‘Nije važno ako me ljudi mrze, važno je da me se boje!’
- Sve rečeno američko-ruske odnose po pitanju Ukrajine sada dovodi do trenutka istine. Onoga što se očekivalo od samoga početka, ali se o tome nije željelo javno govoriti dajući najprije priliku diplomaciji.
- Rusija bi mogla preuzeti cjelokupni iranski obogaćeni uran i pohraniti ga na svom teritoriju kao povoljna opcija i za Iran i za SAD, ukoliko sporazum bude išao u tom smjeru.
- Trumpov mirovni prijedlog Europi nosi ili duboko poniženje, ili veliku opasnost od upada u ukrajinsko blato i neizbježnog sukoba s Rusijom – ali bez američke pomoći.
Rimski car Kaligula (vladao je od 37. do 41. g., kada je ubijen u pretorijanskoj zavjeri) izrekao je jednu rečenicu koja je do danas urezana u političku povijest, odnosno povijest vladanja: „Nije važno ako me ljudi mrze, važno je da me se boje.“
Usuđujem se navedeno komparirati s vladavinom jednog sadašnjeg državnika. Istina – ne cara, ali lidera koji se itekako ponaša kao da nosi upravo tu, najmoćniju titulu koju netko na ovome svijetu može imati.
Vjerojatno pogađate – riječ je Donaldu Trumpu – predsjedniku najmoćnije sile svijeta, Sjedinjenih Američkih Država. Ali sile koja je u opadanju i što Trump uopće ne skriva, već svojom vladavinom taj proces želi najprije zaustaviti, a onda i vratiti kotač povijesti u vrijeme kada je Amerika vedrila i oblačila globalnim političkim, ekonomskim i financijskim procesima, uz obilatu pomoć „tvrde sile“ (vojnih snaga) u pozadini ili neposredno ako je trebalo.
Upravo ovom Kaligulinom izrekom Trump se koristi od prvog dana preuzimanja vlasti u Bijeloj kući 20. siječnja ove godine – i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Ovdje nije zgoreg podsjetiti i da se čitav američki politički ustroj od svojih samih početaka inspirira upravo slavnom antičkom silom – Rimskim carstvom odnosno Rimskom Republikom koja mu je prethodila (od svakog dijela bogate povijesti antičke Rimske civilizacije ponešto).
Drugim riječima, Trump aktivno udara na jednu od najsnažnijih ljudskih emocija – strah, i to svim raspoloživim sredstvima. Prema susjedima, poput Kanade i Grenlanda – agresivnom političkom retorikom, gdje prvu niti ne smatra samostalnom državom već dijelom SAD-a, dok Grenland u doslovnom smislu riječi želi kupiti u ime američkih strateških interesa – prije svega na Arktiku i u sukobu s Kinom.
S druge strane pokrenuo je globalni carinski rat, usmjeren prije svega na borbu protiv Kine ali i prema destabilizaciji ukupne međunarodne trgovine.
Paralelno, vješto se nametnuo kao ključni posrednik u ukrajinskom ratu iako je SAD u njega do grla involviran na ukrajinskoj strani. Štoviše, državni tajnik Marco Rubio ne tako davno po prvi je put od bilo kog američkog i visokog dužnosnika bilo koje zapadne države javno izrekao ono što je u zapadnom političkom i medijskom mainstreamu bila prava hereza – da je ukrajinski rat zapravo „američko-ruski posrednički (proxy) rat“! I pritom je sigurno znao čemu govori.
B. Rukavina: Kako SAD pregovorima osigurava svoje nacionalne interese u Ukrajini i Rusiji (1)
Mršavi vanjskopolitički rezultati
Međutim, kako sada stvari stoje, usprkos sijanju straha po cijelom svijetu Trump još uvijek nema nikakvih konkretnih vanjskopolitičkih rezultata koje bi mogao predstaviti kao svoju pobjedu. I to je ono što ga frustrira, jer 30. travnja završilo je prvih 100 dana njegove vladavine, a nema se baš ničim pohvaliti.
