- Volje za nastavak ukrajinskog rata imaju još samo europske elite, ali isključivo iz razloga što ne žele biti izbačene s pregovaračkog stola Trumpa i Putina i tako ne sudjelovati u podjeli „ukrajinskog kolača“ sukladno i svojim interesima, dok ih je za sudbinu ukrajinskog naroda vjerojatno briga jednako kao i Trumpa i Putina pomnoženo s nulom;
- „Greške u koracima“ europskih elita i česte promjene izjava koje su trebale biti strateškog karaktera najbolje su ukazivale da stvarne strategije zapada u sukobljavanju s Rusijom na ukrajinskim bojišnicama zapravo ili nije bilo ili je bila potpuno pogrešna. Jer navedeno revidiranje izjava sukladno promjeni ratne sreće na terenu nikako ne može biti konzistentna strategija, već puno prije ideologija s primjesom ostvarivanja željenog umjesto stvarno mogućeg
„Kad imaš abnormalno glupe, bezobzirne, neodgovorne i pohlepne političare onda na nagovor “prijatelja” potpisuješ akcijske planove s NATO paktom, pa deklaracije o vojno-tehničkoj suradnji, pa završiš s 20 % okupirane države i s “prijateljskim” ropskim ugovorima na 100 godina za ostatak države. A prijatelj The Devil’s Advocate te gleda sa smiješkom i kaže: “Alo, budalo, jesam te ja natjerao da se parabočiš s monstruoznom silom pa izgubiš suverenitet i 10 milijuna stanovnika, od čega milijun mrtvih i ranjenih? Sam si ovo htio, ali to ima krvavu cijenu koju ćeš platiti!” I u pravu je The Devil’s Advocate, svatko je tvorac svoje sudbine, a politika umijeće mogućeg. Što je za Ukrajinu moguće, a što nemoguće, sad je valjda jasno.“ (citat s Facebooka, korisnika Stjepana Štimca)
Događaj tjedna (a vjerojatno i godine, pa i onih koje slijede) nedvojbeno je prvi telefonski razgovor između američkog i ruskog predsjednika još od veljače 2022. godine kada je tadašnji američki čelnik Joe Biden telefonski razgovarao s ruskim vođom Vladimirom Putinom i nakon kojeg je potonji i konačno odlučio pokrenuti invaziju na Ukrajinu.
Riječ je, naravno, o telefonskom razgovoru Donalda Trumpa i Vladimira Putina koji je šokirao Europu i Ukrajinu, ali izazvao i olakšanje u „ostatku svijeta“ koji je s velikom nelagodom promatrao ukrajinski rat i ples na rubu sraza dviju jedinih nuklearnih velesila koje zajedno posjeduju oko 95 posto ukupnog vojnog nuklearnog potencijala u svijetu i u čemu su u međusobnom paritetu.
Još sam u prošlotjednoj analizi postavio pitanje, stvaraju li Trump i Putin zajednički odgovor na globalne izazove kroz Jaltu 2.0 (riječ je o istoimenoj konferenciji triju savezničkih sila u Drugom svjetskom ratu SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na Jalti, održanoj prije točno 80 godina)? Tada sam konstatirao i kako dvojica moćnih lidera nemaju toliko suprotstavljene stavove po pitanju samog rješenja ukrajinskog sukoba, koliko oko izgleda budućeg svijeta, koji se, između ostalog, u velikoj mjeri kuje već pune tri godine upravo na ukrajinskim bojišnicama.
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Amerika u potpunosti mijenja strategiju
Pa što se to onda, zapravo, prošlog tjedna dogodilo? Dogodila se dramatična promjena – bit ću to potpuno slobodan kazati – cjelokupne američke dosadašnje strategije, koja je i SAD i čitav svijet dovela na rub provalije tj. izbijanja Trećeg svjetskog rata kojeg baš nitko, uključujući i globalne velesile ne želi.
Zašto se ona mijenja? Posljednje tri godine ključni američki stratezi očekivali su potpuno iscrpljivanje Rusije ukrajinskim ratom i time iznuđenu promjenu vanjskopolitičkog smjera Moskve koja se nakon dva i pol desetljeća Putinove vladavine konačno morala vratiti u okvire američkih globalnih interesa.
