Hrvatska je i velika žrtva zapadnih geopolitičkih strategija koje se odnose na Srbiju, koju se pod svaku cijenu želi uključiti u euroatlantske organizacije i izvući iz sfere ruskog utjecaja. U tu se svrhu Beogradu toleriralo previše protuhrvatske histerije, a od državne politike u Zagrebu tražilo previše toga što je gazilo hrvatski ponos – gotovo nacionalni identitet: od sfere, blago rečeno „čudnih“ tumačenja moderne povijesti na našim prostorima uključujući i one u Domovinskom ratu od strane hrvatskih mainstream povjesničara i politologa, preko obrazovanja, jezika, do kulture i medija
Dinamika, opseg i dubina kojom se odvijaju politički događaji u svijetu je zapanjujuća! Ali ne samo to! Sadržaj događaja i pokrenutih procesa je tako osjetljiv i dalekosežan da više ništa sa sigurnošću ne može biti isključeno, niti glavni protagonisti ove globalne geopolitičke borbe bez presedana koja je u punom jeku znaju čime će sve ovo na kraju rezultirati.
Činjenica je da se ključne odluke strateškog karaktera (što je donedavno bilo nezamislivo) zbog svega toga sada donose ad hoc, prilagođavajući se okolnostima, bez mogućnosti prethodne provedbe sveobuhvatnih stručnih analiza uzroka, sadašnjega stanja i očekivanih i(li) mogućih posljedica – ne samo onih dugoročnih, već i srednjoročnih (po nekim pitanjima čak i kratkoročnih) – što je zastrašujuće.
Ta činjenica o nužnosti donošenja važnih odluka na brzinu (vrijedi gotovo za sve zemlje svijeta jer pokrenuti procesi su globalni) predmnijeva i nužnost postojanja ozbiljnih, visokoprofesionalnih, sposobnih političara na svim ključnim razinama izvršne vlasti (prije svega onim državničkim), kao i savjetničkih uloga. Jer, u suprotnom, mogućnost da u opisnim okolnostima državu vode diletanti, oportunisti bez mogućnosti kritičkog sagledavanja stvari, samoljupci, karijeristi i materijalisti koji gledaju samo svoj džep – djeluje i jest zastrašujuća. Jer takvi nisu u stanju predvidjeti ni što će se dogoditi sutra, a kamoli donositi strateške odluke dalekosežnog, pa i sudbonosnog karaktera za čitave narode i države.
Dakle, i Europa i svijet su iz strateške upravljivosti i predvidljivosti, odnosno političke kontrole ključnih procesa – ušli u doba strateške neupravljivosti i neizvjesnosti, odnosno (geo)političke nestabilnosti. U slučaju Europe rekao bih čak i geopolitičke tuposti pa i samo-destruktivnih poteza (o čemu više kasnije u tekstu).
Oštro upozorenje iz Moskve ovom EU čelniku: U pitanju je sudbina milijuna, život i smrt ljudi u Europi
Ništa nije nemoguće
Slijedom svega rečenog ne mogu biti isključeni niti međusobni vojni sukobi ključnih globalnih i regionalnih antagonista koji ionako već dugo plešu na rubu ponora (SAD (Zapad)-Rusija, SAD-Kina, Izrael-Iran, Indija-Pakistan, …).
Međutim, i u ovako sluđenom svijetu gdje više ništa nije nemoguće – ne mogu se potpuno isključiti niti neki novi oblici njihove suradnje – prije svega trgovinske, koliko god tako nešto u ovome trenutku (s pravom) bilo u sferi znanstvene fantastike. Jer elite sigurno žele ne samo preživjeti u doslovnom smislu te riječi, već i sačuvati mogućnost za osiguranje svog blagostanja u budućnosti.
Uostalom, nije li sve ovo, što se danas u svijetu događa i uzima zdravo za gotovo, do ne tako davno bilo u sferi znanstvene fantastike? Nije li još prije svega desetak godina – prije početka ukrajinske krize 2014., ili možda nešto ranije, s revolucijama „Arapskog proljeća“ (2010-2011.) i njegovih razornih posljedica po Bliski istok ali i šire (migrantska kriza pokrenuta valovima izbjeglica na europsko kopno) – svijet bio uljuljkan u spokoj gotovo službeno proglašenog „kraja povijesti“, u kojoj više nitko i ništa ne može poremetiti „uspostavljeni sklad“?
