Posljednjih dana, a u kontekstu aktualnih globalnih geopolitičkih zbivanja, uočavamo kako su hrvatski medijski prostor preplavili samozvani stručnjaci za geopolitiku iako se njom baš nikada nisu profesionalno, a mnogi ni amaterski bavili. Svi imaju neke svoje sudove i bez ikakvih pardona nameću javnosti kao ispravne bez nužne ograde, ne vodeći previše računa ni o svom ugledu, niti o ugledu medija koji ih eventualno pozivaju da oko svega ovog opasnog što se u svijetu i Europi sada događa kažu nešto pametno.
Veliki summit europskih čelnika o Ukrajini: Bitne odluke
Stručnjaka odjednom kao gljiva poslije kiše
Takvih je „stručnjaka“ prepun i internetski prostor odnosno društvene mreže, a stvarnost je takva, da ni oni, niti oni koji ih prate, u svom potpunom sljepilu ili „s mrenom na očima“ ne vide ni prst ispred nosa. Pritom, gonjeni beskrajnim egoizmom, niti ne pomišljaju da bi mogli biti u krivu, a kamoli da bi morali omogućiti nekome pravo na drukčije mišljenje i na argumentiranu raspravu. Važno im je jedino da ih se čuje, vidi, lajka i prati.
Ali stvarnost je ipak neumoljiva pa su se obično primorani sami korigirati „u hodu“ (vrlo brzo ih sustižu i demantiraju vijesti tj. stvarne činjenice), kako ih javnosti ne bi počela smatrati blago rečeno nestručnima. Međutim, kada bi se oni koji aktivno prate te „geopolitičke nadriliječnike“ samo na trenutak vratili unatrag i vidjeli što su ovi govorili ranije (prije njihovih „autookorekcija“) – vrlo brzo bi uočili da tu nema niti elementarnog znanja niti kontinuiteta u analizi i prosudbi.
Jer pravo znanje je skupo i privilegija je onih koji su u njega spremni permanentno ulagati veliki trud (za nešto je uvijek dobrodošao i Božji talent ali je, kao i u sportu, glazbi ili bilo čemu drugom nedostatan ako se ne razvija). Zato, u nedostatku svega toga ti „nadriliječnici“ geopolitike radije se služe metodom izvlačenja iz medijske kaše vanjskopolitičkih vijesti onoga što eventualno pogoduje njihovim željama da se ostvari, ili još gore – onoga za što misle da će se ljudima biti zanimljivo.
Sve je to jasan znak sveukupne intelektualne, moralne i duhovne degradacije društva u kojem živimo, potpuno poremećenog vrijednosnog sustava i nepoštivanja stvarnih autoriteta, a što, nažalost – ne vrijedi samo za Hrvatsku, već je geografski gledano puno širi fenomen koji potvrđuje kako se naš svijet – blago rečeno – ne kreće u dobrom smjeru.
Macron: Putin je uzrujan, razotkrivamo njegovu igru
Lažu građane, a srozavaju sebe
Na ovaj opširni uvod, i s tim ću ga završiti, ponukalo me nedavno gostovanje izvjesnog hrvatskog analitičara (iz pristojnosti ga neću imenovati) i navodnog stručnjaka za teme o kojima je govorio pred kamerama za jedan naš utjecajni medij, gdje on, pazite – Americi daje „svoj recept“ kako bi odmah mogla riješiti ukrajinski rat: „da isporuči Ukrajini oko 150 nuklearnih raketa(!)“, koje je ova, kao pod pritiskom SAD-a predala Rusiji nakon raspada SSSR-a. Također tvrdi da bi Velika Britanija svojim nuklearnim potencijalom Rusiju pretvorila u prah i pepeo kad bi to htjela, i td,. i td.
Oko ovakvih i sličnih stavova, koji pokazuju potpuno neznanje elementarne materije o kojoj se govori i koji prkose čak i javno dostupnim stručnim izvorima, a da o analitičkim sposobnostima i ne govorim – uopće ne želim polemizirati, već samo ukazati s čim su to suočeni obični hrvatski građani koji s pravom traže relevantne informacije, tumačenja i prosudbe opasnog trenutka u kojem se, prije svega Europa i svi mi skupa s njom nalazimo.
