Trump je još prije devet mjeseci ponovio svoje stare tvrdnje iz predizborne kampanje ali i od puno ranije, kako je završilo doba američkog rušenja režima u drugim državama, oblikovanje drugih nacija kroz njihovu prisilnu demokratizaciju i sl., da bi na kraju, u svom drugom mandatu, postao američki predsjednik koji je u prvoj godini vladavine pokrenuo najviše ratova – šest (!): dva puta Iran, Venezuela, vojni udari po Nigeriji, Somaliji, Jemenu, dok slična sudbina prijeti i Kubi i tko zna komu sve ne. Sjetimo se i koliko je Trump želio Nobelovu nagradu za mir predstavljajući se „predsjednikom mira“. Pa što je to onda dovelo do Trumpove neviđene transformacije
Počelo je ono što se desetljećima najavljivalo kao „majka svih bitaka“: američko-izraelsko-iranski rat! Hoće li to na kraju tako uistinu i biti ovisit će o njegovom intenzitetu, razmjerima prelijevanja u širu regiju, uključivanju drugih vanjskih igrača, a najviše o duljini trajanja sukoba koji je počeo 28. veljače
Visokorizični potez predsjednika Donalda Trumpa, koji je, prema mom mišljenju, na kraju popustio pred upornim zahtjevima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da dvije zemlje zajedno krenu u završni obračun s režimom u Teheranu s ciljem trajne eliminacije iranske ugroze po izraelsku opstojnost i uspostave nove regionalne ravnoteže – sada već bez Irana kao jednog od njezinih ključnih čimbenika. Kažem visokorizična, jer su i Izrael i Iran puno „otporniji na metke“ odnosno puno spremniji na bolne žrtve nego li je to SAD, u kojem se oko svakog ubijenog američkog vojnika pravi prava drama, traže uzroci pogibije ili pak identificiranje krivaca, postavljaju pitanja jesu li takvi rizici vrijedni američkih nacionalnih interesa i sl. – naravno, sve u sklopu trajnih i oštrih unutarnjih političkih borbi.
Također sam uvjeren, što se moglo iščitati iz Trumpovih izjava, kao i izjava njegovih najbližih suradnika (državni tajnik Marco Rubio, ministar obrane Pete Hegseth), kako za odluku o napadu na Iran američka administracija uopće nije imala jasno definirani povod, ali isto tako niti cilj tj. rezultat koji se njime želi postići. Tako su njihove izjave o tome nerijetko bivale i potpuno kontradiktorne te se kretale od onih tipa kako je rat pokrenut radi sprječavanja razvoja iranskog nuklearnog programa (usprkos Trumpovih hvalisanja nakon u lipnju prošle godine završenog 12-dnevnog izraelsko-iranskog rata i američkog noćnog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja kako je ta opasnost sada trajno uklonjena i da će Iranu trebati godine pa i desetljeća da se od svega toga oporavi); potom se pozornost prebacivala na razvoj iranskih dalekometnih raketa kao ugrozu po Izrael i američke baze i interese u regiji), da bi potom postale i ugroza po sam SAD navodnom mogućnošću da Teheran dronovima napadne zapadnu obalu SAD-a i td. i td.
Ali najveći pomak u Trumpovom stavu i disonanca koju je to proizvelo među njegovim suradnicima bilo je završno tumačenje kako je cilj vojne operacije ipak rušenje režima u Teheranu. Koliko je sve to skupa izgledalo kaotično najbolje govori i prošlotjedna izjava Marca Rubia u razgovoru s novinarima u hodniku State Departmenta rekao kako je Bijela kuća imala informacije da će Izrael samostalno izvesti napad na Teheran pa je SAD zato odmah uskočio i izvršio napad kako bi spriječio da Iran vojno udari po Izraelu.
