- Revolucionarne promjene u SAD-u koje Trumpu idu u prilog.
- Trumpova nova vanjskopolitička doktrina samo je naizgled na čvrstim nogama.
- Trump odustaje od MAGA politike, kojom je i došao na vlast, i postaje promotor „duboke države“, preciznije – „eksplozivna verzija Bidena“ kojeg je često kritizirao da Ameriku svojom rizičnom politikom gura u Treći svjetski rat.
- Zapravo su europski lideri na nametnutu ulogu pristali još u vrijeme Bidenove administracije, ali Biden je, za razliku od Trumpa, koristio manire đentlmena, trudeći se da njih i njihove zemlje ipak javno ne ponižava. Ali rezultat bi i u jednom i u drugom slučaju bio isti – zajamčeni odnos gospodara i vazala.
Gledajući iz perspektive posljednjih 15-ak dana na sliku sve nestabilnijeg svijeta, čini se, barem naizgled, kako su globalističke sile prešle u ofenzivu. One pod svaku cijenu namjeravaju zadržati jednopolarni (amerocentrični) svjetski poredak tj. ne dopustiti njegovu transformaciju u multipolarnost.
Najbolji primjeri toga su nedavni američki zračni napadi na iranska nuklearna postrojenja kao pomoć onim izraelskim; sve nestabilnije stanje u Srbiji gdje su višemjesečni studentski prosvjedi sada i formalno prerasli u građanske (što je puno jači oblik otpora, složeniji za protudjelovanje središnje vlasti); potom, organizirana velika „povorka ponosa“ (Pride) u Budimpešti iako su takve manifestacije u Mađarskoj službeno tj. zakonom zabranjene (neovisno o tome odobrio ih je liberalni budimpeštanski gradonačelnik, kojem su u pomoć pristigli „prajderi“ iz čitave Europe svojim dolaskom pa je broj sudionika na kraju uistinu bio impresivan, dok središnja vlada nije službeno reagirala), i konačno – naglo i oštro zaoštravanje odnosa između Rusije i njenog važnog partnera i sve jačeg regionalnog igrača u široj kavkaškoj zoni – Azerbajdžana!
Dakle, u svim ovim primjerima vidljiv je zajednički nazivnik: udar na Rusiju i njene interese sa spomenutim državama, s tim da je po pitanju udara na Iran, istodobno s Rusijom i njenim interesima od globalističkih sila udarena i Kina koja također s Iranom ima potpisan Sporazum o strateškoj suradnji i članice su istih organizacija (SCO, BRICS).
Zoran Meter o pozadini poremećaja strateških odnosa Rusije i Azerbajdžana: Nije ono što mislite
Trump izdao MAGA Amerikance i postao „eksplozivna verzija Bidena“
Kada sve navedeno uzmemo u obzir, pomiješano sa sve ratobornijim potezima američkog predsjednika Donalda Trumpa i na domaćoj političkoj sceni gdje definitivno odstupa od svoje MAGA politike s pomoću koje je i došao na vlast (sada sve više izgleda kao promotor američke „duboke države“ i, štoviše, gotovo da djeluje kao „eksplozivna verzija Bidena“ kojeg je toliko kritizirao kao onog koji zbog Ukrajine Ameriku i svijet vodi u Treći svjetski rat!) – jasno je kako u svijetu počinje novi proces projiciranja američke sile. Ali više ne na način da SAD ulazi u neizvjesne i dugotrajne ratove.
Umjesto toga, Trumpova administracija pokreće novu vanjskopolitičku strategiju koju je nedavno potpredsjednik J.D. Vance u intervjuu za izvjesni američki medij nazvao „Trumpovom doktrinom“. Preambiciozno ili ne, još nisam siguran, ali znam da se ona u načelu sastoji od slobodne ali istodobno i krajnje ograničene primjene američke vojne moći prema nepoćudnim zemljama odnosno režimima ukoliko ovi ne žele prihvatiti „pravedne američke zahtjeve“ za postizanje određenih ključnih sporazuma. Primjena te ograničene sile, prema novoj „Trumpovoj doktrini“, ukoliko odmah ne bi donijela rezultat tj. nepoćudni se režim i nakon toga nastavio protiviti, u tom se slučaju može ponoviti – i tako u nedogled, sve do postizanja američkog krajnjeg cilja – bez potrebe formalnog stupanja SAD-a u rat.
