Dva su se ključna događaja s obzirom na dalekosežne posljedice protekloga tjedna dogodila u svijetu.
Prvi i najvažniji je mirovni plan za Ukrajinu američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji će, ukoliko se ovoga puta pokaže uspješnim (za što su šanse znatno veće u odnosu na na njegovu prvu mirovnu formulu s početka ljeta koju je Moskva odbila) – imati dalekosežne posljedice za Europu ali i globalno gledano (o tome više u prosudbi na kraju analize).
Drugi događaj je pucnjava u Washingtonu, u blizini Bijele kuće 26. studenog, kada je islamistički terorist afganistanskog porijekla usmrtio dvojicu službenika američke Nacionalne garde. To će imati dalekosežne posljedice u prvom redu po Sjedinjene Države, iako će se donekle odraziti i na prilike u srednjoazijskom prostoru.
Krenimo od ovog posljednjeg.
Napad u Washingtonu kao okidač za još oštriju protumigrantsku politiku
Kao napadača, odnosno ubojicu dvojice pripadnika Nacionalne garde američko Ministarstvo domovinske sigurnosti identificiralo je 29-godišnjeg afganistanskog izbjeglicu Rahmanullaha Lakanwala. Bijela kuća reagirala je promptno, Trumpovim priopćenjem:
„Ovaj napad naglašava temeljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Prethodna administracija dopustila je 20 milijuna neprovjerenih i nepoznatih stranaca iz cijelog svijeta – s mjesta za koja ne biste ni htjeli znati – da uđu u zemlju. … Nećemo tolerirati napade na zakon i red od strane ljudi koji nikada ne bi trebali biti u ovoj zemlji. Moramo provjeriti svakog stranog državljanina koji uđe u Sjedinjene Države iz Afganistana pod vodstvom Joea Bidena. Moramo protjerati one koji nemaju mjesta u našoj zemlji. … Zato sam naredio Pentagonu da mobilizira dodatnih 500 vojnika Nacionalne garde u glavni grad.“
Odmah ću i pojasniti: osumnjičenik je bio pripadnik afganistanske vojske, koji je u okviru programa bivšeg predsjednika Bidena u kontekstu američkog vojnog povlačenja iz te zemlje ušao u SAD, kao što je to dozvoljeno i za još 120 000 Afganistanaca koji su na ovaj ili onaj način surađivali bilo s američkim snagama, bilo s proameričkom vladom u Kabulu. S obzirom na veliki broj onih koji su panično nastojali napustiti Afganistan skupa s američkim snagama, jasno je kako nije moglo biti detaljnih sigurnosnih provjera, zbog čega nije nikoga posebno iznenadilo da su incidentni napadi pojedinih ekstremista već ubrzo počeli događati i na američke baze u samim Sjedinjenih Država.
Ovaj nemili događaj Trumpovoj administraciji samo će poslužiti za jačanje saveznih mjera protumigrantskog karaktera. Jedna od njih nedvojbeno će biti i ubrzanje deportacije ne samo afganistanskih državljana koju su u Ameriku ušli temeljem programa Bidenove administracije, već i svih drugih koji nemaju potvrdu o ilegalnom ulasku u SAD. Proces deportacije već je zahvatio, iako još ne u velikoj mjeri i ukrajinske izbjeglice (u SAD-u ih nema tako puno – oko 150 000), uključujući i one vojno sposobne koji se pravno mogu pozivati ne samo da su bjegunci od ratnog sukoba, već i da imaju pravo priziva savjesti da ne služe vojni rok. Ali to će im u ovom slučaju teško pomoći.
Sami Afganistanci vjerojatno će biti deportirani u zemlje Srednje Azije, iako ove to pretjerano neće željeti s obzirom na vlastite protuterorističke programe i procjene opasnosti koje se najviše i baziraju na Afganistan i tamošnje procese pod novom talibanskom vlašću. Ali Trumpu se teško oduprijeti.
Ovdje treba podsjetiti i na nedavne Trumpove nove pretenzije vezano uz zahtjeve za vraćanje najveće afganistanske zračne baze Bagram pod kontrolu američke vojske koja se njome služila još od početka invazije SADA-a na tu zemlju početkom listopada 2001. godine (bazu je izgradio još 50-ih godina prošlog stoljeća Sovjetski savez). U istom kontekstu je za očekivati i jačanje američke vojne pomoći Pakistanu koji se od početka drugog Trumpovog mandata ponovo snažnije približio SAD-u usprkos tijesnim vezama sa susjednom Kinom.
