Događaj broj jedan u svijetu prošloga tjedna bez presedana je iznenadna američko-ruska „pomirba“, iako je još daleko preuranjeno za takvu konstataciju. Pritom se ne radi isključivo o mogućem značajnom napretku vezano uz rješavanje tri i pol godišnjeg ukrajinskog rata, već i onom koji u sebi nosi potencijal mogućeg povijesnog karaktera, koji će oblikovati budući svijet! Ali na koji način i na koju stranu – ključno je pitanje? Jer sve ovo što se sada događa u svijetu, prije svega u američko-ruskim odnosima – daleko je od konačnog rješenja. Čak bih rekao i od nužnog optimizma – što ću pokušati dokazati u ovoj analizi.
U petak će na Aljasci biti održan sastanak na vrhu čelnika dviju država – Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Dakle, moguće je da se dogodi ono, ne samo u što sam vjerovao, već i što sam najavljivao od pobjede Trumpa na prošlogodišnjim američkim izborima kada to baš nitko nije očekivao. Tako sam u svojoj analizi s početka veljače ove godine rekao „dobrodošli u Putinov i Trumpov svijet“, i da je „ukrajinski rat ionako oduvijek bio američko-ruski rat“ i da ga jedino te dvije zemlje mogu i hoće razriješiti. Svi su ostali, u toj golemoj psihološkoj igri s velikim ulozima između Washingtona i Moskve, samo puki statisti. Vazali, gotovo robovi (na što su europske elite golemom strateškom greškom pristale biti i time de facto dovele ne samo Europsku uniju, već i ključne zemlje članice – redom prijašnje velike i ponosne sile koje se uvijek, redovito pitalo o onome što se u svijetu događa ili tek treba dogoditi) u položaj gdje su mogle samo urlati po notama koje su im dostavljane iz Washingtona, i to u vrijeme i u onolikoj mjeri koliko je to potonji određivao.
Zoran Meter: Dobro došli u Trumpov i Putinov svijet: Ovo je ionako oduvijek bio američko-ruski rat
Potpuni debakl Europe i njenih elita
Što god Trump i Putin na kraju (ne)dogovore, europski će čelnici prihvatiti bez pogovora. Štoviše, „mahat će repom“, kao poslušni i umiljati psići kada vide da im dolazi gazda (Trump), poglavito kad im u ruci nosi i poklon. Iako će im, u konkretnom slučaju, poklon biti i gorak i teško probavljiv – ali nema veze! Oni su na sve spremni u ime nove ljubavi – koja je iznenada probuđena kada je ranije omiljenog gazdu (Joea Bidena) smijenio onaj njima neželjeni, kojeg su nastojali izbjeći pod svaku cijenu! Čak su na njega iz sigurne udaljenosti i opasno režali i činili sve da im ne dođe. Ali on je došao pa izbora više nisu imali. Pritom novi gazda dobro zna da ga oni u dubini duše ne vole, ali on se s tim zna i može nositi, jer povodac i šiba u njegovim su rukama.
Drugim riječima, europske elite su se najprije, u prvom Trumpovom mandatu (još prije ukrajinskog rata) pobojale da će ih Amerika ostaviti i povući se iz Europe čime je Trump stalno prijetio pa im na kraju i uspio nametnuti prvo povećanje izdataka za zajedničku obranu (koje danas izgleda benigno prema nedavno usvojenom od čak 5%) , pa su u Bidenovom mandatu potpuno dragovoljno i nekritički pristale postati pudlice i prihvaćati sve ono što od njih zatraži – prije svega u ukrajinskom ratu i u odnosu prema Rusiji.
Podsjećam, nakon što je Putin pokrenuo rat, većina tadašnjih političkih elita Europske unije nije se namjeravala dublje u njega uvlačiti jer se nije radilo ni o napadnutoj članici EU-a ni NATO saveza da bi to morale činiti, što se najbolje vidjelo i u njihovoj početnoj simboličnoj potpori Kijevu (slali su mu kacige, vreće za spavanje, medicinske potrepštine, …) sve dok Biden nije rekao što konkretno moraju raditi. Nakon što su ga poslušale (a sigurno nisu morale, barem ne u potpunosti i ne bezuvjetno) stvar je de facto bila gotova. Lukavi Biden (zapravo američka tzv. „duboka država“) samo je nastavio ići Trumpovim putom ali ovoga puta ljepšim – „demokratskim metodama uvjeravanja“, čvrsto uhvativši europske saveznike za gušu nakon što ih je ovaj prethodno omekšao svojim novim carinama na čelik i aluminij i prijetnjama o povlačenju SAD-a iz NATO saveza. Ostatak priče je poznat.
