Kamo je nestao Japan? U svjetskim medijima svakodnevno slušamo o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovu predsjedniku Donaldu Trumpu, strahovima od rata s Iranom, pratimo posljedice četverogodišnje ruske invazije na Ukrajinu, tumačimo američki trgovinski rat s Europom te svjedočimo padu utjecaja EU-a na globalnoj sceni, a pogled je uperen i prema Aziji, no pretežno prema Kini i Indiji. Naivno bi bilo pomisliti da nekoć jedan od najmoćnijih imperija, Japan, nema svoju strategiju i interes u svijetu koji se ubrzano destabilizira. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres rekao je nedavno kako svjedočimo “promjeni paradigme” te potpunoj “promjeni međunarodnih pravila koja su vrijedila osamdeset godina”.
Japan je toga itekako svjestan, a pod vodstvom nedavno izabrane liderice liberalno-demokratske opcije, konzervativno i desno orijentirane premijerke Sanae Takaichi, zemlja ubrzano radi na unutarnjoj konsolidaciji, obrambenim strategijama te gospodarskoj neovisnosti. Takaichi na takve poteze nije prisiljena samo zbog generalne nestabilnosti na globalnoj razini nego i zbog vječno prisutne mogućnosti izbijanja oružanog sukoba u njihovu susjedstvu, između Kine i Tajvana. Takav je scenarij najprije najavljivan kada je ruski predsjednik Vladimir Putin, pokrenuvši opću invaziju na Ukrajinu, pokazao svijetu da UN-ova načela integriteta i suvereniteta teritorija neke zemlje padaju u vodu pod zvukom sirena i raketnim napadima.
Kina je tada mogla iskoristiti globalni šok, na što su neki analitičari upozoravali, pa munjevitom akcijom zauzeti toliko željeni tajvanski teritorij, no odlučila je ostati suzdržana, uz sporadične napetosti na razini folklora nužnog za održavanje borbenog morala svih strana. No kada je Donald Trump, suprotno svim međunarodnim konvencijama i UN-ovim poveljama, izveo snažnu vojnu operaciju na tlu druge suverene države, otevši venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu, postalo je jasno da pravila skovana nakon Drugoga svjetskog rata više nitko ne poštuje.
Čekanje rata
Mnogi su tada primijetili da je Trumpova avantura u Venezueli došla “kao naručena” Putinu, koji je američkom intervencijom u Venezueli dobio legitimitet za svoju akciju u Ukrajini. Drugi su, pak, počeli strahovati kako bi u novom svjetskom poretku Kina također mogla krenuti u operaciju osvajanja Tajvana, a neki su analitičari vjerovali i da će se to dogoditi gotovo odmah nakon SAD-ove akcije u Venezueli, kako bi se iskoristio efekt šoka zbog nepoštivanja svjetskog pravila od zemlje koja godinama slovi kao “svjetski policajac”. Kina je drugi put odlučila propustiti priliku za zauzimanje Tajvana, očito i dalje ne želeći riskirati okršaj s nepredvidljivim Trumpom, pod čijom je Tajvan zaštitom. Kina je ujedno u pomahnitalom razvoju događaja na geopolitičkoj sceni situaciju iskoristila za poboljšavanje svog imidža, prikazujući se kao svojevrsni jamac stabilnosti u svijetu čija se pravila urušavaju kao kule od karata.
No premijerka Takaichi itekako je svjesna ne naročito dobrih odnosa Kine i Japana, kao i činjenice da bi se eventualna kineska akcija na Tajvan mogla nepredvidivo i munjevito odraziti na stabilnost njezine zemlje. U svom prvom govoru otkako je prije gotovo pet mjeseci izabrana na premijersku dužnost, Takaichi je osudila kinesku politiku nazivajući je politikom prisile, a u prvom obraćanju dala je do znanja i kojim će smjerom ići njezin kabinet, obećavajući reformu obrambene strategije, ublažavanje ograničenja vojnog izvoza i jačanje ključnih lanaca opskrbe.
