Ukrajinski rat bio je i ostat će ključni globalni geopolitički problem i u 2025. godini, jer se radi o jedinom prostoru na kugli zemaljskoj na kojemu se neposredno vojno sudaraju američki i ruski nacionalni interesi (istina, ovi američki još uvijek preko posrednika – proxyja, koji koriste svu silu upravo američkog oružja i svekolike druge pomoći, a ruski neposredno, u ratu s Ukrajincima, iza kojih čvrsto stoje Amerikanci i europljani).
Međutim, američki interesi u Ukrajini vrlo brzo bi mogli prestati biti nacionalni, a još manje po SAD egzinstencijalni kako ih je de facto ali i netočno definirala odlazeća Bidenova administracija (SAD će, naime, postojati makar Ukrajina bila i poražena, a druga je stvar što bi taj poraz značio po ugled i utjecaj SAD-a u svijetu) – nakon što za par dana (20. siječnja) u Bijelu kuću zasjedne novoizabrani američki predsjednik Donald Trump.
On svoje namjere za prebacivanje težišta američke vanjske politike s Ukrajine na Bliski i Daleki istok niti ne skriva, pri čemu ukrajinski problem namjerava primarno prebaciti na pleća sve većim problemima opterećene Europske unije.
Meter o Trumpovoj inauguraciji: Zašto je pozvao čelnicu AfD-a, a ‘zaboravio’ EU elitu i Ursulu vdL
Saveznicima dodatno zagorčava život
I ne samo to. Tim istim saveznicima po NATO-u Trump već sad dodatno zagorčava život najavama o uvođenju carina na sve europske proizvode, pritiskom i zahtjevima za još veći europski uvoz američkog plina i nafte negoli je to sada (iako je SAD već u tom smislu iz Europe gotovo potisnuo Rusiju, i njen, nekad slavni i nedodirljivi izvoz tih energenata u EU sveo na „ostatke ostataka“ pa ruski plin sada čini svega oko 13% europskog uvoza a do početka ukrajinskog rata činio je do 40 posto). SAD sada osigurava čak 50% uvoza ukapljenog ( LNG) plina u EU, ali to Washingtonu očito još nije dosta, pa će nakon što je Ukrajina od Nove godine zatvorila dovod ruskog plina svojim plinovodom glavninom za Slovačku i Mađarsku, Amerika nedvojbeno i tu profitirati (i u toj su želji jedinstvene i odlazeća Bidenova i buduća Trumpova administracija), pa SAD već sad povećava izvoz svog LNG-ija u Europu po još većim cijenama.
Zagorčava im Trump život i još nečim. Naime, poznati format Remstein – grupa 50 država prijatelja Ukrajine na čelu sa SAD-om, formirana nedugo nakon početka ruske invazije na tu zemlju, 9. siječnja održao je svoj možda i posljednji sastanak i pod vodstvom aktualnog američkog ministra obrane Lloyda Austina, u istoimenoj američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj. Odlazeći predsjednik Joe Biden ne tako davno, u strahu od Trumpovog okretanja leđa Ukrajini, donio je odluku o prebacivanju odgovornost za vojnu pomoć Ukrajini sa SAD-a na NATO čime bi se toj zemlji osigurao nastavak pomoći ako bi Trump od nje slučajno odustao. Zato je Biden i uspostavio misiju NSATU – sigurnosna pomoć i obuka za Ukrajinu (NATO Security Assistance and Training for Ukraine), koja ima zadatak planirati, koordinirati i organizirati isporuku sigurnosne pomoći Ukrajini. Središte misije je u Wiesbadenu u Njemačkoj, s ključnim logističkim središtima na istočnom krilu Saveza.
Ali kako god bilo, priključio se SAD nastavku vojne pomoći i financiranju Ukrajine i pri Trumpovoj administraciji ili ne (najvjerojatnije će je smanjiti), već je svima jasno kako će teret vojne i financijske pomoći toj zemlji, ali i njene poslijeratne obnove Washington primarno prebaciti na Europsku uniju.
Djeluje nestvarno, ali NATO-u nedostaje oružja
Osim toga, postalo je jasno kako čitav koncept vojnoindustrijske proizvodnje u SAD-u, koji se temeljio na strateškim obrambenim planovima i procjenama koje su preferirale skupo i visokotehnološko oružje kao dostatno za suprotstavljanje suvremenim ugrozama i osiguranje ključnih američkih interesa, više ne odgovara globalnoj stvarnosti (Pentagon je iscrpio do opasnog minimuma svoje zalihe konvencionalnog oružja, uključujući i onog raketnog zbog isporuka Ukrajini, a od prošle godine i Tajvanu i Izraelu).