Kanada je još uvijek samostalna država, a takva će i ostati. Grenlanda se – nakon nedavnih izbora na kojima su pobijedile suverenističke stranke koje se zalažu za njegovu samostalnost (nikako ne prodaju) ali im se pritom nigdje ne žuri – više nitko ne spominje. Ni s Panamom i njenim kanalom još uvijek nije sve gotovo, a izraelski krvavi rat u Pojasu Gaze daleko je od završetka. Započeti američki vojni obračun s jemenskim Hutistima još uvijek ni približno ne daje rezultate koji bi jamčili njihovo uništenje ili barem reteriranje od osvetničke politike gađanja u Crvenom moru trgovačkih i vojnih brodova zemalja koje podržavaju Izrael u njegovom ratu protiv Palestinaca.
Također, Trumpa i njegovih prijetnji razornim bombardiranjem nije se prestrašio niti Iran s kojim SAD sada vodi posredničke pregovore u kojima za sada Teheran prilično čvrsto stoji iza svojih pozicija, konzultirajući se pritom otvoreno s Rusijom i Kinom. Štoviše, Moskva se tu sada pojavljuje kao, uz Oman, ključni posrednik između Teherana i Washingtona, a navodno bi Rusija mogla preuzeti i cjelokupni iranski obogaćeni uran i pohraniti ga na svom teritoriju kao povoljna opcija i za Iran i za SAD, naravno, ukoliko sporazum bude išao u tom smjeru (za sada ne ide). Ovdje je zapravo najbolje vidljivo koliko je Trump, a prije njega i Joe Biden, uspio podrediti Europu (EU+NATO države) američkim interesima, jer je u pregovore s Iranom de facto uključio jednu arapsku državu i ponovo Rusiju, dok prijašnje supotpisnice prvog sporazuma o iranskom nuklearnom programu (JCPOA) iz srpnja 2015. g. pri Obaminoj administraciji – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku i Njemačku a onda i EU – sada nije niti pozvao.
Glavni Trumpov predstavnik za Bliski istok i pregovarač s Iranom Steve Witkoff već se četiri puta sastao u Rusiji s predsjednikom Vladimirom Putinom – ne samo po pitanju Ukrajine, koja je, to je sada već posve vidljivo, samo dio ukupne globalne agende, a sigurno i najmanji koji zanima samoga Trumpa koji ima puno važnijeg posla u svom susjedstvu, na Bliskom istoku, i daleko prije svega Kini!
Meter o velikom Trumpovom zaokretu: Neočekivana izjava o Kini koja je uzbudila burze i svijet
Trumpu sada prijeti da ga istinski mrze, ali da ga se pritom ne boje
Kad je pak riječ o Kini, Trumpov neuspjeh (barem za sada) postaje najvidljiviji, a što je po njega i najbolnije. Naime, nakon što je svijet ustrašio uvedenim visokim carinama proti svih država (osim Rusije, Bjelorusije i Sjeverne Koreje što je opravdao nepostojanjem američke trgovine s tim zemljama u uvjetima oštrih sankcija, što nije posve točno barem što se tiče Rusije, dok je primjerice protiv Irana uveo carine iako je i Iran pod strogim sankcijama već gotovo 45 godina i čuvene iranske Islamske revolucije i nikakve trgovine među dvjema državama nema) – nakon nekoliko dana zamrznuo je njihovu primjenu i carine vratio na svoju nešto ranije uvedenu postavku od 10 posto, uz uvjet da druge zemlje potpišu s SAD-om bilateralne trgovinske sporazume.
Iznimku u zamrzavanju visokih carina pritom je učinio jedino prema Kini tj. njoj je ostavio važećima ranije uvedene visoke carinske stope na sav kineski uvoz. Kada je Peking odgovorio recipročno, Trump ih je još u dva navrata povisivao tako da su one danas za kinesku robu u iznosu od 145 posto, dok su one kineske na uvoz američke robe 125%.
Osim toga, Peking je zaustavio sav uvoz američkog plina i nafte, a zabranio je i kupnju putničkih zrakoplova tvrtke Boeing kojih je upravo Kina bila najveći kupac. Peking je poduzeo još niz drugih bolnih poteza na američku uvoznu robu, čak i nakon što je Trump povukao carine na kinesku elektroničku opremu uslijed bunta Amerikanaca ali i podivljalih burzi koje generiraju goleme gubitke za američke kompanije – i pritom pokazao kako se ne boji Trumpovog izazova. Štoviše, lopticu je prebacio u američko dvorište – navodeći kako je spreman na razgovore ali tek kada se ukinu podivljale carine a protukineska retorika Washingtona zamijeni onom konstruktivnom, koja može pokrenuti trgovinski proces u obostrano korisnom smjeru.