Nisu li vanjskopolitičke vijesti redovito zauzimale nekoliko redaka dnevnih novina ili portala? Uglavnom su se odnosile na nekakve političke i državničke posjete ovih ili onih čelnika, sastanke ovih ili onih međunarodnih foruma i organizacija, potpisivanje pojedinih međudržavnih sporazuma i ugovora i sl. Zapravo je vanjska politika, osim onih koji su se njome na ovaj ili onaj način bavili profesionalno – svima bila dosadna, rezervirana za tamo neku (političku, ekonomsku, financijsku) elitu koja ionako živi „u svom svijetu“.
A sada su mnogi, od medija do običnih ljudi koji su tada od vanjske politike zazirali k’o vrag od tamjana – konačno shvatili kako je upravo ona ta koja determinira sve odnose – uključujući i one na domaćem terenu.
Zato ni ja, zbog svega toga što je jučer bilo „nemoguće“ ali se u međuvremenu zbilo, ne bih a priori isključio niti ono što je sada gotovo blasfemija – buduću suradnju između Rusije i Europe (EU+članice NATO-a) neovisno o tome što je nedavno EU protiv Moskve uvela novi – čak 17. paket sankcija u tri godine, a u pripremi je i 18. Međutim, sam taj broj najbolje govori koliko one u stvarnosti nemaju presudnog utjecaja na rusko gospodarstvo, pri čemu nedvojbeno nanose i veliku štetu samoj europskoj ekonomiji.
Suradnju u ekonomiji i investicijama između Putinove Rusije i Trumpve Amerike već gotovo i poluslužbeno najavljuju iako je i ta priča još uvijek daleka od stvarne realizacije i ovisit će – prije bih rekao o ruskoj snazi nego ruskoj slabosti i popustljivosti. Jer Amerikanci jedino priznaju i respektiraju silu kada je riječ o suparničkim državama. Kada je ne vide ili osjete da je nema radije će suparnika pokušati podložiti svojim interesima ili uništiti. Tek kada shvate da je tako nešto nemoguće ili prerizično i po njih same, mijenjaju ploču odnosno svoju politiku te teže kompromisnim rješenjima – između ostaloga i onima u trgovini i investicijama.
Paradoks: Dok politika razornim sankcijama udara Moskvu, zapadne tvrtke sveprisutne u Rusiji
Ključni preduvjeti za reset europsko-ruskih odnosa
Naravno, za tako nešto (kad je riječ o Rusiji i Europi) potrebno je ostvariti nekoliko preduvjeta (u ovom je trenutku tako nešto nemoguće ali u budućnosti sigurno nije). Dakle, kao prvo i najvažnije, nužno je trajno zatvaranje ukrajinskog rata, a potom uspostava (obnova) minimalnog međusobnog povjerenja koje je u potpunosti uništeno s obje strane. Prvo, nažalost, još uvijek nije na vidiku, a za međusobno povjerenje trebat će čekati ili promjenu čitave političke garniture u Moskvi, ili pak promjenu vladajuće političke elite u Europskoj uniji.
Mandat čelnika EU-a u Bruxellesu traje pet godina (predsjednika Europske komisije, kao i Europskog parlamenta). Zadnji su izbori održani u ljeto prošle godine, a predsjednica EK-a Ursula von der Leyen reizabrana je ujesen na svoj drugi i posljednji petogodišnji mandat. Drugim riječima UvdL, koja je ključni predstavnik europske liberalne demokracije, usko povezane s u međuvremenu detroniziranom američkom Demokratskom strankom – može vladati EU-om još do 2030. godine. Dok je ona na čelu ključne institucije EU-a bilo kakav reset europsko-ruskih odnosa nije moguć čak i u slučaju da Trump EU-u potpuno okrene leđa (što se neće dogoditi).
Putin je u tom smislu u povoljnijem položaju od UvdL. Osim što tradicionalno uživa veliku potporu ruskih građana, njegov mandat traje šest godina i za razliku od dužnosnika u strukturama EU-a (predlaže ih i potvrđuje Europski parlament) biran je na neposrednim izborima što mu daje legitimitet donošenja odluka u ime ruskih građana. Također, sukladno ustavnim amandmanima nakon referenduma u travnju 2021. godine ima se pravo kandidirati još dva puta na predsjedničku dužnosti – što de facto znači da teoretski može vladati do 2036. godine (zadnji predsjednički izbori u Rusiji održani su u ožujku 2024.).
Naravno, i njemu je jasno da tako nešto ovisi o mnogo čimbenika koji se moraju poklopiti (prvo i najvažnije je, naravno, osobno zdravlje i ostanak na životu, a drugo – isto tako važno – održavanje visoke popularnosti među biračima što je teško u uvjetima dugotrajne vladavine ma koliko vladar bio uspješan). Pošto Putin nikako nije diletant ili egipatski faraon koji je „božanstvo“ pa „može“ živjeti vječno ako poželi, nedvojbeno je kako već sada radi na profiliranju svojih potencijalnih nasljednika kada jednom ili ode u mirovinu ili na drugi svijet. Tako se to radi u Rusiji tradicionalno, osim ukoliko nije riječ o revolucionarnim prevratima.
