- Nije prošlo mnogo, a javio se veliki Volkswagen i rekao kako bi se dijelovi njegove proizvodnje s automobila mogli prebaciti na vojna vozila koja bi bila namijenjena za čitavu Europu. Asocijacija s ulogom Volkswagena u Hitlerovom Wehrmachtu uopće nije slučajna. Samo se nadam da se identičan vojni scenarij u posve sluđenoj Europi ipak neće ponoviti
- Kako vidi ulogu Europe u budućim pregovorima o završetku ukrajinskog rata najbolje je sažeo američki državni tajnik Marco Rubio nedugo nakon sastanka u Džedi. Rekao je da Europu SAD vidi kao sudionika sastanka, ali prije svega po pitanju ukidanja sankcija Rusiji i deblokade njenih financijskih aktiva
Središnji vanjskopolitički događaj prošloga tjedna bio bili su pregovori američke, ruske i ukrajinske strane (naravno, još uvijek u odvojenim formatima što se tiče dviju potonjih strana s američkom), o zaustavljanju ukrajinskog rata. Riječ je isključivo o privremenom prekidu vatre u trajanju od 30 dana nakon kojeg svaka od strana može odlučiti hoće li ga produžiti ili neće, a ne o trajnom prekidu sukoba a kamoli o konačnom mirovnom sporazumu do kojeg je još dug i trnovit put a pitanje je, je li uopće i dostižan s obzirom da bi se u tom slučaju Kijev vjerojatno morao službeno (naglasak na službeno) odreći izgubljenih teritorija što bi zahtijevalo i promjenu ustava.
Ovdje možemo podsjetiti kako mirovnog sporazuma još uvijek nema niti između dviju Koreja, već se radi isključivo o sporazumu o trajnom prekidu vatre na dogovorenoj crti razdvajanja koju su „iscrtale“ njihove oružane snage tijekom rata koji je trajao od 1950. do 1953. godine.
U ukrajinskom slučaju, kako sada izgleda vojno stanje na terenu, Kijev bi izgubio petinu zemlje (oko 20% teritorija) – zlobnici bi rekli puno, a simpatizeri Ukrajine da to i nije tako strašno s obzirom na odnos snaga dviju država i dužinu iscrpljujućeg rata s nuklearnom i vojnom velesilom.
Kako se god to prikazivalo – nijedan ukrajinski predsjednik ni nakon Volodimira Zelenskog ne može formalno-pravno na tako nešto pristati jer bi time automatski potpisao i svoju političku (a možda i ne samo političku) smrt. Kijev će na gubitak teritorija vjerojatno morati pristati faktički a izgubljene zemlje će formalno svrstavati u onu poznatu frazu „privremeno okupirani teritoriji“ ili tomu slično.
I tu dolazimo do ključnog elementa, gdje Moskva, osim osvojenih teritorija oko kojih ne namjerava pregovarati, traži sigurnosna jamstva i za sebe a ne samo Ukrajinu o kojima se redovito govori. Tj. traži otklanjanje uzroka koji su doveli do rata tj. njene invazije u veljači 2022., prije svega nemogućnost ulaska u NATO savez. Također traži sprječavanje mogućnost da se Ukrajina u budućnosti ponovo naoruža i u jednom trenutku, ojačana, odluči vojno vratiti izgubljene prostore. U te ruske zahtjeve spada i demilitarizacija koja se odnosi na preciznom dogovoru o tome koliko aktivnih vojnika Ukrajina smije imati i koju vrstu i količinu naoružanja smije posjedovati kako ne bi mogla predstavljati stratešku ugrozu Rusiji u budućnosti.
Ali vratimo se mi glavnoj temi.