Trump pozvao Japan da pošalje brodove prema Iranu: Stigao hladan tuš iz Tokija
Trumpova neviđena transformacija
Naime, Sjedinjene Države pod Trumpovim vodstvom prethodno su postojano tvrdile da im napadom na Iran neće biti svrha uklanjanje postojećeg režima, već sprječavanje njegove destruktivne uloge u sigurnosnoj arhitekturi regije i Izraela. Trump je još prije devet mjeseci ponovio svoje stare tvrdnje iz predizborne kampanje ali i od puno ranije, kako je završilo doba američkog rušenja režima u drugim državama, oblikovanje drugih nacija kroz njihovu prisilnu demokratizaciju i sl., da bi na kraju, u svom drugom mandatu, postao američki predsjednik koji je u prvoj godini vladavine pokrenuo najviše ratova – šest (!): dva puta Iran, Venezuela, vojni udari po Nigeriji, Somaliji, Jemenu, dok slična sudbina prijeti i Kubi i tko zna komu sve ne. Sjetimo se i koliko je Trump želio Nobelovu nagradu za mir predstavljajući se „predsjednikom mira“.
Naravno, ova iznenadna, zapravo neviđena transformacija i potpuni otklon od predizbornih obećanja, zbog je Trump već izgubio dio potpore svog biračkog tijeka – tzv. MAGA Amerikanaca, sigurno će biti predmet dubinskih stručnih analiza u budućnosti. Ali bez mogućnosti u pogrešku, već se sada može konstatirati kako je, iz nekog razloga, u njegovom timu definitivnu pobjedu odnijela manjinska neokonzervativna struja, čvrsto povezana sa židovskim lobijem u SAD-u, i da sada Trumpovim potezima plješću najviše njezini istaknuti predstavnici poput senatora Lindseya Grahama, ili pak nekadašnjeg Trumpovog bliskog suradnika a potom zakletog neprijatelja iz doba uoči i tijekom njegove predizborne kampanje Johna Boltona. Istodobno se demokratski kongresnici ali i manji dio republikanskih protivi američkom napadu na Iran.
Naime, najnovija anketa, koju je proveo, inače Trumpu i republikancima blizak medij Fox News, na to najbolje i ukazuje. Samo 29% Amerikanaca smatra kako je napadom na Iran Bijela kuća osigurala sigurnost SAD-a. Sigurno ne bez razloga! Kako rastu američke žrtve, pokrenuti bijeg američkih državljana s Bliskog istoka u SAD (njih preko 17 000 do pisanja ovog teksta što je nezabilježeno u povijesti, a slučajno, tekst pišem na 80. godišnjicu (5. ožujka) čuvenog Churchillovog govora u Fultonu o anglosaksonskoj nužnosti suprotstavljanja SSSR-u kao „carstvu zla“ što je označilo i formalni početak hladnog rata), ali i sve neugodnijih vijesti američkih medija (poput New York Timesa) o iranskim udarima na američke vojne baze u regiji i uništenje desetak skupih radarskih sustava, ili pak o dosadašnjoj cijeni vojne kampanje koja iznosi najmanje 5 milijardi dolara, mogućim problemima s nedostatcima protuzračnih sustava i raketa u slučaju nastavka dosadašnjeg intenziteta iranskih napada i sl. – sve navedeno sigurno čini svoje. Spomenuti medij NYT, četiri dana nakon početka napada na Iran pisao je, a svoje tvrdnje potkrijepio i satelitskim snimcima, o uništenju američkih radara i radarske stanice vrijedne milijardu dolara (sve to većinom jeftinim iranskim dronovima kojih ovaj ima golemi broj).
Zanimljivo je spomenuti prvotnu slavodobitnu izjavu ministra rata Petea Hegsetha: „Pobjeđujemo u Iranu. Danju i noću provodimo kontinuirane napade na iranske raketne sustave. Kad Iranci pogledaju gore, vidjet će samo naše zračne snage i izraelske zračne snage. Mi smo nepokolebljiva demonstracija američke moći i nastavit ćemo napadati naše zacrtane ciljeve.“ Govorio je o potpunom slamanju Irana, o nepostojanju njegove zračne i pomorske flote, o nastavku udaranja po Iranu „kao po već ležećem protivniku“ i sl. Međutim, 4. ožujka je ipak bio primoran priznati, zajedno s načelnikom Združenog stožera Danom Kaneom, da iranski Shahedi (dronovi) predstavljaju veći problem nego što se prvotno očekivalo jer lete “nisko i sporo” te mogu “bolje izbjegavati protuzračnu obranu”.
