Iz faze pripreme za rat koja je pred krajem, u fazu uništenja
- Rusija je strana neposredno uključena u ukrajinski rat kojeg je sama pokrenula, ali ne na način da u njemu ratuje protiv zapada. Zato neće gledati prekriženih ruku na eventualne napade dalekometnim zapadnim oružjem po svom teritoriju kao na čin kojim se služe isključivo Ukrajinci
- Biden još uvijek uočava opasnost od neposrednog sukoba SAD-a s Rusijom, pa vodstvo u eskalaciji vješto prebacuje na europske saveznike
- S jedne strane u europskom teatru apsurda nastupaju sluđene elite koje više ne znaju što im je činiti i dokle mogu ići zapletene u golemu mrežu laži i licemjerja iz koje nema bezbolnog izlaska, a s druge – ošišane ovce, izmanipulirani građani koji čekaju početak glavne turističke sezone. Jedni da bi zaradili, a drugi da bi uživali na plažama i terasama kafića, opijeni životom koji to nije. I ono prvo i ovo drugo u tom teatru imaju nešto zajedničko: siguran put u propast.
Riječi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića iz njegovog govora uoči Dana državnosti o tome kako se Europa nalazi pred velikom i opasnom krizom, aludirajući na vrlo izvjesnu brzu eskalaciju ukrajinskog sukoba i njegovo moguće prelijevanje izvan granica te zemlje, izazvale su različite reakcije javnosti. Najčešće od strane njegovih tradicionalnih kritičara koji mu spotiču „ljubav prema Putinu“, ili pak njegove riječi svrstavaju u vokabular kojeg posljednjih tjedana intenzivno koristi mađarski premijer Viktor Orban, a od nedavno i srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je upozorio na ono isto što i Milanović.
Ali pritom je, za razliku od Milanovića koji je suzdržaniji jer je svjestan navedenih reakcija na svoje stavove o ukrajinskom ratu koje dolaze i iz političkog vrha zemlje a ne samo javnosti, u Srbiji svemoćni Vučić eksplicite spomenuo Treći svjetski rat kao vrlo izgledan. Pritom se pozvao upravo na Orbana, koji je, kako je kazao, puno upućeniji od njega, jer je Mađarska ipak članica EU-a i NATO saveza pa Orban sigurno zna puno više.
Upravo na dan pisanja ovoga teksta Viktor Orban se ponovo oglasio, kazavši kako se Europska unija ubrzano priprema za rat s Rusijom. Rekao je slijedeće: „Postoje tri faze: rasprava, priprema i uništenje. Sada završavamo raspravu i u fazi smo pripreme. Nekoliko smo centimetara od uništenja.“
Sudbonosna prekretnica
Ali budemo ipak jasni. Voljeli ili ne voljeli Milanovića (da ne spominjem preostali dvojac), Europa se uistinu nalazi na sudbonosnoj prekretnici.
Naime, iz nekog su razloga američke elite sada otvoreno ukrajinski rat proglasile i po sebe egzistencijalnim, a to su onda prihvatile i one europske. Rusija je pak to naznačila još na samom početku svoje invazije govoreći kako je na to bila primorana neprestanim širenjem NATO-a (Ukrajina je i u svoj ustav prethodno ugradila članstvo u NATO-u kao cilj kojemu teži) i njegovom sve većom infrastrukturom na svojim granicama što predstavlja egzistencijalnu ugrozu ne samo njenim nacionalnim interesima već i u smislu same državne opstojnosti.
A kako Zapad nije želio pokazivati interes za ruske strahove iz sfere strateške sigurnosti te je nastavljao sa strategijom širenja na istok ponavljajući kako to nikome ne predstavlja prijetnju, Rusija, prema navodima svog državnog vrha, više nije imala prostora za uzmak tj. dovedena je pred zid. I to usprkos signalima koje je godinama odašiljala ključnim zapadnim prijestolnicama u smislu da je baš Ukrajina ona „crvena crta“ nakon čijeg će prelaska biti primorana oštro reagirati.