Na kraju se dogodilo posve suprotno: od poraza Rusije nije bilo ništa, goleme i povijesno neviđene proturuske sankcije dovele su do ubrzane unutarnje konsolidacije i jačanja ruske ekonomije (čak i njene vojne sile u odnosu na onu uoči invazije!) koja upravo pokazuje rast od 3 posto BDP-a (komparacija s EU-om i ključnim članicama koje su i gurale navedene sankcije kroz svojih 15-ak paketa i koje sada same grcaju na rubu recesije djeluje gotovo nestvarno).
Osim toga, u „projekt Ukrajina“ i njenu transformaciju od Euromajdanske revolucije 2014. g. („Revolucija dostojanstva“) do izbijanja rata, kako je to nedavno objavljeno u Washingtonu, SAD je uložio čak 5 milijardi dolara, a nakon izbijanja rata i dodatnih, kako 13. veljače reče Trump čak 350 milijardi dolara vrijedne vojne i financijske pomoći Kijevu (što je vjerojatno ipak pretjeran broj). Sada se definitivno odustaje i od širenja NATO saveza na Ukrajinu koje je i bilo ključni uzrok strateškom poremećaju američko-ruskih odnosa još od početka ovoga stoljeća i na čemu su mnogi i unutar SAD-a i EU-a „parazitirali“ usisavajući goleme količine prije svega američkog proračunskog novca što je i dovelo do trenja na američkoj političkoj sceni, i koje je – u konačnici – ponovo i dovelo Trumpa na vlast.
Trump sada polazi od teze da se bezumno bacanje američkog novca pod svaku cijenu mora zaustaviti, a za svaki isplaćeni dolar morat će se znati za što je namijenjen i tko je za njegovu pravilnu uporabu (onu koja je u skladu s američkim interesima) odgovaran (upravo je ukinuo moćnu agenciju USAID, zabranio financiranje hladnoratovskih medijskih projekata Radija Slobodna Europa i Glas Amerike (VoA) kao ljevičarskih medija koje više nitko i nigdje ne sluša i čiji novinari zapravo pišu i govore samo jedni drugima).
Što se tiče Ukrajine, Trump polazi od činjenice da tamo sada treba spasiti što se spasiti može i spriječiti potpuni poraz te zemlje koja više nije u stanju egzistirati niti vojno niti kao država bez golemih imputa od strane zapada koji za tako nešto ima sve manje i sredstava i volje (oko ove posljednje iznimka su samo europske elite, ali isključivo iz razloga što se boje da ne budu izbačene s pregovaračkog stola Trumpa i Putina i time ne budu sudjelovale u podjeli „ukrajinskog kolača“ sukladno i svojim interesima, dok ih je za samu sudbinu ukrajinskog naroda vjerojatno briga jednako kao i Trumpa i Putina pomnoženo s nulom).
Tjedna analiza Zorana Metera: Neviđena metamorfoza od hodajuće ‘anomalije’ do ‘globalnog lidera’
Dezorijentirana EU
Dakle, suprotno Trumpu sada misle političke elite EU-a, ali – naglašavam – samo dok su uvjerene da Amerika čvrsto stoji iza Ukrajine i njene borbe protiv Rusije a što očito više neće biti slučaj. Zbog toga u Bruxellesu sada raste panika, jer usklađene politike u promijenjenim okolnostima nema niti će je tako brzo (ako i uopće) biti lako postići s obzirom na sve izraženija unutarnja trenja i rast desnice koja otvoreno podržava Trumpovu viziju rješenja ključnih europskih problema). Ne mislim tu samo na otvorene antagoniste Bruxellesu kada je u pitanju njegova proturuska politika poput Orbanove Mađarske ili pak Ficove Slovačke. Tu je još i Italija Georgie Meloni, nesumnjive Trumpove simpatizerke, iako se ta zemlja zbog formalnosti solidarizira s navedenom vanjskom politikom EU-a. Sličan otklon upravo čini i Španjolska, dok ga je Austrija na izborima već javno demonstrirala (sada još samo snažni refleksni utjecaj Bruxellesa sprječava austrijsku krajnju desnicu da i formalno preuzme vlast instaliranjem svog kancelara). Njemačku očekuju burne promjene već od sutrašnjih izbora, koje je još uvijek nezahvalno prognozirati s obzirom da je ona stožerna zemlja EU-a o kojoj će puno toga ovisiti i čija je politika proteklih godina pod velikim pritiskom SAD-a a to se nastavlja i sada, i td., i td.