Upravo se Pakistan trenutačno bori protiv talibanskih snaga u pograničnoj zoni između dviju država i postojano prijeti vladi u Kabulu snažnom vojnom intervencijom. Pakistanska vojska za tako nešto sigurno ima kapaciteta, ali je ključno pitanje koliko bi tako nešto mogla izdržati financijski ako bi se borbe u Afganistanu oduljile, a s obzirom na teško gospodarsko stanje u samom Pakistanu, kao i na sigurnosne izazove s kojima se tradicionalno suočava. Naime, ta bi intervencija nedvojbeno dovela do jačanja terorističkih napada u samom Pakistanu čiji dio stanovništva snažno simpatizira talibanski pokret, prije svega u pograničnim regijama. S obje strane granice nalaze se – ništa manje važno – i bogata nalazišta rijetkih zemnih elemenata, a Islamabad je one svoje već obećao Sjedinjenim Državama, kao što su to učinile i pojedine srednjoazijske zemlje iz tradicionalne zone ruskog utjecaja – poput Uzbekistana i Kazahstana.
Atlantski bastion: Veliki vojni projekt za suzbijanje ruskih podmornica
Trumpov mirovni plan za Ukrajinu dijeli zapad
Sada se ipak posvetimo puno važnijoj temi – Trumpovom novom mirovnom planu za završetak ukrajinskog rata. Taj je rat, prema mom mišljenju došao u svoju odlučujuću i završnu fazu – i to zbog dva ključna razloga:
Prvo je to što se ukrajinske snage na crtama bojišnice suočavaju s do sada neviđenim teškoćama vezanim uz popunu sastava svojih brigada (koja se kreće svega između 40-60%) kao i problemima s rotacijom samih postrojbi, a za što su uzroci razni: od problema s mobilizacijom tj. sve snažnijim otporom istoj, do vrlo intenzivnog ruskog korištenja nadzornih i borbenih dronova na ključnim dijelovima fronta koji brzo uočavaju pokrete svježih snaga koje idu bilo u pomoć ili kao zamjena onim koje su iscrpljene u teškim borbama koje se vode u ruskoj ofenzivi koja de facto traje od početka ove godine ali je intenzivirana od ljeta.
To dovodi do nikad do sada (s izuzetkom možda samo prvih tjedana od početka ruske invazije) brzog gubitka teritorija i naseljenih mjesta – s perspektivom skorih gubitaka novih strateški važnih većih gradova. Jedan od njih je i Kupjansk (važan grad na sjeveru Donjecke oblasti (DNR, rus.) koji je prešao pod kontrolu ruske vojske nakon borbi koje su trajale gotovo od početka godine. Ista sudbina sada prijeti gradovima Seversku i Konstantinovk u kojima se već vode borbei (s perspektivom brzog prodora prema preostala dva najveća grada pod ukrajinskim nadzorom u DNR-u i koji su središte logistike i vojnog zapovjedništva za čitav Donbas – Kramatorsku i Slovjansku (oba s oko 100 000 stanovnika gledano na prijeratni popis stanovništva).
Ista sudbinu kao Kupjansk doživio je prošloga tjedna i Pkrovsk, nešto južnije u DNR-u, dok je obližnji i o Pokrovsku posve ovisan grad Mirnohrad u potpunosti u ruskom okruženju.
Osim navedenih gradova, kritično stanje se razvija i u dijelu Zaporoške regije koja je pod nadzorom ukrajinskih snaga (podsjećam, Rusija je donedavno kontrolirala oko 70 posto iste regije koju je Moskva također službeno anektirala u listopadu 2022. godine, ali ne i administrativno središte – grad Zaporižje s oko 700 000 stanovnika), a ruske snage napreduju i u zauzimanju pograničnih naselja u susjednoj Dnjepropetrovskoj regiji (oblasti).
Kako se ruske snage ne bi probile prema gradu Zaporižju ukrajinska vojska još je ranije uspostavila čvrstu crtu obrane koja je formirana nakon njezine neuspješne protuofenzive u ljeto 2023. g. s ciljem proboja čuvene ruske obrambene crte „zmajevi zubi“ koju je osmislio u međuvremenu smijenjeni ruski general Sergej Surovikin i dubljeg prodora prema samom poluotoku Krimu. Tu utvrđenu ukrajinsku crtu čine pojedina naselja koja su posljednjih dana i tjedana neočekivano brzo prešla u ruke ruskih snaga, u vrijeme dok su se ukrajinske postrojbe fokusirale na obranu ne tako dalekog spomenutog važnog prometnog središta – Pokrovska. Tako su pale Mala Tokmačka i niz naselja oko važnog grada Hulajpolja, u kojem su, u trenutku pisanja ovog teksta već počele borbe.