Problem će nastati kada neka od tih država ili od njihovih zaštitnica odlučno pokaže zube što bi Trumpa dovelo u neugodnu dilemu: odustati od selektivne primjene sile zbog straha od dubokog uvlačenja SAD-a u rat (što definitivno želi izbjeći i o čemu svjedoči i sama navedena doktrina), ili pak ući u neposredan sukob sa svim rizicima koje to nosi i po američke interese (upravo je to sada situacija s Iranom gdje se u američkim munjevitim, snažnim i kratkotrajnim napadima, izgleda, barem za sada nije postigao željeni cilj o čemu više kasnije u tekstu).
Vanjskopolitičkim aktivnostima Trumpove administracije vratit ću se kasnije, a sada o onom najvažnijem što se događa na američkoj unutarnjoj sceni. A tamo se, usudio bih se reći bez pretjerivanja – događaju revolucionarne promjene.
Potpuno iznenađeni: SAD u problemu s novim kineskim zrakoplovima! Kina spremna za rat
Trump i poraze i polu-uspjehe pretvara u svoje pobjede
Trump rado proglašava svoje političke pobjede, čak i ako one tako (posve) i ne izgledaju. Međutim, sposoban je, koristeći se svojim životnim iskustvom (dobrim dijelom i onim u show-biznisu) da sve ono što drugima izgleda kao njegov uspjeh vrlo brzo pretvoriti u vlastitu pobjedu energičnim i često kontroverznim izjavama, gestikulacijom ili pak ismijavanjem protivnika.
Međutim, jedna Trumpova pobjeda – koja to nedvojbeno jest – i to vrlo velika i s velikim posljedicama, a koja je ostala posve izvan sfere interesa medijskog prostora – je nedavna odluka Vrhovnog suda SAD-a (tamo republikanci imaju jedan glas više u odnosu na demokrate, što je ostavština još iz prvog Trumpovog mandata koja se sada pokazuje ključna, kao što se takvom pokazala i u stranačkim predizborima za nominaciju republikanskog kandidata za prošlogodišnje predsjedničke izbore).
Tom je odlukom VS poništio pravo, koje se temelji na odluci još iz 19. stoljeća, da niži, tj. sudovi američkih saveznih država mogu blokirati odluke saveznih tijela tj. predsjednika koje ovaj donosi svojim ukazima (direktivama). Upravo se ukazima Trump obilato služi od samog početka novog mandata (želeći zaobilaziti Kongres, time izbjegavajući dugotrajne političke borbe u njemu, jer se Trumpu žuri), ali su mnogi od njih ostali blokirani zbog tužbi sudova pojedinih saveznih država (različite mjere koje se odnose npr. na ilegalne migrante, na LGBT i drugu manjinsku populaciju, na čistke u državnom aparatu i td.).
Zapravo je riječ o revolucionarnoj odluci Vrhovnog suda kojom se Trumpu širom otvaraju vrata ne samo za implementaciju svojih političkih ideja u praksu. Pritom se ne može u potpunosti isključiti i nova Trumpova predsjednička kandidatura što i sam povremeno spominje (iako je to malo vjerojatno jer nije dozvoljeno zakonom, ali u Americi se sve brzo može promijeniti ako za to ima dovoljno političke snage odnosno glasova u Kongresu). Time bi zajamčio da će ono što učini u ovom mandatu ostati ukorijenjeno u američkoj politici za dugo razdoblje. Ako već to neće biti on osobno, onda će sigurno biti netko iz njegovog najbližeg tima – poput potpredsjednika J.D. Vancea.
