Najnoviji kineski ekonomski problemi mogli bi rezultirati resetom odnosa između Pekinga i Washingtona gdje bi potonji mogao inzistirati na kinesko-ruskoj „brakorazvodnoj parnici“ ili barem završetku „medenog mjeseca“
Prošli tjedan svijet je u geopolitičkom smislu dominantno obilježilo stanje u Ukrajini i oko nje zbog dosad neviđene mogućnosti eskalacije rata izvan njenih granica tj. prerastanja istog u neposredni vojni sukob između Rusije i NATO saveza. Drugi najvažniji događaj bio je neočekivani, trodnevni posjet savjetnika američkog predsjednika Joea Bidena za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana Kini.
Ukrajinskoj temi vratit ću se kasnije, a sad bih se najprije ipak osvrnuo na ovo drugo s obzirom kako može (ali i ne mora) imati implikacije na tijek pa čak i na ishod ukrajinskog rata.
Kina uručila poziv
Američko-kineski odnosi, opasno načeti još u vrijeme administracije predsjednika SAD-a Donalda Trumpa koji je prvi pokrenuo trgovinski rat protiv Kine, još su više poremećeni tijekom Bidenove administracije iako su mnogi analitičari mislili da će biti upravo suprotno s obzirom na Bidenove prethodne dobre političke pa i osobne poslovne odnose s Kinom.
Međutim, djelomično vjerojatno i zbog ovog posljednjeg (trebaš dokazati da si na pravom putu ako ti je nad glavom sjena krimena, zbog čega nerijetko postaješ radikalniji prema onome s kim si do jučer dobro surađivao a on je u međuvremenu pao u nemilost sustava – i od onih od kojih bi se takva radikalnost prije mogla očekivati), ali najviše zbog postignutog američkog dvostranačkog konsenzusa o Kini kao najvećoj prijetnji američkoj dominaciji u 21. stoljeću – upravo za Bidenove vladavine američko-kineski odnosi pali su na razinu hladnog rata.
Kako god bilo, poziv za prvi službeni posjet Kini Jakeu Sullivanu od kad je na spomenutoj dužnosti stigao je od strane Pekinga. U tim i takvim okolnostima, kakve su sada u odnosima između dviju velikih zemalja i mega-ekonomija, obično ona strana koja takve pozive upućuje drugoj indirektno izražava svoju spremnost za kompromis i stabilizaciju odnosa.
To je nedvojbeno i ovdje bio slučaj, iako određenoj stabilizaciji međusobnih odnosa prije američkih predsjedničkih izbora teži i aktualna administracija. S druge strane Peking je svjestan da mu bilo koja administracija koja zasjedne u Bijelu kuću od iduće godine ne želi ništa dobro. Ali Trump mu ipak manje odgovara jer sada iskazuje radikalnije i oštrije stavove prema Kini (tipa onih da će uvesti stopostotne carine na sve kineske proizvode) u odnosu na Kamalu Harris – iako je i ona nedavno izjavila kako će nastaviti protukinesku politiku aktualne administracije ukoliko pobijedi na izborima.
Međutim, iako je Kina svjesna da će imati velikih problema s bilo kojom idućem američkom administracijom i da će joj one podmetati noge gdje i kada god to budu mogle, pri čemu će s Kinom željeti nastaviti suradnju u onim trgovinskim sferama koje su od interesa Amerike – njen je državni vrh zaključio kako nema previše izbora.
Naime, osim što se Kina još uvijek ne osjeća spremnom za prihvaćanje potpunog geopolitičkog sukoba sa SAD-om (koji u sebi podrazumijeva i onaj vojni), Peking je sada u strahu od sve većih problema s kojima se suočava njegovo gospodarstvo na koje ipak sve jače počinju djelovati američke sankcije. Prije svega one koje se odnose na visokotehnološku sferu (poput zabrane izvoza najnovijih čipova u Kinu, visoke carine na kineske visokotehnološke proizvode, …), kao i one koje utječu na globalne opskrbne lance – prije svega između Kine i Europske unije. Ova potonja će, naime, plesati onako kako joj kaže Washington – makar to i bilo protiv njenih interesa, a po pitanju trgovinske i investicijske suradnje s Kinom to itekako može biti.
