Lakovjernost i pohlepa će i Trumpa i Netanyahua skupo koštati
- Netko iz američke „duboke države“, usko povezan s Demokratskom strankom i dovoljno s cionističkim organizacijama – i Trumpu i Netanyahuu dobro je smjestio, uvjeravajući ih u neupitan i brz uspjeh u konačnom i vječnom rješenju „iranskog problema“ za obje zemlje, koji će im, uz ostalo, donijeti i obilne geopolitičke plodove: Izraelu regionalnu vlast, a SAD-u onu globalnu, kroz kontrolu energetskih tokova.
- Trumpa nije trebalo dugo uvjeravati jer je ponuda značila ostvarenje njegovog sna „MAGA“ samo jednim jedinim potezom. Zato je u potpunosti ignorirao rizike i izostavio uvijek nužni plan „B“ ako nešto krene po zlu. A krenulo je – i to vrlo brzo.
- Dana 4. srpnja obilježit će se 250. godišnjica američke neovisnosti (1776.), što je ujedno i Trumpov 80. rođendan, Kako će ih Trump proslaviti i u kojem raspoloženju?
Treći svjetski rat, po mišljenju dovoljno velikog broja svjetskih analitičara je već počeo, dok se, prema drugima, k tomu ubrzano teži, te je, ako se sadašnja tendencija razvoja događaja ubrzo ne zaustavi – novi globalni sukob neizbježan.
Moje mišljenje o ovoj navodnoj hiperboli (preuveličavanju), sklanja se prema onom prvom, pri čemu se temelji na jednostavnoj i lako provjerljivoj činjenici: dvije jedine globalne nuklearne supersile u ovom se trenutku neposredno nalaze u ratu. Za sada ne međusobnom, ali s protivnicima koji su za onu suprotnu velesilu de facto saveznici (ne formalni).
Rusija još od veljače 2022. g. ratuje protiv Ukrajine koju SAD od samoga početka ne samo obilno sponzorira u materijalno-financijskom smislu i pokriva političko-diplomatski, već je de facto svojim potezima i presudnim utjecajem Washingtona na Kijev, poglavito nakon Majdanske revolucije 2014. g. ubrzano stvarao političko-vojne pretpostavke za rusku invaziju nagrizajući kao nikad ranije sigurnosni perimetar RF uvlačenjem Ukrajine u sferu svog utjecaja. Istodobno je Vladimira Putina doveo u zabludu koja je rezultirala potpuno pogrešnom strateškom procjenom ukrajinske vojne snage i nacionalne volje za otporom. Bez obzira na sadašnju posredničku ulogu Donalda Trumpa u pokušaju pronalaska mirovnog rješenja za kraj rata, jasno je kako je SAD i dalje nesumnjivo na strani Ukrajine i da joj želi osigurati što povoljnije uvjete za mir jer bi sve suprotno značilo propast čitavog američkog „projekta Ukrajina“ koji je zapravo pokrenut odmah nakon stjecanja njene neovisnosti 1992.g. i u koji je Washington uložio desetke milijardi dolara. Kažem na strani Ukrajine, jer malo tko vjeruje kako Trump, da to iskreno hoće, ne bi mogao prijeći sa sadašnje politike pritiska na Volodimira Zelenskog da prihvati ključni ruski zahtjev o povlačenju ukrajinske vojske s 15-20% (ovisno s koje se strane barikade govori) teritorija Donbasa, na politiku prinude da to učini. Za ovu posljednju Trump vjeruje kako još ima vremena dok mu god uloga posrednika odgovara na način kako ju do sada provodi. Rusiju drži fokusiranom na ukrajinski rat i dodatno je iscrpljuje vojno i financijski, dok on „sređuje“ stvari po svijetu na po američke interese povoljan način protiv ruskih strateških partnera – što je počeo u novoj godini s Venezuelom, a (iako u znatno manje važnom smislu bez obzira na ruske baze u toj zemlji) još ranije i sa Sirijom.