Trump je napisao samo dvije riječi prije nego je poletio za Aljasku
Na kraju će EU dobiti sve ono što je htjela izbjeći
Sada će se europskim elitama dogoditi ono što su pod svaku cijenu željele izbjeći podilazeći Bidenu baš u svemu i nastavljajući podilaziti Trumpu u drugom mandatu – također baš u svemu. Dobile su kao poklon za svoju servilnost nepovoljni trgovinski sporazum sa SAD-om gdje im je ovaj po prvi put uveo carine na njihovu robu (u iznosu 15 posto, za razliku od Velike Britanije koja je dobila 10 posto i puno bolje ostale uvjete) i niz drugih vrlo nepovoljnih elemenata koji se tiču energetike i nužnosti europskog investiranja u američko gospodarstvo). Službena reakcija Bruxellesa bila je da je to najbolje što su sada mogli ispregovarati, jer su im prijetile carine i od 30-ak posto!
Osim toga, za svoju servilnost dobile su i Trumpov model, kao obvezujući, za nabavu suvremenog američkog oružja kojeg više nemaju razloga proizvoditi sami jer je ono američko – kako je to Trump obrazložio – „dokazano najbolje“, a proizvoditi sami moći će jeftinije klasično naoružanje, poput tenkova, borbenih vozila i streljiva. Čak će odustati i od razvoja europskih zrakoplova 5. i 6. generacije navodno zbog visoke cijene (što je bilo planirano između Francuske i Njemačke, pa je potonja već odlučila radije kupiti 15-ak vrlo skupih američkih F-35 5. generacije).
I što je najgore – usprkos svemu, SAD će se na kraju povući iz Europe i glavninu svojih kapaciteta usmjeriti u Indopacifičku regiju za obračun s Kinom. U Europi će ostaviti onoliko snaga koliko je Trump planirao ostaviti i u vrijeme svojih prijetnji tijekom prvog mandata. Jer Europu SAD nikada neće prepustiti ni drugima ni njoj samoj, s obzirom da mu je idealna platforma za projiciranje svojih interesa na prostore Azije, Afrike i Bliskog istoka.
Ukratko, europske političke elite na kraju su dobile sve ono što su svojom negledljivom servilnošću u vrijeme Bidenovog mandata željele izbjeći. Postale su klasični američki vazal, bez bilo kakvog globalnog geopolitičkog utjecaja. Štoviše, bez geopolitičkog utjecaja na samom Starom kontinentu, gdje će im Washington skrojiti sudbinu po svojoj mjeri. Već su se davno, za razliku od SAD-a, same odrekle bilo kakvog dijaloga s omraženim Putinom koji im se najprije treba pokoriti i priznati svoje greške, Ukrajini vratiti sve otete teritorije i platiti ratnu odštetu, a onda bi one razmislile hoće li ga pomilovati ili ne.
Ruska ‘Mrtva ruka’ nad europskim i američkim kontinentom (2. dio)
Trump s Putinom spreman na šire razgovore
Što je konkretno Trump rekao europskim saveznicima nakon razgovora Putina I Witkoffa ne zna ni jedan od medija, ali zato je vidljivo da je automatizmom zavladao „zavjet šutnje“ – preciznije šok! Tek su se idućeg dana najprije oglasili njemački kancelar Friedrich Merz koji pozdravlja Trumpove napore za mir, i uvijek razgovorljiva Ursula von der Leyen koja Volodimiru Zelenskom i dalje obećava brzi prijem u Europsku uniju i svekoliku pomoć. Bez bilo kakvih kritika ili barem propitivanja zašto Trump baš sada ide na susret s omraženim Putinom!
Da u iznenadnoj američko-ruskoj „pomirbi“ nije riječ samo o Ukrajini svjedoči i činjenica da je Putin vrlo brzo i glatko uspio odbiti Trumpov prijedlog odaslan preko njegovog posebnog izaslanika i osobe od dubokog povjerenja Stevena Witkoffa, koji je prošlog tjedna stigao u Moskvu, da njihovom summitu nazoči i ukrajinski predsjednik Zelenski. Putin je rekao kako nikada nije isključivao takvu mogućnost ali da najprije treba stvoriti uvjete za dogovor za što je „potreban još dalek put“.