Na kraju je i reagirala, a Zapad je na tu reakciju reagirao na način da ju je prozvao „ničim izazvanom ruskom agresijom na neovisnu susjednu zemlju koja samo želi zaštititi svoje pravo na demokraciju i samostalno donošenje odluka“ te odmah počeo s intenzivnim pomaganjem Ukrajini u njenoj borbi u svim sferama djelovanja.
Sada smo tu gdje jesmo. Pred ponorom pakla.
Međutim, za razliku od većine građana zapada koji ukrajinski rat ni u kom slučaju ne vide kao opasnost za svoju egzistenciju (životni opstanak), oni ruski upravo to vide, što Moskvi sada daje prednost u poduzimanju daljnjih eskalirajućih poteza. Iako se to možda tako ne čini jer je NATO onaj koji neprestano podiže razinu vojne pomoći Kijevu u kvantiteti i u kvaliteti i time, prema mišljenju Moskve eskalira situaciju i sve se dublje i sam uvlači u ratni sukob.
Rusi svoje navedeno mišljenje mogu zahvaliti, osim propagandi svog državnog vrha, i nespretnim i preuranjenim izjavama najviših američkih dužnosnika koji su vrlo brzo nakon početka ruske invazije i uočenih problema s kojima se ona suočila nakon početnih brzih uspjeha počeli govoriti o nanošenju strateškog poraza Rusiji i njenom dugoročnom izbacivanju iz geopolitičke igre na globalnoj pozornici. Nemali je broj i onih zapadnih analitičara i medija koji su otvoreno zagovarali i raspad Rusije (to se danas rjeđe spominje, za razliku od nanošenja „strateškog poraza“ koje je još uvijek „in“).
Maske su pale
Dakle, u tom važnom segmentu, homogenizaciji naroda uz sebe i svoju politiku – Vladimir Putin je sada u povoljnijoj poziciji u odnosu na lidere zapadnih država koji su od svojih građana najprije skrivali mogućnost opasne eskalacije ukrajinskog rata i zabavljali ih svim i svačim, samo ne opasnim ratom koji im kuca na vrata. Sve to u strahu da ne izazovu njihov bunt i da ih ovi ne pometu na izborima i tako poremete njihove strategije usmjerene na očuvanje svoje globalne dominacije (ili hegemonije) za što im je poraz Rusije u Ukrajini nužan preduvjet. Ako ne i faktični poraz, onda barem onakvo rješenje da ga takvim u javnosti mogu prikazati.
Zapadni političari svojim su građanima već više od dvije godine stvarali dojam kako ukrajinski sukob drže pod svojom kontrolom, da se radi o krizi koja će privremeno možda i smanjiti njihov standard i dovesti do određenih ekonomskih problema, ali će nakon toga uslijediti novo blagostanje, veće i od onog prije samoga rata.
Sada je najvažnije očuvati demokraciju od zlog Putina i pokazati mu da je zapadu očuvanje njegovih vrijednosti važnije od svega – bila je dugo glavna mantra zapadne politike prema ukrajinskom sukobu. Drugim riječima sve se svodilo na ideologiju tj. potrebu da se Putina zaustavi kako njegov uspjeh ne bi ohrabrio i druge svjetske despote da krenu njegovim putom i ugroze svjetsku demokraciju, a ne na to da bi ovaj svojim vojnim strojem mogao pokoriti Europu (što on niti može niti želi).
Na rusku vojnu ugrozu zapadu, uključujući i onu nuklearnu koja se u početku kod zapadnih vođa kratkotrajno i shvaćala ozbiljno, vrlo se brzo počelo odmahivati rukom, a život zapadnih ljudi mogao se nastaviti uobičajenim načinom.