Ta je strategija vrijedila dok se temeljila na povremenim američkim blitz-operacijama više protuterorističkog nego vojnog karaktera, ili pak ratovima protiv kudikamo slabijih država (Afganistan, Libija, Irak). Međutim, ukrajinski rat, gdje je suparnik nuklearna velesila, koja, uz to, ratuje na svojoj granici – pokazao je kako je očekivanje pronalaska „čudotvornog oružja“ koji će odmah riješiti rat u tvoju korist čista iluzija, kao što je i iluzija bilo očekivati da će malobrojno a visoko sofisticirano oružje čija se dostava na bojišnice ne može osiguravati na vrijeme i u dostatnim količinama, biti dovoljna za prijelom i konačni uspjeh na bojnom polju. Pokazalo se, naime, da je za dobivanje rata puno važnija kontinuirana i dostatna opskrba klasičnim naoružanjem (poput tenkova i topova, te streljiva odnosno granata) – dakle svega onog što je prevagu donosilo i u svim prethodnim velikim ratovima prošloga stoljeća.
Američki obrambeni stratezi posljednjih mjeseci uporno ukazuju na ovaj problem, a posebno ih brine i kinesko „štancanje“ ratnih brodova i njihov brzi remont u odnosu na američko – što je pak rezultat, kako priznaju, potpuno devastiranih američkih brodogradilišta za razliku od kineskih koji rade „punom parom“.
Za vraćanje na „stare postavke“ američkog vojnoindustrijskog kompleksa trebat će i vremena i novca – a i jednog i drugog sve je manje. Vremena, jer se ključne geopolitičke stvari događaju upravo sada. Novca, jer je američki državni dug krajem prošle godine prešao 36 trilijuna dolara, a proces dedolarizacije u globalnoj trgovini sve više uzima maha što negativno utječe na američko gospodarstvo.
Ali i kao takvo, ono je još uvijek privlačno za brojne europske industrijske divove i investitore koji nastavljaju svoj bijeg prije svega iz Njemačke (koja je i perjanica europske industrije), u sigurnije američke luke koje im nude veće porezne olakšice i jeftiniju energiju. To dovoljno govori o stanju i psihološkoj atmosferi koja vlada u EU-u. Osim toga, SAD pruža i nemjerljivo veću opću stabilnost i sigurnost biznisu od one na europskom kontinentu – što je za investitore uvijek ključno.
Meter o Bidenovoj pripremi terena za Trumpovu agresivnu vanjsku politiku prema suparnicima
Stradat će EU – i to jako!
I dok će pragmatični Amerikanci svoje probleme prije ili kasnije riješiti na po sebe najbolje mogući način u novim zadanim globalnim okolnostima (možda i u određenim bilateralnim sporazumima s ključnim protivnicima Rusijom i Kinom, jer Trump ne bježi od razgovora ni s Vladimirom Putinom ni s Xi Jinpingom), Europska unija je u nemjerljivo većim problemima. Ona će, s obzirom na novu zadaću koju joj je namijenio Washington i NATO, morati doslovno „iz pepela“ pokrenuti potpuno devastiranu vojnu industriju po pitanju proizvodnje konvencionalnog naoružanja, što će iziskivati goleme količine novca u uvjetima sve težeg gospodarskog i socijalnog stanja.
Ne jača, stoga, bez razloga otpor europskih građana nerazumnoj politici svojih elita: krajem prošle godine pala je Macronova vlada, nedavno je pala i ona Scholzova pa slijede izvanredni izbori, „protubriselskoj“ Mađarskoj i Slovačkoj od prošloga se tjedna pridružuje i Austrija čiji kancelar postaje Herbert Kickl, vođa austrijske Slobodarske stranke – krajnje desne i proruski usmjerene, koja se zalaže za brzi završetak ukrajinskog rata. Približavaju se i poljski predsjednički izbori, a iz Varšave se već duže vrijeme odašilju jasni znakovi i Kijevu i Bruxellesu kako Poljska više ne može isporučivati veće količine oružja Ukrajini jer joj prijeti nedostatak istoga za svoju obranu od moguće ruske invazije, koja se, kako navodi tamošnja vlada – ne može isključiti.