Paralelno s time rasli su strah i nezadovoljstvo američkih arapskih partnera iz Perzijskog zaljeva (Saudijska Arabija, Katar, UAE, Kuvajt) kako SAD ne pridaje dovoljno pozornosti njihovoj protuzračnoj obrani zbog primarne fokusiranosti na zaštitu Izraela. Naime, Iran, osim američkih objekata u tim zemljama, uništava i njihovu energetsku infrastrukturu napadima na katarska LNG postrojenja (Katar je najveći proizvođač ukapljenog plina na svijetu, a samo nekoliko dana nakon početka rata bio je primoran je objaviti o prekidu proizvodnje bez naznake kada će biti pokrenuta), na najveću saudijsku rafineriju u vlasništvu Saudi Aramca koja je zbog oštećenja također zatvorena).
Ali još gore ne samo po američke interese, već i one europske (Europa najvećim dijelom sada ovisi o energentima s Bliskog istoka) pa i čitavog svijeta je odluka Teherana o potpunom zatvaranju Hormuškog tjesnaca za tankere, trgovačke i vojne brodove njemu neprijateljskih zemalja. Kako na dan pisanja ovog teksta piše britanski Financial Time, 12 puta je povećana cijena osiguranja brodova neovisno o Trumpovom obećanju vojnog eskorta svakog tankera koji tamo prolazi, a najveći danski i svjetski brodarski prijevoznik MAERSK kao i najveći njemački prijevoznik već su potpuno obustavili prijevoz kroz Perzijski zaljev odnosno Hormuz što je posebno kritično po energentima žednu Europu, što uključuje i Veliku Britaniju gdje su cijene benzina vrtoglavo skočile već prvih dana rata.
Blic analiza Zorana Metera: Trump Indiji odobrio uvoz ruske nafte; EU-u prijeti energetski šok; rast cijene ruske nafte
Vojno stanje
U jednoj od svojih nedavnih analiza pisao sam o nužnosti Trumpovog pokretanja novog „malog pobjedonosnog rata“ s ciljem odvlačenja pozornosti američkih građana od sve neugodnijih tema na unutarnjoj sceni, poput onih vezanih s aferom Epstein, ili sve nepopularnijih aktivnosti ICE-a u borbi protiv ilegalne migracije u velikim američkim gradovima. Međutim, koliko je baš odabir Irana u takvu svrhu bio racionalan s obzirom kako intenzitet napada i popratna politička retorika iz Washingtona i Tel Aviva Teheranu po prvi put zapravo daje mogućnost za vojne odgovore bez bilo kakvih političkih ili moralnih zadrški – što upravo i demonstrira?
Sam Iran trpi golema razaranja, prije svega njegov glavni grad Teheran gotovo u režimu „non-stop“. Više nema nedodirljivih meta, a gađa se gotovo sve: od vojne infrastrukture, preko državnih i gradskih institucija, sportskih objekata poput teheranskog stadiona i td. Iranski državni vrh, na dan pisanja ovog teksta, potvrđuje pogibiju preko 1200 iranskih građana, što znali da bi taj broj mogao biti i znatno veći.
Međutim, ovakva dinamika američko-izraelskih napada nije moguća u beskonačnost – i po pitanju financijskih, kao i materijalni resursa – i na to iranske vlasti od početka najviše računaju. Dalekometne rakete koje se ispaljuju iz brodova i razorne bombe iz teških bombardera se brzo iscrpljuju, pa će ih uskoro morati zamijeniti letovi starijih modela zrakoplova na iranskom nebu. Naravno, to će se događati u uvjetima sada već potpuno osakaćene iranske protuzračne obrane (radara i proturaketa) za presretanje i obaranje sofisticiranih dalekometnih raketa poput Tomahawka ili zrakoplova F-35. Ali kada nebom počnu letjeti stariji zrakoplovi tipa F-15 i 16, na njih mogu djelovati i obična sredstva protuzračne obrane kojih Iran ima jako puno, baš kako je to bilo i u slučaju ukrajinskog ratovanja protiv ruskih zrakoplova iz tzv. frontovske avijacije koji moraju djelovati s manjih visina na bi bili učinkoviti, poglavito ako dođe do kopnene operacije.