Međutim, kako gore spomenuti gubitak globalne dominacije nikako ne može biti i egzistencijalni problem jer ne predstavlja životnu ugrozu, zapadni dužnosnici, toga svjesni, odjednom sinkronizirano počinju govoriti o nadolazećoj velikoj ruskoj prijetnji za sigurnost Europe i NATO saveza jer se Putin sada neće zaustaviti samo na Ukrajini. Taj je pomak počeo nakon propasti prošlogodišnje ukrajinske protuofenzive. Od tada se sve češće navodi kako je potrebno poduzimati još odlučnije poteze s ciljem onemogućavanja ruske pobjede, pri čemu se sve više govori i o mogućem slanju NATO-ovih instruktora (kao da oni već nisu tamo), a neke zemlje i o slanju svojih vojnih postrojbi, i drugim opasnim koracima o kojima više kasnije u tekstu.
Toj su novoj retorici u Europi ton zadavale istočne ili tzv. mlade članice NATO sveza, sasvim sigurno po američkim instrukcijama, a u međuvremenu su ga prihvatile i stare članice jer im drugo nije i preostalo. Njihove su elite u sve ovo ušle preduboko a da bi se više bilo čemu što dolazi iz Washingtona mogle ili željele suprotstaviti.
Ali postoji problem. Europljanima se ne gine na ukrajinskom frontu, na koji se sve češće primjenom grube sile moraju mobilizirati i sami Ukrajinci. Apsurdno je da mnogi ukrajinski mladići sada panično pokušavaju pobjeći od mobilizacije čak i sve opasnijim bijegom iz zemlje, dok bi europski građani trebali zauzeti njihovo mjesto za obranu njihove domovine ili, kako se sada sve više politički i medijski nameće kao teza – za obranu Europe u samoj Ukrajini.
Što je pošlo po zlu?
Povećanje apetita zapadnih stratega u smislu nanošenja strateškog poraza Rusiji bilo je posljedica ispravno uočenih zastarjelih metoda vođenja rata od strane Rusije čiji vojni vrh ranije nije mogao ili želio uočiti važnost pojave novih vojnih tehnologija u svijetu i suvremenih vrsta oružja poput dronova, satelitskog navođenja, ili pak uporabe suvremenih komunikacija i učinkovite interakcije među postrojbama na terenu. Očito je ruski državni vrh smatrao kako Rusija više neće voditi ratove punog opsega protiv bilo koga (prije svega Zapada), pogrešno procjenjujući globalnu geopolitičku sliku. Također je smatrao kako se nitko neće usuditi vojno napasti Rusiju kao nuklearnu supersilu.
Zbog toga je ruski vojni stroj, slično ruskoj klimi, ostao zamrznut u hladnoratovskom modelu ratovanja koji se oslanjao na veliko iskustvo iz borbi u Drugom svjetskom ratu i golemu važnost tenkova, topništva i zrakoplovstva (svega onoga što je Rusija imala i više nego dovoljno prije invazije na Ukrajinu).
Zbog toga su američki stratezi procijenili kako će zbog velike količine oružja koje je Zapad isporučio Ukrajini (taj je proces bio snažno prisutan i prije ruske invazije od kada je dodatno intenziviran) i uz veliku obavještajnu, navigacijsku i svaku drugu pomoć koja uključuje i najsuvremeniju satelitsku potporu visoko motivirana ukrajinska vojska uspjeti slomiti agresora bez potrebe za bilo kakvom eskalacijom.
Pritom su smatrali kako je rusko vodstvo u šoku, da je uplašeno i neodlučno, i da će prije ili kasnije pod teretom vojnih poraza i djelovanja nikad strožih sankcija uvedenih protiv bilo koje zemlje biti primorano potpisati mir prema zapadnim uvjetima. Ključna za taj scenarij trebala je biti dugo najavljivana i opsežno pripremana ukrajinska prošlogodišnja ljetna protuofenziva.
Međutim, kako je ona propala i iskrvarila na „zmajevim zubima“ čvrsto uspostavljene ruske obrane i kako je postalo jasno da su Rusi brže nego što se moglo očekivati (a slično je bilo i u Drugom svjetskom ratu pri napredovanju Wermachta u SSSR-u) ovladali novim tehnologijama i pokrenuli masovnu vojnu proizvodnju usprkos sankcijama pred kojima je Rusija pokazala neočekivano visoku otpornost – stiglo je bolno otrežnjenje i nervoza čije posljedice upravo gledamo.