Nakon što je NATO savez skupa s bivšim američkim predsjednikom i ključnim liderima zemalja EU-a gotovo dvije godine od početka ukrajinskog rata govorio da se Rusiji u tom ratu mora nanijeti strateški poraz, ta je retorika u posljednjih godinu dana reterirala u smjeru izjava od strane istih kako se treba spriječiti poraz Ukrajine i osigurati joj startne pozicije za pregovore s Moskvom s pozicije sile, da bi na kraju potpuno evoluirala u izjave kako se Europska unija i NATO moraju pripremiti za obranu od ruske agresije koja će „nedvojbeno uslijediti tijekom idućih nekoliko godina“ i koju je zato nužno pobijediti u Ukrajini.
Upravo je to na dan navedenog razgovora Trump-Putin (ali vremenski prije njega kazao i glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte i što tjednima i mjesecima govore i mnogi drugi čelnici država članica – prije svega s njegovog istočnog krila predvođenog Poljskom i njenim premijerom Donaldom Tuskom.
(Ovdje bih upozorio i na prošlotjednu objavu na X-u Elona Muska u kojoj kaže kako NATO savezu „predstoji ozbiljna rekonstrukcija“. Što je pod tim mislio nije precizirao, ali i ovo je svakako više nego dovoljno da izazove uzbunu u vrhovima tog euroatlantskog političko-vojnog saveza kojemu, moguće, slijede ozbiljne promjene. U svakom slučaju, ako želi opstati, uloga će mu biti daljnje jačanje obrambenih kapaciteta i primoravanje članica na još veća ulaganja u obranu i kupnju (američkog) oružja).
Dakle, takve „greške u koracima“ europskih elita i promjene navedenih izjava koje su gotovo strateškog karaktera najbolje su ukazivale da stvarne strategije zapada u sukobljavanju s Rusijom na ukrajinskim bojišnicama zapravo ili nije bilo ili je bila potpuno pogrešna. Jer navedeno revidiranje izjava sukladno promjeni ratne sreće na terenu nikako ne može biti konzistentna i čvrsta strategija, već puno prije ideologija s primjesom ostvarivanja željenog umjesto stvarno mogućeg.
Potonje je, nažalost, postala dominantna analitička potka ključnih američkih think-tankova još od kraja Hladnog rata početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada je ta potka (čitaj globalni neoliberalizam) ubrzano počela zauzimati mjesto analitičkoj školi američkog racionalizma, a što su odmah slijedili i svi ključni američki mediji koji su od Rusije sinkronizirano i ubrzano počeli stvarati sve većeg neprijatelja zapada – puno brže nego što je to ona i sama bila ili uopće htjela biti.
Trump okreće vanjsku politiku SAD-a za 180° i od neprijatelja stvara prijatelje
Uzalud rastočen suverenitet EU-a
Gotovo suluda politika zapada, predvođena Joeom Bidenom, u posljednje četiri godine dovela je ne samo do potpune konfuzije unutar EU-a i NATO-a po pitanju nastavka njihove dosadašnje politike prema Ukrajini, već i do potpunog rastakanja i ono malo preostalog suvereniteta kojeg je Europska unija imala prije dolaska Bidenove administracije na vlast 2021. godine.
Taj je suverenitet sada dugoročno izgubljen, jer poput Bidena, ni Trumpu sigurno neće padati napamet da od Europske unije stvara bilo kakvo autonomno geopolitičko središte odlučivanja i globalnog gospodarskog konkurenta (to je dokazao i u svom prvom mandatu), već će nastaviti s u doba Bidena započetim isušivanjem konkurentne industrije s europskog kontinenta i njezinog prebacivanja u sigurnije američke poslovne luke.
