Tko je bio Denis Law: Torino, Manchester City, United, Najbolji

Talent doživljen kao dar, prirodna sposobnost traženja ljepote u svakoj gesti. A onda ta razbarušena elegancija koju su imali prvaci njegove generacije, koji su prošli kroz 60-e slaveći imaginaciju na vlasti. Denis Law je preminuo, imao je 84 godine. Za britanski nogomet bio je ikona, u Italiji smo ga imali zadovoljstvo vidjeti samo jednu godinu: 1961.-62., u Torinu. Zvali su ga Kralj, jer to je bilo to: neokrunjeni kralj, praćen jednostavno njegovom strasti prema nogometu. Škot iz Aberdeena, imao je ljubavni odnos s loptom. Njegovi driblinzi, ponekad električni, a ponekad skladni, ostali su dugo urezani u kolektivnom sjećanju. Svugdje, ne samo u Britaniji. Ovdje je dovoljno reći da je još jedan prvak, Nizozemac Dennis Bergkamp, ​​nazvan po njemu. Njegov je otac bio očaran Lawovom vještinom pa je – s tek rođenim djetetom – otišao od kuće, otišao u matični ured i nazvao ga Dennis, dodajući “s” da ne bi pobrkao izgovor sa ženskim Denise.

oglasna ploča

—

U Lawovoj zbirci trofeja, Zlatna lopta blista jače od ostalih trofeja, osvojena 1964. (jedini škotski igrač kojem je to pošlo za rukom, budući da je onaj kojeg je smatrao svojim nasljednikom, Danny Dalglish, došao tek 2. godine kasnije), pobijedivši dva Španjolca: Luisito Suarez, u to vrijeme igrajući za Inter, i Amancio iz Real Madrida. Igrao je za dvije manchesterske momčadi u gradu kuća u nizu, dimnjaka i niskog neba. City na početku i na kraju svoje karijere, United u svojim najbriljantnijim godinama, koje su kulminirale osvajanjem FA kupa (1963.), dva Charity Shielda (1965., 1967.), dva nacionalna naslova (1965., 1967.) i – iznad svega – Kup prvaka osvojen kobne 1969. godine u fantastičnoj momčadi u kojoj su bile još dvije legende, Bobby Charlton i George Best: zajedno su činili legendarni trio, za veselje trenera Matta Busbyja i ljudi Crvenih vragova. Inače, priča se da je Busby prije utakmica trojicu prvaka odveo u stranu i rekao im: “Idite na teren i raskomadajte ih”.

talent

—

Best ga je jako poštovao, prepoznavao njegov živi, ​​poseban talent. O Lawu je rekao: “Denis i ja govorimo isti jezik.” Jezik sastavljen od driblinga, izuma koji se više ne tiskaju, poezije koju treba recitirati svaki put kad lopta završi u njihovim nogama. Škot je bio broj 10 s tempom veznog igrača, prikrivenog središnjeg napadača, sposobnog zabiti više od 330 službenih golova tijekom svoje karijere – koja je započela 1956. s Huddersfield Townom, a završila 1974. s Cityjem – 30 od toga s košulja Škotske (rekord za Tartan Army u rangu s Dalglishom), nošena dugih šesnaest godina. Izdanje Kupa prvaka 1969. zaključio je s dvostrukim zadovoljstvom: osim kupa osvojio je – s 9 golova – i naslov najboljeg strijelca. No, pogodak koji je ušao u povijest, svoju osobnu i onu grada Manchestera, Law je postigao 27. travnja 1974., u posljednjoj godini svoje karijere. Vratio se – nakon fantastičnih godina s redsima – u City. A u derbiju na Old Traffordu zabio je pobjednički gol, postigavši ​​ga stražnjom petom, osudivši – igrom sudbine – United na ispadanje u Drugu ligu.

intuicija granate

—

U Italiju je stigao 1961. godine, sa samo dvadeset i jednom godinom. Torino ga je kupio od Manchester Cityja, zajedno sa suigračem Bakerom. Intuicija je došla od velikog Gigija Peronacea, koji je u dječaku vidio iskru šampiona i odveo ga u Inter, koji ga je prvi opcionirao. Klub Granata ga je platio 110.000 funti. Dobra investicija, djelomično vraćena: 27 ligaških nastupa, 10 golova, ali i puno prekida. Osvrćući se na film njegove sezone u Serie A, mora se reći da je to bila velika propuštena prilika. Mnogo je nesporazuma. Law nije razumio Italiju, nije bio predan. Nije se skrasio. I reći da je dobro krenuo u prvenstvo, toliko da je impresionirao odvjetnika Agnellija koji ga je “upisao” za Juventus. Ali onda je nestao. Jednom, godinama kasnije, rekao je da voli sve u našoj zemlji. Ljudi, hrana, sunčani dani. Sve osim nogometa. “Bilo je previše obrambeno”. Naravno, previše obrambeno. Bile su to – treba reći – godine brave, visoko oklopljenih obrana, stopera koji su protivničkog centarfora pratili pravo u svlačionice. Kažnjen je i dramatičnom nesrećom, koja je mogla imati kobne posljedice.

bolnica

—

Jedne večeri bio je u automobilu, Alfa Romeo, zajedno s Bakerom: bio je za volanom i na raskrižju je skrenuo cestom u suprotnom smjeru od smjera vožnje, kada je shvatio grešku pokušao ju je popraviti s nepromišljen i nesmotren manevar , no automobil se prevrnuo i dvojica nogometaša završila su u bolnici. Nije se vezao ni za suigrače, a još manje za trenera Benjamina Santosa. Legenda kaže da je na utakmici protiv Napolija upravo Santos urgirao za isključenje Lawa, glasno tražeći to od suca, koji je to na kraju i proveo. Santos je bio ljut jer Law nije slijedio njegove taktičke upute. Legenda, naravno. Kad je napustio Italiju, vrativši se u domovinu, ponovno je počeo svijetliti svojim svjetlom. Godine 1962. oženio se Dianom, svojom životnom partnericom, koja mu je rodila petero djece. Nakon umirovljenja Denis Law dugo je radio kao komentator. Sjećanje na njega ostalo je kao nasmijani prvak, plave kose koja se vijori na vjetru, arogantnog izgleda nekoga tko si je – u tim godinama – mogao priuštiti malu, veliku revoluciju s loptom.