Ukrajinska vojska je oslabljena i nakon velikih gubitaka u navedenoj protuofenzivi demoralizirana, što je trend koji traje do danas. Ruska vojska preuzela je inicijativu duž čitave bojišnice, a nedavno je otvorila i novu – uz granicu s Harkovskom regijom u namjeri uspostave tampon zone prema svojim pograničnim regijama Belgorod i Kursk koje su proteklih mjeseci izložene čestim ukrajinskim raketnim i diverzantskim napadima. Novom ofenzivom Moskva, kako službeno navodi, nema namjeru osvojiti obližnji milijunski grad Harkiv – svega 20-ak kilometara udaljen od crte bojišnice, ali želi rastegnuti ukrajinske snage i oslabiti ukrajinsku obranu na drugim važnim smjerovima, prije svega u regiji Donjeck.
Nova ruska ofenziva primorala je Kijev na prebacivanje novih svježih snaga u zonu vojnih operacija oko Harkiva. Navodno je riječ o oko 40 tisuća novih vojnika zbog čijeg je rasporeda ruska operacija značajno usporena i teško je vjerovati da će doći do novih značajnijih proboja ukoliko Moskve ne angažira puno veći broj vojnika i tehnike.
U tom smislu ne isključujem, jer je riječ o novopridošlim i dostatno velikim ukrajinskim pričuvnim snagama, da one pokrenu i novu protuofenzivu s ciljem protjerivanja ruskih postrojbi što bi, u slučaju uspjeha, zadalo neugodan udarac ruskom državnom vrhu. On za poraze ne zna još od jeseni 2022. godine kada su ruske snage protjerane upravo iz regije Harkiv, a onda se povukle i s desne obale južnog Dnjepra, uključujući i grad Herson.
Tijekom inicijative koju je ruska vojska preuzela na bojišnicama od kraja prošle godine, nedavno je zauzet i jedan od najvažnijih simbola ukrajinskih, krajnje mršavih rezultata lanjske ljetne protuofenzive – selo Rabotine, za čije je oslobođenje Kijev platio veliku cijenu u ljudstvu, a poglavito u zapadnoj tehnici. Na toj vojnoj inicijativi i uspjesima poput osvajanja važnog grada Avdiivke u veljači ove godine,
Putin žanje i sve vidljivije vanjskopolitičke uspjehe u zemljama Globalnog juga, prije svega u Aziji, Africi i na Bliskom istoku. Jedan od njih postaje vidljiv upravo sada s vjerojatnom propašću (što se tiče željenih rezultata) na zapadu dugo najavljivane mirovne konferencije u Švicarskoj o Ukrajini slijedećeg mjeseca.
Naime ruska diplomacija činila je sve napore da diskreditira tu konferenciju i u tome je očito uspjela. Svoj dolazak na istu otkazali su ključni državnici Globalnog juga poput Kine, Brazila ili Indije, uz stav da se o miru u Ukrajini ne može pregovarati bez Rusije koja nije niti pozvana. Istodobno su Kina i Brazil najavile svoju mirovnu konferenciju na koju će, kako kažu – biti pozvani i ruski i ukrajinski predstavnici.
Dakle, eventualni novi poraz Putinovih snaga u ofenzivi koju su sredinom svibnja pokrenule kod Harkiva definitivno bi poražavajuće utjecao na sada teškom mukom oporavljeni ugled Moskve u svijetu.
Svijetu – koji gleda i priznaje samo vojnu snagu koliko god važna bila i ona ekonomska i financijska.
