Kada govorimo o, nazvat ću je tako „muslimanskoj geocivilizaciji“, vrlo lako ćemo vidjeti kako postoji čitav niz dovoljno snažnih i perspektivnih država. Ali jedna je od njih jedinstvena – Iran!
Dovoljno je pogledati na geografsku kartu svijeta i uočiti da je ta zemlja središte svijeta i njegovo ključno raskrižje. Na sjeveru ga oplakuje Kaspijsko more koje ga veže sa sjevernim prostorima euroazijskog kontinenta, na zapadu i jugu omeđuje ga Perzijski zaljev na čijem ulazu Iran kontrolira Hormuški prolaz koji ga pak povezuje s Indijskim oceanom a tim i čitavim svijetom.
Iranci su stvarni nasljednici Perzijanaca (nacija je samo vratila staro ime kroz promjenu naziva zemlje iz Perzije u Iran 1935., pri čemu je Iran (Veliki Iran) bio naziv zemlje iz drevnih vremena, dok je Perzija europski toponim koji su osmislili antički Grci).
Dakle, današnji stanovnici te zemlje su kontinuirani etnos, potpuno suprotno onomu, što mnogi koji to ne znaju misle o današnjim Egipćanima ili pak Grcima kao potomcima stanovnika istoimenih drevnih civilizacija. Prvi su Arapi, doseljeni na prostor drevne egipatske civilizacije na čije su nasljeđe s pravom ponosni i koje čuvaju kao vlastito dobro. Današnji pak Grci u etničkom smislu također nemaju baš ništa s antičkim grčkim stanovništvom odnosno civilizacijom.
S Iranom je, dakle, stvar potpuno drukčija. Riječ je o zemlji koja je zasebna civilizacija, koja je svoju povijest vremenski dijelila još s Rimskim carstvom i Aleksandrom Makedonskim. On je pak prvi koji je Perzijsko carstvo uspio osvojiti u 4. stoljeću pr. Krista, ali ne i dugo zadržati jer je neočekivano brzo umro, već u 33. godini života. Zanimljivo je podsjetiti i kako se Perzijsko carstvo 1722. našla istovremeno u ratu s carskom Rusijom i Osmanskim Carstvom, ali se uspjelo obraniti iako je od tada znatno oslabilo.
Povijest tog carstva je neiscrpno vrelo važnih događaja koji ukazuju ne samo na njegovo stvarno bogatstvo i moć koje je s razlogom prelazilo i u legende ovjekovječene u mnogim bajkama i književnim djelima, već omogućuje i bolje razumijevanje svega onoga što danas karakterizira ne samo taj, već i puno širi geografski prostor – između ostalog i u geopolitičkom kontekstu. Štoviše! U njemu možda i najviše.
Slično povijesno nasljeđe Iranu imaju još samo Kina i Indija sa svojim civilizacijama koje potječu iz drevnih vremena – još par tisuća godina prije Krista. Ostale su civilizacije odavno prestale postojati, prije svega nakon ekspanzije europskih sila u kasnom srednjem vijeku koje su širile svoje kolonijalne posjede – redovito ognjem i mačem.
Prirodna bogatstva Irana
Iranska geoekonomija tj ona koja po tu zemlju – i ne samo nju – ima stratešku važnost temelji se na njenom golemom prirodnom bogatstvu, prije svega ugljikovodika (nafte i plina), ali i ostalim rudnim bogatstvima. Od ugljena, bakra, željeza, olova, cinka i td. – zbog čega Iran spada među najbogatije zemlje svijeta, čija se rudna bogatstva procjenjuju čak na 27 trilijuna dolara prema javno dostupnim podacima.
Iran je i vlasnik najvećeg svjetskog plinskog nalazišta – polja Južni Pars (Katar posjeduje Sjeverni Pars kao dio jedinstvenog golemog plinskog polja), pri čemu je zanimljivo podsjetiti kako je – nakon potpisivanja Sveobuhvatnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu u srpnju 2015.g., uz supotpise tzv. šestorke koji su ga de facto činili međunarodnim (ne i de jure) – Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Kine i Rusije – Iran koncesiju za eksploataciju tim golemim poljem dao francuskom energetskom divu Total.