Ali Amerika to ni u kom slučaju ne namjerava učiniti svojim invazijskim snagama poučena negativnom iračkom i afganistanskom kampanjom ali i zbog unutarnjih političkih prilika. Tada bi potpora Amerikanaca Trumpovoj avanturi s Iranom gotovo istog trena presušila.
Sto godina pohlepe: Zašto Iran nikad nije smio biti slobodan; kartel Sedam sestara
Nužna je kopnena operacija
Međutim, ono što Bijela kuća nedvojbeno želi, iako to, naravno, izrijekom ne kaže – je uvlačenje arapskih zemalja Zaljeva u rat protiv Irana. Ali isto tako i specijalnim operacijama CIA-e i izraelskog Mossada u angažiranju iračkih Kurda za prebacivanje sukoba u susjedni Iranski Kurdistan – iako je medijske vijesti o tome koje su stigle od CNN-a ali i pojedinih izraelskih medija (i24News od 4. ožujka) opovrgnuo ministar rata Pete Hegseth.
Osobno ipak vjerujem u ta nastojanja, jer se to uklapa u sliku tražene unutarnje destabilizacije Irana po etničkom principu. Ne samo kroz poticanje ionako prisutnih separatističkih težnji kod iranskih Kurda na sjeverozapadu zemlje (iako puno manje nego su izražene u Iraku ili Siriji i Turskoj) kojih ima oko 5,5 milijuna, već i Beludža na jugu Irana koji su dio istoimene šire etničke zajednice koja obuhvaća i susjedne teritorije Pakistana i Afganistana (u Iranu čine oko 2% od ukupnog stanovništva).
Također vrijedi istaknuti i 15-milijunsku azersku etničku zajednicu na sjeveru zemlje na koju pretenzije nedvojbeno ima i matični Azerbajdžan iako su separatističke težnje te zajednice vjerojatno najmanje u odnosu na dvije prethodno spomenute. Sve te etničke grupe već veliki broj stoljeća čine žive na teritoriju čuvenog Perzijskog carstva i suvremenog Irana kao njegovog neposrednog slijednika (riječ je zapravo samo o promjeni imena).
Upravo na dan pisanja ovoga teksta stigla je vijest o iranskom napadu dronom na zračnu luku u azerbajdžanskoj regiji Nahčivan, a službeni je Baku kroz objavu svog Ministarstva obrane već priopćio kako taj napad neće ostati bez odgovora. Iranski državni vrh je opovrgnuo svoju umiješanost u napad, već za to optužuje izraelske specijalne operacije u regiji kojima je cilj potaknuti iranske susjede na rat protiv njega. Međutim, isto tako nije tajna da se Teheran već dugo protivi bliskim vezama Azerbajdžana sa SAD-om i Izraelom i da ga optužuje čak i za razmještaj izraelskih radara na svom teritoriju koji štete iranskoj sigurnosti. Ovo potonje pak opovrgava Baku iako ne i bliske političke odnose s Tel Avivom.
Sve ovo samo potvrđuje razorni potencijal pokrenutog rata. Za sada se arapske monarhije suzdržavaju od priključenja SAD-u i Izraelu u napadu na Iran ali pritom sve češće upozoravaju i na ubrzano približavanje prelaska Teherana njihovih „crvenih crta“ s obzirom kako i same trpe goleme financijske i poslovne štete koje će se već sada osjećati ne samo godinama, već i desetljećima: njihov izvoz energenata je zaustavljen, isto kao i civilni zračni prijevoz i turizam, goleme investicije u IT sektoru i umjetnoj inteligenciji (AI) , pa se zbog svega tog dnevne štete mjere u desecima milijunima dolara za svaku od zaljevskih monarhija.
Izrael bez kontrole, Iran pod pritiskom: Trump između čekića i nakovnja
Zašto arapske zemlje oklijevaju zaratiti s Iranom?
