Geopolitička impotencija EU-a i azijska ‘tri mušketira’
- Ono što je sada potpuno jasno – Sjedinjene Države se definitivno neće neposredno uvlačiti u ukrajinski rat.
- U Moskvi sve više jača uvjerenje kako će Rusija zbog europskih ratobornih izjava i ubrzane militarizacije koja ima otvoreni proturuski karakter biti primorana proširiti svoje vojno djelovanje s onog ukrajinskog i na pojedine europske vojne ili s njim povezane industrijske ciljeve. To će učiniti pod jednim uvjetom.
- Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov jučer je po prvi put otvoreno rekao: “Rusija je u ratu s NATO savezom!”
- „Rusija i Kina se zbližavaju. Možda će netko morati bombardirati ovaj plinovod poput Sjevernog toka.“ – rekao je američki televizijski komentator nakon sporazuma Moskve i Pekinga o izgradnji najvećeg plinovoda na svijetu.
Svijet i aktualni geopolitički procesi koji ga oblikuju ulaze u svoju terminalnu fazu. Ona će označiti ide li se u smjeru ozdravljenja tj. relaksacije odnosa između ključnih igrača, ili prema sukobu – odnosno trećem svjetskom ratu i kataklizmi. Kako po prirodi nisam katastrofičar (iako katastrofu a priori ne isključujem – uostalom sve predispozicije za nju postoje: od posjedovanja nuklearnog oružja do usijanih glava onih koji o svemu odlučuju) i nekako uvijek vjerujem kako u pozadini pomahnitalih političara stoje trezveni, iskusni profesionalci koji nemaju mandate za jednokratnu uporabu, skloniji sam vjerovati onom prvom. Međutim, događaji u praksi, u geopolitičkim arenama diljem svijeta u kojima se sve češće ne biraju riječi a bome ni sredstva – sve više demantiraju moj prigušeni optimizam.
Pritom mi u prilog ne ide ni povijest – i to ona ne tako davna. I Hitler i Musolini i Milošević ako ćemo u još bliže – imali su u svojoj pozadini trezvenih savjetnika i analitičara. Ali to je malo vrijedilo, kao što i sad ne vrijedi, ukoliko ih nadglasaju oni iz tzv. stranke rata, koji, iako pravilno shvaćaju uzroke i bit problema, zbog svojih slabosti (straha za pozicije ili pak sklonosti hedonizmu) nekritički prihvaćaju instrukcije moćnih nositelja krupnog kapitala koji sve to na kraju krajeva i financiraju (naravno, prije svega na svoju korist). Tj. ako se i kada potonji i konačno dogovore kako im je rat jedino preostalo sredstvo za osiguranje svojih dosadašnjih ili stjecanja novih pozicija i svoju odluku o tome delegiraju onima na vrhu vlasti – rat postaje neizbježan. U njegovu se promociju tada uprežu sve sile: od politike i uz nju vezanih medija, do gospodarstva. Naravno, i obavještajnih operacija.
Charlie Kirk – junak našeg doba: Poticao razgovore s ljudima s kojima se nije slagao
Ukrajina ostaje ključni problem, ali nikog nije briga za nju samu
Ukrajinski rat i dalje ostaje ključni, gorući problem u odnosima Zapad-Rusija, dok mu se, istodobno, za razliku od zapada na globalnoj razini pridaje sve manje pozornosti (primjer je summit Šangajske organizacije, o kojem više kasnije u tekstu, gdje se o Ukrajini uopće nije niti raspravljalo, a taj je rat u svom obraćanju drugim dužnosnicima spomenuo samo ruski predsjednik Vladimir Putin kroz elaboriranje već svoje dobro poznate prizme o njegovim uzrocima i potrebe njihovog rješavanja kao preduvjeta za mir). Naime, i u drugim svjetskim regijama pripremaju se nove „velike igre“ opasnog karaktera – pa tamošnji ključni igrači imaju previše posla i u „svojim dvorištima“ – od Indopacifika, preko Bliskog istoka i Afrike do Latinske Amerike.