Njezin četveromjesečni mandat obilježen je diplomatskim sporom s Kinom nakon što je izjavila da bi Japan mogao upotrijebiti vojnu silu kao odgovor na bilo kakav napad na Tajvan koji bi zaprijetio i japanskom teritoriju. Nakon što je na izborima za donji dom krhku većinu pretvorila u uvjerljivu pobjedu, Takaichi je predstavila program za suprotstavljanje onomu što smatra rastućom ekonomskom i sigurnosnom prijetnjom od Kine i njezinih regionalnih partnera.
Revizija pravila
S obzirom na to da njezina vladajuća koalicija sada drži više od dvije trećine mjesta, suočava se s malim, gotovo neznatnim političkim otporom koji joj daje široke reformske mogućnosti.
“Japan se suočava s najtežim i najsloženijim sigurnosnim okruženjem od Drugoga svjetskog rata”, rekla je Takaichi, ukazujući na sve veću vojnu aktivnost Kine i bliže sigurnosne veze s Rusijom, kao i na rastući nuklearni raketni kapacitet Sjeverne Koreje. Japan je itekako svjestan da je geopolitički u krajnje nezavidnom položaju, izložen prijetnjama iz, moglo bi se reći, triju u mnogočemu jednakih političko-vojnih diktatura, a teško je reći koja je gora za Japan.
Rekla je, stoga, da će vlada ove godine revidirati tri ključna japanska sigurnosna dokumenta kako bi izradila novu obrambenu strategiju te ubrzati reviziju pravila o vojnom izvozu radi proširenja prodaje u inozemstvo i jačanja obrambenih tvrtki. Politički panel njezine Liberalno-demokratske stranke najavio je ukidanje pravila koja ograničavaju izvoz vojne opreme na neubojitu vojnu opremu poput pancirki, izvijestila je novinska agencija Kyodo.
Takva promjena mogla bi značajno proširiti asortiman obrambene opreme koju japanske tvrtke mogu prodavati u inozemstvu. “Kina je pojačala svoje pokušaje jednostrane promjene status quo silom ili prisilom u Istočnome i Južnome kineskom moru”, rekla je zastupnicima. Takaichi radi i na ubrzanju jačanja vojske pokrenutom 2023., koje će do kraja ožujka udvostručiti japansku obrambenu potrošnju na dva posto BDP-a, što će Japan učiniti jednim od najvećih vojnih potrošača na svijetu unatoč pacifističkom ustavu. Također je najavila planove za nacionalno obavještajno vijeće kojim će predsjedati, a koje će objediniti informacije prikupljene u različitim agencijama, uključujući policiju i ministarstvo obrane.
Obavještajna služba
Japan, naime, nema strane ili domaće obavještajne službe usporedive s američkom Centralnom obavještajnom agencijom (CIA) ili britanskim MI5, što u okružju rastuće svjetske militarizacije i polarizacije nije najracionalnije. Taikichi bi osnivanjem nacionalnog obavještajnog vijeća kao političkog tijela zapravo otvorila vrata formiranju i jačanju japanskih obavještajnih kapaciteta za provođenje protuofenzivnih, ali i ofenzivnih operacija, pri čemu je posebno značajna potencijalna kibernetička sfera utjecaja te tehnološki superiorne zemlje.
Osim sigurnosti, predložila je i osnivanje japanske verzije američkog Odbora za strana ulaganja (CFIUS) za provjeru inozemnih ulaganja u osjetljive sektore, rekavši da će se preispitati pravila koja reguliraju uvjete pod kojima stranci mogu kupovati zemljišta u Japanu. To je jasan znak da nova japanska premijerka svoju zemlju namjerava učiniti otpornijom na strani utjecaj, ali i pokazatelj jačanja svijesti o potrebi snažne države. Obećala je smanjiti ovisnost o “određenim zemljama” jačanjem lanaca opskrbe i suradnjom sa saveznicima kako bi osigurala kritične materijale, uključujući područja oko Minamitorishima, udaljenog pacifičkog otoka poznatog i kao Otok Marcus. Također je obećala ubrzati ponovno pokretanje reaktora koji su bili u mirovanju od katastrofe u nuklearnoj elektrani Fukushima 2011. godine.