Dao je još mnogo toga, poput koncesije njemačkom Volkswagenu u domaćoj automobilskoj industriji, francusko-europskom divu Airbusu za kupnju 200 velikih zrakoplova za potrebe iranskog civilnog zračnog prijevoznika i štošta drugog.
Kada je na vlast u SAD-u došao Donald Trump 2017. g. (njegov prvi mandat), on je već u svibnju 2018. jednostrano povukao SAD iz spomenutog nuklearnog sporazuma (koji je de facto sprječavao bilo kakvu mogućnost stvaranja iranske nuklearne bombe kroz utvrđeni permanentni i sveobuhvatni nadzor Međunarodne agencije za energetiku – IEA), obnovio stare i uveo nove američke sankcije Teheranu, a od europskih supotpisnika ultimativno zatražio da se povuku i odustanu od već potpisanih, spomenutih, enormno vrijednih sporazuma s Iranom ili će njihove tvrtke izgubiti američko tržište koje je za njih bilo i ostalo glavno (sve su ovo javno dostupni podaci, o kojima smo redovito pisali i na specijaliziranom portalu Geopolitika news). Na kraju se to i dogodilo: europske su tvrtke odustale, iako se europski trio nije povukao iz samog nuklearnog sporazuma, kao ni Rusija i Kina. Ali u drugom Trumpovom mandatu europski trojac de facto je i sam izišao iz tog sporazuma koji više ionako nije imao smisla jer je Teheran, kao protuodgovor na Trumpov potez, ali isto tako i u namjeri da spriječi povlačenje europskih tvrtki iz već potpisanih ugovora a onda i europsko priključenje novim američkim sankcijama, počeo s postupnim obnavljanjem obogaćivanja urana. Ostatak priče već znate: EU se krajem prošle godine priklonila američkim sankcijama i pokrenula oštru protuiransku kampanju koja je kulminirala tijekom nasilnog gušenja prosvjeda u Iranu početkom siječnja ove godine.
Ali vratimo se iranskom bogatstvu. Ta zemlja ima i razvijenu civilnu nuklearnu infrastrukturu odnosno jednu atomsku centralu Bushehr, koju je izgradila ruska državna korporacija Rosatom, koja sada gradi i njen drugi, a navodno i treći energetski blok.
Iran, za razliku od svih arapskih zemalja regije, ima razvijenu industriju, između ostalog i domaću proizvodnju automobila i naoružanja što nema nijedna arapska. Ima i vrlo obrazovano stanovništvo i razvijen znanstveni potencijal – između ostalog i u sferi nuklearne fizike, a sve to u uvjetima skoro polustoljetnih strogih međunarodnih sankcija uvedenih nedugo nakon Islamske revolucije 1979.
Npr. Saudijska Arabija tek odnedavno razmišlja o izgradnji svoje prve nuklearke, a nakon dolaska Trump na vlast u drugom mandatu, pomoć u tome namjerava joj pružiti Amerika. Jedini koji već aktivno radi na izgradnji prve nuklearke je Egipat, a gradit će je također spomenuti Rosatom kraj sredozemnog grada Aleksandrije.
Od važnih regionalnih igrača nuklearku ima još jedino Turska – Akkuyu, koju je također izgradio Rosatom. Turska je, uz Iran, jedina zemlja regije koja je donekle samodostatna. Osim također izuzetno važnog geostrateškog položaja kao „mosta“ između triju kontinenata Staroga svijeta, ona posjeduje snažnu industriju, između ostalog i vojnu, i vrlo snažnu i brojnu vojsku (uz to je i ponajvažnija članica NATO saveza). Ali ima i jedan veliki nedostatak. Energetski je siromašna, prije svega naftom i plinom (s plinom se stvari postupno kreću na bolje s otkrivanjem velikih nalazišta u turskim vodama Crnog mora, kao i u Istočnom Sredozemnom moru). Turska najveći dio svojih uvoznih potreba za plinom, njih oko 50%, već dugo osigurava upravo iz Irana. Drugi najvažniji izvoznik joj je Rusija kroz crnomorske plinovode Plavi tok i Turski tok.