Međutim, ukrajinski problem je specifičan. On je najsloženiji s obzirom kako je već odavno poprimio karakteristike ne isključivo borbe Ukrajinaca za svoju slobodu protiv strane agresije, već puno više epske borbe između združenog zapada i Rusije o preustroju budućeg svijeta i njegovom konačnom izgledu (odnosno zadržavanju dominacije zapada na čelu sa SAD-om, ili pak novog poretka temeljenog na multipolarizmu i ravnopravnim dogovorima o ključnim pitanjima). Pritom načelna borba zapada za samu Ukrajinu tj. njene spomenute ideale sve više blijedi (ako je ikada kao takva i postojala, a prema mom mišljenju nije od samoga početka), dok u prvi plan izbija činjenica da je ona postala ključno geopolitičko bojno poprište koje će na kraju definitivno devastirati samu Ukrajinu, a ako se tako bude poželjelo od strane navedenih elita koje o svemu odlučuju – i puno šire od nje.
Ono što je sada potpuno jasno – Sjedinjene Države se definitivno neće neposredno uvlačiti u ukrajinski rat. To nikako ne znači da će od te zemlje potpuno dignuti ruke, upravo zbog transformacije ukrajinskog rata od onog kojeg je Moskva zamislila kao klasični regionalni, u epski obračun između Zapada i Rusije u globalne geopolitičke svrhe.
Analiza govora Ursule von der Leyen: Legitimacija nesposobnosti sadašnje europske vlasti
Trump još ne zna što učiniti
Američki predsjednik Donald Trump je 3. rujna rekao kako će idućih dana telefonski razgovarati s Putinom i Volodimirom Zelenskim, i nakon toga donijeti odluku što i kako dalje. Nedavno je rekao kako po pitanju rješavanja indijskog soliranja po pitanju kupnje ruske nafte ima još 2. i 3. opciju, ne precizirajući u čemu je riječ.
Paralelno s ovim izjavama oglasio se i Trumpov ministar financija Scott Bessent koji je pak iznova zaprijetio Rusiji velikim sankcijama „koje su opet na stolu“ – sigurno ne bez Trumpovog znanja. Kad smo već kod Bessenta, treba reći kako Trumpu ideologija baš i nije najvažnija stvar već najčešće samo pokriće za provedbu onoga što u politici želi postići i na vanjskom i na unutarnjem planu. Naime, za one koji ne znaju, evo tko je Scott Bessent.
Kako o njegovoj biografiji piše Wikipedia, Bessent je osoba homoseksualne orijentacije koja živi sa svojim partnerom, dok je u prošlosti bio član uprave Soroševog fundacijskog menadžmenta (Forbes ga opisuje kao „štićenika Georgea Sorosa, osnivača SFM“). Priznat ćete – to nije baš tako lako postati. Ali to mu nikako nije smetalo (u međuvremenu je napustio SFM) da u veljači 2024. godine u Greenwilleu, u Južnoj Karolini – bude domaćin donacije za Trumpovu predizbornu kampanju na kojoj je prikupljeno 7 milijuna dolara, kao i nekih kasnijih. Zalagao se za strožu ekonomsku i carinsku politiku prema Kini i Rusiji, a što upravo dolazi do izražaja u Trumpovom drugom mandatu.
Međutim, kada je riječ o novim sankcijama protiv Rusije smatram kako SAD (kao i EU) više zapravo i nema što sankcionirati. Sve što je bilo na raspolaganju definitivno je iskorišteno, a ono što bi se eventualno još moglo, ugrozilo bi i američke gospodarske interese (SAD i dalje uvozi ruski obogaćeni uran, uvozi i derivate ruske nafte prerađene u Indiji pa ih je tako čak i isključio iz nedavnih kaznenih sankcija protiv Indije zbog njenog odbacivanja američkog zahtjeva da prestane kupovati ruski naftu, što zapravo, kad se malo bolje promisli djeluje apsurdno!). Ono što Trump jedino može učiniti je ovo čime prijeti Scott Bessent, uvesti sekundarne carine skupa sa EU protiv drugih država koje kupuju rusku naftu i time pokušati izvršiti novi udar na rusku ekonomiju odnosno proračun.