“Nacija koja ne prihvaća izazove nema budućnosti. Politika koja samo nastoji zaštititi ne može ulijevati nadu”, rekla je u završnim napomenama. Politička scena u Japanu posljednjih mjeseci obilježena je snažnom koncentracijom moći u rukama premijerkine stranke koja desetljećima dominira političkim sustavom zemlje. Nakon što je Takaichi učvrstila parlamentarnu većinu u Zastupničkom domu, prostor za ozbiljniji opozicijski otpor postao je ograničen.
Politička kočnica
Takva konfiguracija vlasti omogućuje brže donošenje strateških odluka, a istodobno smanjuje političku kočnicu koja je u japanskom sustavu često djelovala kao stabilizator. Unutarnja konsolidacija odvija se u kontekstu dugogodišnje rasprave o reinterpretaciji pacifističkog članka 9 japanskog ustava koji formalno ograničava sposobnost zemlje da vodi rat. Iako ustav nije izmijenjen, nizom zakonskih i doktrinarnih promjena Japan je već proširio mogućnosti djelovanja svojih Snaga samoobrane, uključujući pravo na kolektivnu samoobranu. Aktualna vlada nastavlja taj proces, ali s jasnijom retoričkom i operativnom ambicijom. Japan više ne želi biti isključivo defenzivni akter, nego država sposobna za odvraćanje i projekciju moći u regionalnom kontekstu.
Povećanje obrambenog proračuna na razinu od dva posto BDP-a povijesni je iskorak. Time se Japan svrstava među države s najvećim apsolutnim vojnim izdvajanjima na svijetu. U domaćem političkom diskursu taj potez više se ne doživljava kao ideološki prijelom, nego kao pragmatična prilagodba realnosti. Kineske pomorske aktivnosti oko otočja Senkaku u Istočnome kineskom moru, učestala lansiranja projektila Sjeverne Koreje i jačanje rusko-kineske vojne suradnje u regiji stvaraju sigurnosni okvir u kojem je pasivnost politički neodrživa.
Takaichi pritom kombinira sigurnosni narativ s ekonomskim suverenizmom. Inicijativa za strožu kontrolu stranih ulaganja u osjetljive sektore oslanja se na postojeće mehanizme nadzora koji su pooštreni još 2020. izmjenama Zakona o deviznom poslovanju i vanjskoj trgovini. No najava dodatnog institucionalnog modela po uzoru na američki CFIUS signalizira jasnu političku volju za selektivnim zatvaranjem strateških sektora.
U japanskom kontekstu to je značajan zaokret od tradicionalno otvorene investicijske politike. Važno je naglasiti i demografski kontekst. Japan je jedna od najstarijih nacija na svijetu, s kontinuiranim padom broja stanovnika i radno aktivne populacije. Svaka sigurnosna i gospodarska strategija mora uzeti u obzir taj strukturni limit. Bez tehnološke superiornosti i snažne industrijske baze, održavanje obrambenih ambicija bilo bi dugoročno neodrživo. Upravo zato unutarnja konsolidacija nije samo vojno nego i pitanje tehnološke i industrijske politike.
Japan je formalni saveznik Sjedinjenih Američkih Država, prema Sporazumu o uzajamnoj suradnji i sigurnosti iz 1960. godine. Američke vojne baze, osobito na Okinawi, čine temelj odvraćanja u zapadnom Pacifiku. No geopolitička dinamika posljednjih godina potiče Tokio na postupno povećavanje autonomije unutar tog saveza. Kina je danas najveći trgovinski partner Japana, ali istodobno i primarni sigurnosni izazov. Sporovi oko otočja Senkaku, kineska militarizacija Južnoga kineskog mora te kontinuirano jačanje mornarice Narodnooslobodilačke vojske mijenjaju stratešku ravnotežu. Tajvan je pritom ključna točka. Geografska blizina i važnost tajvanskih pomorskih ruta za japansku energetsku sigurnost čine eventualni sukob egzistencijalnim pitanjem za Tokio.