„Russiagate“
Da Trumpu „duboka država“ sada možda i širom otvara vrata svjedoči i gotovo nevjerojatni tekst The New York Timesa od 3. srpnja, koji dovodi u ozbiljnu sumnju ono što je u SAD-u bilo gotovo „sakralno“ – oko čega su Trumpa razapinjali tijekom njegovog čitavog prvog mandata i na temelju čega su konstruirali priče od kojih se gotovo i nije mogao (o)braniti jer su ih prihvaćali redom svi ključni američki a onda i europski mediji. Dakle, ukratko, NYT piše kako najnovije izvješće CIA-e govori o pojavi ozbiljnih dokaza o propustima (čitaj namještanju) u pojavi afere „Russiagate“ koja je mjesecima tresla Ameriku, a Trumpu de facto onemogućila normalnu vladavinu (radilo se, podsjećam, o navodnom ruskom miješanju u američke izbore koje je Trumpu navodno pomoglo u pobjedi nad Hillary Clinton 2016.). Navodno se čitav slučaj sveo na postojanje samo jednog jedinog dokaza odnosno izvora koje je imalo tadašnje vodstvo CIA-e (bit ću slobodan reći kako se taj jedan dokaz temeljio na mišljenju britanskog MI6). Trump je od tada bio primoran na povlačenje tj. obranu koja zapravo i nije bila moguća jer se morao braniti od nečega čega nije bilo, i što sada de facto službeno priznaje CIA, i to u prodemokratskom mediju kakav je NYT.
S druge strane, od pokretanja afere „Russiagate“ Rusija je automatski bila demonizirana i proglašena dežurnim krivcem za gotovo sve negativno što se događalo u svijetu. Pritom bih podsjetio kako je upravo navodno rusko miješanje u američke izbore bilo i jedan od glavnih uzroka ubrzanog kraha diplomatskih odnosa između Moskve i Washingtona tijekom Bidenove administracije (a počelo je već na samom kraju Obamine, dok je vladao samo tehnički) – kada su se zatvarali ruski konzulati u SAD-u a ograničio prostor kretanja ruskog diplomatskog osoblja (što traje do danas), kao i recipročne mjere koje je potom poduzimala Moskva u odnosu na američka diplomatsko-konzularna predstavništva na tlu Ruske Federacije.
Dakle – sada ispada da se sve to, što je imalo i dramatične geopolitičke posljedice i još ih uvijek ima – temeljilo na neistini. Kao, uostalom, i mnogo toga u povijesti, poput zaklinjanja bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira da bivši irački predsjednik Saadam Husein posjeduje kemijsko oružje jer je to potvrdio MI6 – što se na kraju pokazalo neistinom a Blair završio pred britanskim sudom zbog javnog iznošenja neistine u procesu koji do dan danas nije završen. Naravno, osim Blaira – Huseina i Irak optužio je i tadašnji američki državni tajnik pri republikanskoj Bushovoj administraciji Colin Powell, koji je u Vijeću sigurnosti mahao čuvenom epruvetom kao navodnim dokazom postojanja iračkog kemijskog oružja. Ali Powell se barem već nekoliko godina kasnije (2005.) pokajao i postao javni kritičar iračke kampanje te priznao kako se u istoj epruveti zapravo nalazio obični deterdžent! Kasnije je Powell bio angažiran i u Obaminoj administraciji.
Je li Kina komunistička država? Mitovi i istina
Šokantni zakon
I druga Trumpova velika pobjeda je prošlotjedni prolaz u Kongresu njegovog kontroverznog „velikog, lijepog zakona“ (zakona o porezu i proračunskoj potrošnji, prije svega povećanju gornje granice zaduživanja države), kojim se de facto odrekao svih predizbornih obećanja danih MAGA Amerikancima i kojim im je doslovno zabio nož u leđa (u kršenje obećanja, osim povećanja proračunskih izdataka, spadaju i neuspjeh u brzom zaustavljanju ukrajinskog rata, kao i podrška Izraelu u ratu s Iranom i američko sudjelovanje u istom).