Putin je oduvijek tražio: odvojiti ukrajinske pregovore od onih koji se tiču američko-ruskih odnosa. Od samoga je početka ukrajinsku krizu smatrao američkim projektom, a rusku invaziju koja je počela u veljači 2022. godine objašnjavao kao nužnu reakciju na američke neprijateljske poteze prema Rusiji. Također inzistira na širem sporazumu koji bi dogovorio modalitete osiguranja strateške sigurnosti i Rusije i europskog kontinenta u cjelini koji su neodvojivi.
S druge strane, ponovo Trumpu nudi ono isto što mu je već ranije ponudio: zajedničku suradnju američkih i ruskih tvrtki po pitanju Arktika, rijetkih zemljinih elemenata, velikih infrastrukturnih projekata i td. O tome je odmah nakon osobnog sastanka u Moskvi sa Witkoffom izvijestio i Putinov povjerenik u pregovorima sa SAD-om Dimitrij Kirilov.
Trump će, s druge strane, s Putinom željeti razgovarati o tri ključne stvari: Ukrajini, gospodarskim temama koje uključuju i proturuske sankcije, i konačno – o strateškoj sigurnosti u kontekstu skorog isteka roka sporazuma START 3 (ističe s početkom 2026. g. a da nikakvih razgovora barem o njegovu produljenju ako već ne i o novom sporazumu START 4 još uvijek nema) i drugih sporazuma obrambenog karaktera. Sve bi to idealno mogao prodati kao svoj ponajveći politički vanjskopolitički uspjeh američkom biračkom tijelu uoči izbora za Kongres koji se održavaju već ujesen iduće godine.
Pritom Trump još razmatra i o mogućnosti uvođenja novih carina protiv Rusije, slično kako je to učinio i prema Indiji (o tome više kasnije u tekstu).
Zoran Meter: Veleposlanik SAD-a u NATO-u uništio ambicije EU vođa da utječu na summit Trumpa i Putina
Prvi susret s realnošću
Osobni sastanak s Putinom za Trumpa će definitivno biti i otrežnjenje. On sada postojano i samouvjereno sebe predstavlja kao novog svjetskog gospodara – gotovo cara, pred kim se svi državnici „ostatka svijeta“ moraju klanjati. O tome govori javno i otvoreno. Uživa kad mu se podilazi i kad ga hvale do razine svoga poniženja drugi političari i vođe, kako je to nedavno učinio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, a ubrzo i svi drugi čelnici država članica na nedavnom summitu Sjevernoatlantskog saveza u Haagu.
Međutim, sada će po prvi put ispred njega za pregovaračkim stolom sjediti drugi teškaš – stvarni i jedini „ruski car“ – koji se nema namjeru nikome klanjati niti ima namjeru rasprodavati ruske nacionalne interese u zamjenu za selfije s Trumpom i naknadnu „internetsku diplomaciju“ kojom se, za razliku od Trumpa nikad ne služi.
Trump se susreće s novom stvarnošću, jer ispred njega ovoga puta neće sjediti jedna Ursula von der Leyen ili britanski premijer Keir Starmer ili japanski i njemački premijeri – već državnik, koji, da se izrazim Trumpovim rječnikom, poput njega i sam kreira svijet, ali prema modelu za kojeg on smatra da je ispravan. Riječ je, naravno – o multipolarnosti.
Bit će to uistinu zanimljiv sastanak koji bi obojici mogao donijeti dividende. Ali s jednom velikom razlikom: Trumpu na domaćem terenu i pred izbore, a drugom i na domaćem i na vanjskopolitičkom terenu gdje će utjecaj Rusije opet naglo porasti i to se već itekako osjeća. Vjerujem kako ovaj summit neće završiti odmah s nekim naglim uspjesima po pitanju Ukrajine, već da će se vjerojatno usuglasiti pojedini stavovi i donijeti satnica u njihovoj operativnoj provedbi na terenu, dok po pitanju svega ostalog može doći i do značajnih pozitivnih pomaka u bilateralnim američko-ruskim odnosima. Jednostavno, ni Trump ni Putin, poučeni svojim prvim summitom u Helsinkiju 2018. godine i traumatičnim iskustvom zbog njegovog neuspjeha koje je bilo posljedica klasične sabotaže tadašnje američke „duboke države“ a ne njihove volje za normalizacijom odnosa koja je bila iskrena – sigurno neće dozvoliti sudbinu potonjeg.
