Opasne kalkulacije Kine, Rusije i Europe
- Svijet i povijest uvijek pamte samo pobjednike, nikako kalkulante! Trumpa će, sada je to već posve sigurno zapamtiti – bez obzira kako sve ovo što radi s Iranom na kraju završilo. A kalkulanti će se sami lako prepoznati, kao što će vrlo brzo uvidjeti i posljedice svojih odluka. Iskreno, iako kalkuliraju i Rusija i Kina – tu prije svega ipak mislim na Europu koja se rizično kocka i sa samim savezništvom sa SAD-om a da nikakvih poluga utjecaja na ništa strateško u svojim rukama i nema. Europa računa na Trumpov skori pad ili gubitak moći. Ali što ukoliko do toga ne dođe?
U vrijeme pisanja ovog teksta stigla je vijest koju je objavila turska državna agencija Anadolu. Nakon napada na britansku zračnu bazu na Cipru, Grčka je rasporedila bateriju protuzračnog obrambenog sustava Patriot na svoj otok Kerpe u istočnom Egejskom moru. Turska je, međutim, optužila Grčku da time krši demilitarizirani status Kerpea. Tursko Ministarstvo obrane izjavilo je kako je otok predan Grčkoj pod uvjetom da se zadrži njegov demilitarizirani status u skladu s Ugovorom iz Lausanne iz 1923. i Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. „Kršenje demilitariziranog statusa otoka je ozbiljno, ali raspoređivanje vojnih snaga na njima pravno ne poništava taj status. Izjavljujemo da odbacujemo grčke pokušaje, koji nemaju nikakvu stvarnu svrhu i usmjereni su na iskorištavanje kriza u našoj regiji, te poduzimamo sve potrebne mjere u tom smjeru.“ – objavila je službena Ankara. Istovremeno je Turska nedavno rasporedila borbene zrakoplove na turski dio Cipra dok grčka strana čitav otok smatra jedinstvenim teritorijem i ne priznaje protursku vlast.
Prije nego što krenem u analizu, rekao bih kako je ovo gore samo jedan znak od mnogih, koliko je američko-izraelski rat protiv Irana opasan i koliko prijeti destabilizaciji šire regije i svijeta pa će se geopolitičke i ekonomske posljedice osjećati još godinama, a možda i desetljećima – ovisno o tome koliko će rat trajati i kakve će štete prouzročiti i po arapske zemlje u Zaljevu.
Sve se ovo događa, a da se još pravo nije niti osušila tinta s dokumenta svečanog osnivanja Trumpovog Odbora za mir u Gazi i na Bliskom istoku.
Ali krenimo redom.
U Venezueli je početkom siječnja Donald Trump uspio umjesto omraženog mu Nicolasa Madura, bez previše znoja na licu instalirati na mjesto privremene predsjednice zemlje navodno Americi odanu Delcy Rodriguez (iako je i ona, poput Madura tzv. čavist tj iz ljevičarske stranke neprijateljski nastrojene prema SAD-u i imperijalizmu općenito).
Samo dva mjeseca kasnije, Trump je u Iranu, s nemjerljivo više utrošenog znoja i vojnog truda – u duetu s Benjaminom Netanyahuom – za sada „uspio instalirati” radikalnog novog vrhovnog vođu Mojtabu Hameneija (56), bliskog sa, u SAD-u proglašenom terorističkom organizacijom – Korpusom straže Islamske revolucije (IRGC). Iako su i novog ajatolaha već uspjeli raniti pa je pitanje koliko će i on dugo proživjeti u nastalom kaosu.
S novim vrhovnim vođom Iran lansirao salve projektila
„Blitzkrieg“ propao
Bez obzira na to, Trumpov i Netanyahuov prvotno zamišljeni „Blitzkrieg“ definitivno je propao, pa će, ukoliko se nešto uskoro ne promijeni – sve to brzo prerasti u međusobni rat iscrpljivanja. Prema blažem modelu onoga kako je Putin zaglavilo u Ukrajini, jer Trump, vjerojatno, ni pod kojim uvjetima neće poslati svoje kopnene snage tj. izvršiti klasičnu invaziju na Iran (iako na to svako toliko upozori kao na mogućnost „ako Iran…“) što bi američka javnost „dočekala na nož“. To bi definitivno pokopalo republikance na jesenskim predizborima a vjerojatno i na onim predsjedničkim 2028. iako je do njih još jako daleko. Jer dolazeći sanduci s mrtvim vojnicima prekrivenim američkim zastavama bili bi ubojitije oružje od iranskih raketa kada je riječ o američkoj unutarnjoj politici. Afganistan bi za takvu avanturu s Iranom izgledao kao mala beba.