Proročanstvo: Žukov je u Berlinu rekao: ‘Oslobodili smo Europu od fašizma, to nam nikada neće zaboraviti’
Revolucije, demokracija i Hrvatska kao presedan
S obzirom da je Moskva „doktorirala“ metodologiju koji su koristili zapadni promicatelji demokracije revolucionarnoga tipa, a ne manje važno i zbog Trumpovog ukidanja svemoćnog USAID-a, usko vezanog s CIA-om, s kojom je u tandemu „navlačio demokratsko ruho“ Americi nepoćudnim (neposlušnim) režimima diljem svijeta – jasno je kako Rusiji u buduće teško prijete nove revolucije (iako naravno nikad i ništa ne može biti isključeno što je i lajt-motiv ove analize) s obzirom da su one redovito i svugdje organizirane izvana, i što potvrđuje povijest.
Naravno, Trump je prekinuo financiranje i čuvenih „utvrda“ izvoza demokracije – američkog VoA i Radio Slobode (Radio Liberty). Oni su, poglavito ovaj potonji, veliki dio Hladnog rata iz prošloga stoljeća pa sve do ovih dana emitirali sadržaj namijenjen prije svega građanima iz tadašnjeg komunističkog lagera – država Varšavskog pakta. Ali i nakon njegovog sloma RL je nastavio s emitiranjem i „širenjem demokracije“ ovoga puta prije svega na postsovjetskim prostorima koje je, prema zamislima financijera – trebalo „pročistiti“ od preostalog komunističkog kadra i komunističkog nasljeđa.
Hrvatska je u mnogomu presedan – tako i po ovom pitanju! Taj je isti Radio Sloboda s gore navedenim ciljem kao u postsovjetskim državama djelovao i prema tek na noge osovljenoj hrvatskoj državi nakon VRO Oluja, iako to može biti prilično čudno za neupućene jer se Hrvatska u ratu oslobodila komunističkog jarma bivše države. Tako je nakon što je na kraju 2000. godine detronizirana vlast domoljubnih snaga koje su iznjedrile i hrvatsku državnu samostalnost i pobjedu u ratu za slobodu, na njihovo mjesto uz obilatu američku pomoć koordiniranu od State Departmenta, u koju su upregnute različite nevladine udruge i mediji stvoreni upravo u tu svrhu – na vlast na izborima dovedena šesteročlana koalicija na čelu sa SDP-om (bivšim SKH). Uslijedila je čuvena Mesićeva „detuđmanizacija“ i države i HDZ-a kao glavne državotvorne stranke, a mnoga ključna mjesta i u politici i u gospodarstvu i u HDZ-u zauzeli su ili bivši komunisti ili njihovi potomci.
U Hrvatskoj je Amerika, dakle, izvršila „pročiščavanje“ od komunističkog kadra na posve drugi način nego je to činila na istoku Europe. U nas ga je de facto reinstalirala. Ništa čudno: SAD-u niti je bila, niti će ikada biti u interesu ideologija – već samo vlastiti nacionalni interesi. I „tvrdoglavi“ komunisti, i domoljubne ili patriotske snage u bilo kojoj državi jednaka su prijetnja suvremenim carstvima s globalističkim pretenzijama – pa tako (i prije svega) i onim američkim.
Nažalost, ono što se u Hrvatskoj često ne želi priznati a kamoli javno reći, američki regionalni i hrvatski nacionalni interesi na jugoistoku Europe nisu identični, osim što se Hrvatsku rado ističe kao pouzdanog partnera u NATO savezu. To se najbolje ogleda u onome što se od 2000. godine do danas događa s Hrvatima u BiH i njihovom ustavnom odnosno konstitutivnom ravnopravnošću s ostala dva naroda što je ipak tema za posebnu analizu.
Također, Hrvatska je i velika žrtva zapadnih geopolitičkih strategija koje se odnose na Srbiju, koju se pod svaku cijenu želi uključiti u euroatlantske organizacije i izvući iz sfere ruskog utjecaja. U tu se svrhu Beogradu toleriralo previše protuhrvatske histerije, a od državne politike u Zagrebu tražilo previše toga što je gazilo hrvatski ponos – gotovo nacionalni identitet: od sfere, blago rečeno „čudnih“ tumačenja moderne povijesti na našim prostorima uključujući i one u Domovinskom ratu od strane hrvatskih mainstream povjesničara i politologa, preko obrazovanja, jezika, do kulture i medija. Od Hrvatske, a poglavito njenog glavnog grada stvorena je „balkanska krčma“ – kakve se ne bi postidjeli ni u Srbiji ili BiH. Ali to je također tema za posebnu analizu, a mi se vratimo ovoj današnjoj.
