspio kao ratnik i zarobljen je. Zacijelo nije dugo ostao u takvom stanju, ali zdravlje mu je počelo popuštati. Okružen nemirom, usred užasa rata i pogođen bolešću, Francisco je počeo čuti glas kako iznutra viče: “Služite gospodaru, a ne slugama.”
Njegovo loše zdravstveno stanje ubrzalo je njegov povratak kući, obavijen velom sramote. Tamo je nakon dugog oporavka započeo proces osobne transformacije. U kontaktu s prirodom i ponovnim pronalaskom molitve, malo po malo počeo je shvaćati zašto je njegov život prazan. Bog je dugo kucao na vrata njegova srca, a da on toga nije bio svjestan.
Slobodan da voli više
Franjo je tada počeo činiti “zabrinjavajuće” stvari u očima svoje obitelji i svojih uobičajenih prijatelja, sve neprimjerene njegovom društvenom statusu, pa ga je više od jednog smatralo ludim. Franjo je počeo posjećivati napuštene bolesnike u Asizu, uključujući i gubavce – što je bila velika sablazan za njegovu rodbinu, koja ga je htjela razuvjeriti. No, činilo se da ga uopće nije briga što drugi misle o tome i povećao je učestalost posjeta. Odjednom više nije bilo povratka: ti “odvratni” ljudi postali su njegov novi krug prijatelja, njegova nova obitelj.
Svetac je donosio hranu i utočište beskućnicima, sve dok jednog dana njegovi resursi nisu bili iscrpljeni. Tako je sa sebe skinuo i posljednje što joj je preostalo: odlučio je dati svoju odjeću i svoj novac.
Ako su ga u tom trenutku i mučile sumnje, jasno je da nisu imale većeg utjecaja. Nešto novo raslo je u njegovom srcu i bilo je vrlo različito od svega što je prije pokušao: njegov je duh konačno počeo imati mir, čak i okružen bijedom koja ga je prije užasavala. Sada je živio lišen svojih “sigurnosnih papira”, sa srcem otvorenim za bol onih koji pate, iako slobodniji i sretniji nego ikad.
‘Šibao ga lancima i tukao, zatvarao u mračnu sobu’: Znate li šokantnu istinu o ocu svetog Franje Asiškog?
Bog mu govori
Jednog dana, dok je molio u crkvi Svetog Damjana u Asizu, učinilo mu se da ga raspelo koje je bilo ispred njega gleda i govori: „Franjo, popravi mi kuću, jer vidiš da je u ruševinama.”
Tada je, vjerujući da Krist od njega traži da popravi fizički crkvu, otišao i prodao odjeću iz očeve trgovine. Zatim je odnio novac svećeniku koji se brinuo o crkvi, zamolivši ga da mu dopusti da ondje živi – fizički crkva je morala biti ponovno izgrađena, da, ali Krist je također želio da se cijela Crkva, zaglibljena u dubokoj krizi, obnovi iz unutar.
Svećenik je pristao da ostane, ali nije dobio novac. Tada ga je otac, doznavši što je učinio, tražio i bijesno pretukao. Tada je, vidjevši da mu se sin ne želi vratiti kući, tražio da mu preda novac.
Na biskupov savjet, Franjo je odlučio odati počast ocu tako što mu je vratio sve, i to u velikim količinama: čak je skinuo i odjeću koju je u tom trenutku nosio, a koja mu više nije pripadala.
Distanciran od načina na koji je živio, Franjo se posvetio obnovi crkve Svetog Damiana i Svetog Petra. Kasnije se preselio u malu kapelicu zvanu Porcijunkula, koju je popravio i pretvorio u svoj dom. Svojim srcem omekšanim molitvom – njegovim dijalogom s Kristom – Franjo je počeo tražiti milostinju za siromahe i služiti im s više ljubavi. Dok je bio na putu, tko god bi ga vidio dobivao je njegov karakterističan pozdrav: “Mir Gospodnji s vama”.
Sestra siromaštvo
Njegov stil života počeo je privlačiti mnoge, koji su također željeli da ga prate i pomognu mu u radu. Tada se ideja o formiranju vjerskog bratstva oblikovala sve dok 1209. godine Franjo sa skupinom prijatelja nije otputovao u Rim, tražeći od pape Inocenta III. da odobri projekt bratstva.
Papa je, uz pomoć milosti, dao svoje odobrenje. Duh budućeg Reda manje braće vrtio se oko siromaštva, čije će iskustvo biti evanđeoski temelj.