Kopnena intervencija zato neće uslijediti čak ni u slučaju da iranska vojska prethodno u potpunosti bude lišena svojih ključnih sastavnica – zračnih i pomorskih snaga kao i protuzračne obrane, a što je već gotovo i na djelu, jer se vojni otpor Teherana trenutačno svodi još isključivo na raketne snage i dronove, kao i male brze čamce napunjene eksplozivom ili protubrodskim minama ali koji su u sastavu IRGC-a a ne službene iranske vojske.
Svima je jasno kako se više ne radi isključivo o borbi za život iranskog režima koji je u tu svrhu spreman ići do kraja, već da, poput režima, zbog karakteristika samog američko-izraelskog napada sada tako misli i najveći dio iranskih građana koji bi američke vojnika na svom tlu rado dočekali – sigurno ne sa cvijećem u rukama. Upravo na tu činjenicu upozorava i Financial Times u svom tekstu od 11. ožujka, iz kojeg izdvajam slijedeći citat:
„Nakon što su prošla dva tjedna rata, ne postoje nikakvi znakovi nemira protiv režima kakvi su izbili u siječnju prije nego što su ugušeni brutalnim obračunom u kojem su ubijene tisuće ljudi. Umjesto toga mnogi, čak i oni koji preziru Islamsku republiku, čini se da su se zgrozili nad razaranjima i komentarima, uključujući prijetnju Donalda Trumpa da će ciljati postrojenja za proizvodnju električne energije ako režim eskalira. Američki predsjednik također je rekao da karta Irana „vjerojatno neće“ biti ista nakon rata, što je izazvalo strahove da bi sukob mogao razdvojiti zemlju.“ … „Strah od uništenja Irana sve više ujedinjuje ljude…“ – prenosi FT riječi izvjesnog iranskog sociologa koji kritizira režim u Teheranu.
Izrael bez kontrole, Iran pod pritiskom: Trump između čekića i nakovnja
Rat iscrpljivanja dobio bi SAD ali pod koju cijenu?
Dakle, rat iscrpljivanja, ukoliko se krene u tom smjeru (ne Trumpovom željom već zbog upornog otpora Iranaca), nedvojbeno bi dobile Sjedinjene Države s obzirom na neusporedivu snagu dvaju gospodarstava i njihove vojne i financijske moći, samo je pitanje pod koju cijenu? Ako plane regija i u njoj izgore i američki saveznici, ako se Europa nađe u dubokoj energetskoj krizi, i ako ta kriza zahvati i SAD – cijena pobjede bila bi Pirova ako bi se o njoj uopće moglo i govoriti.
Na dan pisanja ovog teksta u regiji je vojno stanje bilo slijedeće: usprkos Trumpovoj izjavi na javnom nastupu od 11.03, da je rat s Iranom završen i da je u njemu SAD pobijedio, već idući dan nastavljeni su snažni američko-izraelski napadi na Iran, a Izrael je najavio kopnenu invaziju na Libanon; Iran je pogodio rafinerije nafte u Bahreinu, UAE i Omanu; u iračkim vodama Iran je oštetio dva naftna tankera povezana sa SAD-om; američka vojska počela je gađati Iran raketama čiji su nosači raspoređeni u saudijskoj pustinji, dakle više ne na teritoriju samih baza koje su od ranije bile pod iranskim udarima čime izlaže tu ključnu zemlju u neposredno uvlačenje u rat; amerikanci povlače sustave Patriot iz Južne Koreje radi zaštite svojih instalacija na Bliskom istoku; Erdogan, koji je na samom početku osudio rat i jasno imenovao njegove krivce – ne Iran, već SAD i Izrael, apelira na hitno zaustavljanje rata prije nego se proširi izvan regije i td.)