Zašto to čine navodno ugledni mediji i zašto srozavaju vlastitu reputaciju ne znam. Ali znam da su obično za „prosipanje magle“ javnosti zaduženi političari u namjeri provedbe određenih politika koje smatraju važnima a da građanima baš nisu toliko drage, dok bi se istinski stručnjaci uvijek morali voditi profesionalnim načelima pristupa problemu jer u suprotnom degradiraju i sebe i institucije iz kojih dolaze.
Ali vratimo se mi zato hladnoj raščlambi geopolitičkih zbivanja bez pokrivanja činjenica „smokvinim listom“ – pa tko god što o tome mislio. Jer ovo je vrijeme, kao nikad ranije u povijesti, za istinu i za hrabrost, a ne za kalkulacije i poltronstvo vođeno sebičnim interesima, bez bilo kakve vizije kuda sve to može, a vrlo lako ako pameti ne bude i hoće dovesti.
Američki nuklearni kišobran bi mogao propuštati kod Europe: Reakcije Berlina i Pariza
Slava Ukrajini
Naravno, za Europu je problem broj jedan (a i drugih problema je mnogo) ipak ukrajinski rat i pronalazak načina kako iz njegovog gliba izići sa što manjim posljedicama,
Prije nego što se na to osvrnem, iako nikako nije vrijeme za viceve, ipak ću vam ispričat jedan vic koji genijalno udara u samu bit stvari i koji je ovih dana vrlo popularan u Ukrajini. Zapravo, na neki način odražava sve veću spoznaju tamošnjeg društva o nezavidnom položaju u kojem se našlo. Vic je slijedeći: „Zemlja ide Rusiji, resursi idu SAD-u, dugovi idu Europi, slava ide Ukrajini.“ Drugim riječima, Ukrajinci se sve više osjećaju izdanima i to od svakoga pomalo: i od Amerike i od sebe samih tj. od svojih elita.
A da se ipak tako ne osjećaju, posljednjih se dana više nego itko trude europske političke elite. One iste, koje su na početku ruske invazije svoju pomoć Ukrajini davale na kapaljku (kacige, vreće za spavanje, humanitarna pomoć) bojeći se eskalacije, dok je, s druge strane Bidenova administracija odmah počela s ubrzanim prebacivanjem u tu zemlju klasičnog oružja i streljiva, postupno dižući prag kvalitete i količina isporuka naoružanja. Pritom je Biden vrlo brzo slomio neodlučnost i strah europskih elita od ulaska u sukob s Rusijom zbog Ukrajine, koja, to je važno naglasiti – niti je članica EU-a niti NATO saveza pa da bi za to postojale pravne osnove i nužnost vojnog ili sličnog visokorizičnog djelovanja prema jednoj nuklearnoj velesili.
Dakle, u međuvremenu su europske političke elite (neovisno tko im je sada na čelu jer tu se zapravo radi o istim temeljnim politikama koje se nisu promijenile; a mnogi od njih su još uvijek i na vlasti od početka ruske invazije 24. veljače 2022. poput Emmanuela Macrona i još malo Olafa Scholza, dok su Britanci u tom razdoblju premijere mijenjali kao čarape: Boris Johnson, Liz Truss, Rishi Sunak, Keir Starmer) potpuno promijenile narativ prema ukrajinskom sukobu i prometnule se u aktivnog američkog saveznika u borbi protiv Rusije, nerijetko retorički i ratobornijeg i agresivnijeg od samog Washingtona pokušavajući mu dokazati svoju nepokolebljivu odanost. A Biden je pritom strpljivo pozivao na potrebu nanošenja strateškog poraza Rusiji i na nužnost isporuka oružja – „dokle to bude potrebno“.
Meter: Od danas počinje trgovinski rat SAD-a i EU-a. Zašto Trump ne popušta i tko će pobijediti?
Dvosjekli mač
Već sam tada ukazivao da je ta čudna Bidenova formulacija svojevrsni dvosjekli mač jer može značiti i do kada to SAD-u bude potrebno a ne samo Ukrajini.
A to se upravo pokazuje točnim, jer Americi ta fraza više ne odgovara otkako je vlast u Bijeloj preuzeo Donald Trump. On je iz temelja promijenio Bidenov narativ o ukrajinskom ratu i želi ga čim prije završiti jer je postao preopasan, vojnu pobjedu je nemoguće ostvariti, a američke resurse želi preusmjeriti na borbu s velikom i moćnom Kinom.