Sličnost Gorbačova i Mesića? Kontroverze uoči 30 godina od kolovoškog puča u SSSR-u
Šepava demokracija u raljama geopolitike
Kad smo već kod Radia Liberty, zanimljivo je da je šefica EU diplomacije Kaja Kallas prije dva tjedna najavila kako će Europska unija na sebe preuzeti njegovo daljnje financiranje, kada je već od toga odustao Washington (šteta što se i za financijski posrnule hrvatske medije tako snažno ne zalažu i ne otimaju europski moćnici)!
Ovo je zapravo signal i upozorenje na što se danas srozala europska demokracija – kada su za njeno održavanje nužni klasični hladnoratovski propagandni alati iz prošlog stoljeća, poput gore navedenih radio postaja koje vjerojatno u Europi ne sluša i ne čita nitko osim njihovih autora.
Da s demokracijom nije baš sve u redu vjerojatno svjedoči i nedavni drugi krug rumunjskih predsjedničkih izbora. Tamo je kandidat rumunjske krajnje desnice George Simion, inače veliki, ne Putinov kako se to često medijski naglašava, već Trumpov simpatizer i simpatizer krajnje desne talijanske premijerke Georgie Meloni – uspio izgubiti od gradonačelnika Bukurešta, eurocentrista Nicușora Dana, i to usprkos činjenici što ga je u prvom krugu ostavio iza sebe za više od 20 postotnih bodova! Naime, Simion je u prvom krugu dobio 41, a Dan 20 posto glasova birača. Ali zato je u drugom krugu, svega dva tjedna kasnije, Dan uspio ne samo dostići Simiona, već ga i preskočiti – ni manje ni više nego za čitavih 8 posto (54:46%). Teoretski se, naravno, tako nešto moglo dogoditi, ali povijesna praksa (barem ja za nju nisam čuo) za takve presedane ne zna, barem ne u provjerenim demokracijama, a Rumunjska bi – kao dugogodišnja članica EU-a i NATO saveza to valjda već trebala biti.
Naravno, nitko ni u Bruxellesu ni i u europskim metropolama nije postavio pitanje kako se to uspjelo dogoditi? Jer ipak je bilo važno samo jedno: da prilično bezlični Dan pobjedi Trumpovog simpatizera koji se zalagao za prekid rumunjske pomoći Ukrajini, a bio je i skeptičan i prema NATO savezu i njegovim bazama na tlu Rumunjske.
Kako je ta zemlja, uz Poljsku i najvažnije logističko središte zapada za pomoć Ukrajini, jasno je da zapad nije ni želio ni mogao dozvoliti da rumunjska demokracija u prošlu nedjelju iziđe iz okvira „pravilne demokracije“. Jer geopolitika i njezini interesi su iznad svega, dok su demokracija, ljudska prava, demokratski alati poput revolucija ili spomenutih radijskih postaja samo u službi geopolitike i ništa više od toga.
Dok smo unutar zadanog okvira igrati se demokracije možemo koliko hoćemo, ali ako narod želi nešto drugo – to onda više nije demokracija, već narod treba poučiti da zna što je ona. Iako u svojoj biti demokracija proizlazi iz volje naroda, a ne obratno – narod iz volje demokracije. Dakle, demokracija se nameće narodu jer je on eto neuk, ni sam ne zna što hoće. Ali čak i da je posve neuk, i da želi vlast kakvu želi – to je njegovo demokratsko pravo.
Fijasko demokracije: Da se rumunjski scenarij zbio u diktaturi ‘gorili’ bi i Bruxelles i mediji
I Hitler je bio izabran demokratski
Netko će ovdje onda reći pa i Adolf Hitler je izabran demokratski na vlast u Njemačkoj pa znamo kako je sve to na kraju završilo. Zato, reći će oni dalje – neki filteri valjda onda moraju postojati pri izborima.
Međutim, nije li tada to ono isto ili slično što su radile i komunističke države kroz svoju „narodnu demokraciju“, ili nadziranu (kontroliranu) demokraciju, ili pak partijsku demokraciju? Što ćemo onda sada? Hoćemo li se u modernoj Europi opet igrati „drugova“ ili stvarnih demokrata pa nek’ narod slobodno kaže što misli?