Osim toga, cijena nastavka rata bit će velika za Trumpa i s pozicije što se on, osim protiv Irana, vodi i na unutarnjem američkom bojnom polju. A tu je i činjenica da vojne pobjede nema bez svoje vojne čizme na terenu, bez koje ga nisi u mogućnosti kontrolirati i što je dobro poznata vojna zakonitost.
Stoga Trump sada vrluda kako u definiranju konačnih ciljeva rata, tako i u strategijama njegovog vođenja (više malo ispod u tekstu) što je jasan znak promašene prvotne strategije i neizvjesnosti oko toga što donosi sutra ne samo za regiju i američke saveznike i ne samo tamo.
Trump bi još sada rat definitivno mogao zaustaviti i reći stvarni STOP umjesto ponavljanja fraza „mi smo pobijedili“, „neprijatelj je stjeran u kut“ – jer bi to mogao obrazložiti jednostavnom matematikom tj. brojevima uništenih iranskih vojnih i civilnih infrastrukturnih ciljeva. Uništeno zrakoplovstvo, proturaketni sustavi, mornarica – sve to u 90-postotnim količinama od ukupnog broja (prema Trumpovim tvrdnjama što je sigurno približno tako), udari po velikim rafinerijama i td.
Međutim, dosad neviđene štete po američke vojne ciljeve u regiji i svijetu općenito, kao i jasan politički stav Teherana o nastavku borbe do konačne „pobjede nad neprijateljima i onima koji mu služe“ (riječi novog ajatolaha na dan pisanja ovog teksta) Trumpu ne idu u prilog proglašenja pobjede iako ga na to pozivaju pojedinci iz njegovog bliskog kruga. Oni mu govore kako je ovo do sad postignuto dostatno za američke nacionalne interese i proglašenje pobjede, dok bi nastavak rata mogao sve to potkopati i primorati SAD na rizično kopneno angažiranje na iranskom terenu.
Iranski rat na raskrižju: jedna strana želi kraj, druga – ne
Izdizanje rata na eshatološku razinu i izraelska atomska bomba
Što je, dakle, stvarni motiv Trumpove tvrdokornosti možemo samo nagađati. Ono što se sada zna je da se Trump umjesto zaključavanja rata i zadovoljenja postignutim rezultatima radije okružuje cionizmu sklonim evangelističkim pastorima u Bijeloj kući i javnim molitvenim predstavama, izdižući time ovaj rat gotovo na eshatološku razinu o američkom i izraelskom narodu kao „obećanim i Božjim narodima“.
Očito je Trump iz nekog razloga pod jakim utjecajem cionističkih krugova (kojeg ne čine samo američki Židovi, već i Amerikanci cionističkih uvjerenja i iz Republikanske i iz Demokratske stranke), što pojedini analitičari povezuju i s po za Trumpa neugodnom aferom Epstein uz koju se tako često veže i povezanost s Mossadom.
Iako je iznenadni vjerski žar tj. trenutačno obraćenje itekako moguće za svaku osobu pa i najvećeg grješnika (što je u samoj biti kršćanstva kao vjere nade i obraćenja), koliko je Trump njime istinski zahvaćen a koliko na to primoran nekom višom (ali ljudskom) silom ne želim ulaziti, već sud o tome radije prepuštam svakome od vas.
Uz dodatak, kako zaustavljanje rata bez svrgavanja teokratskog režima definitivno nije bio i još uvijek sigurno nije cilj Izraela. Netanyahu, naime, već punih 30 godina javno upozorava na nužnosti rušenja režima u Teheranu s obzirom da ovaj, prema uvijek istoj retorici, tek što nije proizveo atomsku bombu. Međusobno neprijateljstvo Izraela i Teherana neupitno je i slijed različitih, dobro poznatih povijesnih okolnosti (ovom ih prigodom nemam vremena nabrajati), ali je oduvijek jasno tko je od njih u praksi sposoban uništiti onog drugog. To se, uostalom, sada najbolje i vidi.