Sjeverna Koreja, u kojoj je Kim Jong-un ovih dana očekivano učvrstio svoj mandat pobjedom na “izborima” za predsjednika jedine političke stranke, dodatno komplicira situaciju. Redovita testiranja balističkih projektila, uključujući one koji prelijeću japanski teritorij, održavaju trajnu razinu napetosti. Paralelno, ruska vojna aktivnost na Dalekom istoku i spor oko Kurilskih otoka sprečavaju bilo kakvo potpuno normaliziranje odnosa s Moskvom. U takvom okruženju Japan gradi mrežu sigurnosnih partnerstva izvan klasičnog bilateralnog odnosa sa SAD-om. Suradnja s Australijom, Indijom i europskim državama u okviru koncepta “slobodnog i otvorenog Indopacifika” postaje sve intenzivnija. Sudjelovanje u sigurnosnom dijalogu Quad (SAD, Japan, Australija, Indija) dio je te šire strategije diversifikacije oslonaca.
Istodobno, Japan ostaje snažno integriran u globalne lance opskrbe, osobito u sektoru poluvodiča i naprednih tehnologija. Upravo zato strateški interes zemlje nije eskalacija, nego stabilnost uz snažno odvraćanje. Tokio ne traži konflikt, ali želi osigurati da eventualni napad bude preskup za agresora.
Smanjenje ovisnosti
Energetska sigurnost jedan je od temeljnih izazova. Japan gotovo u potpunosti ovisi o uvozu fosilnih goriva. Nakon katastrofe u elektrani Fukushima Daiichi 2011., što je najgora katastrofa povezana s nuklearnom energijom nakon požara reaktora SSSR-ove nuklearke u Černobilu 1986., velik dio nuklearnih reaktora bio je ugašen. Postupno ponovno pokretanje japanskih reaktora ima izravnu vezu s energetskom neovisnošću i smanjenjem uvoza energenata, osobito u kontekstu globalnih poremećaja tržišta.
Drugi ključni problem jest dug države koji premašuje 250 posto BDP-a, što je najviša razina zaduženosti među razvijenim gospodarstvima. Iako je većina duga u domaćem vlasništvu, fiskalni prostor za dugotrajnu militarizaciju nije beskonačan. Balansiranje između obrambenih ulaganja i socijalnih rashoda u starijem društvu postaje politički osjetljivo pitanje. Treći je element tehnološka utrka. Japan ostaje globalni lider u robotici, preciznoj industriji i određenim segmentima proizvodnje sveprisutnih poluvodiča, ali konkurencija iz Južne Koreje, Tajvana i Kine snažna je. Očuvanje tehnološke prednosti za Japan više nije samo ekonomski cilj nego i sigurnosni imperativ.
Logičan kratkoročni scenarij uključuje nastavak postupnog jačanja obrambenih kapaciteta bez dramatične eskalacije. Kina zasad kombinira pritisak i oprez, a Japan reagira povećanjem spremnosti i jačanjem savezništava. Najizgledniji razvoj događaja u sljedećim godinama jest intenziviranje “sive zone”, kibernetičkih operacija, informacijske borbe i pomorskih incidenata bez otvorenog rata. Sanae Takaichi poznata je kao predstavnica konzervativnog krila Liberalno-demokratske stranke, s naglašenim nacionalnim i sigurnosnim prioritetima. U ranijim ministarskim mandatima zagovarala je jačanje obrambenih kapaciteta i reviziju sigurnosnih ograničenja. Njezina politička retorika kombinira ekonomski intervencionizam u strateškim sektorima s jasnim sigurnosnim suverenizmom.
Sustavan pristup
Prvi potezi njezine vlade pokazuju dosljednost tom profilu. Najava revizije triju ključnih sigurnosnih dokumenata, Nacionalne sigurnosne strategije, Smjernica za nacionalnu obranu i Srednjoročnog obrambenog programa, upućuje na sustavni pristup, a ne na simboličnu gestu. Ubrzavanje liberalizacije izvoza vojne opreme predstavlja strukturnu promjenu koja može dugoročno transformirati japansku obrambenu industriju. I inicijativa za osnivanje nacionalnog obavještajnog vijeća signalizira ambiciju centralizacije i profesionalizacije sigurnosnog aparata. Japan tradicionalno ima fragmentiran sustav prikupljanja obavještajnih podataka. Politička koordinacija na višoj razini mogla bi povećati učinkovitost, ali i otvoriti raspravu o civilnom nadzoru.
