Dva ključna događaja prošloga tjedna u svijetu globalne geopolitike definitivno su usvajanje novog američkog dokumenta o Strateškoj nacionalnoj sigurnosti – NSS (potpuno protuglobalističkog i protueuropskog karaktera) i zahuktala zbivanja na visokoj političkoj razini u kontekstu pokušaja pronalaska mirovnog rješenja ukrajinskog rata koji traje skoro pune četiri godine.
Oba nedvojbeno karakterizira i personificira američki predsjednik Donald Trump, koji definitivno izgleda odlučno da ih i operacionalizira – i to svima otvoreno daje do znanja u medijskim istupima. Usporedno, oba događaja karakterizira i neviđena panika koju su proizveli u Europi, kao i potpuna dezorijentiranost njezinih političkih elita o tome kako se prema istima postaviti, tj. što konkretno poduzeti s obzirom na realno slabe karte koje Europa (kada o njoj govorim u geopolitičkom, a ne geografskom kontekstu mislim na EU plus europske NATO-članice) ima u smislu utjecaja na ukrajinski rat, a još više na oblikovanje američke vanjske, sigurnosne i obrambene politike.
Krenimo od onog prvog dokumenta koji se odnosi na američku stratešku sigurnost.
Dokument NSS zapravo je potpuno revolucionaran, jer iz temelja mijenja američki pogled (politiku) na sadašnji svijet odnosno buduće međunarodne odnose u usporedbi na sve dosadašnje dokumente takve vrste – poglavito one poslijeratne, u kojima je dominiralo suprotstavljanje Sovjetskom Savezu (SSSR-u) kao ideološkom protivniku i najvećoj ugrozi za američku nacionalnu sigurnost, i u kojima se u Washingtonu na Europu (Zapadna Europa odnosno NATO) gledalo kao na barijeru odnosno tampon-zonu u odnosu na zemlje Varšavskog ugovora. Definitivno neću pogriješiti ako kažem da navedeni novi američki strateški dokument ili prihvaća nužnost traženja američkog puta prema multipolarnosti, ili multipolarnost već prihvaća kao zadanu stvarnost u čijim okvirima će od sada djelovati Sjedinjene Države, težeći ostvarenju maksimalno moguće razine svojih nacionalnih interesa. Mislim da je ovdje više riječ o onom drugom.
Strategija NSS-a
Ono što je u svemu sada najvažnije jest pronaći ispravan odgovor na pitanje je li dokument napisao isključivo Trumpov uži tim ili je, pak, produkt promišljenog analitičkog skeniranja u kojem je sudjelovao široki krug profilnih stručnjaka ili, kolokvijalno rečeno, onih koji se rukovode interesima većeg dijela američke duboke države iza koje stoje glavni nositelji krupnog kapitala. Tj. oni pred kojima drhte i sami političari iz obiju dominantnih stranaka – uključujući i Donalda Trumpa. Prije odgovora, važno je podsjetiti na to da je Trump sličnu strategiju NSS-a pokušao progurati i u svom prvom mandatu, ali je doživio fijasko zbog snažnog otpora i opstrukcija koji su već istoga trenutka od njezine objave pokrenule moćne strukture unutar SAD-a i liberalni mediji pod njihovim nadzorom, a isto tako i europski saveznici. I jednima i drugima ta je strategija jednako predstavljala anatemu.
Međutim, bar zasad se primjećuje da toliko čvrstog i deklarativnog otpora novoj strategiji unutar SAD-a nema. Ne zato što se Trumpu suprotstavljene političke opcije unutar Demokratske stranke i dijela one Republikanske sada s njom odjednom slažu (upravo suprotno, i dalje je smatraju i štetnom i opasnom za američke interese), već zato što očito nemaju dovoljno snage da te svoje stavove pretvore u dominantno mišljenje koje bi onda utjecalo na nužnost bilo promjene, bilo potpunog odbacivanja usvojenog dokumenta koji je izazvao neviđen šok ne samo na Zapadu, nego i na Istoku i u globalnom Jugu.