„Vrag je u detaljima“
Zapadni mediji drže se prijedloga Donalda Trumpa „kao pijan plota“ tj. tretiraju ga kao da je ultimativnog karaktera (što nikako nije), i da ga Vladimir Putin mora prihvati, nakon čega više zapravo nikakvi pregovori s Moskvom neće biti potrebni. To se već sad pokazalo kao potpuno pogrešno: Putin je lukavo načelno podržao, čak i pozdravio i zahvalio se Trumpu na njegovoj ideji i trudu da zaustavi rat, ali je pritom obznanio i nužne ruske uvjete da bi se sve skupa onda potpisalo.
Znalcima metodologije vođenja diplomatskih pregovora općenito, jasno je kako je, kao i uvijek, bit i čitavog ovog prijedloga isključivo u detaljima, a njih u ovom trenutku ne zna nitko, jer se očito i američka i ruska strana za sada svojski trude da „ne cure“ u javnost. Mnogi i ugledni mediji javno spekuliraju s ovim ili onim prijedlozima koje je Moskva dostavila Washingtonu pozivajući se na ove ili one neimenovane izvore, navodno upoznate sa situacijom, ali ništa više od toga, pa se time ne treba previše zamarati. Treba ozbiljno slušati ne medijske komentare, već samo ono što dolazi iz usta službenih osoba iz Moskve i Washingtona – i to onih visoke razine. Sve je drugo nebitno, ma kako pojedini mediji ugledni bili.
Stoga ću se zadovoljiti time da ne ulazim u bilo kakve analitičke prosudbe o tome čime će sve ovo na kraju rezultirati (mogućih scenarija je previše da bi to imalo bilo kakvog smisla i koristi). Tim više što to u ovom trenutku ne zna baš nitko – uključujući i najzainteresiranije strane (Moskva, Washington, Kijev) – a najmanje ću se rukovoditi frazom koju, nakon što je to prvi izrekao američki državni tajnik Marco Rubio nakon sastanka u Džedi, kao papagaji jednoglasno ponavljaju svi važniji europski političari: da je „loptica sada na strani Rusije“. Očito želeći naglasiti kako će, ukoliko Moskva ne prihvati navedeni 30-dnevni prekid vatre, ona biti ta koja ne želi mir i da će stoga morati biti maksimalno moguće kažnjena.
Takav primitivni pristup europskih političara ovom ključnom geopolitičkom problemu današnjega svijeta nije dostojan ozbiljnog razmatranja, ako ne zbog ičeg drugog a ono zato što je Moskva već odavno ionako maksimalno kažnjena (a objaviti joj rat očito nitko od njih ne želi), a o europskoj politici po ovom pitanju više ću govoriti kasnije u tekstu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajinska zemlja ide Rusiji, resursi SAD-u, dugovi EU-u, a slava Ukrajini
Putin je „loptu“ opet prebacio zapadu
Dakle, trenutačni stav Moskve kojeg je u četvrtak iznio Vladimir Putin na zajedničkoj medijskoj konferenciji s bjeloruskim čelnikom Aleksandrom Lukašenkom u Moskvi je slijedeći: Rusija pozdravlja napore Donalda Trumpa za postizanje mira i načelno se slaže s njegovim prijedlogom „ali još postoje nijanse koje treba pojasniti“. On bi morao dovesti do konačnog mira i prije svega ukloniti uzroke koji su doveli do rata – rekao je Putin.
Toliko o gore spomenutoj „loptici na ruskoj strani“! Putin ju je opet u dvije rečenice prebacio na zapad. Možda je i to bolje nego da je „loptu trajno zadržao“, jer bi to značilo da više nije zainteresiran za ovu Trumpovu igru. Ovako pokazuje da jest, ali da treba još utvrditi pravila igre, ali i suca koji će nadgledati drže li se svi igrači onoga što je u tim pravilima dogovoreno i ne čine li oni grube prekršaje. A ako čine, tko će i što biti dužan poduzeti.
Dakle, stvar je, kako sam gore i rekao – u detaljima. Ono što bi se sigurno moralo nalaziti u tim „detaljima“ i što je već sada jasno svima koji to moraju znati, je to, da se Moskva nikada neće odreći u ratu osvojenih teritorija i Krima, i da nikada neće pristati na članstvo Ukrajine u NATO-u.