S druge strane Sjedinjene Države su krajem veljače 2026. g., skupa s Izraelom (definitivno kao poticateljem ili provokatorom iako to ne znači da je pritom imao presudnu ulogu, čak smatram i da nije) pokrenule rat s Iranom. Potonji je pak ruski (i kineski) strateški partner i važan član skupine zemalja BRICS (njih 10) i Šangajske organizacije – SCO (također 10 članica) – tj. ključnih platformi za promicanje interesa navedenih skupina država izvan sfere utjecaja SAD i zapada u cijelosti. Uz to je – za razliku od Ukrajine koja ni približno nema takvu globalnu geostratešku i geoekonomsku važnost – i veliki svjetski proizvođač i izvoznik nafte i plina.
Dakle – dvije nuklearne supersile sada jedna protiv druge vode proxy ratove u koje su neposredno uključene svojim vojnim snagama pa je samo pitanje – ukoliko se ozbiljni dijalog između Moskve i Washingtona (ne ovaj dosadašnji, kakav se vodi od dolaska Trumpa na vlast u drugom mandatu koji više sliči političkom blefu i kupnji vremena) ne pokrene – kada će doći i do njihovog međusobnog sraza?
Nadam se nikada, jer je jasno kako to onda i ne bi bio treći svjetski rat, već brzi put u apokalipsu s obzirom kako konvencionalni rat između dviju nuklearno dominantnih država niti jedna od njih nema pravo ni komoditet izgubiti. Jer gubitak rata od ključnog suparnika predstavljalo bi i njihov konačni geopolitički slom – bez mogućnosti oporavka, jer potonje pobjednik više nikada ne bi dozvolio.
dr. sc. Sanja Vujačić: Rat još nije počeo. Hrvatska je već unutra
Raspad svjetskog poretka i zakon jačega
Već smo ranije govorili o raspadajućem se mirovnom poretku, ali se od Trumpove vojno-obavještajne operacije u Venezueli i napada na Iran s punom sigurnošću može govoriti o potpunom raspadu istog. A kada je to slučaj, nema više nikakvih dosadašnjih pravila uspostavljenih nakon Drugog svjetskog rata, a time niti obveza njihovog pridržavanja. Drugim riječima, sve je dozvoljeno. U novonastalom okviru najbolje će prolaziti oni u čijim je rukama golema vojna sila, naravno, u kombinaciji s odlučnošću njezine primjene ukoliko to treba, ako čimbenik straha prije toga ne odigra svoje.
A čini se da će i dodatna sila i dodatna odlučnost Trumpu sada itekako trebati s obzirom na razvoj ratnog stanja s Iranom, ukoliko će htjeti donekle politički povoljno izići iz zamke u koju je neočekivano upao. Sada sam, naime, potpuno siguran (ranije sam samo upozoravao da bi se Trump pokretanjem rata protiv Irana lako mogao naći u zamci u koju je upao Putin u Ukrajini) kako se rat na Bliskom istoku pretvara u dugotrajni sukob, neovisno što je omjer vojnih snaga i općenito moći neusporedivo na strani SAD-a, još potpomognutim Izraelom.
Također sam u to siguran i bez obzira što je američka strategija pokretanja rata potpuno drukčija od provjereno pogrešne ruske Ona se temeljila na realno ispravnim procjenama Trumpovih stratega kako će se snažnim i preciznim zračnim napadima suvremenih borbenih zrakoplova i raketa po kritički važnoj vojnoj i civilnoj infrastrukturi i središtima političke moći u Teheranu obezglaviti politički i vojni aparat zemlje, što će odmah prouzročiti strah i paniku te osigurati brzi slom režima (ruska strategija polazila je od sličnih konačnih ciljeva, ali je za njihovo ostvarenje uključivala rusku invaziju punog spektra kroz angažiranje sve tri komponente njenih oružanih snaga, naravno – s isključenjem strateških: kopnene, zračne i pomorske snage, pri čemu su one prve zbog navedene pogrešne procjene doživjele neočekivano velike gubitke i prinudile Moskvu na promjenu strategije vođenja rata, ali i početnih ciljeva – u hodu).