Drugim riječima, jasno je da će nova strategija funkcionirati najmanje iduće tri godine, koliko je Trump još na vlasti. (I inače se takvi dokumenti ažuriraju najranije svake tri godine, tj. do nove administracije, ali čak ih i nova administracija ne mora mijenjati. To je bio slučaj i s Bidenovom, a zašto je nije mijenjala, jasno je iz gore navedenog: Trumpov prethodni pokušaj nije uspio pa i nije bilo potrebe ništa suštinskoga mijenjati u onoj usvojenoj prije njega.) Pritom je važno naglasiti i da će za operacionalizaciju Trumpova ažuriranog NSS-a biti potrebno usvojiti još niz dokumenata.
Ideološke floskule
Uskoro bi trebao slijediti dokument o strateškoj obrambenoj politici i niz strateških poddokumenata poput onog koji mora usvojiti Glavni stožer američkih oružanih snaga, a odnosi se na vojnu strategiju, kao i poseban dokument o nuklearnoj strateškoj sigurnosti.
No, najvažniji je svakako onaj o obrambenoj politici koji će definirati američke praktične poteze na globalnoj razini (kolokvijalno rečeno, tko je glavni neprijatelj i koje će se snage, gdje i u kakvom obliku koristiti za suprotstavljanje njemu). U smislu davanja odgovora na prvobitno postavljeno pitanje je li to samo Trumpov dokument, najvažnije je utvrditi jesu li ključni nositelji američkog biznisa (SAD se temelji na zakonitostima čistog kapitalizma, a ne na proklamiranim demokratskim načelima i ideološkim vrijednosnim floskulama koje se redovito povlače u stranu kada krupni kapital ima namjeru zaštititi svoje interese pod bilo koju cijenu) zabrinuti za svoje vitalne interese sadašnjim razvojem stanja i odnosa u svijetu?
Tu je, pak, odgovor potpuno jasan: oni niti ne skrivaju činjenicu da pad globalnog američkog utjecaja – koji je bio najvidljiviji upravo tijekom Bidenove administracije (Bliski istok, nezaustavljivi rast Kine i njezin sve čvršći zagrljaj s Rusijom nakon pokretanja ukrajinskog rata zbog odmah uvedenih neviđenih sankcija protiv Moskve) – nije samo prolazni trend, već nezaustavljivi proces (prije svega kroz jačanje i širenje BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO), pri čemu smatraju da ga je moguće zaustaviti samo kroz temeljitu rekonstrukciju dosadašnjih odnosa, tj. kroz zajedničko prihvaćanje novih globalnih pravila igre s ključnim američkim suparnicima i konkurentima. Pritom ne treba imati iluzija o tome da baš oni opet neće htjeti biti i glavni kreatori tih budućih pravila.
Jer hegemonija sigurno nije ishlapjela iz američkih glava, nego je sada na površinu izašla njihova druga najvažnija karakteristika – pragmatizam, odnosno prilagodba onome na što se više (makar i samo privremeno, do nekih boljih vremena) ne može presudno utjecati.
Odnos snaga
Drugim riječima, u strategiji se de facto priznaje da SAD više nije u stanju cijelom svijetu nametati svoja pravila igre, čak niti prijetnjom uporabe gole vojne sile (koja je i dalje impresivna, ali nije dostatna) i oštrih trgovinskih (carinskih) mjera. Kombinacija tih dviju mjera prisile isprobana je upravo tijekom prve godine novog Trumpovog mandata, no nije dovela do željenog rezultata – povlačenja ključnih konkurenata: Kine, Rusije i Indije.
Trump je, sa svojom “zastrašujućom” reputacijom buldožera koji ruši sve pred sobom ako mu se suprotstavi, izabran kao idealna osoba za pokušaj očuvanja američke, ako već ne potpune hegemonije, onda barem globalne dominacije (već sam u svojim prijašnjim analizama govorio da Trump nikad i ne bi bio izabran da ga kao takva nije percipirao bar dio “duboke države” i kada su mu redom, gotovo preko noći s leđa skidani brojni prijeteći sudski procesi koje mu je natovarila demokratska administracija Joea Bidena). Ali od dominacije se očito odustaje – barem one globalne. Naime, jasno je da je, ponovo – nakon dugo vremena i doba hladnog rata, u Americi prihvaćen realizam, tj. da je došlo do spoznaje kako je svijet nepovratno promijenjen po pitanju odnosa snaga. Stoga Washington kreće u rekonstrukciju dosadašnjeg poretka, pri čemu će i u takvim uvjetima željeti igrati vodeću ulogu.