Sto godina pohlepe: Zašto Iran nikad nije smio biti slobodan; kartel Sedam sestara
Naftno prokletstvo
Ali golemo prirodno bogatstvo, prije svega ono naftno – za Iran je ujedno i najveće prokletstvo. Otkako je nafta otkrivena i postala motor razvoja suvremenog čovječanstva Iran (Perzija) postao je meta vodećih industrijskih zapadnih sila i Ruskog carstva (od kraja 19. stoljeća). One su od tada nastojale uspostaviti političku kontrolu nad tom zemljom iako se ona povijesno nikom nije davala pokoriti. Ali oslabljena iscrpljujućim ratovima sa susjedima Iran je na kraju morao popustiti (ovdje sada ne namjeravam govoriti o šahovom razdoblju koji je dozvolio anglosaksonskim korporacijama de facto vlasništvo nad iranskom naftom, ili pak razdoblju predsjednika Mohammada Mosaddegha koji je nacionalizirao naftno bogatstvo tj. vratio ga u ruke Irana da bi ubrzo bio svrgnut pučem u režiji zapadnih sila koje su ponovo vratile omrznutog šaha Mohammeda Rezu Pahlavija na vlast pa sve ispočetka, sve do Islamske revolucije 1979. čije političko nasljedstvo traje do danas).
To je, zapravo, prema mom mišljenju ono najkraće i najvažnije što se može reći o Iranu kako bi se barem donekle moglo razumjeti sve ovo što se sada događa oko te zemlje u kontekstu američko-izraelskog rata pokrenutog protiv Irana 28. veljače.
Prvi put u opasnosti da nestane s lica zemlje
Spomenutim ratom Iran je sada po prvi put u povijesti pred opasnošću da kao zemlja nestane s političke karte svijeta. Uostalom, takvim smo primjerima i pokušajima već svjedočili i prema nekim drugim državama i narodima – i to ne u tako davnoj prošlosti. Ljudski um u tom smislu nije dovoljno evoluirao tj. povijest ga ništa nije naučila, a gramzivost i želja za dominacijom nad drugima zapravo je konstanta. Zbog toga uopće ne isključujem mogućnost da se Trump ili Netanyahu – u slučaju neuspjeha konvencionalne vojne kampanje u njezinoj dosadašnjoj fazi, ili pak onoj slijedećoj, kroz eventualno slanje određenih američkih kopnenih snaga za uspostavu kontrole nad Hormuškim tjesnacem zauzimanjem 40-ak kilometara njegove obale na iranskoj strani prolaza i(li) po iranski izvoz nafte njegovog ključnog otoka Kharg na sjeveru Perzijskog zaljeva – odluče za uporabu oružja masovnog uništenja. Prije svega nuklearnog oružja. Ne mogu zamisliti situaciju da te dvije zemlje ne uspiju slomiti iranski režim i ne osiguraju njegovu kapitulaciju. Ali jednako tako ne mogu zamisliti ni da Iran pristane na kapitulaciju koja bi ga de facto lišila suvereniteta nakon fascinantne tisućljetne povijesti zemlje.
Ovaj je rat jednostavno otišao predaleko, i gdje je sada Trumpu već nemoguće ponavljati onu „mi smo pobijedili“ ili Iran je poražen ali toga nije svjestan kako je donedavno govorio. Štoviše, prošli je tjedan pokušao formirati savezničku koaliciju pomorskih snaga za deblokadu Hormuza u čemu za sada nije uspio zbog protivljenja ključnih europskih država. To je pak jasan znak da pobjedu ne može proglasiti i da bi želio eventualni neuspjeh „razmazati“ odnosno razdijeliti i na saveznike kako bi se lakše izvukao iz neugodne situacije prikazujući je kao zajednički neuspjeh. Iako saveznike nije niti upozorio da pokreće rat, vjerujući u uspjeh operacije i ne želeći s njima dijeliti lovorike velike pobjede.