Osobno ne vjerujem da će to učiniti iz tri ključna razloga:
prvo je što će Indija i Kina, kako je sada postalo jasno – i dalje nastaviti kupovati rusku naftu (a oni su njeni glavni kupci, a tu je i Turska koja također to nastavlja činiti;
drugo, to bi samo ubrzalo stvaranje alternativnih financijskih institucija i platformi za zaobilaženje dolara i postojećeg globalnog sustava za novčane transakcije SWIFT tj. dedolarizaciju;
i konačno treće, dovelo bi do potpunog prekida američkih pregovora s Rusijom ne samo po pitanju rješavanja ukrajinskog rata (što je ključno), već i oko normalizacije bilateralnih američko-ruskih odnosa po pitanjima od zajedničkog interesa – osim onih energetskih i investicijskih, još više i onih vezanih uz međusobnu stratešku (nuklearnu) sigurnost, i konačno – do stvaranja čvrstog savezništva Rusije i Kine punoga spektra.
Zoran Meter: Kina, Rusija i Indija kreću u energetsku suradnju; objavljen i potez obrambenog karaktera
Putin zna kako s Trumpom
Pritom Moskva, poput ključnih europskih prijestolnica, dobro zna kako se treba ponašati prema Trumpu: hvaliti ga kada za to i nema previše razloga, i govoriti mu o spremnosti za nastavak suradnje, odnosno sve ono što je milo njegovim ušima i egu.
Upravo je to Putin učinio 3. rujna u Pekingu, nakon završenih svih manifestacija u Kini koje su prošlog tjedna iz temelja potresle svijet. Na noćnoj medijskoj konferenciji Putin je pohvalio Trumpa kao osobu koja istinski želi postići mir u Ukrajini i rekao kako Rusija cijeni njegove napore u tom smislu i želi mu uspjeh. Štoviše, Putin je rekao kako „vjeruje da se sukob u Ukrajini može završiti dogovorom – i da postoji svjetlo na kraju tunela.“. Ali ako Trump ne uspije – nastavio je dalje ruski vođa – Rusija će svoje ciljeve tada ostvariti vojnom silom. Pritom je ponovio svoju želju da Zelenski dođe u Moskvu na pregovore o miru, što potonjem ne pada na pamet. Ne samo zbog sigurnosnih razloga, već i zato što Moskva često naglašava njegovu nelegitimnost na dužnosti predsjednika, kao i želju da ga se odstrani u sklopu njenih zahtjeva za „denacifikacijom“ Ukrajine.
NATO ne tretira upad dronova u Poljsku kao ruski napad na tu zemlju. Što kažu Rusi
Trumpov plan je propao
Usudio bih se reći kako je, realno, Trumpov mirovni plan za Ukrajinu propao i da je toga, osim Putina – i on sam svjestan. Stvar je samo što to ne može javno priznati iz političkih razloga, jer bi to bio i njegov osobni poraz s obzirom na ranije izjave o brzom završetku rata nakon svog dolaska na vlast. Najmanje u tome ima veze njegova želja za Nobelovom nagradom za mir, a puno više unutarnje američke političke borbe kao i njegov osobni i američki ugled u svijetu kojeg gradi nastupajući s pozicije globalnog ne više „šerifa“, kako su to činili njegovi brojni prethodnici tijekom proteklih desetljeća, već globalnog cara kojem su se svi dužni klanjati.
Za sada mu se klanjaju isključivo američki saveznici u Europi i na Dalekom istoku, dok mu oni drugi ili pokazuju zube (Rusija to sada čini nježno zbog trenutačnih pregovora koje dvije zemlje još uvijek vode ali sa sve većim poteškoćama; Indija i Brazil posve otvoreno kada je riječ o trgovinskim sporazumima i carinskim prijetnjama; dok Kina to čini na sebi svojstven način – upornim promicanjem svoje dosadašnje politike koja i iritira političke sile u Washingtonu). Ostali, manje važni igrači iz tzv. globalnog Juga još uvijek kalkuliraju iako je svima jasno kako u spomenutoj epskoj borbi Istoka i Zapada najvećim dijelom prešutno podupiru onog prvog, jer im eventualna pobjeda Istoka omogućuje izlaz iz duboke sjene postkolonijalizma (ako je riječ o manje važnim državama Afrike i Latinske Amerike) ili im pak omogućuje položaj regionalnih geopolitičkih polova u budućem ustroju svijeta (kada je riječ o važnim zemljama poput Saudijske Arabije, Turske, JAR-a).
