Svijet nije spreman na ovaj Putinov potez: Evo što je spreman napraviti da bi sačuvao glavu

Američko-ruski odnosi prošli su tjedan nastavili svoj slobodni pad. Ovoga puta s nikad većom vjerojatnošću ulaska u međusobni neposredni vojni sukob – naravno, po pitanju ukrajinskog rata i svega onoga što se oko njega zbiva i do čega on posredno ili neposredno dovodi na globalnoj razini, a što može dovesti do neposrednog vojnog sukoba dviju jedinih nuklearnih velesila.
Ukrajinska vojska izvršila je napad američkom dalekometnom raketom ATACMS na Sevastopolj, ključni grad na Krimu, gdje se nalazi i sjedište ruske Crnomorske flote.

Međutim, prema ruskim izvorima nije napadnuta ta flota ili neki drugi vojni objekt u gradu ili njegovoj široj zoni, nego gradska plaža prepuna kupača, i to raketom čija je bojna glava bila ispunjena kazetnim streljivom, a sve su to zabilježile i kamere i snimke na društvenim mrežama i ruskim televizijama. To je prouzročilo smrt petoro ljudi, dok je više od 150 osoba bilo ranjeno krhotinama rasprskavajućeg kazetnog streljiva. Ukrajinci tvrde da je raketa slučajno pala na plažu jer ju je s primarnog cilja skrenula ruska protuzračna obrana.

Politička reakcija ruske strane bila je munjevita i odvijala se na dvije razine. Prvo je rusko ministarstvo obrane za ovaj napad koji je u Rusiji okarakteriziran kao teroristički optužilo neposredno Sjedinjene Države. Pritom je objasnilo i zašto sljedećim riječima: „… sve misije leta američkih operativno-taktičkih projektila ATACMS unose američki stručnjaci na temelju američkih podataka satelitskog izviđanja. Stoga odgovornost za namjerni raketni napad na civile u Sevastopolju prije svega leži na Washingtonu, koji je isporučio to oružje Ukrajini, kao i na kijevskom režimu, s čijeg je teritorija ovaj napad i pokrenut. Takve akcije neće ostati bez odgovora.”

Želja za osvetom

Druga razina političkog odgovora bila je ona ruskog ministarstva vanjskih poslova, koje je dan kasnije od samog događaja u svoje prostorije pozvalo američku veleposlanicu u Rusiji Lynne Tracy i uručilo joj oštar prosvjed. U njemu stoji da Sjedinjene Države, koje vode hibridni rat protiv Rusije i zapravo su postale strana u sukobu, “opskrbljuju oružane snage Ukrajine najmodernijim oružjem, uključujući rakete ATACMS s kazetnim bojnim glavama koje se upotrebljavaju protiv stanovnika Sevastopolja, čije ciljanje i uvođenje letačkih misija provode američki vojni specijalisti, snose jednaku odgovornost kao i kijevski režim za ovaj zločin.

Veleposlanici je rečeno da takve akcije Washingtona, usmjerene na poticanje pronacističkih vlasti Ukrajine da nastave neprijateljstva do “posljednjeg Ukrajinca” izdavanjem dozvola za napad duboko u ruski teritorij, neće proći nekažnjeno. Sigurno će uslijediti mjere osvete.” Zanimljivo je da je prva reakcija Pentagona na upit novinara da prokomentira ukrajinski napad američkom raketom na Sevastopolj bila da je to odluka Kijeva i da SAD s tim nema nikakve veze. Međutim, naknadno je stigla vijest iz Washingtona da će SAD obustaviti isporuke kazetnog streljiva Ukrajini.
Istodobno je jedan od ključnih savjetnika ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Mihailo Podoljak nedugo nakon napada ATACAMS-om po Sevastopolju izjavio da su ruski civili na Krimu također okupatori, da se ne mogu kupati u ukrajinskom moru i da su zbog toga legitimne vojne mete.