Podsjećam, u predizbornoj kampanji, isto kao i 2016. godine Trump je uporno tvrdio da će se smanjiti državni dug i da će zauvijek zaustaviti život države temeljen na beskonačnom zaduživanju, da će smanjiti vojni proračun, da će povući Ameriku iz svih ratova i štošta drugog. A novim je zakonom učinio upravo sve suprotno tome: podigao je razinu gornje granice zaduživanja zemlje za nezamislivih 3 trilijuna dolara, ionako golemi vojni proračun za dodatnih oko 150 milijardi dolara omogućivši daljnje bogaćenje vojnoindustrijskog kompleksa i td. i td., čime je navukao i bijes Elona Muska (kojeg je na početku mandata imenovao za „rezača saveznih troškova“) koji je ostao vjeran MAGA strategiji i najavio osnivanje treće političke stranke – „Američke stranke“ (pokušaja osnivanja alternative dominantnim strankama – Republikanskoj (u njoj unutar Kongresa sada postoje dvije suprotstavljene struje – neokonsi i MAGA zastupnici) i Demokratskoj – bilo je već u povijesti ali nikada nije zaživjelo pa je teško vjerovati da će i ovoga puta.
Zapravo bih se usudio reći da je navedeni Trumpov zakon usmjeren isključivo na američku dugoročnu borbu protiv Kine i da mu ništa drugo i nije svrha. Jačat će američki obrambeni sektor i ujedno za cilj imati novu industrijalizaciju zemlje, a također će nastojati održati američku dominaciju u sferi visoke tehnologije u nemilosrdnoj borbi protiv Kine i širenja njenog globalnog utjecaja. Težak je to zadatak, ali Washington smatra da se ipak mora pokušati.
Zoran Meter: Ništa nije kako izgleda! Trumpov napad na Iran je dogovoren s Putinom i ne samo s njim
„Slamanje Irana“ u pobjedi koju svojataju sve strane
Sad bih se vratio gore navedenoj novoj „Trumpovoj doktrini“.
Nije teško zaključiti kako se ona (za sada) u prvom redu odnosi na Iran, ne samo zato što ju je Vance upravo takvom nazvao neposredno nakon američkih napada na iranska nuklearna postrojenja. Slamanjem Irana SAD bi ne samo osigurao temeljne strateške interese Izraela na širem Bliskom istoku (automatski i one američke jer su oni u nedvojbenoj simbiozi), već bi ozbiljno uzdrmao i stratešku protuameričku osovinu Rusija-Kina-Sjeverna Koreja-Iran (Biden ju je nazivao „osovinom zla“), kao najopasniju i zapravo jedinu prepreku ukupnoj američkoj odnosno zapadnoj dominaciji za dugo vrijeme.
Ali glavni problem s Iranom sada je u tome što nakon 12-dnevnog izraelsko-iranskog rata, vjerojatno po prvi put u povijesti, sve tri u njega aktivno uključene države proglašuju svoju pobjedu: Izrael, Iran i Trumpova administracija odnosno SAD!
Problem po Trumpa pritom je sve veći broj informacija, čak i u američkim političkim i medijskim krugovima (a također i u Iranu) da šteta koju su počinili američki zračni napadi nije uništila, već samo oštetila iranske nuklearne kapacitete, zbog čega će Iran navodno već za tri mjeseca moći ponovo pokrenuti svoj nuklearni program odnosno obogaćivanje urana (to je nedvojbeno pretjerana konstatacija ali javno egzistira i kao takva). Čini se da je Izrael toga itekako svjestan pa ne isključuje i nove vojne udare po Iranu, a raste pritisak i na samog Trumpa unutar SAD-a u smislu da nije dovršio posao odnosno ispunio obećanje o uništenju iranskih spornih objekata. Štoviše, javna je tajna kako je Iran iz njih (prije svega se tu misli na glavno podzemno postrojenje Fordow) uoči američkog napada uspio dvama kamionima prevesti svu količinu obogaćenog urana – oko 400 kilograma – na nepoznatu lokaciju!
Dodatnu sol na ranu Trumpu i Izraelu donijela je i prošlotjedna službena odluka Teherana tj. zakon o povlačenju Irana iz bilo koje daljnje suradnje s Međunarodnom agencijom za nuklearnu energiju (IAEA), zbog, kako tvrdi iranski vrh, njenog pristranog odnosa prema Izraelu i SAD-u i ne iskazivanju nužne osude napada na nuklearna postrojenja koja su mogla dovesti i do ekološke katastrofe. Tko će sada kontrolirati Iran nemoguće je reći. Međutim, mislim da će Teheran oko toga ipak biti fleksibilniji nego što to javno prikazuje – tim više što za otkaz od nadzora nema potporu ni Moskve ni Pekinga.