Trumpova nepredvidljivost: ‘Teorija ludila’ i Jalta 2 s Rusijom i Kinom
Trump će čitav zapad prisiliti na vojnu proizvodnju
Trump će, osim od EU-a, jačanje vojne proizvodnje tražiti i od Japana i Južne Koreje – znajući kako SAD više samostalno neće moći parirati zahuktaloj kineskoj vojnoj proizvodnji, ali – sada se to također sve češće javno govori – i golemoj ruskoj vojnoj proizvodnji, pokrenutoj nakon niza neočekivanih problema s kojima se suočila ruska vojska u Ukrajini u prvoj fazi rata, kada je u taj rat ušla s doslovno tri vlastita drona na raspolaganju i zbog čega su uskoro „frcale glave“ u tamošnjem ministarstvu obrane zaduženom za tu vrstu obrambenih pitanja.
Štoviše, problem po NATO saveznike ogleda se i u sve većem tehnološkom napretku kineske i ruske vojske u hiperzvučnom oružju koje ne spada pod ograničenja potpisanih sporazuma između SAD-a i Rusije po pitanju nuklearnog oružja i što je zbog toga po zapad sigurnosni problem. Jer Rusija ga de facto može koristiti protiv bilo koga (kao što je nedavno bio slučaj s primjenom hiperzvučne rakete srednjeg dometa Orešnik u Ukrajini) bez straha od nuklearnog protuodgovora SAD-a, jer ova vrsta novog oružja ne podliježe nikakvim ograničenjima.
Istodobno, Amerikancima predstoji i skupa obnova svog zastarjelog nuklearnog interkontinentalnog tj. strateškog oružja čiji temelj još uvijek predstavlja ICBM Minuteman, strateška nuklearna raketa čija je treća i najnovija verzija u uporabi američkih strateških snaga još od daleke 1970. godine. S duge strane Rusi su do ove godine, kako je to nedavno rekao predsjednik Putin, modernizirali već 96 posto svoje ukupne nuklearne trijade, što zemlji jamči stratešku sigurnost za idućih najmanje 30 godina.
Sve su ovo, dakle, i veliki i skupi izazovi po sve ključne globalne igrače, pa je pravo pitanje nije li se novonastali globalni kaos ipak mogao izbjeći, a s njime i navedeni skupi i vrlo opasni sigurnosni problemi? Vjerojatno bi se i izbjegli, da želja za nastavkom američke globalne dominacije nije bila prevelika. Ovako će se ona morati ili reducirati tj. uvažiti i interese ostalih globalnih igrača kao legitimne, ili će nova Trumpova administracija morati krenuti „va bank“ – na sve ili ništa, kroz prijetnje uporabe vojne sile protiv svih i svakoga tko joj stoji na putu (u nadi, prije svega, da će se suparnici prestrašiti i da za silu neće biti potrebe).
Ali prestrašiti se vjerojatno neće oni najvažniji – Rusija i Kina, pa će Trump definitivno silu primarno pokušati demonstrirati prema onima koji mu pružaju manji otpor. Pa čak i prema saveznicima – o čemu svjedoči i nastavak ove analize.
Meter o velikim pomacima na azijskoj ‘šahovskoj ploči’ u režiji SAD-a i Rusije, uz pomoć Armenije i Irana
Napad na Grenland, Kanadu, Panamu i Meksiko
Ne padaju liberalne vlade samo u EU-u. Upravo je i kanadski, dugogodišnji (9 godina), krajnje liberalni premijer Justin Trudeau dao ostavku na svoju dužnost – ne samo zbog velikih gospodarskih problema koji su zahvatili tu zemlju, već i zbog golemog pritiska Donalda Trumpa koji je to stanje znalački iskoristio. Kazao je kako bi Kanada trebala postati 51. američka savezna država i da bi to bilo bolje za njene građane i biznis, dok je Trudeaua, umjesto premijerom nazivao „guvernerom“. Bliski Trumpov suradnik i jedan od najbogatijih ljudi svijeta Elon Musk u svojoj objavi na X-u od 7. siječnja, Justina je umjesto imenom, nazvao „djevojko“ – aludirajući, očito, na njegovu vrlo aktivnu i agresivnu politiku nametanja gender ideologije u kanadsko društvo. Napisao mu je konkretno: „Djevojko, ti više nisi guverner Kanade, tako da ovo što ti govoriš nema nikakve važnosti.“ Prethodno je Trudeau napisao kako „nema nikakve šanse da Kanada postane dio Sjedinjenih Država“.