Drugim riječima, Moskva traži da se krene od Istanbulskog preliminarnog dogovora s početka travnja 2022.g. kao osnove za pregovore, kada su dvije strane, uz posredništvo Turske, već bile postigle dogovor o sporazumu kojeg je kasnije Zelenski pod utjecajem Borisa Johnsona i Joea Bidena odbacio i uveo zakonsku zabranu pregovora s Rusijom. U istanbulskom dokumentu već se tada moglo pročitati da je Ukrajina odustala od članstva u NATO savezu, da je pristala na određenu demilitarizaciju i na gubitak regije Donbas u manjem opsegu nego je to sada slučaj. Sada je taj gubitak puno bolniji jer je, osim proširenja ruke kontrole nad samim Donbasom, ruska vojska u međuvremenu ovladala i velikim dijelovima Hersonske i Zaporoške regije.
Ako ovih „detalja“ ne bude u konačnom Trumpovom prijedlogu (a posve sigurno će ih biti), smatram kako od ovog prijedloga onda neće biti ništa, jer jednomjesečno primirje tipa onog između Izraela i Hamasa (koje je upravo propalo), za Rusiju, koju su ovo fundamentalno važne stvari sigurno nije prihvatljivo.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (2. dio)
Trump ne želi propast pregovora
Trump je samo dan nakon sastanka u Saudijskoj Arabiji, pred TV kamerama u Bijeloj kući izjavio kako se na sastanku s ukrajinskom delegacijom razgovaralo i o teritorijima i da svi dobro znaju „o kojim je teritorijima riječ“, i da je Kijev sada (za razliku od ranije) spreman za mir. Rekao je kako on općenito ima puno više problema s neposluhom Ukrajine nego Rusije za koju smatra da želi mir. Sada se, nakon sastanka u Džedi, nada da je tome došao kraj i da će se rat uskoro završiti.
Znakovito! Trump je izjavio i kako bilo kakvih novih prijetnji američke strane Rusiji uvođenjem novih sankcija (o kojima je odmah nakon sastanka u Saudijskoj Arabii požurio Moskvi prijetiti republikanski senator-jastreb Lindsey Graham) neće biti čak i ukoliko ona odbaci navedeni američki prijedlog i to iz dva razloga: prvo, sve ranije uvedene američke sankcije i dalje ostaju na snazi i nitko ih još ne namjerava ukidati; i drugo, takva ucjena definitivno bi otjerala Moskvu od daljnjih pregovora „pa gdje smo onda“ (čitaj: u nastavku rata koji bi tada nedvojbeno vrlo brzo opasno eskalirao što nitko ne želi).
Trumpu je glavni problem kako Kijev primorati na nedvojbeno nužne bolne ustupke (jer dobiva puno manje nogo bi dobio Istanbulskim dogovorom, pri čemu zna kako je ipak Kijev ona strana u trojnim pregovorima koja ima najslabije karte u ruci (o Americi potpuno ovisi, jer europljani, ovakvi kakvi jesu, SAD ni u čemu ne mogu zamijeniti ako bi Washington trajno odustao od pomoći Kijevu, a istodobno, Ukrajina na bojnom polju stoji blago rečeno nezavidno).
Stoga je desetak dana prije pregovora u Džedi Trump stopirao daljnju američku vojnu pomoć i dodjelu obavještajnih podataka Ukrajini želeći je „disciplinirati“. Tj. poslužio se metodom kojom učitelj kaznom odgojno djeluje na svog neposlušnog učenika, a kada ga ovaj zbog adekvatne težine kazne konačno odluči slušati, disciplinske mjere se ukidaju i sve kreće iz početka. Naravno, tada već onako kako to učitelj kaže i traži.