Ono što je tu neugodno za Kijev je, ako potonji grad padne a svi su izgledi da hoće, Rusima bi se pružila prilika za okruženje i zauzimanje najvažnijeg preostalog uporište – grada Orihovo, nakon kojeg bi zapravo ruskim snagama bio otvoren put napredovanja autocestom prema samom Zaporižju. O dramatičnosti situacije svjedoče i riječi ukrajinskog medija Strana od 27. studenog: „Obrana Huljajpolja pretvorila se u kaos, postrojbe su napuštale svoje položaje bez odobrenja, otvorena je prijateljska vatra, a devet ukrajinskih vojnika su zarobile i pogubile ruske snage.“
Ovdje ću citirati još jedan dio iz teksta medija Strana od 27. studenog, koji još bolje ukazuje na svu dramatičnost stanja:
„Ukrajinski vojni stručnjaci također daju sumorna predviđanja u vezi s frontom. „Situacija je vrlo napeta. Raspoloženje ljudi je već loše, ne želim pogoršavati situaciju, ali reći ću da je situacija vrlo napeta, vrlo loša. Ako se stvari ovako nastave, nastavit ćemo gubiti – malo po malo, ali gubit ćemo tlo pod nogama. Zauzet će Pokrovsk, zatim će ući u Dnjepropetrovsku oblast, zatim će napredovati na Zaporišku oblast, zatim će preskočiti rijeku (Dnjepar, op.ZM.) i ponovno zauzeti Herson, a onda će napredovati na Nikolajev. To će se, nažalost, dogoditi s ovim vodstvom i ovim stavom prema ratu“ – rekao je general ukrajinskih oružanih snaga Dmitro Marčenko, koji je na početku rata vodio obranu Nikolajeva.“
I kao jasan signal da za Ukrajinu stanje izgleda sve složenije stigla je Reutersova vijest da su talijanske vlasti ipak na kraju izručile Njemačkoj Ukrajinca Serhija Kuznjecova, koji je u toj zemlji optužen za urotu s ciljem izazivanja eksplozije na plinovodu Sjeverni tok 2022. godine, protuustavnu sabotažu i uništavanje važnih objekata.
Zelenski: Ova dva pitanja su nam problematična oko mirovnog dogovora
Nema više novca
I drugi ključni razlog zašto je rat došao u ključnu fazu je problem s nastavkom financiranja Ukrajine odnosno njene daljnje borbe protiv zahuktalih ruskih snaga čiji je državni vrh na čelu s Vladimirom Putinom nedvojbeno dao do znanja (usprkos svim uvedenim oštrim proturuskim sankcijama) kako će Rusija nastaviti svoje vojne aktivnosti sve do postizanja konačnih ciljeva zbog kojih je rat i započela ako se to ne postigne političko-diplomatskim sredstvima odnosno sporazumom. O tome svjedoče i njegova sve češća pojavljivanja pred televizijskim kamerama u vojnoj odori na sastancima u isturenim operativnim zapovjedništvima s najvišim vojnim vrhom zemlje i generalima zaduženim za strateške sektore vojnih operacija na bojišnicama – kakav je bio i prošloga tjedna kada je rečeno o oslobađanju spomenutog Kupjanska.
Ukrajinski proračun je de facto „rupa bez dna“ i to priznaju mnogi europski dužnosnici. Tu će rupu biti teško puniti unedogled, usprkos činjenici što su 21. studenog predstavnici MMF-a i ukrajinska vlada postigli preliminarni dogovor o novom programu financiranja vrijednom oko 8 milijardi dolara za razdoblje 2026-2027. godine.
MMF je prethodno objavio crnu prognozu, kojom predviđa divovski financijski jaz za Ukrajinu u idućim godinama (izvješće čelnika misije MMF-a za Ukrajinu Gavina Graya). Potonji kaže kako proračun te zemlje već nekoliko godina zaredom bilježi rekordne deficite i da će se taj trend nastaviti u doglednoj budućnosti.