No, od sada ipak u nužnoj koordinaciji s ostalim ključnim igračima u vezi s njihovim najvažnijim nacionalnim interesima (jedni drugima više neće smjeti gaziti “crvene crte”, kako je to bilo u opasnom ukrajinskom ratu). Jer, kako navodno stoji u novoj američkoj strategiji, “hegemonija nije ispravan cilj – ona je nedostižna” (izvor WSJ). Čini se da Trumpovoj novoj strategiji nacionalne sigurnosti sada, iako još krajnje oprezno jer ne znaju hoće li trajno zaživjeti, potporu daju i Moskva i Peking. A zašto i ne bi? Kroz nju im nudi barem dio onoga o čemu su do jučer mogli samo sanjati – ravnotežu globalne moći.
Nedostojan definicije
Trump im je ponudio itekako primamljivu “mrkvu” – barem ako je vjerovati specijaliziranom američkom mediju Defence News, koji govori o “tajnoj i dubljoj verziji” NSS-a koja je kružila prije ove objavljene. U njoj se navodno poziva na “Učinimo Europu ponovno velikom”, ali i kaže da bi nova “jezgrovita” skupina zemalja, tj. “Core 5” (C5) – SAD, Kina, Indija, Rusija i Japan – trebala voditi svijet. Uočljivo je da među “elitom” koja bi upravljala svijetom nema Europe, odnosno njezinih ključnih država, koje, između ostalih, sada čine skupinu G7. No, taj je klub, osnovan još 1974., već odavno postao nedostojan svoje definicije (pojedine članice već odavno nisu među sedam najjačih gospodarstava svijeta, poput Kanade, Italije), a neučinkovit po nametanju svog mišljenja “ostatku svijeta”.
Da među njima nema SAD-a, G7 u stvarnosti ne bi bio zanimljiv nikome, pa ni samim medijima,i Trumpu se s njima više ne da gubiti vrijeme. Zato i ne čudi što je nedavno rekao kako bi volio da G7 ponovo postane G8 (s Rusijom), pa čak i G9 (s Kinom).
Međutim, u svemu ovome treba biti realist i reći da se ni Rusija ni Kina ne namjeravaju odreći BRICS-a i SCO-a, od kojih Trump zazire i smatra ih najvećom ugrozom američkim interesima i generatorima procesa dedolarizacije. Uostalom, ni Trump se ne namjerava odreći Zapada, već ga želi staviti pod svoj nadzor, što Moskvi i Pekingu ne mijenja previše stvari.
I dosad je Zapad djelovao itekako združeno barem po pitanju Rusije pa im BRICS ipak ostaje najsigurnije uporište za nastavak oštre međusobne konkurencije, koja neće nestati ni s Trumpovom novom strategijom (ona će te konkurentske odnose definitivno relaksirati da ne prerastu u krize ili čak rat, tj. postaviti u dogovorene okvire).
Ispravni cilj
Američki ministar rata Pete Hegseth nedavno je (a to je učinio već više puta) rekao da se Sjedinjene Države sada nalaze na vrhu svojih sposobnosti iznad kojih više ne mogu ići. Odnosno, nužno je zaustaviti skupu ekstenziju (razvlačenje) američkih vojnih snaga diljem globusa i usredotočiti se na za zapadnu hemisferu, odnosno na djelomični povrat doktrini Monroe iz prve polovice 19. stoljeća. Tu Trumpova administracija nastoji osigurati stvarnu američku dominaciju (primjer su trenutačni potezi prema Venezueli), iako ni u tom slučaju ne striktnim prihvaćanjem instrumenata spomenute doktrine (neće se težiti vojnim rješenjima s nepoćudnim državama u koje je već duboko involviran i gospodarski interes istočnih konkurenata, već će se pokušati pronalaziti kompromis koji bi ipak zadovoljio temeljne američke interese).