Tako je Trump prošli tjedan senzacionalno stopirao američku vojnu pomoć Ukrajini (nedugo nakon skandala u Bijeloj kući u režiji sa Zelenskim) a Velikoj Britaniji zabranio dijeljenje američkih obavještajnih podataka s Kijevom dok ovaj opet ne postane Washingtonu „kooperativan“ i ne sjedne za pregovarački stol.
Naravno, ovaj Trumpov potez, barem kako se sada čini, treba promatrati primarno kao politički i kratkotrajan (bez dugoročnog učinka na vojna zbivanja na terenu ako se „poruka“ u Kijevu pravilno i brzo shvati a shvatila se) s ciljem „discipliniranja“ Volodimira Zelensklog tj. njegovog ponovnog stavljanja pod uzde Washingtona. To se može dobiti i kroz provedbu novih izbora tj. s novim ukrajinskim predsjednikom koji će biti u stanju resetirati odnose s Trumpom (čitaj slušati ga).
Ta je kontrola Washingtona izgubljena nakon Bidenovog poraza, od kada se Zelenski lukavo posve okrenuo Europi (prije toga ju je često vrlo oštro kritizirao zbog njene neodlučnosti i navodne nedovoljne pomoći u oružju iako je ova gotovo ispraznila svoja vojna skladišta) kao ključnoj zaštitnici. Ali Europi, koja se u svemu tome slabo snalazi i daleko je od pouzdanog i snažnog zaštitnika, poglavito za nekoga tko je u ratu s Rusijom.
Meter: Od danas počinje trgovinski rat SAD-a i EU-a. Zašto Trump ne popušta i tko će pobijediti?
Europsko vrludanje geopolitičkim bespućima
Europskim je elitama Trump došao kao iznenadna vremenska nepogoda koja je porušila sve ono što je do tada bolno i strpljivo gradila i podnosila tijekom Bidenove četiri godine vladavine, kada mu je suludo u ruke potpuno predala svoju vanjsku, energetsku i obrambenu politiku – odrekavši se ionako slabašnih prijašnjih ideja o europskoj strateškoj autonomiji s kojom bi mogla postati snažni globalni geopolitički a ne samo ekonomski igrač.
Stoga su europske elite sada odlučile da im je umjesto pokoravanja, ovoga puta Trumpu kojeg su oduvijek mrzile i što on dobro zna, bolje krenuti od golog početka. Ali to je krajnje rizičan put koji zahtjeva mijenjanje u hodu čitavih strategija na kojima je EU počivala, uspostavu nužnog unutarnjeg jedinstva kojeg nema po mnogim ključnim temama i td., i td., a sve to u vrlo kratkom vremenu. Ambiciozan je to zadatak, a prema mnogima i teško ostvariv i krajnje rizičan.
Naime, situacija s Ukrajinom je toliko složena i sofisticirana geopolitička igra s ogromnim ulozima da ju je nemoguće igrati onima koji ili to ne znaju, ili znaju ali u rukama nemaju jake figure (ako je promatramo kao partiju šaha) ili karte (ako je promatramo kao poker) koji izraz voli upotrebljavati Trump. Ali Europa ju je, dakle, ipak odlučila zaigrati!
Međutim, ovo je toliko komplicirana igra da niti glavni, prekaljeni igrači ne mogu znati čime će na kraju rezultirati. Zato je i nama analitičarima krajnje nezahvalno iznositi bilo kakve prognoze. Svoja mišljenja svakako da, ali uz ogradu da su to ipak samo osobne pretpostavke makar se i temeljile na pouzdanim informacijama o aktualnim zbivanjima.
Jer moguće su brojne opcije, od kojih su najvažnije dvije – obje za Europu izrazito neugodne i opasne. O njima kasnije u tekstu, a sada bih se nadovezao na prethodno rečeno o obustavi američke vojne pomoći Kijevu.
Macronov proključali lonac, ili kako su se EU čelnici izgubili u vremenu i prostoru
Hoće li Trump prodati Ukrajinu?
