Tanjur iz podmorske grobnice

Nevelika malakološka zbirka mog djeda, danas u vlasništvu rođaka Krune, prikupljena je sa svih strana svijeta. Od nalaza lokalnih ribara, preko koralja koje je moj otac izronio u Crvenom moru (i odbio ih na plaži prodati onima koji su ih željeli, ali su se plašili morskih pasa), do suvenira kupljenih tko zna gdje. Kao djetetu najzanimljivije mi je bilo kao lakat veliko Petrovo uho, latinski Oče naš i Zdravo Marija izrezbaren na nevjerojatno tankom sedefu. I jedan tanjur. Posuđu obično nije mjesto u takvim zbirkama, no ovaj je tanjur pripadao restoranu parobroda SS Baron Gautsch koji je potonuo 6 milja od Rovinja.

Morski HR već je pisao o tom brodu, ali ovo je jedna sasvim druga priča.

Foto: Ivan Selak

Ponos Monarhije potonuo za sedam minuta

Izgrađen je 1908. godine u Škotskoj za Austrijski Lloyd, i bio je jedan od najmodernijih putničkih brodova Monarhije. Plovio je na ruti od Trsta do Kotora, s nekoliko pristajanja. Dužobalna ruta, kakva danas, nažalost, više ne postoji bila je živa veza krajnjeg juga s ostatkom svijeta.

Fatalnog 13. kolovoza 1914. godine u jutarnjim satima minopolagač Basilisk spustio je svoj smrtonosni teret u Rovinjski akvatorij kao zaštitu od britanskih ili francuskih brodova koji bi se mogli zaletjeti do krajnjeg sjevera Jadrana i ugroziti glavnu luku Carske i kraljevske Kriegsmarine. Sam Basilisk izgrađen je u Malom Lošinju, a skončao je desetljećima kasnije pod sovjetskim bombama dok je bio u službi rumunjske mornarice.

U 14 sati i 45 minuta istoga dana Baron Gautsch naletio je na Basiliskove mine i potonuo za samo sedam minuta odnijevši između 127 i 177 života dok je preživjelo 190 putnika i članova posade.

Bilo je to strašno poniženje za Austro-Ugarsku. Rat tek što je izbio, a ratna mornarica uspjela je potopiti vlastiti putnički brod. Krivnja se prebacivala s jedne strane na drugu, cenzurirana štampa šturo je izvještavala, dokumenti o istrazi nestali su iz arhiva u požaru bečke Palače pravde 1927. i Kristalnoj noći 1938. godine. Kako to obično biva, ostale su legende i besmislice – od toga da se Baron Gautsch oglušio na upozorenja s Basiliska do toga da je sve zakuhala kuharica Srpkinja iz putničkog restorana.

“Dida ulovija pjat u mrižu”

Danas je Barun Gautsch pod zaštitom i dozvoljeno je samo vođeno ronjenje na prve dvije etaže na kojima više nama artefakata.

– Didu ga je, dok je bio direktor Peruće, donija domar Beroš. Pomaga je bratu na koći, pjat se ulovija u mrižu – rekao mi je nedavno otac. Njegovo objašnjenje činilo mi se neuvjerljivo. Brod leži na dnu kao da je rukom položen, uspravan sa samo malenom inklinacijom. Činilo mi se nemoguće da bi tanjur pao u more s tako savršeno potonulog broda. Bio sam u krivu.

– Da, vrlo je moguće da je izvađen mrežom. I mi smo nalazili posuđe u pijesku. Pritisak mora jednostavno ga je izbacio za vrijeme potonuća – objasnio mi je Jasen Mesić, nekadašnji ministar kulture i iskusni podvodni arheolog. Njegove riječi umirile su ono malo savjesti što imam, porodično blago nije došlo od ronilačke pljačke.

Je li kod kuće dozvoljeno imati artefakte s olupina?