„Kocka je bačena“
I Zapad i Rusija to jako dobro znaju. Upravo je zato ukrajinski rat sada i javno postao poligon za njihov vojni obračun, a u nešto drugo više nitko u svijetu i ne vjeruje. Ukrajina i Ukrajinci sada su važni samo kao geografsko bojno polje (da rat ne prelazi državnu granicu i ugrožava ostale zemlje) i utoliko što se za zapadne interese bore ukrajinski vojnici, dok sve ostalo on čini: financira tu zemlju koja je sada postala samo-neodrživa, isporučuje joj sve vrste naoružanja prazneći do opasnih razina i svoja skladišta, opskrbljuje ju najsofisticiranijim obavještajnim podacima, isporučuje joj sve veće količine električne energije zbog nedostatka vlastitih izvora uništenih u neprekidnim ruskim zračnim napadima i td., i td.
Drugim riječima, gore navedene floskule o privremenom poremećaju blagodati građana zapada tope se poput snijega na proljetnom suncu, a svima postaje jasno kako će posljedice odabira Zapada upravo ovakvog – dugoročnog smjera obračuna s Rusijom biti kudikamo veće i teže i po njega samog.
Dakle, zbog potpuno novih vojno-sigurnosnih okolnosti u Ukrajini od ove godine, i konačno su skinute sve maske. Zapadne vođe više nisu u mogućnosti skrivati goleme razmjere svog sudjelovanja u ovom ratu (osim vojnim postrojbama ali i to je samo pitanje vremena), a to više i ne čine.
Zbog toga se s početka ove analize navedene riječi predsjednika Zorana Milanovića i definitivno moraju shvatiti kao istinite (sviđalo se to komu ili ne) i interpretirati kao priznanje realnosti da se Europa (a onda i čitav svijet) našla pred samim pragom velikog rata s Rusijom.
Rata – kojeg Rusija, međutim, ne namjerava voditi konvencionalnim sredstvima, svjesna nesrazmijera veličine svojih vojnih snaga s onim združenog zapada. Neovisno o tome što brojni ruski analitičari danas ukazuju kako je ruska vojska sada, u ove gotovo dvije i pol godine sveobuhvatnog i velikog rata stekla veliku prednost u iskustvu ratovanja nad vojskama zapada. Čak i u pogledu brzine pokretanja vojne proizvodnje i isporukama potrebnog naoružanja i streljiva.
Naime, Moskva više niti na najvišim razinama ne skriva mogućnost primjene nuklearnog oružja, a to će, kako navodi, ovisiti isključivo o daljnjim potezima Zapada i njegove želje za daljnjom eskalacijom.
A kako Zapad smatra da je Rusija ona koja eskalira sukob svojom najnovijom ofenzivom oko Harkiva – jasno je kako su njihovi stavovi potpuno različiti i nepomirljivi i da će do opasne, do sada neviđene eskalacije najvjerojatnije doći. Na koji način i u kojem opsegu ostaje još nepoznato.
Poznato je samo da je Amerika zbog Ukrajine naizgled postala spremna žrtvovati čitavo svoje carstvo. Slično kako to čini i Rusija u kontekstu one Putinove da će Rusi, ako se međusobno uništimo, biti oni „koji će ući u raj“.
Dozvole Ukrajini da zapadnim oružjem gađa dubinu Rusije
Prošli se tjedan intenzivirala rasprava unutar zapadnih zemalja i međusobno, o tome, trebaju li one dozvoliti Kijevu da njihovo isporučeno oružje (prije svega ono raketno dalekometno) koristi za izvođenje napada na ruske vojne ciljeve u dubini teritorija međunarodno priznate Rusije (do sada su to omogućavali u odnosu na Krim i ostale jugoistočne ukrajinske regije okupirane nakon invazije u veljači 2022. godine).
U tom se smislu sve češće koriste i karte koje pokazuju udaljenost od ukrajinsko-ruske granice do ciljeva do kojih bio zapadne rakete trebale nanositi udare, od kojih su neke već i dovoljno blizu same Moskve. Neke od sličnih karata nedavno su korištene u američkom Kongresu od strane zagovornika davanja „zelenog svjetla“ Kijevu, a javno ih je prošli tjedan pokazivao i francuski predsjednik Emmanuel Macron na zajedničkoj medijskoj konferenciji s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom u Berlinu.