Zoran Meter: Dobro došli u Trumpov i Putinov svijet: Ovo je ionako oduvijek bio američko-ruski rat
Već sam ranije rekao da je ukrajinski sukoba u svojoj biti američko-ruski rat i da ga jedino one mogu i sigurno hoće završiti. Da sam bio u pravu svjedoči i izjava državnog tajnika Marca Rubia u intervjuu za Fox News 6. ožujka kada je, između ostalog rekao slijedeće – kao prvi od američkih dužnosnika uopće:
„Iskreno, to je posrednički rat između nuklearnih sila – Sjedinjenih Država, koje pomažu Ukrajini, i Rusije i treba ga što prije završiti. Nitko nema ideju niti plan kako to privesti kraju. Ali Trump želi mir.“
Ovdje bih podsjetio i na nedavni posjet Trumpu britanskog premijera Keira Starmera, kada ga je potonji tijekom razgovora nastojao uvjeriti da SAD pruži sigurnosna jamstva za britanske i francuske vojnike koji bi se razmjestili u Ukrajini nakon sporazuma o prekidu vatre Trump upitao: je li Velika Britanija sama spremna ući u rat s Rusijom? Tada se Starmer, zatečen pitanjem, samo kiselo nasmiješio i okrenuo glavu – svjestan da je tako što nemoguće bez aktivne zaštite Amerike.
Prosudba
Amerikanci, sada je to očito, nemaju nikakav konkretni strateški plan o postizanju mira u Ukrajini. Trump prije svega „sondira stanje“ i prilagođava se onome za što smatra da je Americi nemoguće utjecati a da se i sama još dublje ne uvuče u sukob. Pritom ništa ne uzima „zdravo za gotovo“, spreman je i na uzmak a manje na ugriz (ovo drugo samo retorički i samo kako bi u očima prije svega domaće javnosti izgledao kao onaj koji ima glavnu riječ i koji sve čini za postizanje poštenog sporazuma (iako je jasno kako tu o nikakvom poštenju na kraju neće biti riječi jer je za tako nešto već odavno trebalo reagirati pokušajem postizanja mira). Svakako ne na takav ugriz nakon kojeg bi mu se Putin zahvalio na ukazanoj prilici da nešto pokuša učiniti oko zaustavljanja rata i zauvijek mu okrenuo leđa. To definitivno ni sam Putin ne želi, ali se ne želi ni kockati s ruskim nacionalnim interesima – poglavito nakon toliko prolivene i ruske krvi i tolikih sankcija koje su uvedene protiv njegove zemlje.
Smatram već odavno kako se Washington, ne želeći ovakav scenarij kakav je sada odvija na ukrajinskom tlu, upleo „do grla“ u taj sukob jer je u „projekt Ukrajina“ previše uložio, i da je Trump sada jedini koji ga iz gliba ukrajinskog blata može izvući. Jer američke elite dobro znaju kako između njega i Putina od ranije „postoji kemija“ koju je nužno pokušati iskoristiti prije nego sve skupa ne odleti u zrak.
Zbog toga sam uvijek i smatrao da je Trump dobio predsjedničke izbore u studenom prošle godine. I to u vrijeme kada bi tako nešto – s obzirom na njegov užasni položaj posljednje četiri godine vladavine Joea Bidena – bilo posve nemoguće da se radilo onako kako se moglo raditi a nije da se to spriječi (sjetimo se samo krajnje neugodnih i opasnih pokrenutih brojnih sudskih procesa od kojih su mu neki prijetili i dugotrajnim zatvorskim kaznama poput onog o poticanju na pobunu protiv rezultata izbora na Capitol Hillu 6. siječnja 2021.). Jer što bi Trump uopće mogao napraviti da je pravomoćno osuđen i u lisicama iz suda odveden u zatvor? Vjerojatno bi uslijedili veći ili manji sporadični prosvjedi i(li) neredi diljem zemlje koji bi u međuvremenu prestali, a na Trumpa i sve oko njega uskoro bi se posve zaboravilo. Jer prodemokratski mediji, koji su u SAD-u golema većina, vrlo brzo bi prebacili težište interesa javnosti u posve drugom smjeru. Život jednostavno ide dalje, a na gubitnike (to bi u tom slučaju bio Trump) se malo tko osvrće.