Ograničavajućih čimbenika za arapske monarhije ima puno, a evo tri najvažnija:
prvo, odgovor Irana može biti daleko jači od bilo kojeg njegovog napada do sada. Svi ključni naftni i plinski objekti u tim bi zemljama mogli bi biti brzo uništeni, što bi po njih bila strateška katastrofa;
drugo, vojne sposobnosti zaljevskih monarhija su ograničene, o ćemu dovoljno svjedoči poražavajuća višegodišnja kampanja koalicijskih snaga pod vodstvom Saudijske Arabije i UAE u njoj susjednom Jemenu protiv tamošnjih hutista – i to usprkos suvremenom naoružanju koje su dobivale od Sjedinjenih Država i europskih saveznika. Njihove rakete protuzračne obrane već su sada pri kraju, a zračne snage, koje su dostatno impresivne i tehnološki daleko superiornije zastarjelim iranskim vrlo bi brzo mogle iscrpiti svoje naoružanje. Te bi zemlje po Iran bile kudikamo lakša meta od Izraela – i to svi dobro znaju;
i treće, iranski regionalni proxyji, između ostalih i spomenuti hutisti koje nisu slomila ni američka, ni britanska, ni izraelska bombardiranja kada su, u sklopu svoje borbe protiv pokrenutog izraelskog rata u Pojasu Gaze otežavali brodski prolaz Crvenim i Arapskim morem, kao i oni u Iraku – vrlo vjerojatno bi pokrenuli rat protiv Saudijske Arabije i svih monarhija koje bi joj se u tome pridružile.
Velika analiza Zorana Metera: Nova taktika EU-a: izgubljeni u vremenu i prostoru
Europa
Europa je regija koja bi, nakon Bliskog istoka najviše mogla patiti u slučaju potpune eskalacije rata i njegove dugotrajnosti. Osim što je energetski posve siromašna i ovisna o drugima (nakon raskida trgovinskih, prije svega energetskih veza s Rusijom nakon početka njene invazije na Ukrajinu potpuno je ovisna o bliskoistočnim energentima koji osim nafte uključuju i ukapljeni plin iako im ovaj potonji znatnim dijelom već stiže iz SAD-a ali to joj također ne daje sigurnost s obzirom na nepredvidljivost američkog ponašanja pod Trumpovom vladavinom), Europi prijeti i novi veliki migracijski val s Bliskog istoka kojeg bi ona teško izdržala u sadašnjim, po nju krajnje složenim sigurnosnim i gospodarskim prilikama.
SAD je već naredio povlačenje američkih sustava PRO Patriot iz Europe za pomoć snagama na Bliskom istoku, a povlači Patriote i iz Južne Koreje čime slabi zaštitu svojih europskih i azijskih saveznika.
Već nakon prvih dana američko-izraelskih napada na Iran došlo je do naglog porasta cijena nafte, kojom se počelo trgovati po cijeni većoj od 80 dolara po barelu, dok se prije napada ona kretala ispod 70 dolara. Cijena plina na europskoj burzi također je porasla za 200 dolara u jednom danu, dosegnuvši 700 dolara prvi put od siječnja 2023. zbog rata na Bliskom istoku.
Istovremeno, prema zapadnim medijima, cijene nafte mogle bi porasti na 150, pa čak i 200 dolara i više – čime prijeti Iran ako se rat nastavi.
Ali kao da i to nije dosta. Reagirajući na sadašnje stanje s opskrbom energentima u Europi u kontekstu ranije donijete odluke Bruxellesa da se EU u potpunosti odrekne ruskog plina do 2027. godine (što je s pozicije strateških odluka već sutra), ruski predsjednik Vladimir Putin je 4. ožujka rekao kako će predložiti vladi, da u razgovoru s ruskim energetskim tvrtkama istraži mogućnost trenutačnog prekida isporuke plina europskom tržištu, ne čekajući da to europske zemlje same učine za manje od deset mjeseci.
„Možda bi nam bilo povoljnije da odmah prestanemo opskrbljivati europsko tržište? Da se prebacimo na tržišta koja se otvaraju i tamo se učvrstimo? Ovdje nema ni političkog motiva. Ako će nam zatvoriti (ruski plin) za mjesec ili dva, ne bi li bilo bolje da to sami sada napravimo? Ali to nije odluka, samo razmišljam naglas. Naložit ću vladi da poradi na ovom pitanju s našim tvrtkama“, rekao je ruski čelnik.