Zapravo Trumpa po pitanju uspjeha njegovog plana, apsurdno, može spasiti još jedino Putin. Ukoliko vojno ovlada svim zacrtanim ukrajinskim teritorijima i onda na temelju toga počnu pregovori o završetku rata po Trumpovom prijedlogu (razgraničenju na trenutačnim crtama bojišnica).
Kako god bilo, ruski zahtjevi za postizanjem mira u Ukrajini na zapadu se smatraju maksimalističkim (što onda implicira postojanje mogućnosti da ih se „svede u realne okvire“). Međutim, dijametralno suprotan stav o tome ima Moskva, koja smatra kako je riječ o minimalističkim ruskim zahtjevima, ispod kojih ona više ne može ići sve da to i hoće, jer bi to bio politički kraj sadašnjih vladajućih elita. I taj je stav „zacementiran“ kada je riječ o ruskom državnom vrhu i Putinu osobno – tj. ono što oni neće učiniti. Neće biti spremni na nikakve kompromise po pitanju svojih zahtjeva (kada je riječ o onim teritorijalnim to se odnosi na četiri osvojene ukrajinske regije tijekom rata, koje su u listopadu 2022. g. anektirane tj, inkorporirane u ruski ustavno-pravni poredak: Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson). S tim da je Moskva u tom pogledu spremna na određeni kompromis: traži priznanje administrativnih granica za prve dvije regije, dok je spremna prihvatiti granice na crti bojišnice za druge dvije. O Krimu, kao petoj regiji – Moskva ne namjerava razgovarati, niti objektivno to od nje više bilo tko traži. Ali ključni za Moskvu zapravo i nisu toliko teritorijalni koliko sigurnosni zahtjevi koji se odnose na rusku stratešku sigurnost na europskom kontinentu.
Poništavanje Aljaske: Analiza o tome, što stoji iza vijesti o ruskim dronovima u Poljskoj
Stanje se pogoršava
Zna li za sve to Trump? Definitivno zna. I zato je na njemu sada ključna odluka što dalje činiti, a ona je vrlo delikatna. (Nešto o tome zapravo sam rekao kroz gore navedena tri ključna razloga.) Pritom bi Trumpu netko trebao javiti da, ako ne smiri ambicije sve ratobornijih europskih vođa poput Ursule von der Leyen, mogu uslijediti i puno teže posljedice i po sam SAD u smislu potrebe donošenja još rizičnijih odluka koje bi mogle ići i prema nužnom uključivanju SAD-a u rat protiv Rusije, što Trump ni u snu ne želi. Dakle, ako ne već ne želi – mora nešto u tom smislu učiniti: ili smiriti europske saveznike i primorati ih na bolne kompromise tj. odustajanje od svoje proklamirane politike po pitanju ukrajinskog rata, ili pak stvarno potpuno povući SAD iz igre i sudbinu Ukrajine prepustiti saveznicima, bez bilo kakvih američkih jamstava da će im po potrebi SAD uskočiti u pomoć.
A ona bi im itekako mogla trebati. Naime, u Moskvi sve brže jača uvjerenje kako će Rusija zbog europskih ratobornih izjava i ubrzane militarizacije koja otvoreno nosi proturuski karakter biti primorana proširiti svoje vojno djelovanje s onog ukrajinskog i na pojedine europske vojne ili s njim povezane industrijske ciljeve. To će učiniti ukoliko Ukrajina bude zapadnim dalekometnim raketama počela napadati u dubinu ruskog teritorija. Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov upravo je po prvi put otvoreno rekao: “Rusija je u ratu s NATO savezom!”