Uostalom, to je prošloga tjedna u praksi i demonstrirao uvođenjem novih carina na europski čelik i aluminij (udarit će posebno na europski automobilski sektor) što je pak izazvalo konsternaciju u Europskoj komisiji čija je predsjednica Ursula von der Leyen posljednjih tjedana činila sve da se dodvori Trumpu, kojem se, uzgred, tijekom američke predizborne kampanje oštro protivila i u čemu unutar EU-a i europskim liderima nikako nije bila usamljena (tako je nedavno najavila nužnost još većeg, ionako vrlo velikog uvoza američkog ukapljenog plina (LNG) koji bi time gotovo dobio potpuni monopol na europsko tržište pa bi se EU de facto od strukture ovisne o ruskom plinu pretvorila u ovisnu o onom američkom i pritom skupljem, najavila je kupovinu još više američkih proizvoda, jačanje europskog suprotstavljanja Kini i što sve ne). Ali očito – ništa nije pomoglo.
Izazvao šok
Spomenute carine i neočekivani Trumpov razgovor s Putinom o kojem prethodno nikog od europskih saveznika nije izvijestio šokirale su čelnike EU-a (ali i čelnike svih država članica) do te mjere da ni Ursula von der Leyen ni predstavnica EU-a za vanjsku politiku, Estonka Kaja Kalas nisu to komentirale niti jednom jedinim riječju na dan kada se on i dogodio. Tim više, što se zna da oko ovoga unutar EU-a nema niti će biti jedinstvenoga stava.
Razočarenje je bilo tim veće, jer se i u Bruxellesu i u Kijevu očekivalo da će Trump prije razgovora s Putinom nazvati ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Dogodilo se suprotno, a osim toga, s Putinom je razgovarao gotovo nevjerojatnih sat i pol vremena podsjećajući ga pritom – između ostalog – i na savezničke američko-ruske odnose iz Drugog svjetskog rata, razgovarali su o energetici, umjetnoj inteligenciji i td. Nakon toga odmah je nazvao Zelenskog, za što je navodno potrošio desetak minuta dovevši ukrajinskog čelnika de facto na svršeni čin. Najavljujući mu slanje u Kijev svojih bliskih suradnika, od kojih je po Zelenskog najneugodniji američki ministar pravosuđa Scott Bessent koji postavlja neugodna pitanja gdje je završio isporučeni golemi američki novac (u SAD-u se od pojedinih medija spominje da je američko oružje iz Ukrajine odlazilo i u smjeru meksičkih narko-kartela i europskih kriminalnih organizacija). Još neugodnije je što je Trumpov ministr pravosuđa i službeno zahtijevao prebacivanje u američke ruke i ukrajinskih vrijednih zemnih elemenata, u vrijednosti – kako to Trump kaže – 500 milijardi dolara i što bi bila kompenzacija za američku dosadašnju i buduću pomoć toj zemlji. Zelenski je (za sada) to odbio potpisati čime je otvorio put za svoj verbalni rat s Trumpom koji je ubrzo uslijedio i kojeg Zelenski nikako ne može dobiti jer su to posve različite kategorije moći i prije ili kasnije pogodovat će Trumpu uz vjerojatno neka obećanja, možda čak i vezano uz ponovnu pobjedu Zelenskog na izborima koje će morati održati.
Neugodnost za Zelenskog, koji ovih dana putuje s kartom ukrajinskih zemnih elemenata u rukama u namjeri trgovanja istima kao posljednjom polugom spasa i daje intervjue brojnim medijima, ovdje predstavljaju dvije važne činjenice: prvo, da su vlasnici istih, jednim dijelom Rusija koja je okupirala teritorije na jugoistoku zemlje bogate istima (a te teritorije sada i Trump smatra za Kijev zauvijek izgubljenim); i drugo – njihovim drugim dijelom vladaju ukrajinski oligarsi.