Međutim, sada je, nakon mjesec dana rata, već svima jasno kako su glavni politički ciljevi Washingtona (i Tel Aviva) koji su se željeli postići ostali nedostižni. Više nitko, ni u SAD-u ni u Izraelu ne računa sa smjenom teokratskog društvenog ustroja tj. vladajućeg režima (nakon što je to bilo „sigurno“ poslije likvidacije državnog vrha već prvog dana rata) kroz izbijanje nove velike iranske revolucije slične onoj Islamskoj – iz 1979.g. ali sada demokratskog, liberalnijeg tipa; ne računa s raspadom zemlje po etničkim razdjelnicama; s uništenjem proiranskih snaga u regiji iz tzv. osi suprotstavljanja (jemenski hutisti, libanonski Hezbollah, iračke šijitske milicije); sa stavljanjem ključnih iranskih prirodnih resursa (uključujući i već obogaćeni i skriveni uran u iznosu od oko 400 kilograma) pod svoj nadzor.
Štoviše! Iran je odgovorio horizontalnom eskalacijom – simetričnim udarima po ključnim metama SAD-a i Izraela diljem regije, ali i po infrastrukturi njemu susjednih arapskih država koje imaju neformalne savezničke odnose sa SAD-om, dajući mu teritorij za njegove baze u zamjenu za pružanje sigurnosti (prije svega protuzračne obrane). U potonjem SAD definitivno nije uspio, jer je zbog neočekivanog iranskog odgovora bio primoran (i još je uvijek) fokus svojih obrambenih kapaciteta usmjeriti na zaštitu svojih vojnih instalacije, kao i na zaštitu Izraela.
To pak izaziva burno negodovanje arapskih monarhija, makar se to i ne prikazuje kroz izjave te vrste na najvišim razinama vlasti s obzirom kako je strah od Trumpa kod tamošnjih vladajućih elita i dalje izrazito prisutan. Zamjeriti se Trumpu u uvjetima dok rat s Iranom još uvijek traje bilo bi – lako ćete se suglasiti – vrlo rizično po zaljevske monarhije. Bolje je imati ikakvu, nego nikakvu američku zaštitu protiv Irana koji je jasno dao do znanja kako neće prezati od nanošenja još razornijih udara na ključne objekta svojih susjeda koji daju „gostoprimstvo“ američkim snagama ukoliko SAD i Izrael krenu o dodatnu eskalaciju koja bi uključivala još masovnije zračne napade i(li) pak ograničenu kopnenu invaziju. Poput one na strateški važan iranski otok Kharg na krajnjem sjeveroistoku Perzijskog zaljeva preko kojeg se izvozi 87% posto ukupne iranske nafte.
Tjedna analiza Zorana Metera: O muslimanskoj geocivilizaciji, naftnom prokletstvu i sudbini Irana
Trump ne želi dugi i skupi rat; demokrati nanjušili krv
Trump je, dakle, upao u zamku mogućeg dugotrajnog i neprihvatljivo skupog rata i toga je potpuno svjestan. Zato sada pokušava manipulacijama različitog tipa prebacivati odgovornost sa sebe za nastalo neočekivano nepovoljno stanje. One se kreću u rasponu od optužbi protiv Izraela da previše intenzivno vrši napade po Iranu bez dovoljne konzultacije sa SAD-om kako je to bilo u prvoj fazi rata; preko napada na europske saveznike u NATO-u da nisu željeli pomoći SAD-u u ovom ratu barem kroz zajedničku deblokadu Hormuškog tjesnaca što je prouzročilo veliki rast cijena fosilnih energenata i po njihove zemlje; pa do ljutnje na arapske zemlje koje se ne žele neposredno uključiti u rat.