Pritom uopće ne dvojim kako bi Izrael – u slučaju američkog povlačenja iz rata „nedovršenog posla“ – bio u stanju posegnuti i za uporabom atomske bombe protiv Teherana. Uostalom, za tako nešto već ima povijesni presedan, a i političko obrazloženje za takav potez bi mu moglo biti slično. Naravno, to bi otvorilo „Pandorinu kutiju“, ali s eshatološke točke gledišta za fanatike s obiju strana barikada kataklizma se ionako već događa samim pokretanjem ovog rata. Svojevrsne „majke svih ratova“!
Dakle, u Apokalipsu, osim ortodoksnih Židova, upravo sada počinje vjerovati i sve veći broj Iranaca koji na ovaj rat više ne gledaju kao na pokušaj smjene makar i dijelu nacije istinski omrznutog režima mula i ajatolaha, već na uništenje čitavog iranskog naroda i zatiranje njegove povijesti.
U tom smislu, osim na gore navedeni tekst FT-a vrijedi ukazati i na prošlotjedni tekst New York Timesa koji govori kako su američko-izraelski napadi na tisućljetnu iransku kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a razbjesnili Irance.
Nekako to izgleda kao da sada neka sila izvana počne bombardirati hrvatske sakralne i druge spomenike nulte kategorije poput crkve sv. Donata u Zadru, Dioklecijanove palače u Splitu, zagrebačke i osječke katedrale, tvrđave Nehaj u Senju, dubrovačkih zidina, crkava i muzeja i td. A sve to u ime svrgavanja političke vlasti odnosno režima. Bi li Hrvati na to baš tako ravnodušno gledali i usput pljeskali „osloboditeljima“?
Ako je istina da je Trump pod presudnim utjecajem cionista, mogao bi se naći pod pritiskom demokrata ali i američke javnosti da ne samo što ignorira američke interese, već i zemlju dovodi u sigurnosnu opasnost podržavajući nacionalne interese druge države. I to bez obzira što je ona američki saveznik. Jer svrha američkih savezništava po svijetu primarno je zaštita američkih interesa i sigurnosti čemu takva savezništva trebaju pridonijeti. Jer što bi bilo kada bi npr. jedna Estonija rekla kako je njen nacionalni interes vojno uništenje Rusije i protiv nje pokrenula rat očekujući da će se SAD odmah svrstati na njenu stranu jer su zajedno u istom vojnom savezu? Tako stvar ne funkcionira jer pravila se dobro znaju, tj. zna se tko je „prva violina“ i tko i na čiju glazbu mora plesati.
Drugim riječima Trump bi morao presudno utjecati na Netanyahua a ne obratno. Sada se, međutim, čini da je stvar upravo suprotna iako i to može biti privid. Tek ćemo vidjeti što će iz svega ovog na kraju izroditi. Ali kažem, sada se stječe dojam da rep upravlja psom u svima poznatoj komičnoj slici kada se pas vrti oko svoje osi u namjeri da rep dohvati zubima. Rep je nedvojbeno u ovom slučaju Netanyahu, dok se dobro zna gdje je smješten mozak odnosno pseća snaga u cijelosti. Sigurno ne u repu, iako ovaj sad iz nekog iracionalnog razloga upravlja ponašanjem psa.
Blic analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine. Iako šah ne vlada, Teheran u šahu drži čitav Zapad
Ciljevi rata modificiraju se u hodu
Za sada se Trumpovi ciljevi rata modificiraju prema trenutačnim vojnim pokazateljima na terenu Bliskog istoka. Prvotno su polazili od strategije tj. želje da se snažnim zračnim napadom osigura brza promjena režima i primoravanje Teherana na pregovore pod američko-izraelskim uvjetima, pri čemu nije bilo važno hoće li se u potpunosti srušiti gotovo polustoljetni teokratski društveni poredak u zemlji kao takav (Trump je pred izbore ionako govorio kako ne želi silom mijenjati vlasti u drugim državama i njihovu demokratizaciju što su radile demokratske globalističke administracije prije njega), ili će na vlast zasjesti neki liberalniji i na kompromise spreman ajatolah (dakle, prema uvodno spomenutom scenariju u Venezueli).