Da su navedeni problemi u Kini sve veći svjedoči i nedavni (u lipnju) održani plenum Centralnog komiteta kineske KP koji ih je detektirao, ali se nije odlučio za uvođenje novih ekonomskih mjera s ciljem njihovog rješavanja, već se odlučio na povratak staroj i prokušanoj politici osiguranja kineske globalne trgovine i suradnje što automatski podrazumijeva pokušaj pronalaska kompromisa sa SAD-om.
I upravo je to, i ništa drugo – bio razlog za neočekivani kineski poziv visokom američkom dužnosniku da posjeti Kinu.
SAD vide kineske probleme i zato neće popuštati
Sve ovo što sam rekao, naravno, itekako (i još puno bolje) znaju i u Washingtonu. Tamo vide prve veće plodove svoje politike prema toj zemlji i zato definitivno neće popuštati u svojoj dvostranačkoj, konsenzualnoj protukineskoj politici sprječavanja da od SAD-a preuzme globalnu vodeću ulogu do kraja ovog stoljeća (Peking je to ranije, 2013. od strane Xi Jinpinga najavio kao cilj već od 40-ih do 50-ih godina 21. stoljeća, na stogodišnjicu uspostave moderne (komunističke) kineske države, dok su Sjedinjene Države u svojim strateškim dokumentima 21. stoljeće označile kao „stoljeće Amerike“).
Međutim, Americi Kina u trgovinskom smislu još uvijek treba i stabilizacija odnosa je itekako poželjna i Washingtonu. Te bih potrebe Washingtona ipak nazvao taktičkim jer su Sjedinjene Države sada prenapregnute između preopasne europske krize s Rusijom, brzorastuće krize na Bliskom istoku i Indopacifikom da bi željele oštar ili ratni konflikt s vojno ipak vrlo moćnom Kinom). Međutim, u strateškom smislu on neće odustajati od protukineske politike.
S druge strane Peking misli da će mu biti dovoljna ta američka taktička suradnja da dođe do zraka, da se oporavi i osnaži za ključnu stratešku bitku koja tek predstoji.
Ali mislim kako Peking griješi i da su te želje samo iluzije. Evo i zašto.
Jake Sulivan stigao jer prošlog tjedna u Peking sa svojom delegacijom. Dva je dana osobno razgovarao s kineskim šefom diplomacije Wang Yiom (ključnom osobom za definiranje kineske vanjske politike i najbližim suradnikom kineskog vođe Xi Jinpinga), a razgovori su ukupno trajali nevjerojatnih 11 sati.
Teme su bile brojne, a evo najvažnijih: međusobna trgovina i američko nezadovoljstvo jačanjem kineske globalne konkurentnosti zbog državnog subvencioniranja tvrtki, snažnije kinesko djelovanje na smanjivanje smrtnosti narkoticima u SAD-u, Bliski istok, gdje Washington prije svega traži kinesko „discipliniranje“ Irana i pronalazak rješenja za završetak izraelskog rata u Pojasu Gaze, ukrajinski rat, gdje SAD traži prestanak izvoza kineskih visokotehnoloških proizvoda Rusiji koji se mogu koristiti u vojne svrhe ali i poštivanje proturuskih sankcija uvedenih od strane zapada, Indopacifik, gdje SAD optužuju Kinu da radikalizira stanje u odnosu na američkog partnera Filipine i da stvara probleme u Tajvanskom tjesnacu.
Kina, nije potrebno posebno naglašavati, o svemu ovome ima dijametralno suprotne stavove. Tako optužuje Ameriku da je isprovocirala ukrajinski rat i da ga ne dozvoljava završiti svojim sve većim isporukama oružja Kijevu, optužuje Washington za uvođenje protuzakonitih (bez odobrenja VS UN-a) jednostranih sankcija diljem svijeta, tako i kineskih kompanija, da gura Filipine u rat s Kinom prema ukrajinskom modelu, da u Indopacifiku formira niz protukineskih vojnih i(li) političkih saveza: od Japana, preko Južne Koreje, Vijetnama, Indije, Filipina, sve do Australije i Novog Zelanda (AUKUS, QUAD, usmjeravanje brodova članica NATO saveza u Tajvanski tjesnac).