Istodobno ruska vojska (u vrijeme pisanja ovoga teksta) ubrzano napreduje duž čitave ukrajinske bojišnice, a borbe se već vode i u samom ključnom vojnom i logistički prevažnom gradu Pokrovsku na jugu Donbasa. Nakon prošlotjednog osvajanja jedne od najvećih utvrda ukrajinske vojske poslije gubitka Bahmuta i Avdiivke – grada Časiv Jara, koji se nalazi na dominantnoj uzvisini s koje se kontrolira široki operativni prostor, ruskoj se vojsci sada otvara put prema „vratima“ posljednje velike aglomeracije koja je u rukama ukrajinskih snaga Kramatorsk-Slavjansk – gradu Konstantinovki.
Zapravo, ako Rusi ovladaju tim prostorom oni su de facto zadovoljili svoje službeno označene teritorijalne zahtjeve u ukrajinskom ratu oko kojih ne namjeravaju pregovarati. Svakako ćemo pratiti daljnji tijek zbivanja na terenu. Prije svega hoće li se sukob brzo završiti dogovorom ili pak ubrzanim porazima ukrajinskih snaga kako bi se izbjegle neugodnosti po Zelenskog kada bi političkom odlukom povukao svoje snage što bi definitivno značilo i kraj njegove političke karijere.
Naravno, ovo su samo pretpostavke, ali vijesti s bojišnica posljednjih su tjedana jednostavno po Kijev neumoljive.
Zoran Meter: Je li Indija spremna na novi veliki vojni deal s Rusijom zbog SAD-a i Pakistana?
Trump smrtno uvrijedio Indiju
Paralelno s dramatičnim američko-ruskim geopolitičkim igrama koje ulaze u svoju kulminaciju, i kad više nikoga ne bi iznenadilo da geopolitički svijet možda već za dva-tri tjedna izgleda potpuno drukčije nego je to sada – odvija se i jedna druga – ne manje dramatična borba. Ona između Trumpa i ključnih članica BRICS-a (ako izuzmemo Rusiju s kojom SAD pokreće odlučujuće i vjerojatno završne pregovore koji mogu rezultirati jedino ili normalizacijom ili potpunim kolapsom odnosa što ne žele obje strane).
Ako je Trump želio svojim golemim carinskim pritiskom slomiti otpor BRICS-a, a time i uništiti tu, po interese SAD-a kao globalnog hegemona jedinu stvarnu prijetnju – onda se u tome možda prevario. Bit ću slobodan reći da je prije svega postao žrtva svoje retorike.
Prije dva tjedna zatražio je da sve zemlje uvoznice ruskih energenata prestanu iste uvoziti jer će se suočiti sa 100-postotnim američkim sekundarnim carinama. Prije svega je tu riječ o Kini, Indiji ali i Turskoj. Za priču o BRICS-u su najvažnije prve dvije. Kina je to već glatko odbila, a Indija, koja se još držala diplomatski uravnoteženih izjava, doživjela je od Trumpa pravo poniženje, što Hindusi ne opraštaju.
Najprije je Trump, nakon što je zaprijetio carinama (podsjećam da američko-indijski trgovinski pregovori traju još od veljače ove godine), javno rekao kako je „indijsko gospodarstvo mrtvo, kao i rusko“.
Trump je 6. kolovoza uveo novih 25 posto carina Indiji na već proljetos uvedenih 25 posto čime one sada iznose 50%. Istina, s odgodom primjene od 21 dan i uz uvedene dvije iznimke: na indijske smartfone koji su u SAD-u po prvi put zauzeli vodeću poziciju ispred kineskih, ali i – gle čuda – na indijske naftne derivate koje ova izvozi u Ameriku iako se dobro zna da porijeklo imaju upravo od ruske nafte!
Trump je učinio i pravi „salto mortale“, javno rekavši kako će nastaviti naoružavati Pakistan američkim oružjem i da će Pakistan od sada kupovati američku naftu (u samom Pakistanu je, inače, na svim razinama prisutan snažni antiamerikanizam a koliko će skupa američka nafta biti prioritet za Islamabad tek treba vidjeti), dok ga „nije briga što će Indija učiniti s Rusijom“.
Pa kada ga već nije briga, New Delhi se brzo pobrinuo da ga postane biti. Premijer Narendra Modi najavio je svoj prvi dolazak u Peking krajem kolovoza na summit Šangajske organizacije – SCO, na marginama kojeg će održati sastanak i s kineskim vođom Xi Jinpingom i ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Bit će to njegov prvi sastanak s kineskim vođom nakon kratkog rata Indije i Kine 2020. g. a već su najavljene sve potrebne mjere između New Delhija i Pekinga za normalizaciju odnosa i punu suradnju između dviju golemih i susjednih država.