Taj je primarni scenarij (u kojeg su čvrsto vjerovali u Washingtonu i Tel Avivu usprkos pojedinim upozorenjima iz samog vrha američke vojske i obavještajnih struktura o rizicima pokretanja razornog udara) propao već nakon prvih nekoliko dana rata pokrenutog 28. veljače, a definitivno je njegovu propast potvrdilo prošlotjedno imenovanje navedenog novog ajatolaha kojeg je Trump prije toga nazvao po SAD potpuno neprihvatljivom osobom. Dakle, Teheran se na Trumpove riječi javno oglušio, što je bio jasan znak odlučnosti Irana na borbu do kraja.
Drugi tj. alternativni scenarij odnosno strategija bio je pokušaj uvlačenja, prije svega iranskih Kurda na separatistički ustanak protiv Teherana uz pomoć subraće iz Iračkog Kurdistana. I jedni i drugi su to odbili, o čemu svjedoče izjave njihovih vođa, kao i vođa sirijskih Kurda koji su potpuno izigrani prethodnim američkim obećanjima o svojoj autonomiji (slično onoj iračkoj kad je srušen Sadam Husein) ostavljeni na cjedilu poslije pada Bashara Assad i dolaskom na vlast u Damasku SAD-u odanog vođe Ahmeda Al-Sharaae (bivši Abu Mohamed el-Golani) iz sirijskog radikalnog islamističkog oporbenog pokreta. Osim toga Turska se protivi instrumentaliziranju iranskih Kurda uz pomoć onih iračkih jer i sama ima još brojniju kurdsku etničku zajednicu od ovih dviju država i zna do čega bi to na kraju dovelo. Do domino efekta koji bi doveo i do fragmentacije same Turske prema libijskom, sirijskom, iračkom i eventualno iranskom obrascu.
Kad je već propala stvar s Kurdima, za koje su i američki mediji pisali da su na njih aktivno računali CIA i Mossad, Trump se sada okreće pokušaju uvlačenja arapskih država u rat protiv Irana. U tome bi mu trebali pomoći iranski napadi i na njihovu energetsku infrastrukturu ili pak „samo“ energetske interese koji su sada potpuno ugroženi iranskim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Pozivu Međunarodne agencije za energetiku na oslobađanje strateških naftnih rezervi za nadopunu smanjenih količina one bliskoistočne i snižavanje naglog porasta cijena „crnog zlata“ na svjetskom tržištu odazvale su se brojne zemlje izvoznice, uključujući i SAD-e, dok je Saudijska Arabija otišla i korak dalje, rekavši kako će u buduće osigurati transfer nafte i plina iz Perzijskog zaljeva preko svojih naftovoda i plinovoda do Crvenog mora. Vidjet ćemo čime će to rezultirati, jer iranske rakete i dronovi, ako pogađaju Izrael, navodno i Cipar, sigurno mogu lako dosegnuti i terminale na Crvenom moru. Uostalom, nedaleko od njih su i proiranski hutisti u Jemenu koji su to već ranije dokazali. Hoće li i tada Rijad biti u mogućnosti ostati po strani u ovom ratu?
Blic analiza Zorana Metera: ‘Pandorina kutija’ se otvara! Brazilski vođa razmišlja o nuklearnom oružju
Iranska strategija
Teheran je puno ranije osmislio svoju strategiju vojnog odgovora za američki i(li) izraelski napad na zemlju za koji se spremao praktički od čuvene Islamske revolucije 1979. godine. Također je znao kako je, pritisnut gotovo polustoljetnim sankcijama, između ostalog i na uvoz suvremenog vojnog naoružanja i tehnike, osuđen na razvoj svoje vojne industrije i njezine prilagodbe strateškom geografskom položaju zemlje. Razvijao je raketnu industriju (među prvima u svijetu lak i proizvodnju dronova dok su i Rusi i Amerikanci i svi ostali osim Turske po tom pitanju duboko spavali zimski san oslanjajući se na svoju tradicionalnu vojnu moć. Razvijao je i hiperzvučne rakete, i tu naglašavam njegov vojni sporazum sa Sjevernom Korejom za koju je već općepoznato da ima vrlo razvijen raketni program, između ostalog i onaj vezan uz nuklearne rakete strateškog značaja. Tu se zapravo može postaviti i pitanje je li Piongjang nešto od svoje tehnologije prišapnuo u uho Teherana što se ne smije isključivati iako bi tako nešto u današnjim uvjetima bilo teško zadržati u tajnosti. Osim toga Teheran je uvijek imao najjači adut u svojim rukama – mogućnost kontrole i zatvaranja Hormuškog tjesnaca.