Ovdje treba naglasiti kako je Trump nedavno donio odluku o isporuci Ukrajini američkih dalekometnih raketa, ali bez definiranog roka isporuke, a njihova bi proizvodnja objektivno mogla potrajati i koju godinu. Stoga ta odluka još nema stvarnog političkog učinka osim pokušaja psihološkog pritiska na Putina da bude skloniji pregovorima po Trumpovim uvjetima, ali je definitivno suprotna jednom od ključnih zahtjeva Moskve – demilitarizaciji buduće Ukrajine i njenog izvanblokovskog statusa.
O budućnosti Ukrajine u EU Rusija nema ništa protiv – rekao je Putin prošlog tjedna u Pekingu, kazavši kako je to stari ruski stav. Međutim, meni je osobno ta izjava čudna s obzirom kako Europska unija de facto ulazi u simbiozu s NATO savezom te oni zapravo sve više čine jedno tijelo. Ne bi li slijedom te Putinove logike Ukrajina, ako već ne može de jure, onda de facto bila dio NATO-a što je u konačnici tj. sadržajno ista stvar?
O gore navedenim opasnostima koje se ubrzano nadvijaju nad Stari kontinent u Europskoj uniji se i na političkoj i na medijskoj razini uopće ne govori – barem ne javno. Spominju se kao realne mogućnosti da rat s Rusijom počne do 2030. godine i sl, ali ne i varijante da Rusi gađaju dalekometnim preciznim i razornim oružjem (ne onim nuklearnim, već hiperzvučnim) odabrane ciljeve na tlu Europe bez namjere pokretanja bilo kakve klasične invazije. Čime bi tada, ili bolje rečeno bi li uopće mogla odgovoriti Europa a da ne izazove veliki kontinentalni rat u kojem bi vrlo brzo mogla biti zbrisana s lica zemlje. O tome nema javnih rasprava. Valjda se očekuje da Rusija tako nešto nikad ne bi učinila zbog Sjedinjenih Država. Ali navedeni ruski scenarij i obrazloženje njegove primjene podastrto Washingtonu nakon ili neposredno uoči realizacije ne bi bio dostatan razlog da se SAD uvuče u nuklearni sukob s Rusijom jer Rusi nisu upotrijebili nuklearno oružje – i to je ono na što se u Europi „zaboravlja“. Umjesto toga stižu nam sve ratobornije izjave njenih pojedinih čelnika na koje zapravo nitko ne reagira.
Međutim, nešto indikativno u tom se smislu ipak dogodilo prošloga tjedna.
Arapska liga ozbiljno koketira s uspostavom vojnog bloka u stilu NATO-a
Ursula von der Leyen previše se zaigrala
Prošli je tjedan predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen doživjela dvije velike neugodnosti. Prva se odnosi na to, da je vijest, koju su razglasili dužnosnici EU-a u Bruxellesu ali i bugarska vlada a prenijeli pojedini europski mediji, o tome kako je službeni zrakoplov kojim je UvdL letjela u Sofiju postao predmetom ometanja GPS signala pri slijetanju na zračnu luku bugarske prijestolnice, a pritom kao krivca naveli Rusiju – pokazala neistinitom. Naime, iz nekog razloga,, tu je vijest nakon dva dana opovrgnuo servis za praćenje letova Flightradar24 na svojoj web stranici kada je objavio kako nikakvog ometanja GPS-a nije bilo i da je zrakoplov sletio normalno. Moskva je već ranije odbacila sve optužbe kao neistinite. Nakon ovog demantija oglasilo se i bugarsko ministarstvo vanjskih poslova također potvrdivši kako nikakvih većih problema nije bilo.
Druga, još veća neugodnost za UvdL stigla je nakon njenog ratobornog intervjua za britanski Financial Times. u kojem je sugerirala kako je Washington signalizirao spremnost za pružanje potpore europskim vojnim snagama koje ova namjerava poslati u Ukrajinu nakon postizanja mira. I to američkim “strateškim potporama”, “američkim zrakoplovima, logistikom i zemaljskim radarom koji podržavaju i omogućuju zonu zabrane leta koju provodi Europa i zračni štit za zemlju”. UvdL je tvrdila kako dužnosnici u glavnim gradovima EU-a rade na “prilično preciznim planovima” za raspoređivanje multinacionalnih snaga u Ukrajini nakon što se sukob riješi, kao i to da plan podržava i američki predsjednik Donald Trump.