Pa iako će Kanada vrlo teško postati nova američka savezna država, što sigurno zna i Trump, njegova je intencija snažnim pritiscima omekšati buduću vladu u Ottawi, eliminirati bilo kakve ekonomske – prije svega energetske prepreke koje bi mu ona mogla bacati „pod noge“ poput prijetnji o smanjenju isporuka kanadske nafte u SAD, povećanju njezinih cijena i sl. Kanada je nemjerljivo gospodarski ovisnija o SAD-u nego obratno, pa smiješno djeluju Trudeuove najave uvođenja carina na pojedine američke proizvode poput jabučnog soka.
Fokus na Grenland i jalove izjave europskih čelnika
Do sada nisam čuo da je u zaštitu Kanade od Trumpovih pretenzija stao i njen formalni vladar, britanski kralj Karlo III. (Charles III.). Ili pak britanski premijer Keir Starmer kojemu Elon Musk također „radi o glavi“ (Musk, zapravo, preuzima ulogu „republikanskog Georgea Sorosa“, gdje je potonji vedrio i oblačio po svijetu svojim novcem i utjecajem u korist demokratskih administracija i njihove ideologije).
Osim toga, Trump će, kao jedan od svojih prvih poteza kada dođe u Bijelu kuću ukinuti Bidenovu uredbu o zabrani eksploatiranja nafte i plina u arktičkoj zoni tj. na Aljasci. A tu već dolazimo i na pitanje Grenlanda koje je Trump krajem prošle godine ponovo „izvukao iz ormara“. Podsjećam, još je 2019. godine pokrenuo temu priključivanja Grenlanda Sjedinjenim Državama. Tog najvećeg svjetskog otoka prebogatog mineralima, ribljim fondom i – naravno, fosilnim energentima – naftom i plinom. Onima, bez kojih ni Amerika ni svijet još dugo neće moći i pred kojima sve brže ustupa položaj prošlih desetljeća toliko razvikana energetska „zelena agenda“ – preskupa i nedostatna za podmirenje rastućih globalnih potreba za energijom.
Ali postoji jedan problem. Nad Grenlandom, koji posjeduje autonomiju – suverenitet ima Danska. A Danska je članica EU-a i NATO saveza! Pa iako je 8. siječnja u Parizu još kratko američki državni tajnik Antony Blinken izjavio kako od Trumpovih najava za oduzimanje Grenlanda Danskoj ionako neće biti ništa i da na njih ne treba obraćati pozornost, čini se da ga u EU-u baš i nisu svi poslušali.
Tako je Trumpove pretenzije na Grenland blago kritizirao njemački kancelar u ostavci Olaf Scholz napisavši na X-u: „“Granice se ne smiju mijenjati silom. To se odnosi na svaku zemlju, bilo na istoku ili zapadu. U razgovorima s našim europskim partnerima pokazao se određen nesporazum oko nekih izjava iz Sjedinjenih Država. Jedno je jasno: mi Europljani se moramo držati zajedno.”
Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot za tamošnji radio izjavio je da „EU neće dozvoliti drugim zemljama da napadaju njihove granice“.
Međutim, prave i čvrste reakcije nije bilo niti od strane najviših službenih tijela EU-a, prije svega Europske komisije. Na upit novinara da prokomentira Trumpove izjave o Grenlandu koji je pod danskim suverenitetom, glasnogovornica EK je izjavila kako je o tome preuranjeno govoriti jer da još nije riječ o službenim Trumpovim stavovima s obzirom kako on još nije predsjednik SAD-a. Novinar joj je izvrsno odgovorio protupitanjem, zar bi onda trebalo čekati da Trump vojno zauzme taj otok pa da Europska unija konačno reagira?
Jasno je svima da je Europska komisija nemoćna da u bilo čemu kontrira Washingtonu, a poglavito se to boji činiti u odnosu na ratobornog i nepredvidljivog Trumpa. SAD kreira pravila igre EU-u, a ne obratno! Zato se s pravom može postaviti pitanje, je li uopće EU sposobna štititi suverenitet svojih članica, kao i sada – kada je riječ o Danskoj?