Kako god bilo, spomenute bi karte trebale uplašiti Moskvu i primorati ju na uzmak prije negoli bude kasno – intencija je ključnih zapadnih vođa koji „plešu po rubu“ uoči američkih predsjedničkih izbora i izbora za Europski parlament.
Ali i ne samo te karte. Naime, u vrijeme pisanja ovog teksta održan je sastanak ministara vanjskih poslova članica NATO saveza u Pragu. Iako to još nije odluka samoga saveza, mnoge od zemalja članica dale su dozvolu Kijevu za korištenje njihovog oružja u navedene svrhe. Ovdje se svakako moraju uračunati i najavljene isporuke Nizozemske i Danske višenamjenskih lovačkih zrakoplova F-16AM koji bi također mogli nanositi udare po Rusiji dalekometnim raketama.
Pritom se te zemlje sve redom „pokrivaju“ pravnim tumačenjima da bi se u ovome radilo o ukrajinskim obrambenim potezima s ciljem odvraćanja ruske agresije, a ne o napadačkim akcijama s ciljem zauzimanja ruskih teritorija.
Problem je, međutim, što za Moskvu takva tumačenja neće imati preveliku važnost. Ona je strana neposredno uključena u rat kojeg je sama pokrenula, ali ne na način da u njemu ratuje protiv zapada. Zato sigurno neće gledati prekriženih ruku na napade dalekometnim zapadnim oružjem po svom teritoriju kao na čin kojim se služi isključivo Ukrajina.
Ali najprije bih naveo o kojim se to zemljama NATO saveza koje su dale dozvolu Kijevu do sada radi, a kako ih nabraja američki The New York Times: Kanada, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Danska, Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, i SAD djelomično (Biden je dozvolio napade samo američkim raketama HIMERS (dometa do 70 km), a ne i dalekometnim raketama ATACMS dometa do 300 km, i to isključivo po susjednim ruskim regijama (Belgorod, Kursk, Brjansk) uz granicu s harkovskom regijom s ciljem obrane tog grada od ruske ofenzive).
Prošlog je tjedna medij Politico objavio da je Washington Kijevu dao dozvolu za korištenje proturaketnih sustava Patriot za obaranje ciljeva u zračnom prostoru Rusije ukoliko se ovi koriste za napade na ukrajinski teritorij (što je navodno obrambena svrha, ali kako znati koji će se koristiti za napad a koji samo lete u ruskom zračnom prostoru ako je primjerice riječ o zrakoplovima).
Talijanska vlada se pak, poput one mađarske i slovačke oštro protivi davanju takve dozvole za isporučeno talijansko oružje, a sve ovo što se sada događa na zapadu naziva opasnim eskaliranjem sukoba u čemu Rim ne želi sudjelovati. Stavu Italije pridružuju se i Španjolska i Belgija, dok ostale zemlje EU-a za sada mudro šute. Vidjet ćemo do kada.
Iz uvjetno rečeno opreznijeg stava Washingtona vidljivo je kako Biden još uvijek uočava opasnost od neposrednog sukoba SAD-a s Rusijom, i da vodstvo u eskalaciji vješto prebacuje na ključne europske saveznike.
Prije desetak dana Putin je kazao kako će eventualna raketiranja ciljeva na tlu „stare“ Rusije („novom“ Rusijom Moskva sada obično naziva anketirane ukrajinske teritorije) dovesti do nužnog ruskog odgovora prema onima koji Kijevu napade dozvoljavaju, pri čemu je dodao kako bi europske zemlje morale biti svjesne da su „male i gusto naseljene“. Zaključak o tome što je time želio reći nije teško izvući.
Osim toga ruski je vođa kazao kako je Rusiji jasno da suvremenim i sofisticiranim zapadnim raketnim i proturaketnim sustavima upravljaju NATO-ovi vojnici iz zemalja koje su Ukrajini to oružje isporučili, pri čemu i uz pomoć zapadnih satelitskih komunikacija za određivanje ciljeva i navođenje do istih.