Kako god bilo Trump sada zahtjeva nastavak američkih pregovora s Iranom usmjerenih na postizanje konačnog sporazuma, dok Teheran tu mogućnost službeno ne odbacuje ali jasno daje do znanja kako ima puno zakonsko međunarodno pravo na razvoj civilnog nuklearnog programa i da će na tome ustrajati do kraja.
Trump rekao Putinu: ‘Bombardirat ću Moskvu do besvijesti’
Razgovarali Trump i Putin
Dana 3. srpnja neočekivani telefonski razgovor održali su Donald Trump i Vladimir Putin. Jednosatni razgovor bio je široke tematike – od bilateralnih američko-ruskih odnosa i mogućih zajedničkih ekonomskih odnosno investicijskih projekata, preko Irana gdje se Putin zauzeo za mirno rješavanje svih sporova bez uporabe vojne sile – do Ukrajine, u svezi koje je Putin ponovio kako Rusija čvrsto stoji iza svojih ranijih stavova i da će „dobiti sve ono zbog čega je i počela svoju vojnu intervenciju“ tj. „ukloniti sve temeljne uzroke koji su do nje doveli“. Ove Putinove stavove nedugo nakon razgovora javnosti je objavio njegov savjetnik za međunarodne odnose Jurij Ušakov.
Trump je, međutim, nakon razgovora pred novinarima konstatirao kako je nezadovoljan razgovorom s Putinom , a odmah i to da nastavlja isporuke „obrambenog oružja“ Ukrajini, iako je Pentagon tek nešto prije toga donio odluku o obustavi isporuka američkog oružja Kijevu (navodno zbog ozbiljnog smanjenja američkih zaliha i nužnosti vođenja brige najprije o američkim interesima) koja je šokirala Kijev i europske saveznike.
Ovdje bih podsjetio kako Putin od početka pregovora s Trumpom (ovo je bio njihov 5. razgovor od početka godine) traži prestanak isporuka zapadnog oružja Ukrajini kao temeljni uvjet nakon kojeg bi se moglo ozbiljno početi pregovarati s Kijevom.
Također bih podsjetio kako su pojedini američki izvori javili da su SAD i Izrael u 12-dnevnom ratu protiv Irana potrošili čak 20 posto ukupnih količina američkih najsuvremenijih protuzračnih sustava THAAD (koji djeluju u višim slojevima atmosfere i služe za obaranje neprijateljskih balističkih raketa). Osim toga Trump je definitivno fokusiran na Bliski istok i na Kinu, pa ne čudi kako i poljski izvori prošli tjedan navode da američki teretni zrakoplovi iz ključne poljske baze za opskrbu Ukrajine oružjem sada teret voze više ne u bazu, već u suprotnom smjeru – iz baze, vjerojatno prema Izraelu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Trumpova igra na sve ili ništa; kritični scenarij stiže uskoro
Trump obveze oko Ukrajine prebacuje na Europu
Kako sam više puta u svojim ranijim analizama predviđao, glavninu tereta po krajnje neugodnoj sigurnosnoj problematici oko ukrajinskog rata SAD će prije ili kasnije prebaciti na svoje europske saveznike. Osim što Washingtonu Ukrajina nema primaran geopolitički značaj (prije nje u tome su definitivno Izrael skupa s Bliskim istokom, i Daleki istok odnosno Kina), on ne namjerava riskirati otvoreno američko uvlačenje u vojni sukob s Rusijom zbog te zemlje ma koliko se Joe Biden i europski saveznici u nju bili zaklinjali. Štoviše, Washington je u ukrajinskom ratu već davno postigao sve što je htio i nema potrebe nastaviti dosadašnjim smjerom s prijetnjom ulaska u visoki rizik sukoba s Moskvom. Još u veljači 2023.g. utjecajni američki RAND Corporation u svom je izvješću pozivao na nužnost američkog zatvaranja tog rata s obzirom da je već postigao sve ključne ciljeve, a nastavak tog skupog sukoba SAD-u bi u buduće donosio samo nepotrebne visoke troškove. Washington je već do tada uspio postrojiti europske saveznike pod svoju kapu, odsjeći ruske energente iz Europe i zamijeniti ih američkim, i općenito, odrezati Rusiju od daljnje ekonomske i političke ekspanzije na zapad.
