CT košarkaške Azzurri koji je pobijedio u zlatu 1999. godine kaže: “Poz je bio najbolji igrač u prvenstvu, doveo je Varesea u Scudetto, ali Italija nije bila igra. Italija je potrebna. Igrači koje sam uvijek tražio popust na njihov ego, od Myersa koji sam želio u obrani”
Sa svojim nećakom Giulijom u naručju, u svom domu u Trstu, posljednjim slijetanjem avanturističkog života, sjeća se Bogdan Tanjević. Jedini koji je obučio četiri reprezentacije, građanin svijeta, posljednji je tehničar koji je osvojio zlato s Italijom, na Europskom prvenstvu 1999. godine. Nikada se niste bojali donositi zahtjevne odluke: “Nikada niste upozorili taj pritisak i bojali se posljedica odluke: nema vremena, kao na terenu. Morate brzo reagirati. To je igra, čak i ako je ozbiljna, jer svakodnevni život ljudi koji nas prate i slijedi to ovisi o nama”.
Ipak, to trijumfalno putovanje započelo je isključenjem Pozzecca, najboljeg igrača u prvenstvu. Je li netko to vjerovao uoči?
“Vrlo malo. Moj izbor da isključim Poz bio je tada pola skandala. Bio je apsolutni protagonist Serie A, zvijezde Varesea, koji se vodio do neočekivanog prvenstva. Bio mi je igrač koji mi se svidio: hrabar, brz; njegova tehnička raznolikost me je pobijedila. No, to je bilo i da je to bilo, a ne trebala bi ga nadzirati.
Kako ta negativnost stupa na snagu?
“Napustili smo gubitkom igre koja je već pobijedila protiv Hrvatske. U tom trenutku, mogućnost velikog uspjeha nije ni spomenula. Čak i u sljedećoj fazi nas je stavila nevjerojatna Litvanija. Ali od četvrtfinala protiv Rusije, sve je prošlo dobro, tim je kompanirao. Idem s Yugoslavijom, a zatim je u toku, a sve je to što smo bili u toku, to je u toku, to je u toku, u toku, u toku, u toku, u toku, u toku, to je u toku, u toku, to je u toku Igrači na svom egu, za simfoniju od 12 ljudi.
Što je nacionalni ostavio onaj?
“Iznad svega, da se ne bojimo Jugoslavije, čiji se košarkaški nasljednik može naći u Srbiji. U 9 utakmica u 4 godine protiv te nevjerojatne momčadi pobijedili smo 8. Proizvedeno je samo -poštivanje”.
Je li tada pojasnio Pozzecco?
“Gianmarco i ja smo slični kao i ljudi u mnogim stvarima. Ja sam prijatelj njegovog Franca Djeda Mraza, a bio sam i blizak njegovom sinu. Možda sam bio prvi koji je nazvao Gianmarco kad je počeo trenirati:” Poz, sada moraš učiniti bilo što od onoga što si mislio “. I on se puno nasmijao. Neko vrijeme ih je poljubi i zagrljaji”.
Da li bi ikada pomislio postati plavi trener?
“Ne. Predsjednik Maggiò pozvao me u Casertu kad sam imao 35. godine. Želio je tehničkog povjerenika Jugoslavije, godinama je progonio promociju u A1. Kad sam se predstavio, zamislio je da je netko došao poput Cesare Rubini: Stigao sam i dalje kao igrač!”
Što je više volio u svojim talijanskim iskustvima između Caserta, Trst, Milana?
“Oduvijek sam sanjao, cijeli život, pronaći ono što sam imao u Bosni Sarajevo: čudo osvajanja svega što je počelo od nepoznatih igrača. Stigao sam u blizini Caserta, u Stefanel Milano i TRESTE. U Milanu je bilo nešto izvanredno, da smo nastavili zajedno godinu dana ili dvije godine, osvojili bi kupu.
Smatra se intelektualnom klupom.
“Ne dolaze samo s polja: volim literaturu, studiju … sve to pomaže, pogotovo kada ste pozvani voditi grupu ljudi, na putu. To je pitanje ulaska u živote drugih: Ako možete razmišljati kao i drugi, da razumijete želje, potrebe i strahove, tada možete osvijetliti, uzimajući u obzir i mnoge da postanu više prirodniji.
Koje su prave pojave koje su obučavale?
“Previše ih je. Morao sam se nositi s velikim muškarcima i sjajnim igračima. Zamišlja se da sam trenirao tri godine Dino Meneghin? Veći ponos od ovoga ne može biti! Za mene bi to bio fantastičan predsjednik Republike kao Lordship, Obrazovanje, skromnost, iskrenost”.
Rekao je svojim igračima: “Ne skrivaj se iza mene.”
“Da. Nisu morali očekivati magiju od mene u posljednje dvije minute. Uzmite situaciju u svojim rukama: Ili to radite ili to ne učinite. Nema se što čekati, povući. Hoće li povući odgovornost? Samo povucite. Htio sam ih osloboditi od te težine. Spriječio sam ga da pročita novine!”.
Trebate li hrabrost za pokretanje mladih ljudi?
“Izabran sam u prvoj momčadi sa 17 godina, igrao sam igrača i nikad nisam otišao. Znao sam da sam se dobro snašao s onim što su mi dali. Zašto ne bih mogao učiniti isto sa svojim igračima vjerujući da mogu biti dobri?”.
Kako vidite ovaj nacionalni tim?
“Postoje nova lica s važnim ulogama. Sviđa mi se. Tonut u punom obliku propustit će ga, brz je, izvrstan branitelj, poslužio bi. Niang će izaći i to će biti određeni igrač, a ja vidim dobru, već važnu, imamo tonu u dioiufu”.
© rezervirana reprodukcija