Potonje to nikako ne žele, iako u formalnom političkom diskursu za tu opciju ostaju otvorene ukoliko Iran „prijeđe sve crvene crte“. Iran ih je, naravno, već odavno prešao: financijski gubici zaljevskih monarhija iranskim uništenjem njihove energetske infrastrukture, a još više blokadom Hormuza već se mjere u stotinama milijardi dolara i imat će posljedice ne samo godinama, već i desetljećima unaprijed. Stvar zapravo leži u jednoj jedinoj činjenici koju sve arapske zemlje ali i SAD i Izrael jako dobro znaju. Samo tri zemlje u regiji imaju usporediv vojni kopneni potencijal s Iranom: Egipat, Pakistan i Turska. Redom one koje od početka uporno apeliraju na nužnost skorog završetka rata zbog opasnosti od njegovog širenja i izvan regije, ali i one koje u osnovi mrze Izrael.
S druge strane demokrati su nanjušili krv (isto kao i vodeći europski lideri) i Trumpu ne daju priliku za prebacivanje odgovornosti na druge za rat kojeg je sam pokrenuo – bez traženja dozvole od Kongresa (što objektivno pravno nije morao učiniti i ne mora sve dok rat traje do 60 dana), i bez prethodnog izvješćivanja saveznika. Demokrati ga, umjesto sve većeg guranja Amerike u vrlo rizični rat, sada lukavo pozivaju da se radije posveti problemu sve većih cijena u zemlji koje je taj rat generirao.
Ne čudi zbog svega toga što Trump opet i demokrate i Bidenovu administraciju krivi da su SAD ostavili bez sofisticiranog oružja koje su besplatno predali Ukrajini, a koje bi sada američkoj vojsci itekako dobrodošlo na Bliskom istoku. Također je 26. ožujka (na dan pisanja ovog teksta) Trump opet izjavio kako NATO ništa nije napravio za SAD u ratu s Iranom i dodao „zapamtite dobro ovu činjenicu“!
Salve uvreda: Sastanak Trumpa i Ruttea o NATO-u bio je frustrirajući i vrlo napet; evo čime prijeti Europi
Europa se uzjogunila
Ali ni europski čelnici Trumpu ne ostaju dužni. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier u utorak je, u govoru u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, Trumpov sukob s Iranom opisao kao “katastrofalnu pogrešku” koja krši međunarodno pravo. Pritom je kritizirao i njemačku vanjsku politiku, rekavši kako ne postaje uvjerljivija samo zato što kršenje međunarodnog prava ne nazivamo kršenjem međunarodnog prava“,
Evo još nekoliko izjava njemačkog predsjednika koje su odjeknule diljem svijeta: „Kao što vjerujem da neće biti povratka u odnosima s Rusijom na stanje prije 24. veljače 2022., tako vjerujem i da neće biti povratka u transatlantskim odnosima na stanje prije 20. siječnja (dan Trumpovog preuzimanja vlasti u Bijeloj kući prošle godine, op.ZM.)“; „Nema sumnje da, u svakom slučaju, opravdanje neposrednog napada na SAD ne drži vodu“; „Rascjep je predubok i povjerenje u američku politiku moći je izgubljeno, ne samo među našim saveznicima već… diljem svijeta“.
Dužan Trumpu nije ostao ni francuski načelnik Glavnog stožera Fabien Mandon, koji je za Reuters 25. ožujka rekao kako o ratu nismo ništa znali, niti je on u našem interesu:
“Iznenadio nas je američki saveznik, koji ostaje saveznik, ali postaje sve nepredvidljiviji i čak nas ni ne obavještava kada se odluči o pokretanju vojnih operacija.” To utječe na našu sigurnost i interese”, rekao je zapovjednik francuske vojske istom prigodom.
U Parizu raste “iritacija” zbog odluke Washingtona da počne rat protiv Irana na Bliskom istoku, nakon što je Trump već razljutio europske saveznike svojim planovima na Grenlandu.