Zato je sve je izglednije da će deblokadu morati izvršiti same američke snage uz zračnu pomoć Izraela, što je krajnje rizično zbog mogućih velikih žrtava među američkim vojnicima, u uvjetima potpune nepopularnosti ovog rata u SAD-u i snižavanja rejtinga Trumpove popularnosti na povijesno niskih 30 posto.
O samom tijeku rata ovom prigodom ne namjeravam govoriti jer se stvari odvijaju takvom dinamikom i eskaliraju takvom brzinom da bi od dana pisanja ovog teksta pa do njegovog čitanja sve bilo zastarjelo. Rekao bih samo to da je rat, prvotno zamišljen kao brzo svrgavanje državnog vrha i namještanje budućih lidera te zemlje od strane Trumpa kao što je to učinio u Venezueli – kao takav propao i prešao u fazu gdje je početna iskra prerasla u regionalni plamen s nikad ozbiljnijom perspektivom da zapali i čitavi svijet.
‘Majka svih ratova’: nova strategija destabilizacije Bliskog istoka i njezini ciljevi
Iran je usamljen
Ono što se za sada također može vidjeti je da je Iran potpuno usamljen u borbi protiv združenog SAD-a i Izraela. Na horizontu zapravo nema države a kamoli grupe država u svijetu koje bi Iran podržale, a jasno osudile pokretače rata. Vidljivo je da su sve one paralizirane strahom od Trumpa, koji se od dolaska na vlast potrudio prikazati kao potpuno nepredvidljiv državnik, spreman i odlučan na sve.
Tu areolu gradio je najprije kroz prijetnje a onda i pokretanje carinskih ratova i protiv najbližih saveznika i protiv ostatka svijeta (izuzete su bile samo Rusija i Sjeverna Koreja s kojima SAD de facto više i nema trgovinske odnose zbog sankcija pa ni dodatne carine nemaju smisla), a sve s ciljem postizanja novih, po SAD povoljnijih trgovinskih sporazuma u čemu je u znatnoj mjeri i uspio – paradoksalno, najviše upravo kod saveznika. Odmah po dolasku na vlast uslijedila je i snažna politička i vojna potpora Izraelu u njegovom ratu u Gazi, a uskoro, u lipnju mjesecu, i američki noći zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Također su uslijedili i američki kraći udari na druge zemlje, od prvotno Jemena i tamošnjih Hutista, preko Somalije do Nigerije, pa prijetnje zauzimanjem Grenlanda, sve do vrhunca – svrgavanja i otmice Nicolasa Madura u Venezueli neposredno poslije Nove godine.
Više nego dovoljno da „zamrzne“ volju dužnosnika svjetskih zemalja za bilo kakvim otporom. Plodove toga upravo vidimo kao kulminaciju – u pokrenutom ratu protiv Irana, inspiriranom prije svega Trumpovim osjećajem svemoći i nekažnjivosti. Pritom je posve ignorirao upozorenja čak i sebi vrlo odanih osoba iz svog okružja, o visokim rizicima pokretanja rata s Iranom koji se za takvu mogućnost pripremao de facto od Islamske revolucije.
Potpuno ignoriranje i stvarnosti i povijesti dovelo nas je sada tu gdje jesmo.