Potonja je, čini se – ostavljena da se sama nosi s pitanjem zaštite svog suvereniteta. Nemoguće je očekivati da će Europska unija u ime zaštite svoje članice reći, npr., kako šalje 20 tisuća ili više svojih vojnika na Grenland i da tamo otvara svoju vojnu bazu, iako bi to bilo logično s obzirom na tamošnja golema energetska i rudna bogatstva, uključno i rijetkih metala kojima EU kronično oskudijeva i za čiju eksploataciju takav potez obrambenog karaktera sigurno ne bi bio preskup u odnosu na benefite.
Ali današnje političke elite u Bruxellesu nemaju takvu zadaću pa uopće ne isključujem ni Trumpov uspjeh po pitanju otimanja Grenlanda Danskoj. Tim više što on Grenland smješta u američki obračun s najvećom arktičkom silom – Rusijom, koja, kako je ovih dana izjavio Trumpov budući savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz, ima 66 ledolomaca na atomski pogon za razliku od SAD-a koji ih ima dva – od kojih je jedan izgorio. Waltz još više govori o kineskoj prijetnji koja se ogleda u sve većoj suradnji Moskve i Pekinga u ruskim arktičkim projektima (i Kina „štanca“ svoje ledolomce) pa je jasno da na Grenland, koji se nalazi u Arktičkom krugu između SAD-a, Rusije i Europe i na koji oko bacaju sve tri strane već više od 150 godina, Washington ne gleda samo iz kuta Trumpovog „kaprica“.
Tako velik i geopolitički i geostrateški važan teritorij da ostane pod suverenitetom jedne male Danske s nepunih 6 milijuna stanovnika s američke točke gledišta postaje nedopustivo.
I ondje gdje vidim najveću mogućnost za Trumpov uspjeh po tom pitanju je najavljeni referendum na kojemu će u travnju oko 60 tisuća stanovnika Grenlanda odlučivati o svojoj neovisnosti od danske krune. Raspoloženje među biračima ide upravo u tom smjeru i to Trumpu ide u prilog, jer SAD-u ne treba fizičko otimanje teritorija – dosta mu je nadzor nad prirodnim resursima koji će u tom slučaju prije ili kasnije doći upravo u američke ruke.
Pa iako Grenland u Kopenhagenu službeno nije na prodaju, Danska je već jednom napravila upravo to: prodala je 1916. g. svoje Djevičanske otoke SAD-u za tadašnjih oko 25 milijuna dolara koje joj je Washington ponudio u strahu da u slučaju okupacije Danske od strane Njemačkog carstva u Prvom svjetskom ratu oni ne dođu u njemačke ruke. Kopenhagen je to shvatio kao američki ultimatum ali se ipak nije uspio oduprijeti. Dakle, postoji presedan.
Panama i Meksiko! Meksikanci su ponosan narod
Još jednu zemlju u Zapadnoj hemisferi Trump upozorava zbog snažnog utjecaja Kine. Riječ je o Panami i njenom umjetnom kanalu koji spaja dva oceana – Atlantski i Tihi. Kanal su, podsjeća on – „izgradili Amerikanci i predali ga na upravljanje Panami a ne Kini“.
Međutim, posebno oštru polemiku izazvale su prošlotjedne Trumpove riječi s medijske konferencije u njegovoj rezidenciji Mar-a-Lago na Floridi, kako SAD ima pravo rješavati probleme u Meksiku, kao i to da namjerava Meksički zaljev preimenovati u Američki zaljev.
Ali Meksikanci su velik i ponosan narod, i za razliku od „eutaniziranih“ Kanađana i isto takvih euro-birokrata nikom ne ostaju dužni. Tako je prošle godine izabrana i u narodu vrlo popularna predsjednica židovskog porijekla (ali nedvojbeni meksički domoljub, koju je na tu dužnost predložio sada već bivši predsjednik Obrador koji u Meksiku uživa status božanstva i poznat je kao veliki kritičar politike SAD-a prema njegovoj zemlji i općenito svijetu), Claudia Sheinbaum Pardo, na meksičkoj televiziji izvršila prezentaciju s povijesnom kartom iz doba prije uspostave SAD-a, negdje iz 15. stoljeća. Na karti je vidljivo da se čitav sjeverni dio američkog kontinenta iznad tadašnjeg Meksika nazivao „Americana Mexica“ (ili Meksička Amerika). Također je podsjetila i kako UN službeno koristi naziv Meksički zaljev i rekla da će tako i ostati. U Meksiku podsjećaju i na to da su do 1848. godine u sastavu Meksika bile i Kalifornija, Novi Meksiko, Arizona i Teksas.