London ozbiljno razmatra da pošalje svoje ratno zrakoplovstvo u Ukrajinu
Štoviše, sad sam i više nego ikad uvjeren kako ključni američki stratezi iz tzv. duboke države u svojoj „Operaciji Ukrajina“ nikada nisu iskreno vjerovali da bi se Moskva usudila vojno napasti Ukrajinu, čak i kada je Putin demonstrativno pokretao svoje trupe duž njenih granica u sklopu vojnih vježbi. Njihova je intencija, prema mom mišljenju, bila dugoročno iscrpljivanje Rusije kroz njen nužni vječni fokus na neprijateljsku Ukrajinu koja levitira na grani ulaska u NATO i čija je vojska bila izvrsno uvježbana NATO instruktorima što se uostalom i pokazalo na izgrađenom obrambenom bedemu u Donbasu. Taj bedem ruska vojska do danas nije u mogućnosti u potpunosti slomiti, a sada se nalazi ispred treće, posljednje crte te snažno postavljene obrane (crta Pokrovsk-Časiv Jar-Kramatorsk-Slavjansk). Iza te linije čvrsto postavljena ukrajinska obrana više ne postoji i sve bi bilo samo improvizacija, a i konfiguracija terena bi prelazila u stepe, krajnje nepogodne za stvaranje čvrstih uporišta – sve do rijeke Dnjepra.
Naravno, Putin zna kako nešto mora dati i Trumpu da bi ovaj izbjegao napade i unutar Amerike i od saveznika da se „prodao Rusima“ i da bi sporazum mogao proglasiti svojim uspjehom što mu je i najvažnije. I samo se oko toga sada radi u američko-ruskim konzultacijama.
Ali da Trump ne bi tražio previše, ruska vojska je prije dva tjedna pokrenula veliku ofenzivu iz tri smjera na ukrajinske snage u ruskoj pograničnoj regiji Kursk i izbila pregovarački adut Zelenskog na kojeg je već pol godine računao i o tome otvoreno govorio. Potpuno iznenađena ukrajinska vojska trpi poraz za porazom i samo je pitanje dana kada će ta regija biti potpuno očišćena.
Građanski rat u EU zbog ove odluke Europske komisije koja je razbjesnila jug
Europa ni na nebu ni na zemlji
Europske zemlje, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom (kojima se sve više priključuje i Njemačka iako još uvijek nema formiranu novu vladu) sada rade, kako to 12. ožujka piše Bloomberg, na formiranju tzv. koalicije voljnih od 37 zemalja, uključujući i azijskih partnera – koje bi nakon potpisanog sporazuma o primirju poslale svoje vojne postrojbe, zrakoplove i brodove u Ukrajinu i njen akvatorij u Crnom moru kako bi se spriječila eventualna buduća nova ruska agresija.
Hoće li u tome uspjeti tj. hoće li se Moskva s tim usuglasiti neću spekulirati. Radije ću podsjetiti na promjene izjava ključnih europskih dužnosnika otkako je Trump prije dva mjeseca došao na vlast. One su najprije išle u smjeru nastavka europskog pružanja pomoći Ukrajini do njene konačne pobjede i sloma ruske okupacije. Nakon toga su inzistirali da se uspostavi prekid vatre u zraku i na moru, a da se rat na zemlji nastavi jer da Ukrajina ne može dozvoliti da ostane bez svojih sada okupiranih teritorija, a što je bio i stav Zelenskog. I konačno, nakon spomenutog sastanka u Džedi, europski čelnici su uglas pozdravili prvi Trumpov prijedlog sporazuma o prekidu vatre.