U tom smislu smatram da bi odgovor na to pitanje bilo pošteno donijeti pa makar nam elite rekle i da privremeno moraju suspendirati određene dosegnute demokratske standarde zbog npr. opasnog sigurnosnog stanja koje se nadvilo nad kontinent, mogućnosti izbijanja rata, opasnosti od subverzivnog ruskog djelovanja, tzv. hibridnih metoda ratovanja i td. To bi bilo poštenije nego od demokracije raditi farsu.
Jer u suprotnom, sve ovo što se događa u zadnje vrijeme u EU-u samo širi dubioze i nepovjerenje građana kako u političare i njihove stranke, tako i u politiku općenito, institucije, sustav. To nikako nije dobro i dobrim ne može završiti, jer o demokraciji danas u Europi očito odlučuje uski krug vladajućih političkih birokrata u bilo kojoj zemlji, koji si onda daju za pravo govoriti koja je stranka ekstremistička (npr, AfD u Njemačkoj iako je to trenutačno najpopularnija stranka i druga po snazi u Bundestagu iza vladajuće koalicije CDU-SPD), tko zbog iznenada pronađenih i sudski potvrđenih malverzacija (kakve se mogu naći gotovo kod svih u Europskom parlamentu i njegovim strukturama ako se to želi) ne može nastupiti na slijedećim predsjedničkim izborima (Marine LePen u Francuskoj, trenutačno daleko najpopularnija političarka u toj zemlji kojoj je nedavno sudskom presudom de facto onemogućena kandidatura za izbore 2027. za koje je bez konkurencije uvjerljivo vodila prema svim anketama) i td., i td.
Američki dužnosnici oštro po Njemačkoj nakon odluke da AfD označe kao ekstremističku organizaciju
Vanceov poučak i američko nametanje demokracije Iraku i Afganistanu
Iako u Europi krajnje nepopularan zbog svojih oštrih kritičkih stavova prema slobodi govora i najnovijim procesima unutar demokracije na Starom kontinentu (njegov, sada već (ne)čuveni govor na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji, kao i nedavna kritika onoga što se događa na rumunjskim izborima i o čemu je gore u tekstu bila riječ) – američki potpredsjednik J.D. Vance očito itekako zna o čemu govori i zašto upozorava Europu da ne reducira demokraciju po svojim političkim htjenjima. Jer to su isto pokušale činiti i Sjedinjene Države, najprije u Iraku gdje su tijekom invazije i nakon svrgavanja diktatora Sadama Husseina nastojale stvoriti političke snage koje će u tu tradicionalnu arapsku zemlju uspjeti instalirati demokraciju američkoga tipa i time je staviti pod zapadne skute. Na kraju su polučile samo to da su na vlast službeno dovele proiranske političke stranke (u Iraku su šijiti većina od 60 posto u odnosu na sunite kojih je 40 posto i na vlasti je manjinske sunit upravo držao Sadam Husein! Za one koji ne razumiju dobro te važne razlike, svi su Iračani Arapi a ne Iranci po nacionalnosti iako su Iranci šijiti) i od anti-iranskog Iraka iz doba Huseina uspjele stvoriti Iranu savezničku susjednu arapsku državu.
Slično se dogodilo i s pokušajem nametanja demokracije pod strojnicama američkih vojnika u Afganistanu, gdje su na kraju afganistanski „demokrati“ vladali samo glavnim gradom Kabulom, da bi i ondje završili u tragičnim i dramatičnim okolnostima, kada su pred televizijskim kamerama zajedno s američkim vojnicima u kolovozu 2021. godine panično pokušali bježali zrakoplovima, često padajući s njihovih krila na koja su se u smrtnom strahu od nadirućih talibana penjali iako su ti zrakoplovi već praktički polijetali s uzletne staze.
I za sam kraj. Kao što sam nedavno rekao, svatko od nas o svemu može imati svoje mišljenje. Ali svatko od nas ne može imati svoje činjenice! One su uvijek jednake za sve, a sve je ostalo manipulacija. Ove o kojima govorim u ovoj analizi vrlo su lako dokazive i provjerljive pa se u tom smislu pouzdajem u demokraciju – tj. mogućnost da ih javno iznesem bez posljedica.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kontrolirani rat koji učas može eksplodirati i Europu pretvoriti u pakao
Ako me netko slučajno zbog toga izloži javnoj kritici, pozivam gospođu Kaju Kallas da odmah zaštiti moje pravo na javni govor, jednako kao što sada želi zaštititi pravo na emitiranje Radio Libertyja i demokracije koju on prosipa kroz pera svojih novinara.