Istodobno je kinesko ministarstvo trgovine reagiralo na izvješća prema kojima Washington planira izvršiti pritisak na druge vlade da ograniče trgovinu s Pekingom i uvedu svoje tzv. sekundarne carine na važne kineske proizvode (info Bloomberg) u zamjenu za izuzeća od američkih uvoznih poreza. Glasnogovornik kineskog ministarstva He Yongqian izjavio je slijedeće: “Kina se čvrsto protivi bilo kojoj strani da postigne dogovor nauštrb kineskih interesa. Ako se to dogodi, Kina to nikada neće prihvatiti i odlučno će poduzeti protumjere.” Nikad oštrija kineska reakcija zapravo je poruka i SAD-u i zemljama koje s Kinom imaju razvijenu ekonomsku i trgovinsku suradnju, u što spada i Europska unija.
Rekao bih da su se te zemlje sada našle između američkog čekića i kineskog nakovnja. U velikoj mjeri ovisne o kineskim proizvodima, one istodobno odnose s Kinom žele zadržati, ali prema inerciji žele ugoditi i SAD-u što se čini nespojivim.
Zato je poput bombe odjeknula prošlotjedna vijest iz Bijele kuće. Najprije je američki ministar financija Scott Bessent na privatnoj investicijskoj konferenciji koju je organizirao JP Morgan Chase rekao da je trgovinski rat s Kinom neodrživ i da očekuje deeskalaciju bitke u vrlo bliskoj budućnosti, te da su visoke carinske stope između Sjedinjenih Država i Kine zapravo stavile embargo na trgovinu između dvaju gospodarstava.
Tog istog dana, 22. travnja, Trump je po prvi put barem retorički javno reterirao kada je u Bijeloj kući pred novinarima komentirao navedenu Bessentovu izjavu riječima: “145% je vrlo visoko i neće biti tako visoko. Neće biti ni blizu tako visoke. Znatno će se smanjiti. Ali neće biti nula.”
Naravno, nula niti ne trebaju biti, niti Peking takvo što očekuje. Ali već i ova Trumpova izjava brzinom munje je utjecala na rast potpuno posrnulih američkih, ali i azijskih burzi iako na službenoj tj. praktičnoj razini u Washingtonu po spomenutoj izjavi još ništa nije učinjeno.
Dakle, izgleda da bi se, da se vratimo na onu izjavu rimskog cara Kaligule s početka teksta, Donald Trump sada mogao naći u poziciji da ga uistinu svi mrze, ali da ga se pritom nitko ne boji – barem ne ključni igrači na globalnoj sceni, o čemu svjedoče i događaji oko pregovora o miru u Ukrajini, i o čemu nešto više kasnije u tekstu.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Fragmentacija globalizacije
Bez obzira na sve vanjskopolitičke neuspjehe Donalda Trumpa, rekao bih kako je u jednom ipak bio i ostat će uspješan pa i zapamćen kao aktivni promotor istoga.
Pokrenuo je smrt globalizacije (neki će reći i zajedno s Putinom iako sigurno ne sinkronizirano jer je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajinu u vrijeme dok je Trump u SAD-u bio posve marginaliziran nakon teško prihvatljivog poraza na izborima 2020. g. i svih posljedica koje su iz toga proizišle), kao fenomena i simbola neviđenog uspjeha zapada nakon raspada komunističkog sustava na čelu sa SSSR-om odnosno pobjede zapada u Hladnom ratu.
Pritom je Trump, preciznije bih rekao krenuo ne u novi izolacionizam što mnogi krivo misle, već u svojevrsnu fragmentaciju globalizacije na njene lokalne ili regionalne dijelove, koji će konkurirati jedni drugima. Unutar sebe te će regije surađivati prema dosadašnjem globalističkom modelu, a prema konkurentskim regijama ponašat će se kao prema protivnicima s kojima će se boriti za ovladavanje preostalim svjetskim resursima odnosno za dominaciju i tu će vladati čisti protekcionizam. I ta borba vjerojatno neće biti samo političko-diplomatska i(li) ekonomska, već vrlo vjerojatno i vojna – kao minimum kroz posredničke ratove na za to pažljivo odabranim prostorima.