Čime su rezultirali dvodnevni razgovori Sullivana i kineskih vođa?
Prije nego što odgovorim, najprije bih naglasio kako Washington s Kinom igra „toplo- hladno“. O tome svjedoči činjenica da je američka administracija još početkom kolovoza morala službeno pokrenuti u proljeće ove godine od Bidena službeno najavljene protukineske sankcije – konkretno, uvesti carine na uvoz kineskih električnih automobila u iznosu od čak 100 posto. To je, međutim, odgođeno za kraj kolovoza ili početak rujna. Istodobno je i Kanada, uz neposrednu sugestiju Washingtona, ovih dana i sama obećala uvođenje carina na kineske električne automobile također u visini od 100 posto, uz obrazloženje kako želi da se kineski automobili iz Kanade u SAD ne uvoze po povoljnijim cijenama.
Dakle, očito je da je Washington prethodno sve pripremio da Sullivan iz Pekinga ne ode praznih ruku kako je to bilo tijekom dosadašnjih hodočašća visokih američkih dužnosnika (Antonyja Blinkena, Janet Yellen).
Osim s Wang Yiom u dva dana, Jake Sullivan trećeg se dana sastao i s potpredsjednikom kineskog Središnjeg vojnog povjerenstva (ministarstvo obrane) generalom Zhangom Youxijom. kao i s kineskim vođom Xi Jinpingom koji je ipak više protokolaran susret i izraz uvriježene kineske diplomatske prakse kada je riječ o visokim dužnosnicima iz važnih svjetskih zemalja.
Posebno je važan bio upravo sastanak s kineskim generalom gdje je, čini se, Sullivan postigao ono ključno što je Washington dugo bezuspješno tražio nakon što je došlo do poznatog incidenta s obaranjem kineskog balona iznad SAD-a prije par godina nakon kojeg je Peking spriječio planirani dolazak američkog ministra obrane Lloyda Austina na sastanak s njegovim kineskim kolegom na kojem se očekivala nova uspostava redovitih kontakata dviju strana na najvišoj vojnoj razini – Washingtonu najvažnija zbog sprječavanja opasnih incidenata i mogućeg neželjenog izbijanja rata s Kinom, prije svega u zoni Tajvana.
Sullivan je na sastanku naglasio “američku predanost slobodi plovidbe u Južnom kineskom moru” (JKM) i “važnost mira i stabilnosti“ u Tajvanskom tjesnacu. Sullivan je rekao da je “rijetkost da imamo priliku imati ovakvu vrstu razmjene “i naglasio” potrebu da odgovorno upravljamo američko-kineskim odnosima”. Također je govorio o potrebi ulaganja napora za postizanje prekida vatre u ratu u Gazi i američkoj zabrinutosti oko potpore Kine ruskoj obrambenoj industriji dok ta zemlja ratuje protiv Ukrajine.
Zhang je pak pozvao Sjedinjene Države da “isprave svoje (pogrešno, op.ZM.) strateško razumijevanje Kine, vrate se racionalnoj i pragmatičnoj politici prema Kini, (i) iskreno poštuju temeljne interese Kine”, navodeći Tajvan kao “jezgru temeljnih interesa Kine”. Rekao je da je ponovno ujedinjenje Tajvana s kopnom “misija i odgovornost” kineske vojske.” Kina zahtijeva da Sjedinjene Države zaustave vojni dogovor između SAD-a i Tajvana, prestanu naoružavati Tajvan i prestanu širiti lažne priče o Tajvanu.” General je također pozvao obje strane da “održe stabilnost na vojnom i sigurnosnom polju” – što je zapravo ono što je Washington i tražio.