AŽURIRANO: 17. dan rata: Trump zaprijetio NATO-u ‘vrlo lošom budućnošću’; u Francuskoj nestašica projektila za Rafale
Istodobno, Europa je na opasnom raskrižju i po pitanju svog vojnog angažiranja protiv Irana s obzirom na savezništvo sa SAD-om u okviru NATO-a. Mark Rutte, glavni tajnik istoga, prošli tjedan već odašilje signale koji idu u tom smjeru spominjući čuveni članak 5 Povelje Sjevernoatlantske organizacije, a na sličnom je tragu je i visoka povjerenica za vanjsku politiku EU-a Kaja Kallas. Ona protom podsjeća kako je Iran svojim dronovima pomagao Rusiji u agresiji na Ukrajinu, a na to isto je prošloga tjedna u Bundestagu podsjetio i njemački ministar obrane Boris Pistorius.
S druge strane američko-izraelskom ratu oštro se protivi Španjolska, čija je vlada čak zabranila Amerikancima korištenje zajedničkih vojnih baza na njenom teritoriju za njihove napade na Iran iako to SAD nije ni tražio. To je jako razljutilo Trumpa koji je čak najavio mogući prekid svih trgovinskih odnosa sa Španjolskom.
Španjolsku pak, u tom za sada verbalnom ratu podržao je francuski predsjednik Emmanuel Macron, pritom nazvavši američko-izraelski napad na Iran nezakonitim s točke gledišta međunarodnog prava.
Prošli se tjedan Španjolskoj pridružila i Italija sličnom izjavom premijerke Giorgie Meloni kako se njena zemlja neće pridružiti američkom ratu protiv Irana.
Istodobno je britanski premijer Keir Starmer nakon velikog Trumpovog pritiska bio primoran promijeniti svoju odluku i dozvoliti američkoj vojsci korištenje britanske baze na otoku Diego Garsia u Indijskom oceanu. Time je, pravno gledano, torpedirao potpisani sporazum o vraćanju suvereniteta nad tim otokom Mauriciusu uz zadržavanje britanskog najma nad vojnim bazom za godišnji iznos od 101 milijuna funti. Sporazum vrijedi 99 godina, a Trump ga je, nakon početne ravnodušnosti, naknadno oštro kritizirao. To je izazvalo nove potrese na britanskoj političkoj sceni, a mnogi se pitaju gura li Starmer sada Veliku Britaniju u Treći svjetski rat – kako je pitanje postavio tamošnji ugledni medij The Telegraph.
Sve ovo skupa ukazuje na nepostojanje čvrstog jedinstva europskih zemalja po pitanju rata s Iranom. U znatno većoj mjeri negoli je to bio i jest slučaj s ukrajinskim ratom.
Uopće se ne usudim prognozirati u kojem će smjeru oko toga ići Europska unija tj. kakav će na kraju zauzeti stav. Možda će kalkulirati i otezati s konačnim rješenjem, tim više što su njeni obrambeni kapaciteti ionako uvelike osiromašeni vojnim opskrbom i financiranjem Ukrajine čiji je rat još daleko od konačnog rješenja? Štoviše, planirani nastavak pregovora u trojnom formatu SAD-Rusija-Ukrajina, koji se početkom ožujka navodno trebao održati opet u Ženevi, odgođen je zbog američke zaokupljenosti Iranom iako su, prema mom mišljenju, uzrok možda i krajnje suprotstavljeni stavovi Moskve i Kijeva oko ključnih pitanja mogućeg sporazuma (teritorij, nuklearka Zaporižje i sigurnosna jamstva).