Pojedini ruski analitičari ovih dana na državnim televizijskim programima navode kako je došlo vrijeme da Zapad konačno shvati da „Rusi nisu idioti“ i da oni dobro znaju kako stoje stvari i tko na zapadu u svemu ovome vuče konce.
Ključni izbori za europsku budućnost
Trump na sudu proglašen krivim
A ondje gdje se ti konci nedvojbeno vuku radikalno se usložnjavaju unutarnje političke borbe nevezano uz ukrajinski sukob. Tako je prošli tjedan bivši američki predsjednik Donald Trump na građanskom sudu u New Yorku proglašen krivim za krivotvorenje dokumenata u procesu oko porno zvijezde Stormy Daniels. Prijeti mu zatvorska kazna, ali još ima pravo žalbe, a konačna tj. pravomoćna presuda nakon nje i vjerojatnog protuodgovora tužiteljstva očekuje se nekoliko dana prije sredine srpnja, kada se održava glavni kongres Republikanske stranke na kojem bi Trump i službeno trebao biti proglašen njezinim predsjedničkim kandidatom. Ako prije toga ne završi u zatvoru.
Dakle, politički cirkus se nastavlja, a već ga mnogi u Americi takvim i vide. Naime, usprkos svim problemima s domaćim pravosuđem Trumpova popularnost u odnosu na Bidena neprestano raste pa je tako bilo i nakon navedene presude, kao što raste i njihova međusobna krajnje oštra i neprijateljska retorika. Istodobno, Trump je opet od Bidena preuzeo vodstvo i po pitanju količine primanja financijskih sredstava za svoju kampanju od sponzora. Ovdje naglašavam kako u Americi u svemu uvijek morate pratiti trag novca. Tako i (prije svega) u politici. Jer novac bježi od gubitnika.
Prosudba
Svijet ubrzano ulazi u duboku krizu, čemu svjedoče i dramatična zbivanja na Bliskom istoku o kojima, kao i onima na Dalekom istoku gdje dramatično raste napetost u zoni Južnog kineskog mora ovog puta nije bilo riječi. Od tragične pogibije iranskog predsjednika Ebrahima Raisija, preko učestalih napada jemenskih hutista iza kojih stoji Iran na američke dronove i vojne i trgovačke brodove u Crvenom i Arapskom moru zbog kojih je potpuno poremećen pomorski promet Sueskim kanalom te u mnogomu preusmjeren na puno duži put oko juga Afrike, do brutalne izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze kojoj se ne vidi kraja i zbog koje su pojedine europske zemlje učinile presedan i prošli tjedan službeno priznale Palestinu kao suverenu državu (Irska, Španjolska i Norveška).
Ali za nas jer ipak najvažnije ono što se događa u Europi. A tamo se ne događa ništa drugo doli potpuni europski teatar apsurda. Onaj isti koji je u povijesti 20. stoljeća ovaj kontinent čak dva puta doveo do apokalipse odnosno tragedija neviđenih razmjera – kroz Prvi i Drugi svjetski rat.
Povijest nas u Europi ništa naučila nije pa je vjerojatno došlo vrijeme i za novu kataklizmičku lekciju. Ali ako do nje dođe, ona će sigurno biti i posljednja (ali to nas ne može tješiti jer nas nakon nje ionako više nizašto ne bi bilo briga). Bio bi to potpuni ljudski debakl u svakom segmentu – istinski Armagedon.
Tjedna analiza Zorana Metera: Rusi će udariti na američke baze u Europi? Europski rat kao uvod u svjetski
S jedne strane u europskom teatru apsurda nastupaju sluđene elite koje više ne znaju što im je činiti i dokle mogu ići zapletene u golemu mrežu laži i licemjerja iz koje nema bezbolnog izlaska, a s druge – ošišane ovce, izmanipulirani građani koji čekaju početak glavne turističke sezone. Jedni da bi zaradili, a drugi da bi uživali na plažama, terasama kafića i noćnih barova, opijeni životom koji to nije.
I ono prvo i ovo drugo u tom teatru imaju nešto zajedničko: predstavljaju siguran put u propast.