Ako se uskoro ne prekine rat u Ukrajini slijedi nam apokaliptični scenarij

Nije teško pretpostaviti da bi ovaj događaj i navedene reakcije na njega iz Pentagona i Kijeva iz ravnoteže izbacile i još hladnokrvnije državnike od ruskog predsjednika Vladimira Putina kojemu nedvojbeno postaje vruće, iako mu još definitivno „ne gori pod nogama“. Naime, ruska je javnost gnjevna nakon napada američkom raketom na ruski grad-simbol, kakvim Sevastopolj Rusija smatra još od vremena njegove neuspješne obrane od njemačkog Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu kada ga je zauzeo feldmaršal Erich von Manstein.

Bombardirani lažima

Ruski su se mediji nakon te vijesti „užarili“, a analitičari bliski Kremlju u brojnim javnim istupima na državnim TV programima nisu skrivali ogorčenost i redom ukazivali da je na ovakav čin nužna ruska vojna reakcija, ali više ne samo po Ukrajini nego i po njezinim sponzorima, prije svega SAD-u. Stav je svih njih kako se „američko vodstvo neće zaustaviti bez ruske jasne vojne demonstracije svoje odlučnosti“ za postizanje ciljeva koji su pred rusku vojsku stavljeni tijekom invazije na Ukrajinu od 24. veljače 2022. svim raspoloživim sredstvima.

Ovdje, naravno, treba naglasiti da gnjev ruske javnosti nije plod probuđenog pacifizma, nego izraz njihove duboke i duže vremena prisutne frustracije zbog, prema njihovu mišljenju nedovoljno snažnih ruskih vojnih poteza općenito kada je u pitanju ukrajinski rat. Svoje građane službena Moskva s jedne strane stalno uvjerava u nadmoć i razornu moć ruskog oružja, dok s druge ovi vide samo to da je rat već duboko ušao u svoju treću godinu i da teritorijalni dobici ruske vojske nisu onakvi kakvi su se očekivali na početku rata.

Ukrajinski teritoriji koji se u ratu žele zauzeti nikada nisu službeno obznanjeni, što je i logično s obzirom na to da je nemoguće predvidjeti tijek vojnih operacija u bilo kojem ratu; ali definitivno je da su očekivanja ruske javnosti, brojnih političara i analitičara, barem potajice išla u smjeru zauzimanja najmanje Harkiva i Odese i uspostave granice na Dnjepru. Ruske građane sve manje zadovoljavaju uvjeravanja vlasti da je Zapad onaj koji želi i potiče eskalaciju u Ukrajini koja Moskvi nije u interesu jer sebe u zemljama Globalnog juga nastoji prikazati kao onu koja je spremna završiti rat, ali joj to NATO ne dozvoljava. Moskva mora dokazati i svojim partnerima, a još više kolebljivim državama, koje se usprkos toj kolebljivosti nisu priključile proturuskim sankcijama, da vodi racionalnu politiku i u ratu koji je sama pokrenula, tj. da ne želi „zapaliti“ čitav svijet svojim nepromišljenim vojnim potezima.

Kontrolirani bijes

U tom stavu Moskve nedvojbeno ima istine jer Rusiji je definitivno sada egzistencijalno nužan oslonac na Aziju, odnosno Globalni jug nakon potpunog gubitka zapadnog tržišta, ali u tome postoji i dovoljna doza lukavosti – toliko svojstvena velikom geopolitičkom igraču Vladimiru Putinu. On od početka rata provodi taktiku tzv. strateške strpljivosti pa na očigled i čuđenje i Rusa i svijeta dozvoljava ne samo gaziti nego i prelaziti ruske „crvene crte“ – od napada na Krimski most, preko terorističkih napada na istaknute ruske osobe uključujući i Moskvu i Sankt Peterburg i za koje su odgovornost otvoreno preuzele ukrajinske obavještajne službe i njihovi čelnici poput svojedobno Kirila Budanova – šefa vojne obavještajne službe nakon ubojstva Darije Dugine u moskovskom predgrađu, preko napada na ruske rafinerije koji su izazvali negodovanja i diljem svijeta zbog utjecaja na rast cijena nafte s obzirom na to da je Rusija i dalje njezin veliki izvoznik, do napada na ruske pogranične gradove koji uključuju i stradavanja civilnog stanovništva.