Washington Post: Pentagon se priprema za kopnene operacije u Iranu
Ciljevi rata
Trump – bez obzira je li, prema mnogim analitičarima na njega presudno utjecao i zapravo ga na rat nagovorio izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji nikada i nije skrivao želju za zajedničkom vojnom protiv Irana, ili je to bila njegova osobna odluka potpomognuta istomišljenicima iz američke duboke države koja je de facto sinkronizirana po pitanju Irana s utjecajnim američkim židovskim lobijem kojeg većinski čak ne čine tamošnji Židovi, već Amerikanci koji su s njima duboko ideološki povezani, najčešće kroz evangelističke vjerske organizacije („kršćanske cioniste“) – ima, prema mom mišljenju, tri glavna cilja koja ovim ratom želi ostvariti:
- osigurati dugoročnu sigurnost najvećeg američkog bliskoistočnog saveznika – Izraela, kao i njegovu regionalnu vojnu dominaciju;
- u potpunosti osigurati američku kontrolu nad energentima bliskoistočne regije, kao i trgovinu istima, nakon čega bi zapravo osigurao i globalni nadzor trgovine naftom s obzirom kako je već dokazao da može uspješno manipulirati i trgovanjem ruskom naftom kroz tzv. sekundarne sankcije, i oteti tuđu, poput venecuelanske;
- dezavuirati BRICS u očima globalnog Juga, i, još važnije, spriječiti taj klub od, pojedinačno gledano, 10 vrlo snažnih i utjecajnih država, da se suprotstavljaju američkom vodećem globalnom utjecaju, prije svega dominantnom utjecaju dolara u međunarodnoj trgovini.
Ako bi sve ovo ostvario, a barem kratkoročno sigurno bi – kroz vojno pokoravanje Irana, Traumpu de facto više ne bi trebao bilo koji novi rat, a najmanje onaj protiv nuklearnih velesila Kine i(li) Rusije, što ionako ne želi niti hoće pokretati. Tim više što bi trijumfom protiv Irana, kao „krunom“ svojih ratova, ostvario i još jedan, osobni cilj: pozicionirati sebe uz bok najuspješnijih američkih predsjednika – očeva nacije, te stvoriti dinastiju Trump koja bi igrala ključnu ulogu u daljnjoj budućnosti zemlje. Po modelu kako je to bilo i s dinastijom tj. klanom Kennedy, ali sada sa svojim sinom Donaldom Trumpom Jr. i zetom Jaredom Kushnerom u glavnim ulogama.
Izrael bez kontrole, Iran pod pritiskom: Trump između čekića i nakovnja
Suzdržanost Rusije i Kine
Dakle, Iran se bori sam protiv najmoćnije sile svijeta potpomognute Izraelom. Od početka rata bila je vidljiva suzdržanost Rusije i Kine kao njegovih strateških partnera i njihova namjera da se u rat ne miješaju. „Ovo nije naš rat“ – ponovio je 18. ožujka Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, a isti je i stav Pekinga. Ali kako ne bi bilo zabune – oba euroazijska diva oštro osuđuju ovaj rat, nazivaju ga američkom i izraelskom agresijom i traže njegov žurni završetak, upozoravajući na moguću kataklizmu ne samo po regiju, već i svijet.
S druge strane, ni jedna ni druga zemlja nemaju potpisan saveznički sporazum s Iranom koji bi jamčio uključivanje istih u rat ako bi neka od njih bila napadnuta pa im se s te strane (pravne) i nema što zamjeriti. Međutim, s one moralne svakako. Jer s Iranom imaju dugoročne i unosne sporazume o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu – od energetike, preko infrastrukturnih projekata do vojno-tehničke suradnje koja čak obuhvaća i redovitu provedbu zajedničkih pomorskih vojnih vježbi. Kako u trostranom formatu, tako i u okviru BRICSA kada im se pridružuje i Južna Afrika.
Uostalom, ni Ukrajina nije bila niti je sada niti članica NATO saveza niti Europske unije pa su i SAD i EU kroz NATO odmah nakon ruske invazije u veljači 2022. g. stale u njenu zaštitu na svim razinama: političko-diplomatskoj, financijskoj i vojnoj, gdje u ovoj potonjoj Kijevu pomažu svim mogućim sredstvima osim slanjem svojih službenih vojnih postrojbi u borbu.