No, je li uopćen dozvoljeno imati kod kuće takav artefakt? Odgovor nije sasvim jednostavan. Zakoni kažu da je sasvim legalno posjedovati bilo što izvađeno iz mora prije 1945. godine pa bio to i najvredniji i znanstveno najzanimljiviji nalaz. Ovdje to nije slučaj. Na pločici uz tanjur stoji da je izvađen 1974. godine. U takvom slučaju nalaz bi trebalo prijaviti Ministarstvu kulture koje bi ovakav tanjur, kakav već postoji u muzejima, bez problema upisalo u registar i ostavilo slučajnom nalazniku. To, naravno, ne znači da je dozvoljeno roniti i vaditi što vam padne na pamet, Gautsch i područje oko njega su djelomično zaštićeni i dozvoljeno je samo turističko ronjenje pod vodstvom lokalnog kluba koji ima koncesiju.

Čak ni s puno vrjednijim nalazima Ministarstvo kulture ne radi velike probleme onima koji ih žele zadržati. Kod antičkih amfora, koje su koraljari često vadili s velikih dubina, podvodnim arheolozima je od jedne ili dvije amfore puno vrjednije da ih ronioc obavijesti o lokaciji nalaska. Vađenjem artefakata s površine mulja zauvijek se izbriše mogućnost da se istraži mjesto brodoloma i pronađu možda puno zanimljiviji predmeti.

Kako doznajemo od upućenih iz Ministarstva kulture, postoji nekoliko velikih obiteljskih zbirki s iznimno vrijednim primjercima. Imena vlasnika ne želimo otkrivati da ne bismo kriminalcima dali uputu gdje da traže vrijedan plijen. Dogodilo se jednom prilikom da je na splitskom području u provali ukradeno nekoliko amfora. Vlasnik je provalu i krađu amfora prijavio policiji, istražitelji su se obratili Ministarstvu kulture koje se našlo u čudu jer ih nije imalo u svom registru.

– Da su bile registrirane, mogli smo vlasniku pomoći preko Interpola i provjera na međunarodnom tržištu, ovako se mogao pozdraviti s njima – ispričao nam je Mesić.

S grobova se ne krade

Ubrzo poslije te pljačke registrirana je jedna iznimno vrijedna obiteljska zbirka. Vlasnik je pritom preuzeo tri obaveze. Prva je da će, u slučaju prodaje, zbirku ili pojedinačne predmete prvo ponuditi državi na otkup; druga je da neće iznositi predmete iz Hrvatske, što konzervatori smiju u svakom trenutku provjeriti; i treća da će bez naknade ustupiti predmete za povremene izložbe pri čemu će biti jasno naznačeno iz čije kolekcije dolaze. Uvjeti zaista nisu strašni i nitko ne bi zbog njih trebao imati problema s prijavljivanjem.

Uostalom, to je već desetljećima zakonska obaveza. Svaki nalaz treba prijaviti i u dogovoru s pomorskim arheolozima i konzervatorima mjesto istražiti i zaštititi. Samovoljno vađenje je ne samo kazneno djelo nego i sramotna pljačka mjesta pomorskih tragedija bez obzira koliko se davno dogodile. S grobova se ne krade.

Vojislav Mazzocco

Vojislav Mazzocco je jedan od najpoznatijih i najistaknutijih hrvatskih novinara, s više od 20 godina iskustva u novinarstvu. Rođen je u Splitu, a tijekom svoje bogate karijere stekao je reputaciju hrabrog, direktnog i istraživačkog novinara, poznatog po tome što nije zazirao od sukoba s moćnicima i javnim osobama. Mazzocco je radio za nekoliko vodećih hrvatskih medija i prepoznat je po svojim istraživačkim tekstovima i kritičkim komentarima. Osobito nam je zadovoljstvo najaviti da se nakon dvogodišnje pauze od stresnog novinarskog posla, pridružuje timu Morskog HR, gdje sad možete čitati njegove, pomalo drugačije, ali ništa manje zanimljive i istraživačke novinarske tekstove. O odluci da se ipak vrati pisanju nam je rekao: “Još uvijek vjerujem šta mi je dida rekao, da sam jahao na dupinima po Crvenom moru…”