Iako su navedeni Trumpovi potezi izazvali novi šok i nevjericu u Kijevu i u ključnim europskim metropolama, treba ih primarno promatrati u kontekstu kojeg sam i opisao – discipliniranja Kijeva, ali i europskih elita koje su Trumpu odlučile baciti ozbiljni izazov upravo po ukrajinskoj problematici. Rekao bih da te elite u svojoj rizičnoj igri (kasnije ću objasniti zašto je visoko rizična) prije svega ipak žele uništiti mogućnost postizanja bilo kakvog Trumpovog sporazuma s Vladimirom Putinom, i to pod svaku cijenu.
S druge strane ne treba imati iluzija odnosno vjerovati kako Trump sada zbog Putina odbacuje Ukrajinu. To je pogrešna i namjerno ispolitizirana teza. Ukrajina, i sve ovo što se sada oko nje događa, produkt je vrlo skupog, višedesetljetnog američkog geopolitičkog projekta kojeg se Washington ne želi odreći, ali će ga sada nastojati reducirati tj. prilagoditi promijenjenim globalnim geopolitičkim okolnostima (prije svega ruskim vojnim ulaskom u igru i činjenice da Rusija u ratu i sankcijama nije slomljena i da ga je spremna nastaviti – po onoj Bidenovoj „dokle to bude potrebno“) na koje više samostalno ne može presudno utjecati, i čiji bi daljnji nastavak počeo iscrpljivati i samu Ameriku, a što je još opasnije – doveo bi je na rub neposrednog vojnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom kojeg ni jedna ni druga zemlja ne žele ali do njega može doći pod određenim uvjetima (to je tema za neku drugu analizu).
Dakle, da Trump uistinu želi skršiti ukrajinski vojni otpor i tu zemlju brzo smjestiti za pregovarački stol pod svojim i eventualno Putinovim uvjetima (oni još ni izdaleka nisu dogovoreni), mogao bi jednostavno umjesto političkih pritisaka, ucjena potpisivanjem sporazuma o mineralima, privremene zabrane isporuka naoružanja i sl. Ukrajini isključiti satelitski sustav Starlink Elona Muska i trajno joj zabraniti sve isporuke američkog oružja i novca. Time ne samo što bi posve „oslijepio“ ukrajinsku vojsku za izvođenje preciznih udara zapadnim dalekometnim raketama i dronovima u dubinu ruskog teritorija i krajnje usložnio njihovu komunikaciju na terenu na taktičkoj razini između postrojbi i njihovom izvođenju vojnih zadaća – već bi rat završio vjerojatno za tjedan-dva. Europa, koliko se god busala o prsa, nadomjestiti aameričko oružje Ukrajini nije u stanju i to neće biti još dugo. Ali Trump to očito ne želi ili ne može učiniti iz gore navedenog razloga.
Tjedna analiza Zorana Metera: Bijela kuća sada je ‘Trump Tower’, a EU američko čedo koje se mora pokoriti
Metamorfoza: prijelaz iz straha u sveopću euforiju
Nakon početnog šoka i straha od Trumpa, kao sam i rekao, europske političke elite odlučile su potpuno promijeniti svoju politiku i prema Ukrajini i prema SAD-u. Vidljivo je da su unutar sebe uspjele stvoriti monolitni blok političkih istomišljenika (s izuzetkom Mađarske i Slovačke), da su slomile (neovisno koliko uvijek baš demokratskim metodama) rastući utjecaj i mogućnost preuzimanja vlasti europskih krajnje desnih snaga sklonih Trumpu i Putinovom narativu rješavanja ukrajinskog rata (u Austriji, Nizozemskoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj), da su na sebe odlučile preuzeti čitav teret nastavka ukrajinskog rata i poslijeratne obnove te zemlje, ali i da su se odlučile na raskid strateških veza sa SAD-om.
Ovo neviđenu geopolitičku metamorfozu tj. prijelaz preko noći iz paničnog straha u sveopću euforiju i histeriju s iznenada naraslom vjerom (temeljem ničeg realnog osim planova na papiru) u konačni uspjeh smatram ne samo nepotrebnom, već i krajnje opasnom. Mislim kako bi puno bolje bilo da su europske elite pokušale trezveno sagledati novu globalnu geopolitičku stvarnost i da su shvatile kako je Europi upravo mir, a ne rat na njenom istoku ono što joj sada najviše treba. Ako ne zbog ičeg drugog, onda barem zbog povijesti koja je toliko puta pokazala što se događa na europskim prostorima kada tog mira nema.