Pritom se Emmanuel Macron razmahuje s francuskim nuklearnim oružjem kao novim „sigurnosnim kišobranom“ za čitavu Europu, poljski predsjednik Andrzej Duda poziva Trumpa da u Poljskoj razmjesti američko nuklearno oružje sada stacionirano na zapadu Starog kontinenta, a „ratni bubnjavi“ sve jače udaraju diljem Europe. Raste histerija i poziva se na brzu militarizaciju pa sve skupa, blago rečeno ne izgleda nimalo lijepo.
Pritom nitko od europskih lidera nema snage reći hajdemo mi sami razmjestiti europske vojnike u Ukrajinu bez američkog sigurnosnog jamstva. Takav neuvjerljivi pseudo-ratoborni stav europskih vođa (namijenjen prije svega domaćoj publici) ne prolazi neopaženo u svijetu zbog čega Europa definitivno gubi na globalnoj geopolitičkoj pozornici te se pokazuje kako je svojom dugoročnom politikom već davno upala u „stratešku tupost“. Jasno pokazuje kako samostalno nije u stanju učiniti ništa strateški važno bez pomoći Amerike, ali i dalje se gordo „busa u prsa“. I to će tako ostati još dugo, jer za ispunjenje planova o masovnom naoružanju koji još nisu konačno niti usuglašeni proći će još puno vremena, a kada budu, na njih će biti potrošeno još puno novca. Do tada će, međutim, ukrajinski rat već davno biti prošlost.
Kako vidi ulogu Europe u budućim pregovorima o završetku ukrajinskog rata najbolje je sažeo američki državni tajnik Marco Rubio nedugo nakon sastanka u Džedi. Rekao je da Europu SAD vidi kao sudionika sastanka, ali prije svega po pitanju ukidanja sankcija Rusiji i deblokade zamrznutih ruskih financijskih aktiva.
Pametnome dosta!
Ne bi me uopće više čudilo da se na kraju ispune i Putinove riječi s medijske konferencije 13. ožujka, da možda jeftini ruski plin opet poteče ruskim plinovodima u Europu.
Nije uopće tajna da se daleko iza svjetala pozornice između američke i ruske, čak i nazočnosti predstavnika sadašnje njemačke vlastirazgovara i o revitalizaciji diverzijom uništenih triju od četiri cijevi ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok. Iako sada službeni Berlin (i pod pritiskom Londona) tako nešto odbacuje kao mogućnost jer kaže da je EU odlučila do kraja provesti svoj zadani plan o potpunoj neovisnosti o ruskom plinu do 2027. Onom istom koji se u EU i dalje dostavlja na različite načine, pa čak i u Veliku Britaniju što je činio tamošnji energetski div Shell LNG tankerima u pratnji ruskih ledolomaca iz ruskog arktičkog nalazišta LNG Yamal-2 i što je izazvalo golemu negativnu reakciju britanske javnosti ali i službenog Londona, o čemu je 10. veljače pisao britanski Greenpeace.
Da se na kraju malo našalimo iako nikome nije do šale: ako neće Nijemci čija je ekonomija u velikoj krizi najviše zbog skupe energije, hoće Englezi!
U međuvremenu će nova vlada u Berlinu nastojati do maksimuma militarizirati zemlju i time pokušati podići posustalu industrijsku proizvodnju. Tako je nedavno najveći njemački i jedan od najvećih europskih vojnoindustrijskih konvcerna Rheinmetall izjavio da bi u sklopu predviđenog masovnog povećanja svoje vojne proizvodnje mogao koristiti i postrojenja pojedinih njemačkih proizvođača automobila za proizvodnju tenkova i radarskih sustava.
Nije prošlo mnogo, a javio se veliki Volkswagen i rekao kako bi se dijelovi njegove proizvodnje s automobila mogli prebaciti na vojna vozila koja bi bila namijenjena za čitavu Europu.
Zoran Meter: Hoće li biti rata?
Asocijacija s ulogom Volkswagena u Hitlerovom Wehrmachtu uopće nije slučajna. Samo se nadam da se identičan vojni scenarij u posve sluđenoj Europi ipak neće ponoviti.