Putin to čini iz jednostavnog razloga: kontrolirano podiže gnjev i militantnost samih Rusa, što mu oslobađa ruke za puno oštrije poteze ako procijeni da su nužni, dok kod ruskih partnera u svijetu stvara sve veće razumijevanje za ruske stavove oko ukrajinskog rata.

Upravo je ovo drugo činjenica koja se najbolje vidjela na sredinom lipnja održanoj međunarodnoj konferenciji o Ukrajini na koju se ili nisu odazvale ključne zemlje Globalnog juga, ili su pak poslali nižepozicionirane državne dužnosnike, ali koji se također nisu željeli priključiti usvojenoj završnoj deklaraciji, redom članice BRICS-a, ali i brojne druge države Afrike, Latinske Amerike i Azije, uključujući i Meksiko, Indoneziju, Maleziju. Na kraju su je potpisale u osnovi pedesetak država združenog zapada i tzv. prijatelja Ukrajine, uz Argentinu i još nekoliko još više-manje egzotičnih državica.

Nije im jasno

Međutim, svako strpljenje ima svoje granice i svaka se čaša može preliti ako ju nepažljivo punimo. To, naravno, vrijedi i za navedenu Putinovu stratešku strpljivost, koja u određenom trenutku može prijeći u stratešku demonstraciju sile i odlučnost za njezinu primjenu budu li takvo što okolnosti zahtijevale.

Zahtijevaju li sada, možemo samo nagađati jer je to stvar koju jedino može znati ruski državni vrh s obzirom na sveukupno stanje na bojišnicama i u ruskom društvu. Ruski vrh to zna bolje od svih drugih jer su mu na raspolaganju svi instrumenti države. Kako god bilo, rusko ministarstvo obrane objavilo je službeno priopćenje koje sadrži do sada neviđen potencijal za prvi ruski vojni odgovor po kapacitetima NATO snaga izvan same Ukrajine.

U priopćenju je ruski MO naveo da primjećuje „povećanu aktivnost američkih strateških bespilotnih letjelica nad akvatorijem Crnog mora koje vrše obavještajna izviđanja i prikupljanje podataka za navođenje oružja visoke preciznosti koje su isporučile zapadne države ukrajinskoj vojsci za napade na ruske objekte. „To pokazuje sve veću uključenost Sjedinjenih Država i zemalja NATO-a u sukob u Ukrajini na strani kijevskog režima.

Rusi imaju dva vrlo opaka nova plana: Mogli bi zasuti jednu europsku zemlju bombama

Takvi letovi višestruko povećavaju vjerojatnost incidenata u zračnom prostoru sa zrakoplovima ruskih zračno-svemirskih snaga, što povećava rizik od neposrednog sukoba između NATO saveza i Ruske Federacije. Odgovornost za to će snositi države NATO-a. Ministar obrane RF Andrej Belousov naložio je Glavnom stožeru Oružanih snaga Ruske Federacije da navede prijedloge mjera operativnog reagiranja na provokacije“, zaključuje se u priopćenju objavljenom na službenim stranicama ruskog MO-a.

Štoviše, ono je objavljeno svega dan nakon što su američki ministar obrane Lloyd Austin i njegov spomenuti ruski kolega Andrej Belousov na inicijativu američke strane obavili prvi telefonski razgovor u posljednjih godinu i četiri mjeseca, što znači ili da Moskva svojim navedenim priopćenjem želi dodatno upozoriti Washington da misli ozbiljno i da je vrijeme njezina strpljenja prošlo pa je bolje sniziti strasti, ili pak da je nezadovoljna samim rezultatima istog razgovora, tj. stavovima američke strane po pitanju daljnjeg razvoja ukrajinskog rata.