Sadašnji ishitreni pokušaj vrha EU-a čak i za svojevrsno blago geopolitičko okretanje na istok odnosno Aziju (Indija, Kina), slično kako je to uspješno učinila Rusija nakon uvođenja velikih zapadnih sankcija, teško može dati bilo kakvih važnijih rezultata. Nedavno je vrh EU-a na čelu s predsjednicom EK Ursulom von der Leyen boravio u Indiji pokušavajući s njom uspostaviti nekakve strateške odnose nakon što su to jalovo i tromo već desetljećima (od 2000.) pokušavali. Ali čak i kada bi se u tome uspjelo, Indija ni približno ne može kompenzirati europski gubitak SAD-a. Da i ne govorim da nešto takvo može polučiti pokušaj uvlačenja u europsku orbitu Kanade na čelu s već gotovo „političkim mrtvacem“ Justinom Trudeau (prije nekoliko dana i formalno smijenjenim s vlasti). Ta je zemlja, neovisno o sadašnjem carinskom ratu s Amerikom, o SAD-u potpuno strateški ovisna i to će ostati uvijek, bez obzira što se nalazi pod formalnim suverenitetom britanske krune. One iste, čiji kralj Karlo III. (Charles III.) nije ni prstom mrdnuo u smislu ulaganja bilo kakvog prosvjeda protiv Trumpovih izjava o Kanadi kao 51. saveznoj američkoj državi.
Još manje šanse za uspjeh imaju sadašnje izjave pojedinih europskih političara kako bi se opet trebalo okrenuti Kini i s njom jačati gospodarsko partnerstvo i slično. Jer upravo su ove elite trgovinske odnose s Kinom potpuno poremetile još tijekom Bidenove administracije, pristajući na američke zahtjeve o izbacivanju Kine iz suradnje u visokoj tehnologiji, uvele su carine na kineske električne automobile uz pojačanu agresivnu retoriku njihovih šefova diplomacije, poput Analene Baerbock, o stanju ljudskih prava u Kini, optužbi za nastojanje Pekinga za uspostavu globalne dominacije kroz nepoštenu trgovinu i td., i td. Sve ovo Peking dobro zna i neće se dati uloviti u zamku nove europske „slatkorječivosti“ i to već otvoreno daje do znanja. Neovisno o tome što mu sa SAD-om predstoji velika borba – vjerojatno i pravi trgovinski rat što će se znati vrlo brzo iako ne isključujem ni trgovinski dogovor Trump-Xi Jinping.
Pored svega, i kineski čelnik Xi Jinping i indijski premijer Narendra Modi javno daju do znanja da su im odnosi s Rusijom i dalje strateški vrlo važni (Kini vjerojatno i presudno), pa su tako obojica već najavila i svoj dolazak (po prvi put da to čine lideri ovih dviju država uopće) 9. svibnja u Moskvu, na tradicionalnu vojnu paradu povodom 85. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i Dana pobjede nad nacističkom Njemačkom.
Nismo mi Panama: Ursula upozorila Trumpa da EU ima i druge mogućnosti osim moliti milost
Dvije opcije – obje krajnje opasne za Europu!
Ovdje ću se vratiti na onu iz gornjeg dijela teksta, o mogućim brojnim opcijama nakon europske odluke o njenom mogućem samostalnom nastupu na globalnoj areni bez oslanjanja na SAD. U tom slučaju, prema mom mišljenju, postoje dvije najvažnije i najrealnije. Ali nažalost – obje za Europu krajnje neugodne i opasne:
- Europi zbog politike nove preorijentacije i strateškog okretanja samoj sebi prije svega u obrambenom segmentu nakon više od 80 godina oslanjanja na Ameriku i njen nuklearni ali i klasični vojni „kišobran“ (SAD financira NATO s oko 75 posto udjela, a slično je i po pitanju opskrbe istog oružjem), kao i potrage za drugim strateškim partnerima, sada prijeti istodobno uvlačenje u sukob sa SAD-om i Rusijom i to u vrijeme dok s potonjom još uvijek nije zaključen mir u Ukrajini, a pitanje je i kada i hoće li se uopće to i dogoditi;
- Ne treba isključiti niti mogućnost (iako je prema mom mišljenju mala ali definitivno postoji) da Trumpova administracija želi isprovocirati veliki rat na europskom kontinentu između EU-a i Rusije u koji se ne bi miješala.