Zanimljivo je u tom smislu i ime Mikole Zločevskog, kontroverznog oligarha i svojedobnog suvlasnika čuvenog Burisma Holdingsa – energetske kompanije u čijem je vijeću direktora sudjelovao i Bidenov sin Hunter Biden u vrijeme dok je njegov otac još bio potpredsjednik SAD-a u drugom mandatu Baracka Obame i zadužen za ukrajinsku politiku.
Ne slučajno, prošlog tjedna u ukrajinskoj Verhovnoj radi najavljena je potreba žurne provedbe nacionalizacije tih rudnih bogatstava i njihovo „vraćanje narodu“ – kako je to 10. veljače rekao predsjednik njezinog odbora za financije i carinsku politiku Danilo Hetmantsev (prijašnji zastupnik iz proruske Stranke regija bivšeg predsjednika Janukoviča, a sadašnji zastupnik vladajuće stranke Sluga naroda Volodimira Zelenskog). U ovoj suludoj ukrajinskoj političkoj kaši teško mi je ne vjerovati da je u navedenoj izjavi Hetmantsev zapravo mislio na američki narod.
Macronov proključali lonac, ili kako su se EU čelnici izgubili u vremenu i prostoru
Umjesto očekivanog Trumpovog slamanja Putina i zvuka fanfara, stigla neželjena stvarnost
Potpredsjednik njemačkog BILD-a Paul Ronzheimer razgovarao je u svom podcastu s Carlom Masalom (56), profesorom međunarodne politike na Sveučilištu Bundeswehra u Münchenu, o posljedicama telefonskog razgovora Trump-Putin.
“Putin će pljesnuti rukama. Ovo je najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi. Europske sigurnosne snage neće ga spriječiti u ponovnom napadu na ostatak Ukrajine za nekoliko godina. … Putin će, dakle, dobiti ovaj rat. Postigao je da se Amerikanci povuku iz ovog sukoba.”
Činjenica da Donald Trump “nije čak ni obavijestio Kijev i Bruxelles o predstojećem razgovoru s Putinom znači da Europa i Ukrajina neće biti pozvane da sudjeluju u predstojećim pregovorima. Jednostavno su im pokazana vrata, bez ikakvog “oprostite”.
“Jednostavno će biti obaviješteni o odlukama koje su donijele dvije glavne figure, a nitko neće tražiti pristanak Europljana i Ukrajinaca. Svjedoci smo provedbe apokaliptičnog scenarija,” – rekao je ljutiti Masala iako nije definirao zašto je to zapravo apokaliptično.
Američki mediji
The New York Times piše o potpunoj Putinovoj pobjedi, a slično piše i Bloomberg. Na CNN-u je ugošćen jastreb nekonzervativaca i bivši Trumpov suradnik a već dugo veliki neprijatelj John Bolton koji govori o Trumpovoj izdaji američkih i ukrajinskih interesa.
Ali gledano općenito, gotovo da je važniji bio ton razgovora između Trumpa i Putina od samog sadržaja. Po prvi put nakon dugo godina pa i desetljeća američki i ruski čelnici razgovarali su bez vječno prisutnih optužbi prema Rusiji tipa onih o nepoštivanju ljudskih prava, bez ugroza, prijetnji novim sankcijama i td. što dovoljno govori o promjeni ukupne paradigme.
Zoran Meter: Dobro došli u Trumpov i Putinov svijet: Ovo je ionako oduvijek bio američko-ruski rat
Prosudba
Navedeni i drugi mediji koji slično pišu „trče pred rudo“ jer još ništa nije gotovo. Štoviše, ništa nije ni počelo što se tiče pregovora o Ukrajini. „Pušu na hladno“, zbog moje gore navedene konstatacije o strahu europskih elita da ostanu bez svog dijela „kolača“, a oni liberalni američki mediji prije svega jauču zbog ideoloških razloga s obzirom da su i Trump i Putin ideološki bliski – s dijametralno suprotnih pozicija ideologiji neoliberalnih globalističkih elita.
Zapravo, razgovor Trump-Putin šok je za mnoge ali ne i one koji su ili jako dobro upućeni, ili pak imaju sposobnost vidjeti dalje od drugih. Jer dogodilo se ono što se itekako moglo naslućivati još od početka prošle godine kad su postupno sazrijevali uvjeti za otklanjanje svih prepreka za Trumpovu kandidaturu a onda i pobjedu na izborima.