U svakom slučaju, Ukrajina je ona zemlja koja bi mogla snositi najteže posljedice rata s Iranom. Oružje, prije svega suvremeni proturaketni sustavi u dogledno vrijeme će joj biti nedostupni, na što jasno ukazuje i Trumpova prošlotjedna vrlo oštra primjedba koju je, naknadno, 4. ožujka, objavila i glasnogovornica Bijele kuće Caroline Leavitt:
„Nažalost, četiri godine smo u Bijeloj kući imali vrlo glupog i nesposobnog vođu koji je besplatno poklonio mnogo našeg najboljeg oružja dalekoj zemlji zvanoj Ukrajina. Američki predsjednik Donald Trump naglasio je kako je to bila nepromišljena odluka.“
Njenim bih riječima dodao kako je Trump prethodno Volodimira Zelenskog u svojoj objavi na Truth Socialu nazvao prevarantom. Evo dijela citata te objave: „Pospani Joe Biden proveo je sve svoje vrijeme i novac naše zemlje, DAJUĆI sve PT Barnumu (u SAD-u sinonim za prevaranta, op.ZM.) (Zelenskom!) iz Ukrajine – stotine milijardi dolara vrijedno – I, iako je toliko toga super visokokvalitetnog dao (BESPLATNO!), nije se potrudio da ga zamijeni….“
Trump bijesan na London nakon sporazuma o strateškom otoku u Indijskom oceanu: Sada se vidi zašto želimo Grenland
Prosudba
Zapravo, ključno pitanje koje će odrediti tijek i posljedice iranskog rata bit će zašto je Trump precijenio američke, a podcijenio iranske mogućnosti, i kako je to iskalkulirao svoju doktrinu „beskonačnih udara“ (do iscrpljivanja protivnika daljinskim napadima a ne kopnenim invazijama) umjesto dosadašnje uhodane post-hladnoratovske američke doktrine „beskonačnih ratova“?
Trump se definitivno zaletio (je li zbog straha od afere Epstein i moguće Mossadove ucjene kroz istu, ili pak nečeg drugog – više uopće nije bitno). Sve mu je teže pronaći adekvatan izlaz iz rata iako je vidljivo da to želi, jer se sad i Iran osokolio i postavlja i svoje uvjete. Trumpu prijeti ponavljanje Putinove greške uoči ruske invazije s podcjenjivanjem ukrajinskog otpora ali i odlučnosti zapada da snažno stane iza te zemlje. Tim više ako Rusija i Kina aktivno, a ne samo na razini politike i isporuka humanitarne pomoći pokrenu i jaču vojnu pomoć Iranu – onako kako to zapad čini u Ukrajini od početka ruske invazije.
U svakom slučaju, sve će najviše ovisiti o volji iranskog naroda za otporom pod svaku cijenu – slično kako je to učinio i ukrajinski. Kina i Rusija nedvojbeno mogu u iranskom, preuzeti američku ulogu u ukrajinskom ratu ako to budu željele. Za sada se čini kako više od toga žele primorati Trumpa na ustupke kada je riječ o njihovim globalnim interesima u zamjenu za veću pasivnost prema ratu u Iranu. Iako se ne može isključiti da su Moskva i Peking dovoljno iskoordinirali scenarij otpora s Teheranom još puno prije Trumpovog i Netanyahuovog napada koji se u tim metropolama itekako smatrao mogućim još davno prije njegovog početka. Uostalom, Teheran i ovih dana tvrdi kako nastavlja suradnju s Kinom i Rusijom – uključujući i vojnu, dok je Trump izjavio kako postoji mogućnost Putinovog pomaganja Iranu i da čini “ono isto što mi činimo u Ukrajini”.
Na dan pisanja ovog teksta pojedini američki mediji već navode kako bi rat mogao trajati i sto dana zbog čega, navodno, i pojedini Trumpovi bliski suradnici njemu sugeriraju da uskoro počne s proglašavanjem pobjede (Iran je definitivno porušen i gotovo obezglavljen, a za smjenu režima se mogu čekati neka nova vremena i okolnosti) i da se iz rata izvuče jer su rizici po sve strane u njega na ovaj ili onaj način uključene uistinu preveliki.
‘Epski bijes’ ili epski promašaj? Izlazak SAD-a iz rata s Iranom je neizbježan. Štete goleme, posljedice dugoročne
Isto kao i za one zemlje koji sve s velikom zebnjom sve ovo što se događa promatraju sa strane – pravilno shvaćajući veličinu opasnosti koja svijetu prijeti u slučaju potpune i nekontrolirane eskalacije.