Kako god bilo, strategija koju je Teheran izabrao u ovom ratu primarno polazi od poteza usmjerenih na nanošenje bolnih udara američkoj vojnoj i civilnoj infrastrukturi u regiji, više nego Izraelu, znajući da je u Washingtonu stvarni centar odlučivanja a ne u Tel Avivu (tako je barem trebalo biti do dolaska Trumpa na vlast). Također i po globalnim energetskim interesima Za sada sve to i demonstrira u praksi iako time riskira uvlačenje arapskih država u rat protiv sebe. Ali treba biti iskren i reći kako je arapske prijestolnice Teheran već ranije, a to je ponovio i prije ovog rata – upozorio da će u slučaju napada na Iran on napadati sve američke ciljeve u kojoj se god zemlji oni nalazili, i da bi one morale otkazati gostoprimstvo američkim bazama upravo radi svoje sigurnosti. To se, naravno, nije dogodilo niti će se ikad dogoditi, i sada smo tu gdje jesmo – na rubu velikog regionalnog ratnog kaosa.
Osim toga, strategija Teherana polazi i od pozicioniranja Rusije kao političkog saveznika, a Kine kao onog ekonomskog. Koliko će od toga na kraju ostati tek ćemo vidjeti. Naime, i Moskva i Peking za sada djeluju krajnje suzdržano prema ovom ratu, iako nedvojbeno optužuju SAD i Izrael za „njihovu agresiju“ – kako je i službeno nazivaju.
‘Dosta više ovih gluposti’: U jeku napada na Moskvu, u ruskom patriotskom taboru raskol; FSB oko Kremlja
Rusija i Kina ubrzano tope svoj ugled u svijetu
Međutim, u praksi, ovo kako oni stoje iza Irana po dva geopolitička diva ne izgleda nimalo lijepo kada je riječ o njihovom ugledu u „ostatku svijeta“. Tako se prošli tjedan u Vijeću sigurnosti ni Kina ni Rusija nisu usprotivili protuiranskoj rezoluciji ulaganjem veta, već su samo izrazile svoju suzdržanost zajedno s još dvije zemlje. I to usprkos činjenici da je Iran od prošle godine postao punopravni član formata BRICS i Šangajske organizacije – SCO, što baca ljagu na obje, po ruske i kineske vanjskopolitičke interese sada ključne organizacije (BRICS nije organizacija već klub interesno povezanih država ali SCO je, što mu govori i naziv) i čini ih blago rečeno neučinkovitim za hvatanje u koštac s gorućim globalnim problemima.
Međutim, sigurno je kako postoje i zakulisni kanali komunikacije između Moskve i Teherana i Pekinga i potonjeg. Stoga i ne čudi što je Trump prošlog tjedna iznenada telefonski nazvao Putina te su sat vremena razgovarali, najvećim dijelom upravo o iranskom ratu. Trump je odmah nakon sastanka novinarima rekao o mogućnosti ukidanja američkih energetskih sankcija protiv „neprijateljskih zemalja“ ne spominjući Rusiju ali su svi dobro znali kako je upravo o njoj riječ jer je njena nafta sada svijetu nužna u uvjetima prekida opskrbe kroz Hormuz i naglog skoka cijena (međutim od ukidanja tih sankcija Rusiji do sada nije došlo, a uvjeren sam da i neće).