U potonjem kontekstu bit će zanimljivo pratiti u kojem će se smjeru kretati i pokrenuta Trumpova velika igra s Venezuelom, s obzirom na oštro protivljenje Moskve i Pekinga vojnom svrgavanju aktualne vlasti u Caracasu na čelu s Nicolasom Madurom. Ovdje je, pak, zanimljivo ukazati na to da su republikanci prošli tjedan doživjeli novi neugodan poraz na lokalnim izborima, izgubivši svoju čvrstu utvrdu koja je do sada bila pod nadzorom državnog tajnika Marca Rubija – središe Floride – grad Miami, u kojem je vrlo brojna latinoamerička zajednica. I to upravo ona koja se tradicionalno oštro protivi ljevičarskim i komunističkim režimima u Latinskoj Americi, prije svega na Kubi, a onda i u Venezueli, Nikaragvi… To je zapravo veliki uspjeh za demokrate pred važne izbore za Kongres koji se održavaju početkom studenog iduće godine (nedavno su ostvarili važne pobjede i na drugim lokalnim izborima u pojedinim državama, od kojih je najviše odjeknula pobjeda za mjesto gradonačelnika New Yorka u kojem je slavio ne samo demokrat, već i osoba islamskog porijekla odnosno vjeroispovijedi).
No, Trump očito izbore još stavlja u drugi plan. Njemu sada treba stvarna geopolitička pobjeda, a ne ona fingirana i preparirana kroz izjave tipa “zaustavio sam sedam ratova” a da ih nitko u svijetu ne zna nabrojiti, osim vjerojatno onog u Pojasu Gaze, gdje je stvarno došlo do kraja masovnog krvoprolića s pomoću njegova mirovnog plana (iako je to još daleko od stvarnog i trajnog mira).
Slomiti otpor
Drugim riječima, Trumpu bi jedino postizanje trajnog mira u Ukrajini donijelo stvaran ugled u svijetu i vratilo povjerenje birača u SAD-u, koji su mu sve više počeli okretati leđa. Jer umjesto obećavanog širenja mira i “povlačenja u svoje dvorište”, Ameriku je sve više uvlačio u ratove ili njima prijetio (Iran, Venezuela). Zato i ne čudi što je nedugo nakon objave nove američke nacionalne strategije (5. prosinca) i novog mirovnog plana za Ukrajinu Trumpu naglo skočila popularnost sa slabih oko 35 posto na oko 41 posto (info Reuters), što je veliki skok u malo vremena. Što bi mu tek značio stvaran uspjeh u zatvaranju opasnog ukrajinskog rata (što je davno obećao MAGA Amerikancima, koji su i najveći protuglobalisti) nije potrebno niti govoriti.
Upravo u predizbornoj godini za Kongres. Zato sam uvjeren da Trump ovaj put pod svaku cijenu želi postići uspjeh svog mirovnog plana. U tome su mu za sada veći izgledi s Rusijom, čiji je znatan dio važnih zahtjeva uključio u plan (nikako ne sve, jer se s nekim točkama Moskva otvoreno ne slaže, ali to, kako kaže – ne smatra nepremostivom preprekom za daljnje razgovore). S druge strane, ključno će mu biti slomiti otpor Kijeva odnosno ukrajinskog vođe Volodimira Zelenskog. Pridobije li njega, uzaludan će biti i sav otpor koji prema Trumpovom planu sada otvoreno iskazuje njegovim dokumentom NSS ionako potpuno šokirana Europa odnosno čelnici njezinih najvažnijih država – Velike Britanije, Njemačke i Francuske (E-3). Oni su svojim prošlotjednim sastankom u Londonu sa Zelenskim upravo svima u Europi pokazali da samo oni odlučuju uime cijele Europe što i kako dalje činiti s Ukrajinom.
Međutim, kako 11. prosinca piše The Wall Street Journal, Trump je europskim čelnicima iz E-3 formata rekao da moraju pritisnuti Zelenskog da prihvati uvjete njegova mirovnog plana čiju mogućnost promjene isključuje. Vidjet ćemo što će od svega ovoga na kraju biti. Trump je navodno dao rok za postizanje sporazuma do Božića (nije precizirao čijeg, katoličkog ili pravoslavnog), ali se svejedno radi o kratkom roku.