Strateški poraz

Samo će vrijeme pokazati u kojem će se smjeru on odvijati, pri čemu osobno se ne vidi bilo kakve mogućnosti za pokretanje ozbiljnog dijaloga između Moskve i Washingtona u obazrivoj budućnosti. Svakako ne prije američkih izbora početkom studenog jer je predsjednik SAD-a Joe Biden svoju političku budućnost vezao upravo uz rat u Ukrajini i politiku koja mora dovesti do ruskog strateškog poraza.

A tko će biti na čelu Sjedinjenih Država od početka iduće, 2025., sa sigurnošću još nitko ne zna. Naime, svi pokušaji nanošenja „strateškog poraza“ Donaldu Trumpu, kao, sada već potpuno sigurno republikanskom predsjedničkom kandidatu doživjeli su krah. Od permanentnog medijskog linča tamošnjih liberalnih medija koji čine veliku većinu američkog medijskog prostora, preko pokrenutih sudskih procesa do nedavne nepravomoćne presude, tj. proglašenja Trumpa krivim za jedan od njih.

Prošlotjedna prva TV debata između Bidena i Trumpa trebala je dati barem naznake o tome tko bi mogao zasjesti u Bijelu kuću nakon iduće Nove godine. Jasno je samo to da se u debati radilo o velikom političkom i medijskom showu, tako svojstvenom SAD-u jer se gotovo ni o kakvim strateški važnim temama nije niti razgovaralo, s isključenjem one o migracijskoj politici koja je jedna od najdominantnijih tema u američkom društvu. Sve se drugo svodilo na pitanja u doslovnom smislu te riječi, tko je najgori predsjednik SAD-a svih vremena, tko je jedini kazneno osuđeni predsjednik, tko je više zadužio zemlju, tko je veći lažac od njih dvojice i sl.

Drugim riječima, nakon debate prosječni Amerikanac nije mogao dobiti jasne odgovore na najvažnija pitanja koja ga tište o gospodarskom i socijalnom stanju u zemlji koje je sve lošije i što se u tom smislu namjerava učiniti, ili pak kamo ih vodi američka vanjska politika?

Potpuni potop

Kako god bilo i premda je ovaj show održan u izvedbi prodemokratskog CNN-a. Ali ako je suditi prema Bidenovu nastupu, u to je teško povjerovati ili je jednostavno njegovo zdravstveno stanje takvo da mu i navedene opaske o privilegiranom statusu nisu mogle pomoći. Bio je puno nesigurniji od Trumpa, a na trenutke je djelovao potpuno izgubljeno, kako u svom obraćanju tako i u vrijeme dok je slušao što Trump govori.

Da je to tako svjedoči i činjenica da je čak i CNN na kraju bio primoran objaviti podatak da je Trump bio pobjednik debate. Štoviše, isti medij, jedan od najnesklonijih Trumpu uopće, naveo je i da su demokrati Bidenov nastup nazvali „katastrofom“ i „željezničkom nesrećom“, ali i to da „Bidenova katastrofalna rasprava dovodi njegovu kandidaturu za ponovni izbor u krizu“.
S druge strane Bijela kuća vrlo je zadovoljna Bidenovim nastupom, kao i potpredsjednica SAD-a Kamala Harris, koju je u prenaglašenoj hvali Bidenova nastupa morao prekinuti čak i voditelj CNN-a podsjetivši je na gore navedene stavove brojnih demokrata koji su u panici nakon Bidenova nastupa. Do te mjere da se postavljaju pitanja i o njegovoj mogućoj zamjeni na stranačkoj konvenciji Demokratske stranke u kolovozu.