Neprivrženost materijalnim dobrima trebalo je prihvatiti s ljubavlju i izraziti u načinu odijevanja, korištenom posuđu i, uglavnom, u postupcima. To je bilo jedrenje protiv vjetra koji je u to vrijeme puhao u smjeru sreće i razmetanja, tako često brkanih sa srećom. Na iznenađenje nevjernika, Franjina braća nikada nisu izgledala tužno, naprotiv: odražavala su radost i zadovoljstvo.
“Poznajem Krista siromašnog i raspetog, i to mi je dovoljno” (Sveti Franjo Asiški)
Smatrajući se nedostojnim punog svećeništva, primio je samo đakonat i zato je Franjo želio svoj Red nazvati Manjom braćom, kako bi njegovi članovi bili svjesni svog poziva da budu istinski sluge svih, ljubitelji Božje stvari, koje se nalaze samo u jednostavnom. Kasnije će se njegova duhovna djeca zvati “franjevci”.
Poniznost i nevezanost koju je Franjo živio bili su u biti izraz unutarnjeg uvjerenja: “U Božjim očima čovjek vrijedi ono što jest i ništa više.” Stoga je rekao stvari poput ovih: “Mnogi su oni koji imaju naviku umnažati molitve i pobožne prakse, mučeći svoja tijela brojnim postovima i uzdržavanjima; ali s jednom malom riječi koja zvuči uvredljivo za njihovu osobu ili za bilo što što je oduzeto od njih se odmah uvrijede i razdraže. Oni nisu siromašni duhom, jer tko je istinski siromašan duhom, mrzi sebe i voli one koji ga udaraju po obrazu.” Siromaštvo počinje iznutra. Ono ima ime i zove se “Isus”.
Tajanstveno odabran da dijeli Gospodinove boli
Krist je Franji udijelio dar da ga može “izbliza” pratiti u bolima njegove muke: primio je stigme od našega Gospodina u svoje vlastito tijelo.
Svetac je već u svojoj zrelosti doživljavao stalne ekstaze i činio nevjerojatne događaje, ali primanje stigmi bilo je nešto što je nadilazilo sve. O tome su svjedočila njegova najbliža braća, kao i Franjina želja da čudo ostane u tajnosti. U svom jedinstvu s Gospodinom Franjo kao da je na neki način bio sve manje od sebe, a sve sličniji Isusu Kristu, u svemu.
Proroštvo sv. Franje o velikom događaju koji će zatresti svijet: ‘Spasit će se oni koji …’
Smrt sestre
Sveti Franjo Asiški preminuo je 3. listopada 1226. sa samo 44 godine života. Njegov lik i utjecaj u povijesti Crkve i kulture neprocjenjiv je. Čak i oni koji nemaju vjere ili nisu dio Katoličke crkve prepoznaju u njemu izuzetnu osobu.
Hvala Bogu, taj utjecaj danas ostaje netaknut u Crkvi, na primjer, u ljubavi prema prirodi – Božjem stvorenju – iu želji da se ona zaštiti; posebice u ljubavi prema životinjama.
Ostali odjeci
S druge strane, Franjo je i dalje prisutan u mnogim detaljima i običajima koji dočaravaju jednostavnost, a istodobno i veličinu: njemu se pripisuje početak tradicije postavljanja „jaslica“ u domu, tijekom božićnih dana.
Prije deset godina, 4. listopada 2013., papa Franjo je slavio misu u gradu Asizu, kao dio posebne počasti svecu, nedugo nakon početka svog pontifikata. Tom je lijepom prigodom u homiliji rekao: „Sveti Franjo je svjedok poštivanja svega, da je čovjek pozvan čuvati čovjeka, da je čovjek u središtu stvaranja, u položaju u kojemu je Bog – Stvoritelj želio, a da nije instrument idola koje stvaramo… Franjo je bio čovjek sklada, čovjek mira.”
Zaštitnik
Sveti Franjo Asiški svetac je zaštitnik životinja i okoliša. Zaštitnik je i “jaslica”, trgovaca (osobito suknara, krojača i tkalaca).
Zaštitnik je brojnih gradova diljem svijeta, primjerice u Italiji, Peruu, Filipinima, Ekvadoru, Meksiku, Sjedinjenim Državama i Čileu, da spomenemo samo neke poznate koji se nalaze u tim zemljama. Naravno, tisuće institucija, škola, sveučilišta, bolnica itd. Također su stavljeni pod njegovo duhovno pokroviteljstvo.
Tri mrtva koji su uskrsnuli po zagovoru sv. Franje Asiškog