Oštro upozorenje američkog admirala
A da bi traženo i dobio, isti se dan pobrinuo i zapovjednik američkog Indopacifičkog zapovjedništva admiral Samuel Paparo, koji je optužio Kinu za eskalaciju odnosa s Filipinima, te rekao da bi SAD svojim brodovima mogle pratiti filipinske brodove kroz JKM s ciljem pružanja sigurnosti istima. Američke snage spremne su s “nizom opcija” za suočavanje sa sve većim činovima agresije u spornom JKM ako im se naredi… – rekao je američki admiral 29. kolovoza na zajedničkoj medijskoj konferenciji sa zapovjednikom Oružanih snaga Filipina generalom Romerom Brawnerom Jr.
Prosudba o ovoj temi
Usprkos svemu, barem kako prenose brojni mediji uključujući i američke, SAD i Kina još su uvijek daleko od željene stabilizacije odnosa. Najveće postignuće je vjerojatna obnova komunikacija između vrhova vojnih zapovjedništava dviju zemalja, dok su sve ostale teme i dalje predmet oštrih sporova. Također se postignućem smatra i vjerojatni skori telefonski razgovor (prije američkih izbora) razgovor Xi Jinpinga i Joea Bidena, iako – iskreno, ne znam čemu on može služiti.
Naime, Biden je nakon svog povlačenja iz predizborne kampanje postao samo predsjednik- fikus, „šepava patka“ (i to na obje noge) koja više o ničem važnom u Washingtonu ne odlučuje. Isto tako, i sam Jake Sullivan već je objavio kako više neće sudjelovati u američkoj administraciji čak i u slučaju pobjede Kamale Harris. Drugim riječima – što u takvim okolnostima navedeni razgovori dviju strana mogu značiti i što Pekingu uopće mogu obećati u smislu realizacije dogovorenog osobe koje su na samom zalasku političke karijere odnosno visokih državnih dužnosti? Jer novi američki predsjednici ne jednom su pokazali u praksi kako im ranije postignuti sporazumi – bilo bilateralni bilo multinacionalni ne vrijede ništa ako oni zaključe kako (više) ne pridonose američkim interesima u onolikoj mjeri kako se to ranije mislilo i očekivalo. Najbolji primjer je Trumpovo jednostrano povlačenje SAD-a 2018. godine iz nuklearnog sporazuma s Iranom – mukotrpno građenog i konačno potpisanog u srpnju 2015. godine u formatu šestorice (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Rusija, Kina) koji mu je de facto davao međunarodnI karakter.
S druge strane Tajvan je za Kinu pitanje „biti ili ne biti“. Trump tijekom svog mandata nije želio njime politizirati i dodatno iritirati Kinu, već je fokus sukoba prebacivao na trgovinsku politiku i jačanje američkih snaga u regiji. Bidenova administracija, međutim, sve je radikalizirala upravo svojom politikom prema Tajvanu u sklopu koje je počela s masovnim izvozom oružja tom otoku ne mareći za oštra upozorenja Pekinga, dok je pravo „svetogrđe“ učinila kada je bivša demokratska predsjednica Kongresa Nancy Pelosi stigla u posjet Tajvanu. Tada je Kina demonstrativno i prekinula sve vojne kontakte sa SAD-om.
Ne isključujem, međutim, da će iduća američka administracija, čak i ona od Kamale Harris, žrtvovati navedenu Bidenovu politiku prema Tajvanu i vratiti stvari u prijašnje okvire, kada Washington nije svojim potezima želio živcirati Peking (američko priznanje načela jedne Kine bio je i ostao temelj uspostave američko-kineskih diplomatskih odnosa tj. međusobnog priznanja iz 70-ih godina prošlog stoljeća). Kamala Harris, prema mom mišljenju, može brže resetirati odnose s Kinom nego Trump, ali i prema Rusiji ako to bude u interesu američkog establishmenta (koji Trumpa ne podnosi i obratno) što nikada ne treba isključiti (o tome više kasnije u tekstu).
Kad kažem resetirati to znači uvažavati i ključne kineske interese iako to sada nije moguće zbog gore navedenih američkih strategija dominacije i dvostranačkog konsenzusa protiv Kine.