Nas je sram
Kako god bilo, jasno je da se, osim Ukrajine, Europa upravo našla u nikad viđenom i opasnijem žrvnju između Amerike i Rusije, koje, kako se čini – sve više “usklađuju svoje satove” i možda se bliže konačnom dogovoru. Hoće li to biti za mjesec ili dva, i hoće li uopće biti – ali svakako Trump to želi postići prije proljeća kako bi se snažno uključio u predizbornu kampanju i pomogao posrnulim republikancima (najviše upravo zbog njegove politike) na jesenskim izborima. Prema mom mišljenju, najbolju ocjenu – zapravo bolnu istinu oko novonastalog stanja za Europu i Ukrajinu 10. prosinca dao je ugledni britanski medij The Times u autorskom tekstu Eduarda Lukasa pod naslovom “Oprosti Ukrajino, sramotno smo te tretirali”.
Tekst počinje riječima: “Dragi Ukrajinci, jako nam je žao. Britanija, kao i druge zapadnoeuropske zemlje, još uvijek voli reći da ‘stoji uz Ukrajinu…’. Dalje navodi da su se prestrašili Trumpa koji traži da Ukrajina ustupi Rusiji svoje teritorije koje ova još nije ni osvojila, i da “istina izlazi na vidjelo”. “Rusija još nije pobijedila Ukrajinu, ali je nas. … Mi smo umorni. … Alternativa vam je (Ukrajinci) ili mir ili morate umrijeti. Nas je sram.” Tako ukratko kaže poznati Timesov novinar. Jasno i glasno – i nadasve istinito. Problem je jedino u tome što se sve ovo itekako moglo naslutiti, a time i štete za svih umanjiti samo da se to željelo. Ali se željelo nije. Europski mudraci pritom i dalje idu glavom u zid. Vijeće EU-a trebalo bi u Bruxellesu 18. prosinca napokon donijeti odluku o de facto eksproprijaciji ruskih državnih aktiva zamrznutih u belgijskoj financijskoj ustanovi Euroclear, gdje je pohranjeno oko 200 milijardi eura. Europska komisija navodno je, opet, po tko zna koji put, pronašla rješenje, kako je to rekla direktorica Europske središnje banke (ECB) Christine Lagarde.
Naime, ona je u srijedu izjavila kako novi prijedlog Europske komisije da se zamrznuta ruska imovina koristi kao kolaterala za financiranje Ukrajine “ne može lišiti Rusiju vlasništva nad tom imovinom”. Lagarde je rekla da je novi prijedlog do sada najbliži usklađenosti s međunarodnim pravom. Dodala je da bi, kako bi se riješila zabrinutost investitora, Europska unija trebala objasniti da “ne pokušava oduzeti rusku suverenu imovinu za vlastitu korist”. Pazite na tu formulaciju: “do sada najbliži…”! To bi i najobičniji pravnik, bez prevelikog iskustva, koji bi zastupao Moskvu u pokrenutom sudskom procesu protiv predlagatelja odnosno provoditelja te mjere, za dvije minute okrenuo u svoju korist. Jer činjenica je da pravne mogućnosti za ovako nešto jednostavno nema nigdje u svijetu, isto kao i u međunarodnom pravu.
Samo biznis
Zato se Belgija – njezin premijer, vlada i parlament -jednodušno protivi ovom potezu, shvaćajući opasnu igru u koju je se želi postaviti za krajnje nedorečene europske ciljeve u ukrajinskom ratu. Ona traži jasnu i ravnomjernu podjelu odgovornosti među svim članicama EU-a. Međutim, kako upravo piše POLITICO, EU će snažno pritisnuti Belgiju, čak i do te mjere da se njezinim zastupnicima u institucijama EU-a zabrani glasanje i još štošta drugo. Kako će sve ovo 18. prosinca završiti, ne zna još nitko jer je navodno potrebno jedinstvo svih članica u pridobivanju podjele odgovornosti odnosno rizika. Na tome sada intenzivno radi njemački kancelar Friedrich Merz.
Međutim, ono što se sigurno zna jest da već 19. prosinca Putin održava tradicionalnu maratonsku godišnju medijsku konferenciju na kojoj će definitivno dati odgovor i na odluku koju bi dan ranije trebao usvojiti Bruxelles u odnosu na rusku imovinu. Mislim da će i EU-ov potez i spomenuti Putinov odgovor čekati cijeli svijet. Tim više što i Trumpov plan Uniji u tom smislu ne ide u prilog. On se otvoreno protivi namjerama EU-a o korištenju ruskih aktiva jer su mu, kako navodi, nužni za prihvaćanje mirovnog sporazuma.