Naime, jasno je da sva upregnuta sila demokrata, usmjerena na difamaciju Trumpa i sprječavanje njegove kandidature nije dala rezultate. Štoviše, Trump i dalje vodi u svim ključnim državama, dok su u ostalim on i Biden prilično izjednačeni ili pak prevaga ide na Trumpovu stranu. To sve skupa jača nervozu pa i paniku u demokratskom taboru, tim više što je postalo jasno kako će teško proći nade i u tehnologiju samog glasanja i brojenja glasova, koja je ostavljala prostora za različite akcije, tumačenja, pa čak i manipulacije, nezamislive u izbornim procesima demokratskih zemlja Europe. Demokratima je sada jasno da su republikanci ovoga puta snažno stali iza Trumpa i da sada namjeravaju ozbiljno pratiti ne samo izbornu kampanju nego i sve što se tiče prebrojavanja glasova birača, a što je i bio najveći predmet spora između Trumpa i Bidena nakon izbora ujesen 2020.

Želja za snagom

Indija je, uz nekadašnju SFRJ i Egipat, bila predvodnica globalnog pokreta Nesvrstanih – zemalja koje se nisu željele priključiti ni jednom od tadašnjih dvaju blokova – zapadnom na čelu s SAD-om i istočnom na čelu s SSSR-om. Indija, prema brojnim analitičarima sličnu politiku vodi i sada, kada je u pitanju nova blokovska podjela svijeta gotovo po identičnim razdjelnicama – uz dodatak Kine u istočni tabor, i dodatak nekoliko postsovjetskih država u onaj zapadni.

Međutim, ja bih sadašnju indijsku vanjsku politiku, umjesto nesvrstane, radije smjestio u itekako svrstanu, ali sa svima ključnim igračima – u mjeri kojoj to odgovara indijskim nacionalnim interesima. Pa iako se najvećim dijelom u medijima naglašava američko-indijsko strateško približavanje članstvom Indije u neslužbeno protukineskom formatu QUAD, kao i indijska nedvojbena zainteresiranost za američku visoku tehnologiju – New Delhi svako toliko demonstrira poteze koji konačno svrstavanje Indije u proamerički tabor blago rečeno demantiraju.

Svojedobno sam u jednoj od svojih analiza napisao da je Indija najveće razočarenje Zapada s obzirom na to da je u nju polagao velike nade, prije svega u sprječavanju kineskih interesa u Indopacifiku, ali koje nisu onakvog karaktera i opsega koje bi on želio. Nedavno je potpisan novi ugovoru između Indije i Irana o indijskom upravljanju, tj. koncesiji nad najvećom iranskom lukom na jugu zemlje Chabahar, u Arapskom moru, koja će Indiji omogućiti da novim međunarodnim prometnim koridorom Sjever–jug isporučuje svoje proizvode preko Irana istočnim krakom u zemlje Srednje Azije, a zapadnim krakom u Rusiju – do Sankt Peterburga i dalje prema Europskoj uniji.

Čitava stvar s koridorom Sjever-jug, koji je zapadu oduvijek bio trn u oku i zbog čega nikada nije niti zaživio, od prošloga je tjedna konačno prerasla u operativnu fazu. To se nedvojbeno neće svidjeti zapadu, a vrlo vjerojatno i Egiptu jer će dodatno utjecati na pad brodskog prometa kroz Sueski kanal, koji i bez toga još od listopada prošle godine trpi veliki pad prometa zbog napada jemenskih hutista na brodove u Crvenom i Arapskom moru zbog brutalne izraelske vojne operacije u Gazi.

Skriveno značenje Putinovih riječi: Nije ponudio mir, nego nešto puno zlokobnije

Bliske veze

Evo što se konkretno dogodilo. Kako 27. lipnja piše indijski medij The Economic Times, Rusija je prvi put u povijesti poslala dva teretna vlaka s ugljenom za Indiju po koridoru Sjever-jug, preko Kazahstana, Turkmenistana do iranske luke Bandar-Abbas, u Hormuškom tjesnacu koji predstavlja ulaz u strateški prevažni Perzijski zaljev. Od Bandar-Abbasa ruski će se ugljen brodom prebaciti u najveću indijsku luku Mumbai.