Prosudba
Dakle, bit će „veselo“ u novoj 2025.! Navedene oštre i neočekivane Trumpove izjave prema američkim saveznicima i(li) susjedima ukazuju kako on namjerava Zapadnu hemisferu (barem njen sjeverni dio u koji, naravno, spada i EU, jer bi čitava Latinska Amerika s Brazilom, Venezuelom i Kubom ipak bila prevelik zalogaj iako i to nije isključeno) učiniti sigurnosno čistom – odstranjenom od bilo kakvog kineskog ili ruskog utjecaja.
Osim toga, namjerava oslabiti ionako krhku koheziju unutar Europske unije, između ostalog i „kontrarevolucijom“ na ideološku revoluciju koju je prije nekoliko desetljeća pokrenula američka Demokratska stranka u suradnji s tzv. dubokom državom u čijem su sastavu i demokratski i republikanski simpatizeri (oni prvi u znatno većem broju), a svesrdno, i posve nekritički, ju prihvatila europska vladajuća elita.
Ideologija je uvijek bila moćno oružje u borbi za ekonomske i financijske interese vladajućih klasa – bilo između država, bilo međusobno unutar istih. Tako će biti i sada, poglavito iz razloga što su neoliberalne ideologije oslabile ne samo SAD iznutra i izazvale goleme unutarnje podjele i dubioze po razdjelnici demokratske ili republikanske savezne države – već su djelovale i na pad ugleda i utjecaja SAD-a u „ostatku“ svijeta – izvan tzv. zlatne milijarde. Dakle, u Globalnom jugu, koji igra sve važniju ulogu u budućem oblikovanju svijeta i većini čijih se država ne sviđa „zaigranost“ američkih demokratskih elita s njihovim tradicionalnim vrijednosnim sustavima ali i antropologijom kao znanošću općenito.
Ondje gdje Trump definitivno neće ići američkom vojnom silom sigurno su Rusija i Kina, dok određenu vjerojatnost za to vidim na Bliskom istoku, prije svega u odnosu na Iran i njegove regionalne proxyje u Jemenu, Iraku i Libanonu ukoliko propadne sporazum s Hezbollahom o njegovom napuštanju juga Libanona. Trump je prošli tjedan izjavio kako Hamas i Bliski istok „očekuje pakao“ ukoliko ta radikalna palestinska organizacija do njegovog stupanja na dužnost ne oslobodi sve izraelske taoce. U tom mu smislu definitivno treba vjerovati. (To potvrđuje i upravo postignuti sporazuma Izraela i Hamasa po tom pitanju.)
Kao što mu vjeruje Iran, koji se, ponovo – nakon višemjesečne pauze poslije izbora novog predsjednika Masouda Pezeshkiana i koji je neuspješno pokušao postići dogovor s Washingtonom o smanjenju regionalne napetosti – u sigurnosnom smislu aktivnije okreće Rusiji. Tako Pezeshkian 17. siječnja (tri dana prije dolaska Trumpa na vlast) odlazi u Moskvu na dugo pripremano potpisivanje dugoročnog sporazuma o sveobuhvatnoj strateškoj suradnji između dviju država – između ostalog (i prije svega) onoj vojnoj.
Hoće li Moskva time na sebe preuzeti i zadaću obuzdavanja eventualnih budućih agresivnih poteza Irana u regiji što bi željeli SAD i Izrael ali i ključne arapske prijestolnice koje s Moskvom imaju razvijene odnose (Rijad, Abu Dhabi, Kairo) ostaje za vidjeti. Teheran bi svoje donedavne strateške ambicije, poznate i kroz pojmove „šijitska duga“ ili „šijitski polumjesec“ gdje je koristio značajnu i organiziranu šijitsku manjinu u većinski sunitskim arapskim državama za projiciranje svojih interesa u regiji – prije svega onih koji se suprotstavljaju interesima SAD-a i Izraela – sada mogao pretvoriti u politiku ravnopravne (prije svega gospodarske) suradnje s arapskim susjedima, dok bi svoju stratešku nacionalnu sigurnost i suverenitet vezao uz Rusiju (uz Kinu primarno onu gospodarsku) – kao punopravni član skupine država BRICS (članice iste su i UAE i Egipat pa i to sigurno može utjecati na promjenu iranske politike u smjeru kojeg navodim). Naravno, sve će to uskoro pokazati vrijeme koje je pred nama. A njega nema previše, odluke i potezi će se morati donositi brzo sa svih strana barikada.
