Ljubim tvoju muku, kojom si me oslobodio mojih muka. Ljubim tvoj Križ, kojim si osudio moj grijeh i oslobodio me od osude na smrt. Ljubim te probodene ruke, kojima si otklonio kaznu prokletstva. Cjelivam rane tvojih udova, kojima su zacijeljene rane moje pobune. Ljubim trsku kojom si potpisao potvrdu o mom oslobađanju i kojom si ranio zmaju oholu glavu. Ljubim spužvu položenu na tvoje neokaljane usne, kojom mi se gorčina prijestupa pretvorila u slast. Da sam mogao okusiti tu žuč, kakva bi to slatka hrana bila! Da sam barem mogao popiti ocat, kakvo ugodno piće!
Ta kruna od trnja bila bi mi kraljevski dijadem. Te bi me pljuvačke krasile kao raskošni biseri. Ta bi me ruganja krasila kao znak dubokog poštovanja. Ti šamari bi me proslavili kao najveći ugled. Ljubim te, Gospodine, i tvoja je muka moj ponos. Ljubim koplje koje mi je probilo dužnički dokument i otvorilo izvor besmrtnosti. Ljubim tvoj bok iz kojeg su potekle rijeke života i potekla za mene vječna rijeka besmrtnosti. Cjelivam tvoj pokrov, kojim si me okitio, skidajući s mene sramotnu odjeću. Ljubim najdragocjenije platno kojim si se zaogrnuo da me zaogrneš odjećom svoje posvojene djece. Ljubim grobnicu u kojoj si otvorio otajstvo moga uskrsnuća i išao ispred mene putem koji vodi u Raj. Ljubim taj kamen kojim si mi uklonio strah od smrti. (autor: Jorge de Nicomédia 9. st.)