Modi je 8. kolovoza na izvjesnom skupu u Indiji pred televizijskim kamerama rekao kako će uvijek i pod bilo koju cijenu štititi interese indijskih poljoprivrednika, stočara, mljekara, ribara, a sve u kontekstu američkih pritisaka da Indija počne uvoziti američke poljoprivredne proizvode (i skuplje i većinom s GMO) bez bilo kakvih carina (onako kako je to Trump napravio s EU, Japanom i Južnom Korejom), oko čega se i vodi najveći spor. Indija je, za one koji to ne znaju, postala veliki poljoprivredni proizvođač. Ne samo što je uspjela zadovoljiti goleme domaće potrebe za hranom i mlijekom (ima 1,4 milijarde stanovnika), već ih može i izvoziti. Ali ono što je najvažnije – golemim ulaganjima u taj sektor uspjela je zaposliti veliki broj donedavno izrazito siromašnog stanovništva i raditi na potpunom iskorjenjivanju siromaštva.
Da je Trump s Indijom pogriješio svjedoči i potpuna homogenizacija inače prilično politički raskoljene indijske javnosti. Tako je čelnik najveće i otvoreno prozapadne indijske političke stranke – Indijski nacionalni kongres (INC) – Rahul Gandhi, 7. kolovoza izjavio kako u potpunosti podržava sve poteze premijera Modija u obrani indijskih nacionalnih interesa pored američkim pritiscima i to svim sredstvima.
I konačno, kao „šlag na tortu“, isti dan kada i Steven Witkoff, 6. kolovoza, u Moskvu je stigao i Modijev savjetnik za nacionalnu sigurnost Ajit Doval. Sastao se s ruskim predstavnicima i osobno s tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti Sergejem Šojgu. Razgovaralo se o daljnjem razvoju „privilegiranog strateškog partnerstva“ između dviju država u energetskoj i obrambenoj sferi. Indijska strana najavljuje želju za kupnjom novih količina ruskih suvremenih protuzračnih sustava S-400, a ne skriva želju ni za mogućom kupnjom ruskog zrakoplova 5. generacije Su-35 nakon što je New Delhi demonstrativno odbacio mogućnost kupnje američkog zrakoplova iste generacije F-35.
Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar, također bi trebao posjetiti Rusiju 27. i 28. kolovoza. Njegov posjet bit će usmjeren na razgovore o obrani, energetici i trgovini. Osim toga, krajem godine u Indiju, u službeni posjet, stiže i Vladimir Putin.
Zoran Meter: Ulazimo u Trumpov i Putinov svijet: Poraz Ukrajine i bruka Europe
Rusko-kineski obrambeni planovi
Od 1. do 5. kolovoza održana je kinesko-ruska vojnopomorska vježba u Japanskom moru s različitim zadaćama, između ostalog i uvježbavanje pronalaska neprijateljskih podmornica u dubinama mora.
Međutim, najvažnije nije to, već ono što je dva dana kasnije objavilo rusko ministarstvo obrane izvješćujući o navedenoj vojnoj vježbi. U svom priopćenju objavilo je, između ostalog, kako uskoro slijedi formiranje kinesko-ruske grupacije brodova za zajedničko patroliranje u Indopacifičkoj regiji, što je nedvojbeni izazov, odnosno odgovor na identične poteze koje vrše brodovi Sjedinjenih Država sa svojim azijskim partnerima u istoj regiji. I jedni i drugi pritom govore o istom cilju odnosno zadaći koju tom prilikom obavljaju: o osiguranju slobodne plovidbe za trgovačke brodove.
Ako obje strane žele osigurati jedno te isto, onda, logično, ne bi trebalo biti nikakvih problema. Međutim svima je jasno kako to baš i nije tako, i da su u pitanju uglavnom teritorijalni sporovi u akvatorijima Južnog i Istočnog kineskog mora koje Kina ima s pojedinim državama u svom susjedstvu i koji su – gle čuda – najčešće slučajno vrlo bogati zalihama prirodne nafte ili plina. A kada je to tako, za njih se očito vrijedi boriti, što ni Amerikancima sigurno nije mrsko. Osim toga, Amerikanci i ne skrivaju želju da navedene sporove iskoriste u svoje geopolitičke svrhe svrstavajući se na stranu Kini suprotstavljenih država u namjeri slabljenja utjecaja Kine.