Njemački ministar obrane Boris Pistorius ubrzo je oštro kritizirao Ursulu von der Leyen zbog njenih riječi, rekavši kako Europska komisija nema ni nadležnost ni kompetencije u takvim pitanjima, dok bi rasprave trebale biti privatne. Rekao je kako je “potpuno pogrešno” javno raspravljati o potencijalnom raspoređivanju ili bilo kojim drugim vojnim sigurnosnim mjerama za Ukrajinu u ovom trenutku. U tome ga je naknadno podržao i njemački kancelar Friedrich Merz.
U svakom slučaju, ovo političko-medijsko mlaćenje prazne slame i navedena reakcija njemačkih dužnosnika jasan su signal da se nešto ozbiljno događa. Oni sigurno znaju kako će na kraju po pitanju Ukrajine zadnju riječ imati Trump i Putin, dok EU i NATO ne odlučuju ni o čemu. Hoće li ova dvojica na kraju uspjeti postići dogovor drugo je pitanje. Ali do tada se ostali poslušnici Washingtona u to ne smiju previše uplitati, a pogotovo ne javno iznositi stavove krajnje osjetljive prirode kakvi su oni o budućim sigurnosnim jamstvima. Oni mogu govoriti o stvaranju ovih ili onih koalicija „(ne)voljnih“ ili bilo kojih drugih i što bi u sklopu njih moglii učiniti ali ništa više od toga.
Zato tragikomično s pozicije ugleda europskih saveznika djeluju njihove „odlučne“ namjere da u Ukrajinu pošalju svoje snage – redovito uz obvezni dodatak: u istom trenutku kada se postigne mirovni sporazum! A i to isključivo uz uvjet da im SAD pruži svoj sigurnosni kišobran. Zapravo je za bolje geopolitičke znalce užasno gledati u što se proteklih godina pretvorila europska politička elita. Trio Macron-Starmer-Merz djeluju geopolitički impotentni i u njihove sposobnosti nametanja bilo kakvih rješenja za Ukrajinu možda još vjeruju samo potpuni slijepci u njihovim matičnim zemljama i nitko više.
Pravi trio, koji za razliku od navedenog o nečemu u svijetu uz SAD definitivno odlučuje, prošloga se tjedna sastao u Kini.
Rusija upozorava Europu: Progonit ćemo svaku državu koja nam uzme imovinu
Tri mušketira, ili ples zmaja, slona i medvjeda
Na summitu Šangajske organizacije – SCO-a, čelnici Kine i Indije pokazali su svijetu pravo resetiranje odnosa koje će dovesti do globalne stabilnosti i multipolarnosti, piše Times of India i dodaje kako obje zemlje ulažu napore u jačanje partnerstava među sobom i s Rusijom.
Teško se ne složiti s ovom konstatacijom. Xi Jinping, Narendra Modi i Vladimir Putin i više nego nedvosmisleno su je dokazali, ne samo kroz ozbiljne razgovore i potpisane sporazume, već i pred novinarskim objektivima i televizijskim kamerama kada su se čvrsto držali za ruke, međusobno časkali i grohotom smijali – gotovo kao da se smiju Donaldu Trumpu u lice. Ovaj je to tako i shvatio, pa se tijekom povijesno najveće i najmoćnije vojne parade na najvećem svjetskom gradskom trgu – pekinškom Tiananmenu, oglasio priopćenjem na društvenoj mreži Truth Social:
„Veliko je pitanje hoće li kineski predsjednik Xi spomenuti ogromnu podršku i ‘krv’ koju su Sjedinjene Američke Države dale Kini kako bi joj pomogle da osvoji slobodu od vrlo neprijateljskog stranog osvajača. Mnogi Amerikanci su poginuli u kineskoj potrazi za pobjedom i slavom. Nadam se da će biti s pravom poštovani i zapamćeni zbog svoje hrabrosti i žrtve! Neka predsjednik Xi i divni narod Kine imaju sjajan i trajan dan slavlja. Molim vas, prenesite moje najtoplije pozdrave Vladimiru Putinu i Kim Jong-unu, dok kujete zavjeru protiv Sjedinjenih Američkih Država.“
Dakako – bio je u Pekingu i vojnoj paradi nazočio i spomenuti sjevernokorejski vođa, jer i Koreja je (tada još jedinstvena) užasno stradala nakon japanske invazije u WW2.