“Multimodalni prometni koridor sjever-jug, koji uključuje mrežu željeznica, autocesta i morskih luka, proteže se 7200 km od St. Petersburga do luke Mumbai u Indiji. Ruta je dio napora Rusije da pronađe nove prometne rute u svjetlu zapadnih sankcija koje su je prisilile da preusmjeri trgovinske tokove iz Europe u Aziju i Bliski istok“, – navodi indijski medij.

Da je Indija spretan igrač, svjestan svoje snage i veličine, svjedoči i vijest da u Moskvu 8. srpnja stiže indijski premijer Narendra Modi, u svoj prvi inozemni posjet nakon što je ovih dana u parlamentu potvrdio svoj treći mandat na toj dužnosti.

Propao pokušaj rušenja proruskog predsjednika

Bolivija je u svojih 200 godina nezavisnosti zemlja koja je sigurno prošla najviše vojnih udara ili njihovih pokušaja. Navodno se taj broj kreće čak oko 180. Zadnji i uspješni bio je 2019. kada je svrgnut Evo Morales, prvi izabrani predsjednik zemlje etnički Indijanac i socijalist koji je neformalno proglasio protuimperijalističku politiku i nacionalizirao sve velike korporacije, prije svega one koje se bave rudarstvom. Nakon njega, na legalnim izborima vlast je osvojio opet socijalist Louis Arce.

Međutim, iako su gotovo sve zemlje svijeta osudile ovaj čudni pokušaj puča, praćen uživo, s jednim vojnim transporterom koji je srušio ulazna vrata predsjedničke palače u La Pazu i nevelikom grupom vojnika ispred nje, koji je predvodio nekoliko dana ranije od predsjednika smijenjeni zapovjednik vojske Juan Jose Zuniga koji je ušao u palaču i nakon razgovora s predsjednikom Arceom odmah bio i uhićen, a vojnici poslušali Arceovu zapovijed o povlačenju u vojarne, pozadina je možda znatno dublja.

Arce je početkom lipnja boravio u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu, gdje je spomenuo i kako želi da Bolivija stupiti u skupinu zemalja BRIKS, što je navodno ponovio i nekoliko dana prije pokušaja puča. Bolivija je, također je važno naglasiti, strateški važna država u srcu Južne Amerike, iz koje se može neposredno ili posredno osigurati pristup svim ključnim zemljama regije, ključnim rijekama itd. Ali još je važnije da je bogata rudama, prije svega litijem bez kojeg nema proizvodnje baterija za električna vozila i elektroničku opremu iz sfere visoke tehnologije i komunikacija. Zapravo je najbogatija zemalja svijeta po rezervama tog rijetkog Zemljina elementa, a prati je Argentina – sada potpuno okrenuta SAD-u nakon smjene vlasti krajem prošle godine. Zanimljivo je i da je Argentina jedna od rijetkih zemalja koja nije osudila pokušaj vojnog puča u La Pazu.
I konačno, i ne manje važno, vrijedi ukazati i na to da je ruski državni koncern Rosatom još prije izjave Arcea o BRIKS-u objavio o svojim pregovorima s Bolivijom po pitanju litija, dok Gazprom vodi, istina već duge i teške, ali važne pregovore s bolivijskim vlastima o pokretanju tamošnjeg bogatog nalazišta plina.

Također, a što isto usložnjava odgovor na pitanje što se događalo sa spomenutim pokušajem puča i tko iza svega toga stoji, jest i činjenica da su Arce i bivši predsjednik Morales nekadašnji bliski suradnici na bolivijskoj desnici, i da su se u međuvremenu razišli, a Morales upravo želi novi povratak na vlast. Ne bi bilo nemoguće i da je varijanta s pučem Arceu dobro došla za jačanje njegovih pozicija uoči nadolazećih izbora. Naravno, ovo su samo proizvoljna razmišljanja koja uopće ne moraju odgovarati istini, ali svakako ne mogu biti niti isključena.