Međutim, ni strategije nisu niti vječne niti uvijek ostvarive da ne bi bile podložne promjenama. Jer ni Peking nije bez „asa u rukavu“. Kina je već uvela ograničenja na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz EU-a, što bi mogla biti smrt za europske poljoprivrednike ionako iscrpljene sankcijama protiv Rusije i kontra-sankcijama Moskve, kao i sveprisutnim uvozom jeftinih ukrajinskih proizvoda bez uvođenja carina što im ruši konkurentnost i zbog čega su već pokretali masovne prosvjede diljem Unije. Kina je obustavila izvoz i pojedinih važnih rijetkih zemljinih metala, što je itekako imalo posljedice na zapadu. Nedavno je obustavila izvoz galija i germanija zapadnim zemljama, a upravo se oni koriste za izradbu čipova i solarnih panela, 5G sustava, sustava protuzračne obrane i td. To pak udara i na američke proizvođače oružja. Npr. cijena germanija skočila je čak za 52%.
Ali ako na kraju, usprkos svim teškoćama dođe do američko-kineske stabilizacije odnosa, najviše bi mogla stradati Rusija. Evo i zašto.
Problemi u rusko-kineskim odnosima
Rusija se nakon zapadnih sankcija i prekida gotovo bilo kakve međusobne suradnje u potpunosti okrenula istoku i zemljama tzv. Globalnog juga. Najviše od svih, razumljivo, Kini, s kojom dijeli i dugačku granicu, ali najvažnije – i zajednički osjećaj antiamerikanizma i sigurnosne opasnosti koju SAD objema zemljama objektivno predstavlja.
Najnoviji kineski ekonomski problemi o kojima sam govorio u prvom dijelu analize, mogli bi, dakle, rezultirati resetom odnosa između Pekinga i Washingtona gdje bi potonji mogao lako inzistirati na kinesko-ruskoj „brakorazvodnoj parnici“ ili barem završetku „medenog mjeseca“.
Kina je, osim toga, u strahu od reseta rusko-američkih odnosa u slučaju Trumpove pobjede što ovaj otvoreno najavljuje (iako to Moskva odbacuje kao potpuno nemoguće, iluzorno i odavno zakašnjelo s obzirom na golem stupanj izniklog međusobnog nepovjerenja između dviju strana proteklih nekoliko godina).
Ruske tvrtke i pojedinci imaju velikih problema u Kini čak i oko najobičnijih otvaranja računa u tamošnjim bankama zbog straha koje ove imaju od američkih sankcija. Zbog straha kineskih banaka probleme s plaćanjima imaju i srednje i male kineske tvrtke kojima je ponuđena prilika zauzimanja niša koje su se u Rusiji otvorile nakon povlačenja zapadnih kompanija. Ove godine nakon postojanog rasta i lanjske rekordne razine međusobne trgovine od 240 milijardi dolara, primjetan je pad u prvom kvartalu od 0,8% pa je nemoguće do kraja godine očekivati priželjkivani novi rekord od 300 milijardi dolara. Hoće li problem s plaćanjima i strahom kineskih banaka od gubitka unosnih poslova na globalnoj pozornici zbog suradnje s ruskim tvrtkama riješiti nedavni posjet Moskvi kineskog premijera Li Qianga koji je s ruskim kolegom Mihailom Mišustinom potpisao poseban sporazum usmjeren upravo rješavanju tih problema još je teško reći jer sve skupa to ide presporo. U njemu se izričito navodi kako će “strane ojačati i razviti infrastrukturu plaćanja i poravnanja, uključujući otvaranje korespondentnih računa i osnivanje podružnica i podružnica u dvjema zemljama.”
Nadu Moskvi pojačava i predstojeći summit na vrhu BRICS-a u ruskom Kazanju krajem listopada, na koji su svoj dolazak prošli tjedan potvrdili kineski vođa Xi Jinping i indijski premijer Narendra Modi. To mu zapravo i jamči uspjeh, a na summitu je jedna od glavnih tema uspostava novog platnog sustava između 10 zemalja članica (kojemu se mogu pridružiti i druge zemlje Globalnog juga) s ciljem zaobilaženja američkih sankcija.