I zapravo, RAND je potpuno u pravu. A to što to pravo izgleda i jest nemoralno, prije svega u odnosu na Ukrajinu čijoj su se eliti godinama prije obećavala brda i doline u zamjenu za okretanje zemlje SAD-u odnosno zapadu i davala jamstva da ih se Rusija nikada neće usuditi napasti – posve je druga stvar. U geopolitici i nacionalnim interesima milosti nema niti je ikada bilo, a priznaje se jedino sila. Sada više nego ikada!
Dakle, kako prošli tjedan piše POLITICO i niz drugih zapadnih medija, Europa bi, prema američkim zahtjevima, trebala preuzeti ulogu glavnog financijera Ukrajine, uključujući i u opskrbi naoružanjem (zapravo američkim, koje će Europa plaćati i isporučivati Ukrajini i na čemu upravo radi NATO – naravno – na javno neobjavljeni američki zahtjev jer je jasno tko je u njemu gazda). U tom je smislu osmišljena inicijativa prema kojoj bi Europa za svoje novce kupovala američko oružje – i za popunu svojih ispražnjenih skladišta i za dostavu Ukrajini. Zapravo – izvrstan Trumpov posao kojim će osigurati pune radne kapacitete za američki vojnoindustrijski kompleks za godine unaprijed, dok će Europa za to morati osigurati novce. Odakle, to još nitko sa sigurnošću ne zna, a od Ursule von der Leyen u tom se smislu spominju nekakvi fondovi iz kojih bi države članice trebale povlačiti novac za kupnju američkog naoružanja, kojeg bi onda svojevoljno mogle isporučivati Ukrajini.
Uglavnom, razmatraju se sheme i opcije, ali kako god na kraju bilo Europa će biti ta koja će izvući deblji kraj. Ne samo u financijskom smislu, već i u onom geopolitičkom, gdje i definitivno gubi globalni utjecaj. Naravno, europske građane o svemu tome nitko ništa nije pitao niti će ih pitati.
Macron nazvao Putina, prvi put od 2022. godine
Zašto je Macron iznenada nazvao Putina?
Da gubi utjecaj svjedoči i potpuno neočekivani telefonski poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Vladimiru Putinu čiji je u međuvremenu postao ponajveći kritičar iako su prije rata imali prilično bliske odnose. Poziv je uslijedio samo dan uoči spomenute Trumpove odluke o zaustavljanju isporuka oružja Ukrajini.
Macron i Putin tom su prigodom ostali čvrsto na potpuno različitim stavovima oko Ukrajine. Ali to i nije bila primarna tema njihovog razgovora. Primaran je bio Iran – i po tom su pitanju bili prilično složni. Obojica su se zauzela za mirno rješenje iranskog problema i ukazala na odgovornost koju Francuska i Rusija imaju oko Irana i Bliskog istoka kao dvije stalne članice Vijeća sigurnosti.
Macron, s obzirom na duboke francuske interese na Bliskom istoku i u samom Iranu, potpuno je svjestan da je Trump isključio Europljane iz bilo kakvih pregovora o toj, za Europu ključnoj regiji (između ostalog i zato što se Europa odrekla ruskih energenata) i da sada solira skupa s Izraelom. To je Trump najbolje demonstrirao kada je, usprkos izjavi da će odgoditi napad na Iran za dva tjedna, napao tu zemlju svega dva dana kasnije, baš u vrijeme kada je ključna europska ministarska trojka u formatu E-3 (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) u Švicarskoj počela pregovore s iranskim šefom diplomacije usmjerene na mirno rješenje krize (što je Trump dobro znao).