O samoj vojnoj dimenziji navedene parade već je sve rečeno, kao i o summita SCO. Zato ću ovom prigodom naglasak staviti samo na ključni sporazum – onaj između Kine i Rusije.
Zoran Meter: Evo što je Rusija izabrala između Trumpovog prijedloga na Aljasci i strateške suradnje s Kinom
Plinovod koji će promijeniti energetsku sliku svijeta
Dvije su zemlje, skupa s Mongolijom potpisale memorandum o izgradnji dvaju plinovoda: “Snaga Sibira – 2” i “Sojuz Vostok” („Union East“), gdje je ovaj posljednji zapravo tranzitni plinovod prvonavedenog kroz Mongoliju za Kinu. Kini će omogućiti isporuku 50 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Taj plinovod ima mogućnost, kada jednom proradi u punom kapacitetu, promijeniti globalnu energetsku sliku jer će utjecati na mnogo toga.
Osim što se već sada zna, to je, da će europsko plinsko tržište zauvijek biti odijeljeno (u europskom političkom vrhu se govori „oslobođeno“) od ruskog plina iz velikog zapadno-sibirskog nalazišta iz kojeg će se ubuduće opskrbljivati Kina (kao već i iz istočno-sibirskog kroz plinovod Snaga Sibira (1), ovaj projekt omogućit će Kini slobodan izbor od koga će i koliko kupovati plin u odnosu i na američki ukapljeni plin (LNG). Ovaj potonji je itekako računao na golemo kinesko tržište, uz ona ostala azijska visokorazvijena poput Japana. Već je u startu jasno kako potonji cjenovno neće moći konkurirati ruskom koji je i geografski bliži i koji prolazi magistralnim plinovodom, a ne specijaliziranim brodovima. Ovaj će plinovod, kada prema planu proradi idućeg desetljeća, posve sigurno Kinu staviti u još povoljniji geopolitički i geoekonomski položaj. Istodobno je i Rusiji od strateške važnosti jer će joj omogućiti potpunu kompenzaciju za izgubljeno europsko tržište. Drugim riječima Snaga Sibira 2 definitivno će zapečatiti kinesko-rusko strateško partnerstvo za duga desetljeća.
Sve ovo na zapadu, prije svega u Sjedinjenim Državama dobro znaju. U ovom je kontekstu ruskim medijima već 4. rujna za oko zapela gotovo nevjerojatna izjava na američkom Fox Newsu. Tamošnji je voditelj Jesse Watters izjavio slijedeće: „Putin gradi veliki plinovod prema Kini. Trebao bi biti dovršen u sljedećem desetljeću, osiguravat će 15 posto kineske energije. Rusija i Kina se zbližavaju. Možda će netko morati bombardirati ovaj plinovod poput Sjevernog toka.“
Ove riječi i nema potrebe komentirati ali treba uočiti kako jasno ukazuju na percepciju koju stvara nova razina kinesko-ruskog ne samo energetskog saveza na Zapadu, u svjetlu svih gore opisanih globalnih geopolitičkih turbulencija.
Štoviše, na dan pisanja ovog teksta ruski Gazprom je objavio kako do 2030. godine namjerava pokrenuti plinsko polje Južno-Kirinskoje na otoku Sahalinu koje je od 2015. godine bilo pod američkim sankcijama, i da će ono postati resursna baza za opskrbu Kine iz smjera ruskog Dalekog istoka. To je polje dio projekta Sahalin 3 i Kini će davati dodatnih 12 milijardi m3 plina godišnje.