“Sada su odlučili intervenirati na Bliskom istoku bez da su nas obavijestili. Međutim, primarni zadatak francuskih oružanih snaga bio je pronaći načine da zaštite francuske građane u regiji”, zaključio je Mandon.
Istodobno, Britanci najavljuju mogućnost formiranja koalicije za kontrolu Hormuškog tjesnaca ali, vjerovali ili ne – nakon što završi rat! Sada tek najavljuju moguću konferenciju zainteresiranih savezničkih zemalja o formiranju koalicije. Naime, čelnici EU ne žele ući u sukob kojeg su izazvali SAD i Izrael, kako to 20. ožujka piše EUPerspectives. „Ali željeli bi pomoći u pronalasku izlaza.“ Medij dalje navodi kako se, paralelno s tim, pojavila nova „koalicija voljnih“ (ovoga puta za Hormuz a ne Ukrajinu), „koju su inicirali Italija, UK, Francuska, Njemačka, Nizozemska i Japan“.
Blic analiza Zorana Metera: Dan poslije: samo dva moguća scenarija; demokrati nanjušili krv
Trump u škripcu može postati još agresivniji
Ja pak ne bih tako olako podcjenjivao Trumpa i dodatno ga iritirao kritikama ma koliko one opravdane bile – prije svega one od strane njemačkog predsjednika s pozicije međunarodnog prava. Jer svima je jasno kako je on, skupa s Benjaminom Netanyahuom želio ovaj rat dobiti brzo, bez izazivanja bilo kakvih sigurnosnih, ekonomskih i trgovinskih poremećaja koji su udarili i po SAD-u. Nije želio uključivati saveznike ne samo zbog straha od gubitka iznenađenja za Iran, već puno prije što je pobjedničke lovorike htio ostaviti samo za sebe.
Zapravo, iako sam i osobno na početku bio sklon uvjerenju i sada dominantnom mišljenju kako je Netanyahu onaj koji je Trumpa odlučujuće gurnuo u ratnu avanturu s nepredvidljivim i nedovoljno jasnim Iranom po pitanju njegove vojne i političke otpornosti (12-dnevni izraelsko-iranski rat iz lipnja prošle godine za sigurnu procjenu toga nije mogao biti dovoljan, što se sada i pokazuje), sada sam skloniji mišljenju kako je netko iz američke „duboke države“, usko povezan s Demokratskom strankom i dovoljno s cionističkim organizacijama – i Trumpu i Netanyahuu dobro smjestio, uvjeravajući ih u neupitan i brz uspjeh u konačnom i vječnom rješenju „iranskog problema“ za obje zemlje, koji će im, uz ostalo, donijeti i obilne druge geopolitičke plodove – prije svega u odnosu na ruske i kineske ambicije s Iranom i regijom u cjelini. Izraelu regionalnu vlast, SAD-u onu globalnu, u najmanju ruku kroz kontrolu svjetskih energetskih tokova i naftnog tržišta u cjelini.
Trumpa u tako nešto nije trebalo dugo uvjeravati, jer je ponuda značila ostvarenje njegovog sna „MAGA“ samo jednim jedinim potezom. Zato je u potpunosti ignorirao rizike i izostavio uvijek nužni plan „B“ ukoliko nešto krene po zlu u slučaju pokretanja ratova. A krenulo je – i to vrlo brzo.
Osim toga bio je osokoljen do sada u svijetu neviđenom i učinkovitom operacijom u Venezueli, kao i mogućim slamanjem komunističke Kube, a uz to i demonstracijom njegovog presudnog utjecaja na mogućnost izvoza ruske nafte što do sad nije uspjelo ni jednom američkom predsjedniku! To su lovorike koje sigurno ne uspavljuju pobjednika, već ga tjeraju na još veće rezultate odnosno apetite – stvarajući mu iluziju nepobjedivosti i zbog paralizirajućeg straha kojeg sije po svima oko sebe u međunarodnoj zajednici.