Bio je to Trumpov javni šamar saveznicima i pokazatelj što misli o njihovoj budućoj ulozi u novom svjetskom poretku. Tj. namijenio im je ulogu poslušnika koji će morati ispunjavati sve što od njih Washington traži. Zapravo su na tu ulogu pristali još u vrijeme Bidenove administracije, ali Biden je, za razliku od Trumpa, koristio manire đentlmena, trudeći se da europske vođe i njihove zemlje ipak javno ne ponižava. Ali rezultat bi i u jednom i u drugom slučaju bio isti – zajamčeni odnos gospodara i vazala!
Trump, to i dalje ne isključujem, novi svjetski poredak želi graditi na neželjenoj ali nužnoj multipolrnosti – ne zato što ju voli, već zato što je svjestan realnosti tj. novih odnosa snaga gdje SAD više nema ni financijske mogućnosti ni političke volje biti dežurni policajac u svakom kutku svijeta. Pritom najmoćniji pol želi osigurati za SAD, a Europi ne daje ništa drugo nego da i dalje bude ono što je bila – ključna odskočna daska SAD-a za projiciranje američkih interesa prema Aziji i Bliskom istoku.
Trump namjerava ući u određeno preslagivanje interesa s Rusijom i Kinom. Ali nikako ne na način da postanu saveznici, već na načelima održive koegzistencije, gdje će surađivati kada je to od zajedničkog interesa. Tamo gdje to ne bude slučaj međusobno će se natjecati kako ekonomski i vojni konkurenti, najčešće preko tuđih leđa, ili – kako se to voli reći – proxy ratovima kakav je za Ameriku bio (i još uvijek je) i ovaj ukrajinski iz kojeg se definitivno povlači (barem on tako misli sa spomenutom novom shemom isporuka naoružanja gdje je pravno Amerika izvan tog sukoba) i prepušta ga Europljanima – skupa sa svim mogućim rizicima.
Trump potpisao ‘smrtnu presudu’ zelenoj energiji u SAD-u: Evo što je učinio
Za kraj, nekoliko „pikanterija“ geopolitičkog karaktera
-Ruska vojska prošli je tjedan osvojila jedno od posljednjih ključnih ukrajinskih nalazišta rijetkih zemljinih minerala, pokraj naselja Ševčenko, na zapadu regije Donjeck, koje je, prema nedavno potpisanom sporazumu Kijeva i Washingtona trebalo biti dano SAD-u na eksploataciju.
-Poljska potpora Ukrajini slabi. Predsjednik Andrzej Duda potpisao je prošli tjedan zakon o prazniku 11. srpnja, kojim se obilježava spomen na ukrajinski genocid nad Poljacima u WW2.
Istodobno, Ibrisova prošlotjedna anketa u Poljskoj pokazuje da je samo oko 35 posto Poljaka za ulazak Ukrajine u NATO i EU, a svega njih 15 posto za slanje poljskih vojnika u Ukrajinu.
-Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je 3. srpnja da želi postati europski vođa u militarizaciji i da Europa mora preuzeti odgovornost na sebe nakon povlačenja SAD pri čemu će on nastojati zadržati Ameriku uz Europljane.
Još nije jasno što o njemačkim namjerama za preuzimanje europskog vodstva misle Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali je zato iz Berlina odjeknula vijest da Njemačka ne bježi od toga da ima i vlastito nuklearno naoružanje. Pritom Merz kaže kako više neće javno objavljivati čime će od naoružanja Njemačka sve opskrbljivati Ukrajinu kako bi to bila zagonetka za Putina.
Zoran Meter: Pad Putina: San zapada o promjeni vlasti u Rusiji
-Iz SAD-a i dalje stižu prijedlozi za Trumpovu nominaciju za Nobelovu nagradu za mir – najviše zbog „rješavanja“ iranskog problema „miroljubivim putom“. Ne slučajno, pojavila se karikatura na kojoj norveška komisija za dodjelu te nagrade kaže – „dajmo ipak Trumpu tu nagradu da nas ne bi bombardirao“!