Da Trump nema nikakvu namjeru odustati od reorganizacije svijeta po američkim interesima koliko je to maksimalno moguće postići u sadašnjim uvjetima s drugim velikim silama, svjedoči i prošlotjedni vrlo zanimljivi intervju njegovog državnog tajnika Marca Rubia za The Free Press, 24. travnja, iz kojeg izdvajam po meni najzanimljivije dijelove uz moje popratne komentare kako slijedi:
„Ako se vratite 20 godina unatrag, bili smo unipolarna sila i često su nas pozivali da radimo stvari jer nitko drugi nije mogao ili nije htio. Ne živimo više u tom svijetu. Sada živimo u svijetu s gotovo jednakim protivnikom u Kini. Živimo u svijetu u kojem, iako rusko gospodarstvo nije veliko, oni imaju sposobnost projiciranja moći i destabilizacije. Živimo u svijetu s nuklearno naoružanom Sjevernom Korejom, s nuklearno ambicioznim Iranom. … To je sasvim drugačiji svijet. Dakle, ušli smo u eru u kojoj… naša moć ni naši resursi nikada nisu bili beskonačni. I zato im moramo dati prioritet na zreo i održiv način u ovoj novoj eri u kojoj živimo. To je – u biti svjetski poredak se mijenja, a mi moramo prilagoditi naše vanjske politike da služe našim nacionalnim interesima u tom novom svijetu koji se oblikuje,“ – rekao je Rubio.
Govoreći o ukrajinskom ratu i Trumpovom pokušaju postizanja mirovnog sporazuma, Rubio je rekao slijedeće: „… Nadam se da možemo brzo doći do nečega. I dalje se nadam da možemo nešto učiniti jer ovo je užasan rat i treba ga završiti. … Ne postoji vojno rješenje za ovaj rat. Moramo biti iskreni. Rusija neće samo prevrnuti Ukrajinu i uzeti cijelu zemlju, a Ukrajina ih (Ruse, op.ZM.) neće gurnuti skroz natrag tamo gdje su bili prije 2014. Dakle, ono u što bih rekao da smo uključeni jest razumijevanje ruske pozicije – to sada bolje razumijemo jer smo zapravo razgovarali s njima nakon tri godine ne razgovaranja s njima – shvaćanja kakva je ukrajinska pozicija i jesu li ovi momci uopće u istom prostoru? Jer ako su u potpuno različitim, onda ćemo možda morati zaključiti da su toliko udaljeni da je mir u ovom trenutku nemoguć. Dali smo sve od sebe. Uložili smo puno vremena i energije najviše razine naše vlade. I dalje ćemo biti voljni to činiti sve dok postoji realan put naprijed. Ako u nekom trenutku utvrdimo da smo jednostavno predaleko i da se ne događa dovoljno kretanja, možda ćemo morati prijeći na druge prioritete jer se u svijetu događa mnogo važnih stvari. Ovo nije naš rat. Nismo mi započeli ovaj rat.“
Meter: Rusija ima Putina, SAD Trumpa. Tko bi bio europski vođa za novi ‘križarski rat’ s Rusijom?
Ukrajina kao „bolesnik Europe“
Ovo potonje što je rekao Rubio zapravo su ključne riječi koje potvrđuju da Trump ovo isto što sad i on, ne govori već duže vrijeme sam od sebe ili zbog svoje „ljubavi“ prema Putinu. Zapravo ukazuje kako je riječ o novoj američkoj strategiji koja jasno definira spremnost Washingtona da pod određenim uvjetima Pilatovski „opere ruke“ od ukrajinskog rata i okrene se stvarnim prioritetima američkog nacionalnog interesa, a to sigurno nije Ukrajina – barem ne u njihovom „prvom ešalonu“.
Sama Ukrajina, sada je to sve vidljivije, postaje poput svojedobno Otomanskog carstva („Bolesnik na Bosporu“) bolesnik Europe. I ne samo to, Trump je svojim prošlotjednim prijedlogom mogućeg mirovnog sporazuma (točke samog sporazuma, rekao bih, podjednako su neprihvatljive Kijevu i njegovim europskim sponzorima kao i Rusiji) ubacio „kost razdora“ i među europske saveznike i u ukrajinsku političku scenu. Ta je „kost“ najavljeno američko priznanje Krima kao de jure ruskog teritorija što bi morao učiniti i Kijev, dok bi ostale četiri okupirane regije bile bi formalno ruske i za njihov bi se povrat Kijev morao odreći primjene vojne sile. Isto kao i članstva u NATO savezu.