Ovdje je važno naglasiti kako se navedena sredstva ne odnose na naoružanje ukrajinske vojske, za njih je ipak zadužena prije EU odnosno članice NATO saveza – već za podmirenje tekućih obveza i vraćanja prispjelih kreditnih rata. EU i NATO su još u kolovozu pristali na Trumpov obrambeni sporazum prema kojem će zemlje članice kupovati američko oružje a onda ga prodavati gdje i kome hoće (naravno, tu se misli isključivo na Ukrajinu ali takva formulacija Trumpu služi samo kao dodatni „argument“ da se SAD de facto povlači iz ukrajinskog sukoba, što još nije tako ali se ubrzano ide k tome).
Prema prošlotjednim riječima glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, članice Saveza na tjednoj bazi kupuju američkog oružja za oko milijardu eura i isporučuju ga Ukrajini (koja za njega naravno ništa ne plaća). Na mjesečnoj bazi to iznosi oko 5 milijardi dolara – pohvalio se Rutte.
Stoga nimalo ne čudi što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, prema navodima POLITICO-a, prošli tjedan najavila ubrzanje dovršetka pravne procedure (nje u ovakve svrhe zapravo ne može biti i toga su svi svjesni) za oduzimanje zamrznute ruske imovine (zlato i devize) tj. preusmjeravanje oko 140 milijardi eura ruskih aktiva za kreditiranje Ukrajine usprkos činjenici da se Belgija (čija je financijska institucija Euroclear najveći depozitar ruskih aktiva – oko 200 mlrd. eura) tome protivi bez čvrstih jamstava za podjelu odgovornosti od vrlo vjerojatnih posljedica na sve članice Unije.
Nije čudo što se protiviti ideji EK prošlog tjedna, osim već ranije i Mađarske i Slovačke odlučila i Italija, pa ćemo sa zanimanjem pratiti što donosi kraj prosinca, kada bi se konačna odluka o tom krajnje rizičnom potezu na kojeg s velikom pozornošću motri čitav svijet (naravno, i svi najveći globalni investitori) trebala donijeti.
Merzova večera s UvdL i belgijskim premijerom o korištenju ruske imovine za financiranje Kijeva: Epilog
O Trumpovom planu
„Saga“ oko njega poprima sve dramatičnije razmjere. Promjene se događaju ne na dnevnoj, već na razini sati.
Potaknuto navedenom panikom zapadnih saveznika i Kijeva koji su se vrlo brzo usuglasili kako je početna verzija sporazuma za njih neprihvatljiva i da će EU izići sa svojim mirovnim prijedlogom, u Ženevi je uskoro došlo do sastanka američke i ukrajinske delegacije. Prvu je predvodio državni tajnik Marco Rubio, koji je na kraju izjavio kako su dvije strane uspjele znatno približiti svoje stavove oko sadržaja sporazuma, iako još ne sve, pri čemu je sporazum smanjen s 28 na 19 točaka. Ali i to je bilo dovoljno za slavodobitne izjave zapadnih političara i medija koji su opet slavili Trumpov preokret „u pravom smjeru“ – onom kojeg diktiraju europski saveznici kada je riječ o načinima rješavanja ukrajinskog sukoba.
Međutim, radost je trajala vrlo kratko. Trump je za svega dva dana najavio ponovni odlazak svog izaslanika Stevea Witkoffa i svog zeta Jareda Kushnera u Moskvu, pri čemu su pojedini ugledni američki mediji pisali kako je nezadovoljan izmjenama plana u Ženevi jer smatra da će ga Rusija odmah odbaciti. Pritom je jasno dao do znanja da se ne namjerava sastati sa Zelenskim, koji mu je želio čim prije doći nakon uspjeha u Ženevi, dok sporazum ne bude postignut ili bude blizu tome.
Kako 26. studenog piše ukrajinska Strana, CNN navodi kako je Ukrajina tijekom pregovora s američkom delegacijom odbila pristati na pitanja ograničavanja veličine ukrajinskih oružanih snaga, članstva u NATO-u i prelaska cijelog Donbasa pod rusku kontrolu. Iste tri točke ključne su za Rusiju.
A Trump je, sudeći po tekstu njegove objave, u biti odbio prihvatiti mirovni plan koji su revidirali ukrajinska delegacija i Rubio te je zahtijevao da se pregovori nastave na lokalnoj razini dok se sporna pitanja ne riješe. Do tada neće odobriti nikakve revizije plana.
Trump također jasno daje do znanja kako Kijev treba brže sklopiti mirovni sporazum, kao da nagovještava da Ukrajina mora napraviti ustupke. Izjavio je da bi Rusija u nadolazećim mjesecima “u svakom slučaju mogla zauzeti još više ukrajinskog teritorija”. A glavni ustupak Moskve u tim pregovorima je “da prestanu s borbama i da ne zauzimaju više zemlje“.