Već idući dan Putin je nazvao iranskog predsjednika Masuda Pezeshkiana te su razgovarali o nužnosti završetka rata, a potonji se naknadno zahvalio Rusiji, ironično ili ne – ne znam – za „humanitarnu pomoć“ koju pruža Iranu. Nedugo potom Putin je nazvao i emira Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok je Pezeshkian objavio na X-u uvjete za kraj rata: „U razgovoru s čelnicima Rusije i Pakistana, ponovno sam potvrdio iransku predanost miru u regiji. Jedini način da se završi ovaj rat – koji su pokrenuli cionistički režim i Sjedinjene Države – jest priznavanje legitimnih prava Irana, isplata reparacija i čvrsta međunarodna jamstva protiv buduće agresije.” Zapravo, traži ono isto što i Ukrajina traži od Rusije i iza čega iza Kijeva stoje i europski saveznici pa je stvar postala vrlo zanimljiva i u smislu dvojnih standarda.
Ovdje treba dodati kako je sankcionirana ruska nafta Urals od početka ožujka, u svega dva tjedna, poskupjela za 1,7 puta, s cijenom identičnom referentnim sortama u svijetu. Indija je opet višestruko povećala uvoz ruske nafte nakon što joj je to Trump prethodno privremeno odobrio skinuvši raniju zabranu u sklopu trgovinskog sporazuma s tom zemljom. Ovoga je puta New Delhi uvozi ne po diskontnim cijenama, već onim tržišnim. Moskva, dakle, nedvojbeno kratkoročno financijski profitira ovim ratom (što će biti potom mogu samo nagađati), kao što profitira i Kina koja je preuzela kontrolu nad plinskim biznisom preprodavajući katarski i ruski arktički ukapljeni plin – LNG, po svijetu, prije svega Europi koja je pak u svemu ovome potpuno dezorijentirana.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa nije svjesna što ju čeka; ovo neće moći izdržati
EU još „traži svoj put“
Europska unija je 11. ožujka uvela nove sankcije protiv Irana, vjerovali ili ne „zbog kršenja ljudskih prava“ kako je to rekla Kaja Kallas, a istodobno se, nakon kraće pauze zbog šoka od pokrenutog rata protiv Irana, iznova fokusira na svoju omiljenu temu – ukrajinski rat. I to u smislu, ne njegovog brzog završetka, već de facto inzistiranja na porazu Rusije kroz uvjeravanje Kijeva da se nastavi boriti još najmanje godinu i pol do dvije – do ekonomskog sloma Rusije. Ovaj to rado prihvaća jer mu Bruxelles pritom obećava konstantni priljev europskog novca i američkog oružja čime se elita oko Volodimia Zelenskog osjeća komotno po pitanju održavanja na vlasti. Koja će cijena za to biti plaćena malo je koga briga, a ona može biti golema ukoliko se Putin osokoli na završetak rata i eskalaciju po američkom modelu s Iranom. Ruski građani ionako sve teže podnose, kako smatraju, preblagi način ruskog vođenja rata koji je već ušao u petu godinu, pri čemu Ukrajina ponovo gađa ključne ruske ciljeve britanskim krsterećim raketama Storm Shadow (s njih čak sedam prošli je tjedan gađala pogranični ruski grad Brjansk i uništila strateški važnu tvornicu za proizvodnju mikročipova). Samo desetak dana ranije Moskva je i službeno optužila Kijev i za uništenje ruskog tankera za prijevoz ukapljenog plina u Sredozemnom moru, nedaleko od Libije. Međutim, osim optužaba i prijetnji vojnim odgovorom „kada i za koje se ciljeve odluči vojni vrh“ – u pravilu ne dolazi do istih osim ponekog pojačanog udara po ukrajinskoj energetskoj ili vojnoj infrastrukturi što se ionako redovito čini. Ruska javnost kipi dok se mediji pitaju što se to događa, ali se svi suzdržavaju zbog podsvjesnog shvaćanja da su stvari u svijetu preopasne, nepredvidljive i potpuno bez presedana pa im ne preostaje doli nastaviti s povjerenjem u Putina u smislu da ovaj vjerojatno bolje zna što, i zašto nešto (ne)čini.