Ovo drugo ću ukratko objasniti. Washington s priličnom dozom sigurnosti može smatrati kako bi u slučaju tog velikog okršaja dvaju američkih ljutih konkurenata na Starom kontinentu rat ostao regionalni (unutar-kontinentalni) tj. ne bi dobio međunarodni karakter i prešao u Treći svjetski. Jer SAD se u njega ne bi miješao u slučaju kraha zajedničkog obrambenog štita kojeg sada predstavlja NATO, dok primjerice, jednoj Indiji sigurno ne bi palo na pamet da kao u Drugom svjetskom ratu (kada je bila britanska kolonija) Britaniji uskoči u pomoć sa stotinama tisuća svojih vojnika. Treći ključni vanjski igrač, Kina – prestrašeno ili pak pragmatično bi ostala po strani, vodeći primarno računa o zaštiti svojih nacionalnih interesa u Indopacifiku i na Dalekom istoku.
Postoji i treća opcija, ali opet loša za Europu s obzirom na odabrani novi smjer njenih elita koji ide prema razlazu s Amerikom i otvorenoj konfrontaciji s Rusijom: da Trump zbog tvrdoglavosti europskih političara ako ga ne budu htjeli slušati potpuno odustane od Ukrajine i prepustiti je sudbini europske pomoći u njenom nastavku rata s Rusijom ako ga Europa već toliko želi. Ova je opcija prava noćna mora za Europu – ostati jedan na jedan s Rusijom zbog zemlje koja prije toga s EU-om ili NATO savezom nije imale nikakve institucionalne veze koje bi zahtijevale ulazak Europe u takav rat.
Sadašnji argumenti europskih elita da će Putin prije ili kasnije napasti na EU i NATO ukoliko sada pobjedi u Ukrajini (za sada one pod Putinovom pobjedom smatraju i gubitak četiriju okupiranih ukrajinskih regija i Krima) i da mu se zato mora odlučno suprotstaviti baš u toj zemlji sve su manje uvjerljivi širokoj javnosti, a potpuno su nedostatni kao argument za uvlačenje čitavog kontinenta u sukob koji može završiti jedino potpunom katastrofom i kataklizmom.
I konačno, postoji i četvrta opcija – prividno idealna za europske elite: da uspiju nagovoriti Trumpa da prihvati njihov plan o rasporedu britanskih i francuskih vojnika na tlu Ukrajine pod američkim jamstvom. Zašto kažem prividno idealna? Zato što nju kategorički službeno i javno odbacuje Moskva kao potpuno neprihvatljivu, pa bi pokušaj njezine implementacije u nekom jednostranom formatu definitivno doveo ovaj put ne samo Europu, već i SAD do otvorenog sukoba s Rusijom. Ne isključujem da u Europi ima onih koji bi tako nešto možda i željeli, ali nisam siguran da bi to želio Trump koji je Bidenovu politiku opasnog uvlačenja SAD u sukob s Rusijom i Treći svjetski rat ot početka oštro osuđivao. Sada bi to bio povrat na Bidenovu politiku i znak da je Trump bio u krivu – što on nikada neće dozvoliti. Neće dozvoliti da on mora voditi rat s Rusijom kojeg je najmanje želio.
Kako će se iz zamke, koju mu je Biden s europskim elitama postavio izvući ne znam. Jedino uz pomoć ruskih velikih kompenzacija po Ukrajini, ali Moskva, čak ako bi to i željela jer bi nakon toga Putin s Trumpom (i vjerojatno s Xijem) moguće krenuo u globalnu geopolitičku rekonfiguraciju – nitko ne može jamčiti da će se Trumpova politika ukorijeniti u američke strategije nakon njegovog odlaska i da opet neće na vlast doći iste neoliberalne snage koje će od Ukrajine ponovo napraviti „vojno strašilo“ na ruskim zapadnim granicama.
Meter: SAD želi kupiti ruski plinovod Sjeverni tok. Što to znači za EU?
„Razjedinjene Američke Države“
Trumpa moramo promatrati kao višeslojnu figuru u smislu njegovog političkog djelovanja. U nekim je stvarima Trump prav, a u nekima opet u potpunoj zabludi te nastupa s puno radikalnijih pozicija nego čak i Rusija po Ukrajini – a to je Bliski istok, o čemu ću više govoriti u nekoj od idućih analiza.