Za kraj ove teme dodao bih još kako su uoči Trumpove odluke o ponovnom slanju Witkoffa u Moskvu na potonjeg počeli orkestrirani napadi američkih i europskih srednjostrujaških medija i pojedinih političara i kongresnika. I to nakon što su nekim čudom u javnost procurili navodni transkripti telefonskih razgovora između njega i Putinovih pregovaračkih povjerenika (Jurij Uškov) kojima je navodno sugerirao kako da se u pregovorima najbolje postavi ruska strana. Zato ga Witkoffa proglašavaju Putinovim agentom i traže njegovu ostavku.
Međutim,i Trumpu tako nešto barem ne pada na pamet, a u obranu Witkoffa stao je i potpredsjednik JD Vance. Istodobno se po Ukrajinu neugodi ministar američke kopnene vojske Daniel Driscoll do kraja tjedna spremao ponovo put Kijeva gdje i sjeba istrage nedavnog korupcijskog skandala koji je potresao tu zemlju ali i svijet još nije iščezla.
Trump nije siguran podržava li Zelenski novi mirovni prijedlog
Prosudba
Europljani su, kako se čini – definitivno izgurani s pregovaračkog stola o ukrajinskom ratu, dok se glavna igra odvija unutar trokuta SAD-Rusija-Ukrajina. Međutim, nikako ne bih podcijenio europske lidere koji su već dokazali kako se itekako znaju ne samo prilagoditi situaciji, već je okrenuti i u svoju korist. Iako je sada šansa za tako nešto kudikamo manja. Poglavito nakon nedavne objave nove američka Strategije nacionalne sigurnosti koja je šokirala Europu jer de facto više preferira namjeru SAD-a za uspostavom stabilnih odnosa s Rusijom nego što se brine o suradnji s europskim saveznicima.
Kako god bilo, ukrajinski rat ulazi u završnu fazu. Vjerujem kako su šanse za njegov završetak usprkos svim nepoznanicama i proturječjima, pa i pravoj političko-medijskoj histeriji sada veće nego ikad. Naravno, to ne znači da će se sporazum postići sutra, za tjedan ili mjesec dana, ali tijekom iduće godine svakako da. Možda do tada više neće biti ni potrebe mučnog usuglašavanja o ruskim traženjima za ukrajinskim povlačenjem iz preostalih djelova DNR-a jer će to do tada učiniti ruska vojska, pa i Kijev može pragmatičnije i „uzdignutijeg čela“ krenuti u završetak rata temeljem postojećeg stanja na crtama bojišnica.
Jer, u suprotnom, sve su opcije za Ukrajinu a time i zapad samo još gore. Na to ukazuje hladna i jednostavna analiza na temelju poznatih činjenica (a ne emocije), kao što ću niže objasniti.
Putin sada sa stopostotnom sigurnošću zna kako SAD (a onda niti NATO) nikada neće zaratiti protiv Rusije zbog Ukrajine. Na zapadu svi oni koji to moraju znati, dobro znaju kako je Ukrajina za Rusiju oduvijek „crvena crta“ (to su znali i prije rata ali su vjerovali u drukčiji scenarij od ovoga kojeg sada gledamo), kao što se primjerice zna da je Poljska „crvena crta“ za anglosaksonce zbog čega bi Englezi vrlo vjerojatno stupili u rat s Rusijom ukoliko bi ova na nju pokrenula invaziju.
Putin Kijevu, odnosno zapadu, sada nudi mogućnost dragovoljnog ukrajinskog povlačenja s preostalih 10-ak posto teritorija Donbasa, kao i zaustavljanje rata (de facto buduću granicu) na trenutačnim crtama razdvajanja u Zaporoškoj i Hersonskoj regiji.
Dakle,. ako se sporazum po ključnim ruskim zahtjevima ne prihvati i Rusiji opet nametnu po nju neprihvatljivi uvjeti rat će se nastaviti još većom žestinom. A kako se svi, i u Rusiji i na zapadu i svijetu u cjelini slažu da je ukrajinska vojska ona koja gubi i da će daljnje iscrpljujuće ratovanje dovesti samo još do njenog lošijeg stanja i gubitka teritorija – logično je onda postaviti pitanje, što će se dogoditi ako ruska vojska jednom izbije na lijevu obalu Dnjepra u čitavoj njegovoj dužini i time de facto prepolovi Ukrajinu na istočni i zapadni dio? Ili da još uz to osvoji i Odesu ili Harkiv, ili oba grada koja su ionako posve sigurno bila ako već ne u službenom planu, a ono sigurno aktivno u glavama ruskih vojnih i političkih stratega pri pokretanju invazije?