Također, Bruxelles je potpuno izvan igre i u smislu energetske budućnosti EU-a. Tako je Ursula von der Leyen prošli tjedan, nakon što je najprije rekla kako je uvoz energenata s Bliskog istoka postao potpuno nesiguran (a to je sada glavni izvor europske opskrbe nakon odbacivanja ruske nafte), rekla i kako ne smije doći ni do kakve obnove energetskih odnosa s Rusijom što neki, kako je kazala, u Europi sada traže, a da se EU opet ne bi doveo u situaciju ovisnosti o Moskvi. Treba se okrenuti nuklearnoj energiji, poentirala je na kraju UvdL, ne precizirajući koliko vremena za izgradnju novih ili pak obnovu porušenih nuklearki (ovo potonje u Njemačkoj) treba, a koliko ga EU ima na raspolaganju. Jer rezerve nafte i plina u pojedinim se državama EU-a svode ne na mjesece, već dane, slično kao i u Velikoj Britaniji gdje je stanje još i gore.
Blic analiza Zorana Metera: Kaos prijeti i Europi; veliki gubici; tko će posredovati između SAD-a i Irana
Krah multipolarnog svijeta i prije negoli je zaživio?
Osobno smatram, temeljem svega navedenog, kako ni od kakvog multipolarnog svijeta u sadašnjim uvjetima nema ništa, već da se svaka zemlja, koja to može, sada želi baviti isključivo sama sobom, svojom sigurnošću, i teži što većoj razini samodostatnosti pred zahuktalim Trumpom koji vjeruje u svoju „božansku misiju“.
A zašto i ne bi vjerovao? Do rata s Iranom ostvario je ključne američke vanjskopolitičke interese, a da mu se nitko od značajnijih svjetskih lidera nije usudio suprotstaviti.– Oni pak malo manje važni, već su se odavno sakrili u mišje rupe i pokorno služe novom svjetskom imperatoru, koji, kao što vidimo, prijeti svima – i Kanadi i Panami, i Grenlandu i Danskoj – ali u praksi udara samo na ruske i kineske partnere (Venezuela, Iran, uskoro možda i Kuba). Opasno je danas biti ruski i kineski saveznik – poruka je mnogima u svijetu!
Vjerojatno je, s pozicije tzv. globalnog Juga sada odbojno gledati na, prema svemu ovome krajnje oportunističko ponašanje Moskve i Pekinga koji su im donedavno obećavali brda i doline, oslobađanje od „zapadnih okova kolonijalizma“ i što sve ne.
Tim je više bolnije za njih to što mnogi smatraju kako za odlučno djelovanje – u vrijeme kada je Trump strateške snage SAD-a napregnuo do krajnosti uslijed neočekivano jakog iranskog otpora – Moskva i Peking sada imaju priliku više nego ikad ranije.
Vjerovati da će Putinu i Xiju zbog njihove suzdržanosti Trump biti zahvalan i to honorirati, po te je dvije zemlje krajnje rizično. Osim ukoliko se o nečemu važnom njih trojica već ranije nisu dogovorili, daleko iza svjetala pozornice – što ne treba isključivati ma kako malo vjerojatno bilo.
U svakom slučaju svijet uvijek pamti samo pobjednike, a ne kalkulante! Trumpa će, sada je to već posve sigurno zapamtiti – bez obzira kako sve ovo što radi na kraju završilo. A kalkulanti će se sami lako prepoznati, kao što će vrlo brzo uvidjeti i posljedice svojih odluka.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa nije svjesna što ju čeka; ovo neće moći izdržati
Iskreno, iako, kako sam rekao kalkuliraju Rusija i Kina – tu sada prije svega mislim na Europu koja se rizično kocka i sa samim vojnim savezništvom sa SAD-om, odbijajući Trumpove zahtjeve za pomoć u deblokadi Hormuza, a da nikakvih poluga utjecaja na ništa strateško u svojim rukama zapravo ona i nema. Kao ni vremena da ih osigura.
Europa računa na Trumpov skori pad ili gubitak političke moći. Ali što ukoliko do toga ne dođe? Trump (zlo)pamti! Ukrajina ni blizu nije riješena, energetski šok opasno se nadvija nad Europu, kao i moguća nova migrantska kriza.