Dakle, sve su opcije otvorene, iako smatram da neće doći do američke željene „brakorazvodne parnice“ između Moskve i Pekinga tj. da će se strateška suradnja dviju država nastaviti jer im je sve drugo prevelik rizik. Kina i sama zna da bi, nakon eventualnog strateškog poraza Rusije i njenog slamanja ona bila slijedeća na redu.
Ali Peking bi mogao zbog svojih ekonomskih teškoća i nužnog uzimanja predaha poći niz dlaku Washingtonu i smanjiti svoju ekonomsku suradnju s Moskvom što bi se pak moglo negativno odraziti na iznenađujuće dobro stanje ruske ekonomije.
Zlosutne riječi ruskog šefa diplomacije
Posve sigurno ne bez utjecaja najnovijeg američko-kineskog dijaloga, isti dan kada je Sullivan završavao svoj posjet Kini, 29. kolovoza, u svom podužem obraćanju novinarima ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izrekao je jednu rečenicu koja najbolje tumači i navedeni scenarij s kineskom „kočnicom“ na trgovinskoj suradnji s Moskvom. Kazao je slijedeće: „Zapad je odlučio da nam onemogući razvoj!“
Kako je ta rečenica izrečena tijekom Lavrovljevog govora o sve više destabilizirajućem stanju u i oko Ukrajine, ona ima itekako ozbiljan prizvuk jer ukazuje i na moguću rusku potpunu eskalaciju ukrajinskog sukoba i izvan granica te zemlje. Štoviše, Lavrov je istom prilikom rekao kako Moskva pažljivo motri sve razgovore, ali i praktične poteze, koji se sada na zapadu vode na temu hoće li on ili ne dati Kijevu zeleno svjetlo za napade zapadnim suvremenim dalekometnim raketama (britanski Storm Shadow, francuski SCALP, američki ATACMS) na ruski matični teritorij. Pritom je rekao da Rusiji nije prihvatljiv lokalni (europski) nuklearni rat taktičkim naoružanjem u koji, kako kaže, svojim potezima oko ukrajinskog rata Europu gura SAD, već da Moskva u takvom scenariju neće izuzeti Sjedinjene Države od nuklearnog rata strateškim raketama s obzirom da Rusija zna tko je „stariji brat“ kojeg na zapadu svi slušaju. Pritom je rekao: “Mi imamo vlastitu doktrinu, uključujući i doktrinu uporabe nuklearnog oružja, koja se, usput rečeno, sada razjašnjava.”
Govoreći da Treći svjetski rat ne može biti ograničen samo na Europu rekao je slijedeće: “Amerikanci jasno povezuju razgovore o Trećem svjetskom ratu kao o nečem što bi moglo – ne daj Bože, ako se ostvari – utjecati samo na Europu”. Dodao je kako se u Washingtonu „igraju vatrom kao mala djeca šibicama“, „što je vrlo opasna stvar za muškarce i žene europskih zemalja koje imaju nuklearno oružje“.
Ovdje bih dodao kako navedene promjene u ruskoj nuklearnoj doktrini idu u smjeru snižavanja praga mogućeg početka uporabe te najrazornije vrste oružja masovnog uništenja koje svijet poznaje. Ne isključujem da se tu radi upravo i o sprječavanju gospodarskog razvoja Ruske Federacije od strane njenih suparnika ili neprijatelja – o čemu je Lavrov istom prigodom kazao.
Također je naveo kako ovo gledište dobro ilustrira “američki mentalitet vlasnika, koji sjedi s druge strane i uvjeren je u svoju sigurnost i da će ne samo Ukrajinci, nego i europljani raditi njegov prljavi posao i ginuti za njega”.