Naime, ukoliko Trumpova i Netanyahuova avantura s Iranom bude ovjenčana – ne više lovorikama, već osobnim i geopolitičkim porazom SAD-a i Izraela – obojica državnika lako bi mogli brojiti posljednje dane svoje vladavine, bez čekanja novih izbora (Trumpu impeachment, a Netanyahuu obnova sudskog procesa po optužbama za koruptivne radnje).
Mnogi iz „duboke države“ nisu voljeli ni Trumpa ni Netanyahua. Svi se još dobro možemo sjećati masovnih i dugotrajnih prosvjeda diljem Izraela protiv Netanyahua iza kojih su stajali izraelski liberali i američki demokrati dok je na čelu zemlje još bila Bidenova administracija, a prije nemilih događaja s Hamasovim masakrom u Izraelu u listopadu 2023. g.
Sada bi obje ove lijeve političke opcije, u slučaju kraha avanture s Iranom, „jednim udarcem ubile obje muhe“ – i to ovoga puta – zauvijek. U SAD-u bi nakon toga vjerojatno malo što ostalo i od zahuktalog MAGA pokreta koji je Trumpa i doveo na vlast – barem ne do trenutka kada bi opet iznjedrio nakon snažnog lidera (u tom se smislu sada zapravo najviše nameće potpredsjednik JD Vance koji se otvoreno i najviše od Trumpovih suradnika protivio ratu s Iranom).
Trump je zato spreman na mnogo toga, pa je ni više ni manje – 25. ožujka ultimativno zaprijetio Iranu neviđenim paklom ukoliko ne prihvati pregovore. WSJ isti dan objavljuje i gotovo nevjerojatnu vijest prema kojoj su Trump i Izrael privremeno isključili iranskog šefa diplomacije i šefa parlamenta sa spiska osoba predviđenih za likvidaciju na rok od 4-5 dana dok ne odgovore na njegovu ponudu o završetku rata!
Ali Teheran do pisanja ovoga teksta i dalje nije impresioniran. Štoviše! Najavljuje svoje do sad neviđene odgovore po američkim vojnim i gospodarskim ciljevima diljem svijeta ako SAD ostvari navedene prijetnje.
‘Epski bijes’ ili epski promašaj? Izlazak SAD-a iz rata s Iranom je neizbježan. Štete goleme, posljedice dugoročne
Trumpva žurba nije bez razloga
Dakle, daljnji razvoj vojnih događaja u ovom trenutku nitko ne zna, pri čemu sam siguran kako stvarnih, duboko osmišljenih američkih vojnih planova više i nema, već da se odluke donose situacijski – ad hoc.
Ali zato znam kako se 4. srpnja ove godine obilježava 250. godišnjica američke neovisnosti (1776.), što je ujedno i Trumpov 80. rođendan.
Obilježiti te datume on sigurno ne želi ratom s Iranom koji bi tada već ušao u svoj peti mjesec. Stoga ne čudi kako je dao novi rok za završetak rata – 15. svibnja (znatno produžen u odnosnu na početnih nekoliko dana, pa onda za 3-4 tjedna).
Ali ne samo to! Trump je taj datum vjerojatno izabrao zato što 15.5. odlazi u dvodnevni službeni posjet Kini (trebao je biti krajem ožujka ali ga je Trump odgodio zbog rata). U Peking, k svom domaćinu Xiju, kao minimum ne želi doći poražen i na takvim temeljima raditi na uspostavi pravila o trgovini između najvećih svjetskih gospodarstava.
Vidjet ćemo što će do tada biti. Iran, osim navedenim prijetnjama, u slučaju ostvarenja Trumpovih „paklenih prijetnji“ najavljuje, osim Hormuškog tjesnaca, blokadu i još jednog strateškog mjesta koje bi moglo paralizirati ukupnu svjetsku trgovinu, ne samo energentima.