Ali Trumpu, osim s Iranom, predstoji još jedan ozbiljan obračun – onaj s turskim autoritativnim vođom Recepom Tayyipom Erdoganom. Prije svega u kontekstu nedavnih dramatičnih promjena u Siriji sa svrgavanjem proruskog i proiranskog igrača Bashara Assada.
Osim što Erdogan ponovo radikalno zaoštrava tursku politiku prema Izraelu nakon najnovijih izraelskih poteza u Siriji koji su išli u smjeru vojnog zauzimanja tampon zone na Golanskoj visoravni koja je dijelila izraelski okupirani dio iste od sirijskog dijela, uz nastavak oštrog kritiziranja izraelskog rata u Pojasu Gaze – Erdogan sada traži i potpuno raspuštanje i razoružanje snaga sirijskih Kurda. Prije svega vojne organizacije YPG koja čini glavninu pretežito kurdskih snaga SDF koje već godinama aktivno podupire SAD.
To je za Erdogana „crvena crta“ koju neće nikome dati prijeći, pa sigurno ni Trumpu. Sprječavanje uspostave nekog autonomnog kurdskog entiteta unutar Sirije duž granice s Turskom za Ankaru je potpuno neprihvatljiva opcija i u tome Erdogan ima potporu svih relevantnih turskih političkih opcija. S druge strane Washingtonu su upravo sirijski Kurdi najveće uporište za utjecaj na buduću sirijsku vladu na koju će pak najveći utjecaj imati Ankara s obzirom da kontrolira znatan dio oružanih organizacija unutar radikalnog islamističkog HTS-a koji je svrgnuo Assada.
Ali u izboru između sirijskih Kurda i Turske kao prevažne članice NATO saveza i njenog velikog utjecaja u regiji, nije teško zaključiti kome bi Trump na kraju ipak mogao „dati nogu“. Sudbina Kurda bila je i po svemu sudeći mogla bi ostati jedna od najtragičnijih u odnosu na sve svjetske narode.
Nedugo nakon Assadovog svrgavanja napisao sam kako je euforija koja je zbog toga zahvatila Washington i ključne europske prijestolnice vrlo neozbiljna, jer se temeljila isključivo na protjerivanju ruskog i iranskog utjecaja iz te zemlje. Međutim, „zaigranost“ s islamističkim radikalima i donedavno teroristima na službenim američkim i europskim dokumentima i tjeralicama ne može izići na dobro. Koliko se god oni sada međunarodnoj javnosti nastojali prikazivati kooperativnima i ozbiljnima za visoku svjetsku politiku – uvijek će ostati to što jesu: radikali i mrzitelji svega zapadnog i onog što je izvan islamskog civilizacijskog kruga. S takvim osobama graditi dugoročne političke strategije je i teško i rizično. I po Trumpa i po Izrael. Zato će i za jedne i za druge uloga Turske u ovom slučaju biti presudna. A tu će ulogu Ankara itekako znati naplatiti, pa će puno bolnije ustupke njoj morati dati Washington nego obratno. Iako i Washington za trgovinu s Ankarom ima i dovoljan broj „vanjskih aktiva“ tj. interesa njemu odanih zemalja s kojima mu je jednostavnije trgovati tj. davati ih Ankari.
Mislim da je veliki Henry Kissinger svojedobno rekao nešto u smislu da je teško biti američki neprijatelj, ali još opasnije američki prijatelj! Teško da „čarobnjak“ američke vanjske politike nije znao o čemu i zašto to govori.
Meter o ovom ruskom nuklearnom oružju i skorom dogovoru Trumpa i Putina o Ukrajini
Ono što je, prema mom mišljenju, previdio, je da uloga snažnih regionalnih država sve više nadilazi moć onih globalnih, koje više nemaju dovoljno resursa i snage za upravljanje svijetom na način koji samo njima odgovara.