Naime, Trump, kako piše WSJ, nastoji zamrznutih ruskih 200 milijardi eura iskoristiti dijelom za zajedničke projekte u obnovi Ukrajine, a dijelom za zajedničke američko-ruske projekte u Rusiji – između ostalog i one koji bi omogućili dostavu ruskih energenata u tu istu Europu, koja se ruskih energenata morala odreći pod pritiskom Bidenove i Trumpove administracije! Amerikanci bi rekli ništa osobno – samo biznis! Ja bih pak rekao, samo jedna velika luda kuća – ništa drugo!
Herojski otpor ili politička odluka
Ruski predsjednik Vladimir Putin nakon novog sastanka sa svojim generalima 11. prosinca izvijestio je rusku javnost o oslobađanju novog važnog grada u Donbasu – Siverska (Seversk, rus.) nakon kojeg slijedi pokretanje smjera Slovjansk. Potonji je jedan od dva ključna preostala grada pod ukrajinskim nadzorom u toj regiji, uz Kramatorsk. No, 12. prosinca Zelenski se javio videoporukom iz Kupjanska, a tvrdi i da je i Siversk i dalje pod njihovom kontrolom.
Istodobno se borbe sve više prenose i u grad Konstantinovku – svojevrsna vrata prema spomenutom Kramatorsku. To je otprilike slika vojnog stanja na bojišnicama Donbasa, uz konstataciju da se borbe vode i u potpuno okruženom Mirnohradu nešto južnije, u blizini nedavno već osvojenog Pokrovska.
Nakon završetka svih tih operacija, tj. eventualne ruske pobjede u njima (za njih Putin govori da se mogu odmah zaustaviti ako Ukrajina pristane iz njih povući svoje snage jer ih je Moskva anektirala još u listopadu 2022.), zapravo bi se stvorili povoljniji politički uvjeti za Kijev u smislu lakšeg postizanja dogovora. Tada bi se činilo da ih je ukrajinska vojska izgubila u herojskom otporu nadmoćnijem neprijatelju, a ako bi se povukli političkom odlukom – to bi se činilo ili kao kapitulacija ili kao izdaja. I jedno i drugo je neprihvatljivo za ukrajinske vlasti, tj. za njihovu opstojnost.
Dvije opasnosti ako EU odbije mirovni plan
Europske političke elite sada jednostavno ne znaju što konkretno poduzeti, jer im prijete dvije velike opasnosti odbiju li Trumpov mirovni plan: potpuno američko povlačenje od pomoći Ukrajini, što bi dovelo do situacije koju u Europi nitko ne želi – da ostane sama, kako po pitanju nastavka pomoći toj zemlji po već posve otrcanoj Bidenovoj formuli “dokle god to bude potrebno”, koja nije nikakva strategija koja ima jasno zacrtani cilj i metode koje moraju dovesti do njegovog ostvarenja – tako i da ostane “jedan na jedan” u ratu s Rusijom na ukrajinskom tlu uz veliku opasnost eskalacije ako bi se u njega i službeno uključila svojim postrojbama i gdje se SAD sigurno ne bi uključivao jer bi Europa za to sama bila kriva jer nije prihvatila Trumpov plan; da naoružavanje Ukrajine i njezino financijsko održavanje na životu, kao i poslijeratna obnova potpuno padnu na leđa Europe – što europske elite također žele izbjeći jer novca za to nemaju niti bi ga željele dati u tu “rupu bez dna” i kad bi ga imale. Zato sada i kruže, kao mačak oko vruče kaše, oko ruske zamrznute imovine kao mogućeg spasonosnog rješenja.
No, ono što je već svima vidljivo kroz beskonačne sastanke, forume, konferencije, uz vječne osmijehe, grljenja i ljubljenja europskih dužnosnika – potpuni je izostanak materije, tj. konkretnog sadržaja koji bi vodio do stvarnog rješenja ukrajinskog sukoba i svih europskih problema s njim povezanih. Vodeći europski dužnosnici sada djeluju gotovo šizofreno, iracionalno i naglašeno emotivno. A bez hladne glave ne može se riješiti ništa, a kamoli tako duboki i dalekosežni problemi, s golemim ulozima i posljedicama.