Trenutak istine
Međutim, Trump je i pred Moskvu stavio određene vrlo teško prihvatljive uvjete, poput zamrzavanja borbi na sadašnjim crtama bojišnice, stavljanja atomske centrale Zaporižja koja je pod ruskim nadzorom pod nadzor SAD-a uz njen teritorijalni status u Ukrajini, a pri čemu bi SAD ravnomjerno isporučivao električnu energiju iz nje i Ukrajini i Rusiji, i konačno, pristanak na dolazak europskog mirovnog kontingenta u Ukrajinu, iako bez američkih sigurnosnih jamstava za isti (što zahtijevaju vodeće europske sile – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska jer se u suprotnom osjećaju ranjivim na moguće ruske napade). Također, Trumpov prijedlog sporazuma ne govori ništa o demilitarizaciji Ukrajine na čemu Moskva inzistira, štoviše, dozvoljava nastavak isporuka oružja Ukrajini koliko ova hoće.
Sve ovo rečeno američko-ruske odnose po pitanju Ukrajine sada dovodi do trenutka istine. Onoga što se očekivalo od samoga početka ali se o tome nije željelo javno govoriti dajući najprije priliku diplomaciji. Američko-ruski interesi su toliko suprotstavljeni da sve ono što Trump i Putin nedvojbeno žele izgladiti i time barem donekle polomljene odnose vratiti u normalu – sada može doći u pitanje.
Naime, vidljivo je kako je Trump odustao od početnog isključivanja i Ukrajine i Europe iz dogovora o zaustavljanju rata kojeg je pokrenuo s Putinom, te da se sada oko svega ovog želi konzultirati sa svojim europskim saveznicima koji su, međutim, puno skloniji Bidenovom tipu pristupa ovom najvažnijem i najopasnijem europskom sigurnosnom problemu od Drugog svjetskog rata.
S druge strane Trump ponovo šalje Stevea Witkoffa u Moskvu i jasno je kako želi nastavak dijaloga, ali koliko još dugo i koga će za eventualni neuspjeh svojih posredničkih usluga na kraju optužiti’ Moguće je da istodobno optuži i Moskvu i Kijev i da najavi američko povlačenje.
To s jedne strane Rusiji otvara nove mogućnosti za nastavak rata protiv Ukrajine ali ovoga puta svim raspoloživim sredstvima i bez potrebe vođenja računa o Trumpovom osjetljivom položaju, ali i za nastavak uspostave stabilnijih bilateralnih odnosa između Rusije i SAD-a i onih na globalnoj razini.
S druge strane Trumpovi prijedlozi sporazuma Europi bi, ovisno o prihvaćanju ili neprihvaćanju istih, ostavilo samo dvije varijante: ili duboko poniženje, ili veliku opasnost od dubokog upada u ukrajinsko blato i neizbježnog sukoba s Rusijom ali ovoga puta bez američke pomoći.
Sve je to skupa još uvijek krajnje složeno i potpuno neizvjesno po pitanju krajnjeg rezultata. U svakom slučaju, Europa se nalazi na ključnoj razdjelnici između rata i mira – i to bi svima moralo biti jasno.
Pakleni scenarij za Europu na vidiku: SAD-u prekipjelo! Ako nećete mir u Ukrajini mi se povlačimo
Oglasio se i Putinov glasnogovornik
Na prošlotjedni neuspješni sastanak u Londonu o Trumpovom prijedlogu za mir u Ukrajini, kojeg su zbog trvdokornog stava Volodimira Zelenskog u posljednji čas bojkotirali Marco Rubio i Steve Witkoff pa sastanak nije imao smisla te na njega onda nisu došli ni šefovi diplomacija Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke, reagirao je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov u intervjuu za francuski Le Point od 24. travnja.
Za kraj analize izdvajam po meni najvažnije detalje odnosno pitanja i odgovore na iste:
– Zašto se stavovi Donalda Trumpa i Vladimira Putina čine toliko sličnima u pogledu percepcije svijeta i podjele na sfere utjecaja?
– Postoje područja u kojima su njihovi stavovi slični, ali to ne znači da su u svemu apsolutno identični. Prije svega, svaki od njih brani interese svoje zemlje. Ono što ih povezuje je to što oboje razumiju apsurdnost odbijanja dijaloga. Ono što ih spaja je spremnost da razgovorom rješavaju najteža pitanja. To je upravo ono što je nedostajalo prethodnoj Bidenovoj administraciji. Pod Bidenom i Obamom i Amerikanci su nas učili demokraciji. Ali pogledajte kroz što su morali proći Trump i njegova obitelj! Trump se mogao vratiti [u politiku] zato što je snažan politički vođa, ali i zato što je vrlo snažna ličnost!