Hoće li tada Zelenski morati prihvatiti novu realnost i pristati na tada već neusporedivo gore uvjete mirovnog sporazuma. Ili će i dalje ustrajavati na ratu i borbama možda onda već i za sam Kijev i zapadne dijelove zemlje? I hoće li se zapad tada konačno morati vojno umiješati (što sad nikako ne želi) da bi pokušao spriječiti potpuni kolaps Ukrajine a time i svoje ukupne strategije odnosno politike prema toj zemlji?
Zbog tih razloga i vjerujem kako novi Trumpov plan ima šanse za uspjeh. Bez obzira što će političke posljedice odnosno zbrajanje šteta u Kijevu i u europskim prijestolnicama neizbježno nastupiti, ali tek kasnije – kad se na sve ovo postupno slegne prašina, a počnu postavljati krajnje neugodna pitanja od strane građana.
Ovaj se rat mora prije ili kasnije završiti. Uvjeren sam kako je po sve strane bolje da to bude prije, čak i za Rusiju (bez obzira i na moguće veće teritorijalne dobitke u slučaju nastavka rata, jer njoj je i svog teritorija ionako previše). Moskva se nedvojbeno čim prije želi posvetiti „civilnim“ temama, zalizati bolne ratne rane i okrenuti gospodarskom razvoju zemlje i integraciji u međunarodne gospodarske i trgovinske tokove što je sada otežano sankcijama upravo zbog rata.
Ali ona je definitivno u povoljnijoj poziciji ukoliko se sporazum ne postigne, nego što su to Ukrajina i zapad. Jer Ukrajina sama ne može, a zapad ne želi zbog nje u treći svjetski rat tj. kataklizmu. I svega ovoga je Trump svjestan.
Zato potpunu glupost predstavljaju stavovi pojedinih komentatora, medija pa i političara kako Trump voli Putina i Rusiju i da im zato podilazi spomenutim planom. Toliko voli Rusiju da bi najradije da ona nestane i nikada više ne bude američki problem, ali je svjestan stvarnosti i moguće neželjene nužnosti da Sjedinjene Države neposredno budu uvučene u rat u slučaju njegove eskalacije. I zato “0kreće pilu” u smjeru stabilizacije američko-ruskih odnosa.
Nova sigurnosna strategija SAD-a: Obnova odnosa s Rusijom, kraj širenju NATO-a, povrat doktrini Monroe
Novi hladni rat
Europski politički mudraci u svemu su ovom nebitni. Oni igraju vlastite igre za svoju javnost, al će joj u slučaju postizanja sporazuma prije ili kasnije štošta neugodnog morati objasniti. Jer cijena koju će Europa morati plaćati još godinama nakon postizanja mira bit će vrlo skupa – i ona financijska i geopolitička.
Kako god bilo, nakon što završi “vruća” faza sukoba Zapada i Rusije na ukrajinskom tlu, očekuje nas novi “hladni rat“ po prokušanom obrascu onog originalnog – nakon Drugog svjetskog rata. Nastavit će se prije svega u gospodarskoj odnosno trgovinskoj sferi, a također će ga karakterizirati i nova utrka u naoružanju. Njezin intenzitet ovisit će pak o rezultatima sigurnosnog sporazuma između Rusije i Europe odnosno NATO saveza.
Ukoliko bude sveobuhvatan, pravno čvrsto zajamčen i politički snažno potkrijepljen (što bi značilo smanjenje napetosti i medijske histerije koja podgrijava „neizbježnost“ sukoba) – intenzitet te utrke bit će sigurno manji, što bi bilo dobro jer bi koristilo zdravom razvoju društava (infrastrukturnim, zdravstvenim, socijalnim, obrazovnim i drugim programima i projektima za koje bi ostajalo više novca).
Naravno, i u tim i takvim uvjetima razvoj obrambenih snaga bit će nužan – jer povijest, pa tako i ova najnovija – uči nas da uvijek moramo biti spremni.
Ukrajina i EU u žrvnju američko-ruskih pregovora i nove sigurnosne strategije SAD-a: Zatvaraju rat
Ali ovo su još uvijek, nažalost, puno više lijepe želje nego stvarna perspektiva. Odnosi zapada i Rusije duboko su poremećeni i opasno zatrovani.