Ali treba biti iskren i reći kako u svemu ovome ima i iranske krivnje. Naime, ustav te zemlje zabranjuje bilo kakvo sklapanje vojnih saveza, što je vjerojatno motivirano spomenutom bogatom poviješću te zemlje i uloge koju je imala kao najveće carstvo antičkoga doba, i ne htjenjem da u nekom vojnom savezu dobije ulogu druge violine što bi Iran definitivno bio bilo da je riječ o savezništvu sa SAD-om, Rusijom ili Kinom (jednako kao što su druge violine i sve članice NATO-a u odnosu na SAD, pa svi vidimo što to znači i tko čije interese mora slijediti i u djelo provoditi).
Iranu je čak zakonski zabranjeno davanje svojih zračnih luka odnosno baza za slijetanje tj. korištenje stranih vojinih zrakoplova. Iznimka je bila samo jedna, tijekom ruske vojne kampanje u Siriji od 30. rujna 2015.g. na poziv tadašnjeg čelnika Bashara Assada. Tada je, i to nakon burne rasprave u iranskom parlamentu., Teheran ipak odobrio ruski strateškim bombarderima korištenje svojih vojnih baza, kao i prelet ruskih krsterećih raketa Kalibr preko svog teritorija za udare po kampovima t.o. Islamske Države i drugih džihadističkih i radikalnih islamističkih organizacija na tlu Sirije. Ali samo zato što je to bilo i u iranskom nacionalnom interesu.
Rusija sada Iranu svojim transportnim zrakoplovima isporučuje humanitarnu pomoć, pa iako je to važno – nikako nije i ono što je toj zemlji sada najnužnije, poput odlučne političko-diplomatske pomoći, kao i one vojnotehničke.
Kad sam već spomenuo Ukrajinu, podsjetio bih kako je Iran više od milijun km2 od nje veći (Iran ima oko 1 650 000 km2, a Ukrajina oko 604 000 km2), a ima čak oko tri puta veći broj stanovnika, više od 91 milijuna.
Drugim riječima, ako klasično vojno savezništvo ne postoji, to ne znači da neka zemlja ne može vojno pomagati napadnutoj zemlji ako se to tiče i njenih nacionalnih interesa. A to bi Iran itekako trebao biti i Kini i Rusiji.
Tukididova zamka: Američka avantura u Iranu
U čemu je iranska prednost?
Odnos snaga između Irana i SAD-a s Izraelom je neusporediv po svim ključnim parametrima. Jedina prednost Irana je njegova geografija i njegov reljef. O strateškom položaju te zemlje već sam govorio na početku teksta pa neću ponavljati, već samo reći kako je Iran onaj koji sada, svojom mogućnošću napada u potpunosti kontrolira energetski sektor regije – i proizvodnju ugljikovodika i njihov prijevoz. Svaki njegov udar po energetskim objektima susjednih država u istom trenutku podiže cijene nafte i plina na svjetskom tržištu, kao i cijenu osiguravajućih kuća za tankere koji onuda namjeravaju prolaziti (cijenu dižu i izraelski udari po iranskoj naftnoj infrastrukturi koji su prvi počeli zavijanjem Teherana u crno u doslovnom smislu te riječi napadom na obližnje rafinerije koje su rezultirale i „crnom kišom“ u glavnom gradu te zemlje, a nastavili i udarom na glavno i najveće na svijetu plinsko polje Južni Pars nakon kojeg je krenuo iranski odgovor po katarskom Sjevernom Parsu gdje je i najveće postrojenje na svijetu za proizvodnju ukapljenog plina – LNG). Spirala tih napada u vrijeme pisanja ovog teksta je spriječena, ali sam posve siguran da će do nje doći i da će deblji kraj u tom slučaju izvući svi – i Iran i SAD, i Izrael i svijet ne samo kroz enormno povećanje cijena nafte preko 250 dolara za barel čime prijeti Iran ako se rat ne zaustavi.