Resetiranje s Rusijom
Nakon ovakvih riječi nemoguće je zamisliti resetiranje američko-ruskih odnosa. Ali vjerovali ili ne, takve najave protekli su se tjedan čule čak i od utjecajnih američkih liberalnih medija (iako također s dozom vrlo male vjerojatnosti ali ipak). Međutim, od svih mi se ipak najviše svidio tekst Michaela Cuencoa iz medija UnHerd od 29. kolovoza, u kojem između ostalog navodi:
„Kao što je pronicljivi John Mearsheimer objasnio 2022.: “Ako imate tri velike sile u svom svijetu — Kinu, Rusiju i Sjedinjene Države — a jedna od njih, recimo Kina, vam je jednaka, tada bi Sjedinjene Države bile mudre imati Rusiju na svojoj strani.” U konačnici, Sjedinjene Države moraju se pripremiti za izglede dugog resetiranja, a za to neće biti dovoljno jednostavno pritisnuti sjajni gumb, kao što se Hillary Clinton jednom nadala učiniti, ili otići u Kremlj i rukovati se s Putinom, kao Nixon i Mao u svoje vrijeme. Činjenica je da, …za razliku od 1972. godine, … , danas su Putinova Rusija i Kina druga Xija ušle u takozvano “partnerstvo bez granica”. Najavljeno je na sastanku početkom 2022. I baš kao što Bidenova administracija pokušava prikazati trenutnu geopolitičku situaciju kao sukob između demokracije i despotizma, Putin i Xi su svoj odnos nazvali bedemom protiv liberalne hegemonije Zapada. Tek sada će Amerikanci morati odustati od liberalnog lukavstva, čija se naivnost nedavno posramila. Rusija će sigurno preživjeti kao svjetska civilizacija sama po sebi i treba je tretirati kao takvu – čak i ako to znači pomiriti se s njenim povijesno neliberalnim oblicima moći. Uostalom, pitanje sljedećih pola stoljeća neće biti hoće li američke političke norme trijumfirati diljem planeta, nego hoće li sama Amerika preživjeti nadolazeću eru rivalstva supersila. I u ovoj utrci vrijednosti moraju biti zamijenjene interesima, a kratkovidni idealizam – trezvenim i hladnokrvnim realizmom.
Washington će trebati saveznike u borbi protiv Kine pa i resetiranje s Rusijom. On smatra da bi to bolje napravila Kammala Harris nego Trump, jer je i Nixon prije resetiranja s Kinom bio jastreb Hladnog rata. U vrijeme velikih napetosti između Rusije i Zapada, takve se projekcije mogu činiti fantastičnima. No dogodile su se čudnije stvari: tranzicija Kine od najfanatičnije antiameričke sile do partnera Washingtona bila je Nixonov veliki podvig, a sljedeći predsjednik može početi činiti isto s Rusijom – smatra američki autor.
Kratak zaključak na ovu temu
Ova sluđena situacija, američkog pokušaja resetiranja s Kinom (ili obratno) ili pak američkog s Rusijom, govori u prilog mojoj davnoj konstataciji iznijetoj u jednoj od analiza puno prije izbijanja ukrajinskog rata: da je ravnoteža triju globalnih geopolitičkih sila ključna za stabilnost svijeta. Jednako kao što je tronožac najstabilnija struktura, tako je to u geopolitici trokut SAD–Kina-Rusija koji jedini jamči globalnu stabilnost. Bilo kakav pokušaj izdizanja jedne sile automatski bi doveo do zbližavanja dviju drugih (ovo drugo je upravo sada slučajs Kinom i Rusiijom) i time spriječilo nečiju hegemoniju ali i međusobne ratove jer bi ravnoteža snaga uvijek postojala.
Čini mi se kako će ova formula prije ili kasnije biti prihvaćena od strane onih koji unutar triju trima globalnih velesila donose ključne odluke. Prije svega tu mislim na SAD.
Ali čak i da SAD i Kina resetiraju odnose na uštrb Rusije, ova bi sigurno bila spremna za igru na sve ili ništa. Nuklearno oružje, kako god negativno bilo s obzirom na svoju destruktivnu moć, ono je koje i najbolje jamči da do globalne kataklizme neće doći.
Barem je tako bilo donedavno – dok je još bilo dovoljno mozga u glavama onih koji donose ključne odluke.
Gotovo je, Kinezi su ‘odmaglili’: Studija kaže da dominiraju s 90 posto ključnih tehnologija