Takaichi se, ukratko, profilira kao liderica koja želi Japan izvesti iz dugotrajne strateške suzdržanosti. Njezina politika nije revolucionarna u smislu naglog prekida s prošlošću, ali jest ubrzana verzija procesa koji traje već desetljeće. U svijetu u kojem se međunarodna pravila sve češće relativiziraju, Tokio pod njezinim vodstvom bira jasan smjer s manje iluzija i više kapaciteta. Japan se ne vraća imperijalnoj prošlosti, ali definitivno napušta udobnu poziciju pasivnog promatrača. Takaichi je u toj priči netko tko otvoreno želi redefinirati status Snaga samoobrane, čak do točke da ih formalno prizna kao “nacionalnu vojsku”, uklanjanjem ili izmjenom pacifističkih odredbi ustava koje su na snazi od 1947. godine. To je potez koji prelazi granice običnih reformi jer bi konsolidirao trajnu i eksplicitnu vojnu ulogu Japana u međunarodnim odnosima.
U Japanu dio javnosti i političkih krugova vidi u Takaichinu uzdizanju simbol progresivnog napretka, čemu doprinosi činjenica da je žena na čelu jedne od najvažnijih zemalja svijeta, dok drugi upozoravaju da je taj aspekt samo vješto iskorišten kao paravan za konsolidaciju desnog političkog dnevnog reda koji uključuje restriktivnu imigracijsku politiku, snažniju kontrolu društvenih narativa i povratak tradicionalnim vrijednostima. Njezini stavovi o socijalnim pitanjima nisu neutralni, javno je podržavala konzervativne društvene norme, uključujući tradicionalni pristup obitelji i suzbijanje nekih progresivnih društvenih reformi.
Nacionalni ponos
Na međunarodnoj razini postavlja se pitanje kako će takva orijentacija utjecati na odnose s ključnim partnerima. Njezina otvorena podrška reviziji snage i uloge Snaga samoobrane te zahtjevi za većom ulogom japanskog vojnog aparata u regionalnoj sigurnosti često su izazivali oštre reakcije Pekinga, koji to vidi kao potencijalnu opasnost za regionalnu ravnotežu. Tenzije između Tokija i Pekinga dodatno su pogoršane njezinim komentarima o Tajvanu, koje su kineske vlasti na čelu s predsjednikom Xi Jinpingom kritizirale kao provokativne i destabilizirajuće za odnose u regiji. Premijerkin profil ne utječe samo na “napuhavanje” sigurnosnog narativa, on ima stvarne posljedice na svakodnevni politički diskurs i medijsku dinamiku u Japanu. Neki smatraju da je njezina popularnost, osobito među mlađim biračima, djelomično posljedica osjećaja da tradicionalne političke elite nisu uspjele predstaviti ekonomske i sigurnosne izazove, te da ovakav novi narativ obećava snažniju državu s jasnim prioritetima. Drugi, pak, ukazuju na fragmentaciju povjerenja u institucije i medije, što građanima otežava da kritički procjenjuju političke poruke, a ne samo retoriku. Dakle, u dubljem smislu, Takaichi ne samo da predvodi zemlju, ona personificira određeni pogled na nacionalni osjećaj, sigurnost i državni identitet, što je ujedno odgovor na vanjske prijetnje i unutarnje nezadovoljstvo nepromijenjenim stanjem u Japanu.
Osim očite sigurnosne i vanjskopolitičke orijentacije, politika Sanae Takaichi koju neki već vide kao japansku “Čeličnu lady”, razvija novu ekonomsku paradigmu koja odskače od tradicionalnih japanskih pristupa u posljednja tri desetljeća. Japan je godinama bio zemlja s konzervativnim fiskalnim pristupom, visoka razina državnog duga bila je normalna, ali uz strogi fokus na dugoročno održavanje fiskalne stabilnosti.