– Zato ga Putin poštuje?
– Definitivno, da. Sam Putin je jak čovjek, pa cijeni jake ljude.
– Poštuje li Emmanuela Macrona?
– Da ste iz Velike Britanije, pričao bih vam o Macronu, ali pošto ste Francuz, ne mogu vam ništa reći… Dobro se sjećam svojih prvih kontakata s Macronom, kada je organizirao večeru u čast Putina u Versaillesu. Imali smo velike nade tada…
– Što se dogodilo?
– Kad biste Macronu postavili ovo pitanje, rekao bi vam da je Putin počinio užasan čin agresije na europsko tlo itd. Budući da sam Rus i radim za predsjednika Putina, mogu reći da ni Macron ni drugi europski čelnici nisu htjeli poslušati Putina kada im je rekao da je Rusija stjerana u kut po pitanju sigurnosti i da je to neprihvatljivo.
– Niste ovo očekivali?
– Nimalo. Prvo je režim u Kijevu pokrenuo građanski rat, potom se u Kijevu dogodio državni udar, ali o tome nitko nije govorio…
– Zato što ovo nitko na zapadu ne smatra državnim udarom! Je li naš odnos puknuo zbog tog sukoba?
– Trenutno su u slijepoj ulici. Pokušavamo uspostaviti odnose s Amerikancima, a vjerujte mi, to je jako teško.
– Koji bi trebali biti uvjeti za održavanje sastanka Putina i Trumpa?
– Sastanak bi trebao biti produktivan. I Trump i Putin žele rezultate. Zbog toga se provode pripremni radovi.
– Možemo li reći da su bilateralni odnosi između vaših zemalja važniji od mira u Ukrajini?
– To su dvije potpuno različite teme. S jedne strane bilateralni pregovori, s druge – ukrajinsko pitanje. Ali nemoguće je riješiti sukob s Ukrajinom bez obnove normalnih odnosa između Washingtona i Moskve.
– Je li moguće da će Trump najaviti nove sankcije Rusiji ako Moskva ne potpiše sporazum o prekidu vatre do kraja travnja?
– Trump nije odredio nikakav konkretan datum. I mislimo da ovdje ne bi bilo primjereno postavljati bilo kakav rok. Jer Putin podržava prekid vatre.
– Prema više izvora, Witkoff je objasnio Trumpu da bi Rusija trebala dobiti kontrolu nad četiri regije koje je anektirala 2022., kako bi lako postigla prekid vatre.
– To je upravo ono o čemu je Putin govorio govoreći na sjednici kolegija ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
– Kad bi Ukrajina pristala na to, bi li sukob odmah prestao?
– Ako Ukrajina povuče svoje trupe iz ove četiri regije, onda da. Sve ove četiri regije pojavljuju se u našem Ustavu kao sastavni dijelovi Ruske Federacije.
– Vi ste ih, naravno, tu uključili, ali u vojnom smislu niste uspostavili kontrolu nad cijelim teritorijem ove četiri regije!
– U tim regijama još uvijek postoje teritorije koje je, s naše točke gledišta, okupirao trenutni kijevski režim.
– Okupirao! Zašto koristite ovu riječ?
– Zato što su ti teritoriji kao rezultat referenduma završili unutar administrativnih granica Ruske Federacije. S naše točke gledišta, takva je situacija i de jure i de facto.
Tko je novi šef diplomacije njemačkog kancelara koji kaže: ‘Rusija će za nas uvijek ostati neprijatelj’
– Prema Reutersu, u prijedlogu sporazuma o rijetkim zemljinim mineralima, Sjedinjene Države su zahtijevale da Ukrajina kontrolira plinovod koji povezuje Rusiju s Europom. Bi li to bilo korisno za Rusiju?
– Ako novi vlasnik pristane potpisati takav ugovor s Gazpromom, zašto ne? To je čisto tržišno pitanje, koje nikada nismo politizirali. Gazprom će o tome, naravno, razgovarati. Spremni smo pregovarati o našem plinu i znamo da ga neke europske zemlje žele i dalje kupovati od nas. Sve će se odlučiti na tržišnoj osnovi.