Znači li sve ovo i konačni krah američko-ruskih bilateralnih, a moguće i pregovora o Ukrajini, još je teško reći zbog opasne specifičnosti ukrajinskog problema koja nadilazi i same američko-ruske odnose. Osobno ipak mislim da ne, iako ne bih “stavio ruku u vatru” da sam u pravu.
Indija prešla ‘crvenu crtu’: Njeni vojnici sudjeluju u rusko-bjeloruskoj vojnoj vježbi Zapad 2025
Prosudba
Što se energetike tiče zaključio bih slijedeće: Rusija je i konačno prekrižila Europu kao kupca njenog plina iz golemih zapadnosibirskih rezervi. Nije to bila posljedica njene želje, već konačne odluke Europske unije da se do 2027. godine u potpunosti odrekne ruskog plina. Najveći dobitnici bit će Kina (riješila je dugoročno strateško važno pitanje energetske opskrbe) i Rusija (prebacila je Kinu na svoju energetsku “iglu” i kompenzirala gubitak Europe) te Sjedinjene Države koje će potpuno zagospodariti europskim energetskim tržištem sa svojim skupljim energentima, a što je najbolje bilo vidljivo i nakon nedavnog trgovinskog sporazuma između SAD-a i EU koji je potpuno nepovoljan za ovu posljednju. Najveći gubitnik bez ikakve sumnje je Europska unija.
Što se tiče onoga što se prošlog tjedna događalo na summitu SCO (mnogo je toga bilo negativno s pozicije običnog promatrača na zapadu), sve bih to ipak okarakterizirao kroz jednu, barem donekle umirujuću misao sukladno mom nepopravljivom optimizmu. Niti jednom jedinom riječju sudionici iste organizacije nisu osudili ni ponašanje SAD-a ni Trumpa osobno. Bili su fokusirani isključivo na sebe, na međusobne odnose i načine na koje ih najbolje mogu zaštiti. Prije svega međusobnu trgovinu od vanjskih pobočnih utjecaja poput jednostranih sankcija i sekundarnih carina koje smatraju neutemeljenima s pozicije međunarodnog prava.
Iako je svima jasno kako se ta nastojanja zapravo tiču zaštite od SAD-a, samo ne spominjanje istoga ukazuje kako SCO nema namjeru demonstrirati svoju borbu sa Zapadom, već činjenicu mu suradnja sa SAD-om nije nužna ukoliko ovaj to ne želi činiti na ravnopravnim pravilima igre za sve.
Zapravo je Šangajska organizacija za suradnju postala homogenije tijelo i od puno razvikanijeg BRICS-a, kao svojevrsnog stožernog formata globalnog Juga. To je najviše uvjetovano geografskom blizinom (sve su države članice na euroazijskom kontinentu), kao i činjenicom da dijele gotovo identične sigurnosne izazove (Brazil i JAR ipak su na drugim krajevima svijeta, sa sličnim ali i svojim specifičnim problemima u odnosima sa SAD-om).
Što se pak tiče klasične vojne suradnje – poglavito one s natruhama savezništva – Šangajska organizacija toga definitivno nema niti tome teži, jer raznoliki sastav članica, gdje su neke i gotovo međusobno neprijateljske poput Indije i Pakistana – to ne bi ni omogućio. Kako bih to potkrijepio ukazao bih na malo poznatu vijest, da je Indija prošli tjedan u Kini blokirala prijam Azerbajdžana u punopravno članstvo SCO-a (Armenija je već dugo članica) iz razloga što je Baku dao potporu Pakistanu u njegovom nedavnom kratkom ali vrlo oštrom vojnom okršaju s Indijom.
Američko ljeto krvi: dva ubojstva uzdrmala su temelje nacije
Za sada je, kada je riječ o zajedničkoj obrani unutar SCO-a, ipak daleko najvažnija suradnja Kine i Rusije. I tako će to ostati još dugo. Znakovito je i intenziviranje rusko-indijske vojnotehničke ali i ukupne obrambene suradnje.