Riječ je o prevažnom tjesnacu Bab El-Mandeb, koji spaja Arapsko more na jugu i Crveno more na sjeveru do Sueskog kanala. Nije potrebno govoriti što bi se u tom slučaju dogodilo. Jemenski Hutisti već su od kraja 2023. i čitavu 2024. g. javno demonstrirali koliko su u stanju uništavati i trgovačke i vojne brodove koji onuda plove. Osim toga, tjesnac predstavlja i najuže grlo ključnih podmorskih komunikacijskih kablova između zapada i istoka našeg planeta. Ukoliko bi se oni presjekli (a već su bili oštećeni pri spomenutim napadima hutista) to bi značilo bacanje međusobne trgovine u, figurativno rečeno kameno doba po pitanju financijskih transakcija, Interneta i štošta drugog.
I hutisti i llibanonski Hezboollah još nisu dobili „mig“ Teherana za pokretanje svojih najvećih napada, te je jasno kako ih Teheran čuva, kao i svoje kapacitete, upravo za odlučujuće bitke u slučaju totalnog rata ukoliko ga SAD i Izrael protiv njega pokrenu.
Starmer ponižen od Putina: Evo što su mu ruski brodovi pred nosom učinili usprkos njegovoj prijetnji
Prosudba
Ne bi me iznenadilo da Trump na kraju posegne i za udarima po Iranu taktičkim (nestrateškim) nuklearnim oružjem. Poraz si ne može dozvoliti, a dobitne izlazne varijante zapravo nema.
Svi eventualni kompromisi koje bi postigao s Teheranom u pregovorima, on bi sigurno odmah proglasio svojom pobjedom. Problem je, međutim, što u to nitko drugi osim njega ne bi vjerovao – niti demokrati, niti američki saveznici, niti suparnici SAD-a, niti obične zemlje iz redova tzv. globalnog Juga koje s neobičnim zanimanjem prate kako će završiti ovaj rat, koji je – po Trumpa posve neočekivano – postao ključni globalni geopolitički obračun koji u tom smislu čak nadvisuje i toliko (s pravom) razvikani ukrajinski rat i njegovu nedvojbeno veliku opasnost u slučaju eskalacije.
Ukoliko ovaj rat brzo ne završi postoji opravdana vjerojatnost da će Kina i Rusija Ameriku po prvi put vidjeti ranjivu i početi pomagati Iranu slično kako to SAD čini Ukrajini – i materijalno i obavještajno. Mogle bi vidjeti povijesnu priliku da jednom zauvijek zbace svog najvećeg suparnika s trona globalnog hegemona.
Ako pak to ne bi bio dovoljan razlog za u uvodu spomenuto pokretanje trećeg svjetskog rata, onda uistinu ne znam što bi drugo moglo biti.
Naizgled paradoksalno, golemi nuklearni arsenali tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta sada su i najbolje sredstvo odvraćanja da međusobno ne zarate. Kažem naizgled – jer ta su oružja i primarno razvijena kako bi odvratila suparnike od bilo kakvih nepromišljenih poteza jednih prema drugima, a koje oni ne bi mogli tolerirati.
Ali ako bi Trump ili Izrael prema Iranu uporabili to oružje (jednako kao Putin u Ukrajini) Pandorina kutija bi se otvorila, a utrka za nuklearnim oružjem, kao jedinim stvarnim jamcem nacionalne sigurnosti – proširila bi se svijetom i nitko je više ne bi mogao kontrolirati niti zaustaviti.
Bloomberg: Dok je Trump opsjednut Iranom, Putin dobio još jednog strateškog saveznika otevši ga Macronu
Zato ću ovaj tekst završiti pitanjem iz naslova jedne od svojih nedavnih analiza: je li pokretanje američko-izraelskog rata protiv Irana „Epski bijes“ (kako se službeno zove vojna operacija), ili epski promašaj“?
Na konačni i nedvosmisleni odgovor vjerojatno nećemo trebati dugo čekati.