Uski krug najviših američkih elita koje vladaju kapitalom i koje u konačnici o svemu odlučuju, nakon definitivne spoznaje o propasti „operacije Ukrajina“ formalno započete još 2014.g. (točnije još od stjecanja neovisnosti te zemlje ali to je duga priča za koju sada nema vremena niti je više uopće bitna) i čiji im je željeni uspjeh trebao osigurati nove goleme resurse i ključnu geopolitičku moć za dugotrajnu, ako ne i vječnu globalnu dominaciju a time i očuvanje svojih privilegija – shvatio je nužnost potpunog zaokreta američke strateške politike.
U suprotnom bi, zbog upornog odustajanja Moskve da im se ponovno pokori kako je to već jednom bilo nakon raspada SSSR-a, prije ili kasnije, nastavkom ukrajinskog rata unedogled došli u situaciju neizbježnosti neposrednog američko-ruskog vojnog sukoba.
Gore spomenuta suluda Bidenova politika, koja je gotovo gurala upravo u tom katastrofičnom smjeru, samo je naizgled bila suluda, a de facto je bila kontrolirana politika navedenih američkih sila, koja na kraju po njih nije dala očekivani rezultat i koju je stoga nužno bilo promijeniti da se sačuva ne samo ono što se na globalnoj razini za Ameriku još može sačuvati, već da se spriječi i stvarni Armagedon.
Moskva je u tom smislu iskazivala nevjerojatnu strpljivost kada su mnogi, uključujući i zbog Putinovih prijetnji eskalacijom u slučaju prelaska ruskih „crvenih crta“ (koje su u međuvremenu prijeđene puno puta) očekivali puno oštriju rusku vojnu reakciju zbog poniženja koje je Rusija doživljavala zbog ukrajinskih vojnih uspjeha ili napada na ruski matični teritorij zapadnim dalekometnim raketama.
Ruske oštre, eskalirajuće reakcije na kraju nije bilo (osim djelomično po teritoriju same Ukrajine iako i tu dozirano) u čemu su ulogu odigrali i razni zakulisni američko-ruski kontakti tipa tajnih sastanaka šefova njihovih obavještajnih službi ili pak misije Trumpu vrlo bliskog novinara i sadašnjeg suradnika Tuckera Carlsona s čuvenim putovanjima u Moskvu prije točno godinu dana i obavljanja intervjua s Putinom, Sergejom Lavrovom i čuvenim geopolitičarom i ruskim tvrdolinijašem Aleksandrom Duginom. Ta su putovanja (na zapadu medijski potpuno sotonizirana) zapravo bili kanal za odašiljanje signala Putinu od strane ključnih američkih silnica kao i obratno – o neizbježnosti početka dijaloga u odnosima dviju zemalja i završetka neprijateljstava.
Kada se sve skupa objektivno sagleda (iako čitava priča još ni izdaleka nije završena) čini se kako je Rusija uistinu izvojevala pobjedu, ali ne nad Trumpom (kako to ovih dana pišu brojni zapadni mediji jer on ovaj rat nije niti započeo a uporno je ponavljao kako ga želi završiti čim dođe na vlast), već nad čitavim združenim zapadom koji nije imao izlazne strategije iz pokrenute „operacije Ukrajina“ (u čije je blato u međuvremenu upao do grla) uvjeren u nemogućnost svog poraza od jedne Rusije koja je desetljećima u zapadnom političkom i medijskom miljeu prikazivana kao bijedna i slaba država – velika benzinska crpka koja se održava samo zahvaljujući izvozu nafte. Sve se na kraju pokazalo potpuno suprotnim, i po zapad, nažalost – potpuno promašenim.