U određenom smislu prednost Irana je i potpuna nepoznanica za sve eksperte u svijetu o brojnom stanju njegovih raketa i udarih dronova. Općenito se smatra kako je njihov broj velik s obzirom da se Teheran za ovu strategiju obrambenog rata, kakvu sada primjenjuje, pripremao odavno, kao što se zna i da sa Sjevernom Korejom ima sporazum o vojnoj pomoći u izgradnji svog raketnog sustava. Svi dobro znaju koliko je napredna sjevernokorejska raketna tehnologija, koja već uključuje i postojanje hiperzvučnih raketa u vojnom arsenalu te zemlje, uz one strateške nuklearne za koje se od ranije zna da ih posjeduje.
Što je i koliko od toga Teheran dobio od Pjongjanga, prije svega u smislu ovladavanja naprednim tehnologijama nitko ne zna. Zato je ovdje, kazat ću to tako – riječ o iranskoj „strateškoj neizvjesnosti“ kao pandanu Trumpovoj „strateškoj nepredvidljivosti“ – gdje obje izazivaju brojne upitnike kod suprotstavljene strane u smislu daljnjih poteza, i gdje pogrešna procjena može imati katastrofalne posljedice po krajnji rezultat ovog epskog sukoba, koji se, paradoksalno – lako mogao i morao izbjeći nastavkom konstruktivnih a ne obmanjujućih pregovora koji su već bili u tijeku.
Tjedna analiza Zorana Metera: Tinta se nije osušila na dokumentu o Odboru za mir na Bliskom istoku, a već kaos
Prosudba
Rat koji je pokrenut pod nazivom „Epski bijes“, barem kako sada stvari stoje (to se naravno može promijeniti) vrlo lako se može pretvoriti u „epsku provalu“ – s katastrofalnim geopolitičkim posljedicama globalnog karaktera ne samo po zemlje koje su ga pokrenule, već zapad u cjelini.
Potpuno ludilo nastale situacije leži u tome što i Trump sve to sada dobro vidi i zna, što onda logički pretpostavlja da neće htjeti ni moći završiti rat nekakvim političkim kompromisom s Iranom. Tim više što kompromis ne želi ni Iran koji javno govori kako više ne vjeruje u sporazume sa SAD-om, veći traži čvrsta međunarodna jamstva da se ratovi protiv Irana u buduće neće pokretati kako kome padne na pamet.
U vrijeme pisanja ovog teksta Teheran je objavio kako će SAD morati u potpunosti snositi troškove šteta od napada na Iran, kao i to da će se poslije rata svi morati dogovoriti o novom režimu plovidbe kroz Perzijski zaljev i Hormuz (naravno, ovoga puta pod iranskim uvjetima). Jasno je kako je riječ je o uvjetima koji bi, umjesto očekivane iranske, značile američku kapitulaciju, a što je nemoguće očekivati.
Dakle, stvorio se začarani krug brojnih nepoznanica eksplozivnog potencijala u slučaju pogrešnih procjena, i nepostojanja načina za izlaz iz rata čistog obraza za obje zaraćene strane.
Rata, koji je, prema Trumpovim riječima – trebao trajati najviše četiri tjedna. Ona će vrlo brzo proći a rat do tada sigurno neće završiti. Tako, prema pisanju Washington Posta od 19. ožujka, Pentagon već najavljuje kako će od Kongresa vjerojatno tražiti dodatnih 200 milijardi dolara za nastavak rata.
Velika analiza Zorana Metera: Putinova katastrofalna procjena; može li Trump ponoviti njegovu grešku?
Kreće li Trump, zapravo, uhodanim Putinovim stazama u ukrajinskom ratu koji je također sigurno zamišljen kao kratak, iako Moskva nikada nije istrčavala s javnim izjavama o roku njegovog završetka, a najmanje izjavama tipa „već smo pobijedili, samo što Ukrajina to još ne zna“?