Međutim, kako god bilo, ovdje više nije toliko bitan sam Trump, već činjenica da je on stvorio pokret koji je pak stvorio posve drugu Ameriku. Trumpizam će, prema mom mišljenju, u SAD-u ipak opstati i nakon odlaska Trumpa s vlasti – vjerojatno u nekoj konvencionalnijoj formi što se liderstva tiče. Trumpa bi vrlo lako kao idući kandidat republikanaca mogao zamijeniti sadašnji mladi i energični potpredsjednik JD Vance koji stječe veliko iskustvo, ima dovoljno političke hrabrosti pa i drskosti iznositi svoje stavove i nikako ne želi biti u sjeni kao što je to bila Kamala Harris na istoj dužnosti u vrijeme Bidenove administracije.
S druge strane Demokratska stranka još je uvijek potpuno dezorijentirana i još nema na vidiku nekog novog lidera oko kojeg bi se homogenizirala i suprotstavila Trumpu. Nekoga tko bi predstavio novu ideološku matricu koja bi Amerikance opet privukla na njihovu stranu. Sada im preostaje samo čekati negativne rezultate po američku ekonomiju ukoliko dođe do velikog rasta inflacije zbog Trumpovog „masovnog“ uvođenja carina svugdje i svima što nužno mora dovesti i već dovodi do povećanja cijena za američke potrošače.
Amerika bi, prema mom mišljenju, prije mogla krenuti prema jačanju unutarnjih podjela nego prema nekoj pomirbi. Trump je u nedavno govoru u Kongresu rekao „vratili smo Ameriku“ i time jasno dao do znanja da je dijalog s demokratima nemoguć. Gotovo istu rečenicu izrekao je i Biden nakon što je on pobijedio Trumpa na izborima 2020. godine, s istom takvom porukom samo u odnosu na republikance.
Drugim riječima Sjedinjenim Državama bi uskoro više mogao pasati naziv „Razjedinjene Američke Države“.
EU diplomacija predlaže udvostručenje vojne pomoći Ukrajini ove godine
Što mora učiniti Europa
U tim i takvim američkim okolnostima smatram da se Europska unija uistinu mora pokušati okrenuti sama sebi i svojim mogućnostima, i smatram da se uz pravilnu politiku, izbacivanje iz nje i mnogo čega drugoga sveprisutne ideologije i navodnih vrijednosti koje nisu iste za sve i koje samo stvaraju razdor – to može postići.
Međutim, očito je da elite nisu odabrale ovaj smjer. Odabrale su zaštitu vrijednosti koje su svima nametnute kao obligatorne, a što se tiče politike – kreću u potpunu militarizaciju i pokazivanje mišića i to u uvjetima sve dublje ekonomske krize i opasnog uvlačenja u ukrajinski rat a da za to Europa niti izbliza nije spremna.
Prvo što bi morala napraviti je težiti uspostavi mira u Ukrajini, ali ne na temelju neprovedivih i ultimativnih prijedloga, moraliziranja, patetike pa i otvorenog licemjerja kroz pozivanja na ovo ili ono međunarodno pravo koje je ionako već toliko puta od svih pa i njih samih pogaženo – već od realnog sagledavanja stanja i odnosa snaga te spoznaje o nužnosti prihvaćanja i po sebe bolnih rješenja.
Jer katastrofalno vođena politika EU-a posljednjih godina (da nije bila takva ne bi je trebali sada naglavce radikalno mijenjati) sebe je u potpunosti iscrpila. Trump geopolitiku SAD-a može lakše mijenjati jer Amerika ima sve važne poluge moći u svojim rukama i najvažniji je čimbenik globalne geopolitike uopće.
Oko pitanja mira u Ukrajini i uvjeta za isti ako bi ih Europa prihvatila onakvima kakve eventualno hoće Trump iako se njoj previše ne sviđaju, naveo bih slijedeću usporedbu: bolje je dobiti bolest koliko god teška bila ako je dugoročno možeš preboljeti, nego sam sebi potpisati smrtnu presudu nepromišljenim i ishitrenim postupcima.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Ali za tako nešto unutar EU-a potrebne su nove političke snage i novi ljudi, a takvih još uvijek nema na horizontu jer ih oni dotrajali i istrošeni sustavno blokiraju.