Sada smo tu gdje jesmo. Povratka na staro više nema i potpuno je nepotrebno tražiti krivce i govoriti tko je i zašto u nečemu pogriješio. To je upravo i stav vječno pragmatičnih američkih elita koje shvaćaju da život ide dalje. Ovoga su puta pokušale i nisu uspjele, što ne znači da jednom u budućnosti neće imati i neke nove prilike. Zato je bolje ići naprijed nego i svijet i sebe skupa s njim iz očaja zapaliti do temelja (Gaza je primjer da se to može učiniti ali i upozorenje da je pod svaku cijenu nužno izbjeći).
Iako vrlo važan, razgovor dvojice najmoćnijih svjetskih vođa za sada ne znači ništa drugo nego nakon dugo godina davanja prilike diplomaciji a ne međusobnim optužbama, uvredama i na kraju ratu. Zapravo je tek odlučeno o početku pregovora, a oni će biti i vrlo složeni i dugi (itekako se mogu ticati i rusko-kineskih odnosa i odnosa Rusije s Iranom na koje Trump ne gleda blagonaklono iako smatram da tu više ništa ne može promijeniti).
Do tada će se ukrajinski rat nastaviti svom žestinom. Moskva time demonstrirala kako, iako se oprezno nada uspjehu u pregovorima s Trumpovim četveročlanim timom, ništa ne smatra gotovim dok se konačni sporazum ne stavi na papir i ne potpiše.
Za sada će o njemu odlučivati samo Trump i Putin (što je Trump de facto potvrdio 13. veljače u Bijeloj kući), a s vremenom će im se pridružiti i ukrajinski predsjednik jer ga i on mora potpisati ma tko to bio s obzirom da Trump inzistira na provedbi izbora.Osim Ukrajine, u početnoj fazi u pregovorima neće sudjelovati niti EU.
Europske elite su sada u šoku i pokušat će učiniti sve da ostanu u igri barem kao prividni čimbenik koji o nečemu odlučuje. U stvarnosti neće odlučivati ni o čemu, već će se nastojati prilagoditi i same početi inzistirati na pregovorima a želje će prilagođavati američkim i prikazivati kao svoje. Ondje gdje vide svoju priliku je da Trumpu kažu kako ni one bez američkog sudjelovanja neće sudjelovati ni u kakvim mirovnim operacijama u Ukrajini ili u financiranju obnove i funkcioniranja te zemlje u poslijeratnom razdoblju.
Ali teško da će time impresionirati Trumpa koji u tom slučaju čitavu Ukrajinu može lako prepustiti Putinu i time potpuno degradirati kratkovidne europske političare, a i sam bi Putin u tom slučaju američkim kompanijama sigurno velikodušno dao ukrajinska rudna bogatstva na koje je Trump sada bacio oko.
Zato će mnogi u Europi sa žaljenjem i nevjericom gledati vjerojatni vrlo brzi sastanak Trumpa i Putina u Rijadu (odabranom ne slučajno, jer će i sa saudijskim nasljednim princem Muhammedom bin-Salmanom, kao domaćinom, obojica sigurno razgovarati i o širim bliskoistočnim temama – od Gaze i Izraela do Irana). Tim više što je Trump ovim Putinu s vrata i konačno skinuo pokušaj međunarodne izolacije odnosno zabrane njegovih putovanja u mnoge svjetske zemlje.
Zapravo, njih će dvojica u konačnici odlučiti o tome tko će s njima moći sjesti za pregovarački stol radi postizanja sporazuma o trajnom rješenju ukrajinskog sukoba čije će okvire oni prije toga sami definirati.
Ostali će biti samo dekor koji će kimati glavama, jer ih u suprotnom tamo neće ni biti, što bi opet bio preveliki udarac po njihov ego i ugled pred domaćim elektoratom koji se ionako ubrzano topi.
Meter o fijasku europskih vođa u Parizu: Htjeli bi nastavak rata u Ukrajini, ali bez slanja svojih vojnika
Sve su ovo, naravno, samo moje pretpostavke. Sve je još moguće, jer nitko ništa i ne zna – uključujući i glavne aktere. To i jest najbolji dokaz u kakvo su nas opasno stanje elite uvukle u svojoj suludoj borbi za međusobnu dominaciju.
Jesu li se konačno otrijeznile vrlo brzo ćemo saznati. Ako nisu – nikome se ne piše dobro.