Značajne promjene
Takaichi, međutim, promiče model koji se može opisati kao proaktivna fiskalna politika, odnosno aktivno poticanje rasta javnom potrošnjom i investicijama u sektore koje smatra strateški važnima. Prema posljednjim izjavama, njezina vlada planira značajne promjene u budžetskoj strukturi, uključujući prelazak na višegodišnje proračunsko planiranje umjesto jedne godine na koju su dosadašnji japanski budžeti bili ograničeni. Taj potez ima praktičan utjecaj jer omogućuje japanskoj vladi jasno definiranje dugoročnih projekata bez svakogodišnjeg “resetiranja”, što može potaknuti investicije u složene i kapitalno intenzivne industrije poput umjetne inteligencije i poluvodiča.
Njezin paket mjera uključuje i privremeno suspendiranje poreza na određene osnovne proizvode kako bi se ublažio pritisak na kućne budžete, te intenzivnije javne investicije kako bi se potaknulo domaće gospodarstvo i infrastruktura. Takve mjere, iako popularne kod dijela birača, već su izazvale zabrinutost financijskih analitičara jer bi mogle još više opteretiti tržište državnih obveznica i uzrokovati pritisak na prinos japanskih državnih dugova. Ovaj pristup, iako možda logičan u kontekstu sigurnosnih izazova i potrebe za tehnološkom autonomijom, nosi rizik financijske nestabilnosti – naročito ako rezultati poticanja investiranja ne donesu očekivani produktivni rast u srednjem roku. Takav rizik ima potencijal reverberirati kroz globalna tržišta jer je japanski financijski sustav duboko povezan sa svjetskim investitorima i deviznim tokovima. Ukratko, Takaichina ekonomska politika nije samo odgovor na unutarnju stagnaciju već dio šire transformacije uloge države u upravljanju gospodarskim i sigurnosnim prioritetima, gdje se tradicionalna granica između ekonomije i vanjske politike sve više briše u doba geopolitičke konkurencije.
Premijerka je u politici već trideset godina
Takaichi je u japanskoj politici prisutna gotovo tri desetljeća, prvi je put izabrana u Donji dom parlamenta 1993., a nakon niza promjena stranaka i pozicija pridružila se Liberalno-demokratskoj stranci sredinom 90-ih kao članica jedne od njezinih najjačih frakcija. Tijekom godina izgradila je reputaciju snažne konzervativne figure, izrazito desnog krila unutar LDP-a. Prema dostupnim izvorima, nalazi se na desnom spektru stranke u pogledu nacionalnih pitanja, s fokusom na reviziju ustava i jačanje nacionalnog identiteta, te je članica ultrakonzervativne organizacije Nippon Kaigi, za koju se zna da zagovara reinterpretaciju povijesti Drugoga svjetskog rata i snažniji nacionalni narativ, što joj često donosi kritike susjednih zemalja, posebice Kine i Južne Koreje. Takav ideološki temelj nije samo unutarnje pitanje, on oblikuje način na koji Japan pristupa svojim vanjskopolitičkim odnosima.
Porezne olakšice pogoršat će fiskalno zdravlje države
Ključna je stvar napetost između japanske potrebe za rastom i stabilnosti javnih financija. Japan već ima ogromnu razinu duga, a iznenadni porast proračunskog deficita ili intenzivna potrošnja bez jasnog plana za održiv rast otežavaju situaciju. Međunarodni monetarni stručnjaci savjetuju Japanu da ostane oprezan s privremenim mjerama, upozoravajući da bi produžene porezne olakšice mogle pogoršati fiskalno zdravlje države bez stvaranja očekivanog rasta. U usporedbi s dosad tradicionalnim pristupom, kombinacijom monetarne ekspanzije, fiskalne potrošnje i strukturnih reformi, Takaichin model naglašava fiskalnu aktivnost kao alat za sigurnost i stratešku autonomiju, a ne samo za gospodarski rast. To odražava širu političku misao da država mora intervenirati kako bi prilagodila japansko gospodarstvo novoj globalnoj geopolitičkoj pozornici.