Ovdje bih podsjetio kako je prije nekoliko godina pokrenuto i zajedničko kinesko-rusko zračno patroliranje na razini strateškog zrakoplovstva, što je izazvalo veliku rezonanciju u zapadnim vojnim i analitičkim krugovima. Tim više što navedeni zrakoplovi nerijetko patroliraju i u blizini japanskog zračnog prostora čak i s njegove dalje – istočne strane – uzduž čitavog japanskog otočja, a već su dolazili i u blizinu Aljaske odnosno američkog zračnog prostora. Naravno, i u jednom i u drugom slučaju strogo se pridržavajući pravila tj. letova u međunarodnom zračnom prostoru, ne povrjeđujući granice spomenutih država. Kao što uostalom rade i oni američki ili zrakoplovi njihovih saveznika prilikom letova u blizini ruskih ili kineskih granica.
London organizira hitan sastanak u vezi Ukrajine prije sastanka Trump-Putin
Ni Brazil se ne predaje
Paralelno sa svim ovim događajima naglo su se zaoštrili i američko-brazilski odnosi. Ne samo zato što je Trump prije 15-ak dana protiv te zemlje uveo 50-postotne carine, već i zato, što se prema mišljenju Brazilije, Washington neposredno miješa u brazilsko pravosuđe – nakon što je Vrhovni sud stavio bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara u kućni pritvor u uoči početka suđenja za planiranje državnog udara. Bolsonaro je konzervativac i nekadašnji Trumpov veliki simpatizer, svojedobno zvan i „Amazonski Trump“ (iako se pri kraju svog predsjedničkog mandata oštro suprotstavio pokušajima američkog miješanja u brazilske unutarnje poslove tijekom Trumpovog prvog mandata, pa je, neočekivano. kao i njegovi ljevičarski prethodnici, opet počeo favorizirati BRICS i iznova pokretati posustale odnose s Rusijom i Kinom tijekom njegovog mandata. Na kraju je u tijesnoj predsjedničkoj utrci izgubio od sadašnjeg ljevičarskog predsjednika Lule da Silve.
Potonji je sada počeo slijediti nagli i oštri zaokret Indije prema BRICS-u i zaštiti svojih nacionalnih interesa od SAD-a. U tom je kontekstu, poput Narednre Modija, oštro povisio ljestvicu i rekao kako planira pozvati čelnike Indije i Kine kako bi razgovarali o zajedničkom odgovoru BRICS-a na carine na američki uvoz koje je nametnuo Trump. Upozorio je kako je važno zapamtiti da BRICS ima deset zemalja koje su u G20.
dr.sc. Sanja Vujačić: EU kao bajka o Snjeguljici i 27 patuljka: Kako je sve krenulo krivo
Kratki zaključak
Čini se da je Trump svojim postupcima i prijetnjama sankcijama i uvođenjem carina samo dodatno homogenizirao BRICS a ne pridonio njegovu raskolu. Zapravo, Amerika svojom politikom prijetnji svima i svakome ubrzano gubi prijatelje i partnere izvan kruga „združenog zapada“ kojeg čvrsto drži za gušu i u kojem mnogi sve više čeznutljivo gledaju na drugu stranu gdje se još vijore „zastave slobode“ odnosno samostalnosti koju se oni nepovratno izgubili zbog poltronskih politika svojih elita koje su razmišljale samo o svojim interesima i djelovale linijom manjeg otpora umjesto odlučne zaštite nacionalnih interesa.
Sve ovo skupa, što je navedeno u ovoj analizi, ukazuje na veliku složenost pa i pravu dramatiku trenutačnog globalnog geopolitičkog stanja. Nitko se više ništa ne usudi prognozirati jer sve je potpuno nepredvidljivo, a najviše američki potezi.
Zoran Meter: U petak će se Ukrajina i Europa suočiti s gorkom stvarnošću; drukčije i nije moglo biti
U takvim je okolnostima moguće baš sve: od postizanja dogovora između SAD-a i Rusije, preko potpunog kraha njihovih odnosa i rješavanja ukrajinskog pitanja isključivo vojnim putom, kraha američko-kineskih odnosa, pa sve do tzv. nove Jalte ili Jalte 2 gdje će se tri ključne globalne velesile dogovoriti o izgledu budućeg svijeta i načinu njegovog funkcioniranja.
