Sa 21 godine već je promijenio pet tima i tri kontinenta, oni koji tamo igraju zajedno vide uzorke, oni koji ga treniraju misle da ako bi slijedio indikacije bili su vrhunski igrač. Ali on pravi glavu
2025. živimo udarac orkestra, a ne solisti. Čak i oni zlatne kuglice čine razliku u mehanizmima kronografa, njihova monstruozna klasa destilirana je u bilješkama rezultata u kojoj to čini razliku kad se očekuje da lice. Svi traže talent na cesti, onaj koji skače na čovjeka, ali zanima ih ono što radi nakon što ga skoči, kada se superiornost može matematički kapitalizirati. Bijega iz veznjaka, driblinga je protiv tri, akcija s izgledima protiv ako vide sve manje i manje, a tirannosauri igre stoje iza ograde Jurassic Parka. Međutim, postoji talent koji odupire. Jedna koju nikad ne stavite među najbolje igrače, ali da su oni koji tamo igraju uvjereni da je to dio toga. Onaj koji ima plaću od osam digita i koji je u 21 i pol godina već promijenio pet tima i tri kontinenta. Ako vam ime Jhon Duran kaže da ništa nije normalno, ali to je jedno da bi, ako je u gore spomenutom partituru, želio ostati tamo barem malo na mjestu, a bilbordi zajedno s Haalandom, Viniciusom i ovim. Dobro ga fotografira anegdotu od prije 10 godina, kada Wilberth Perea, trener ekipe za mlade Envigado, odlazi na ravnatelja svoje škole kako bi zatražio dopuštenje da ga odvede da igra turnir. “Ako ga nađe u učionici, dajem mu dozvolu”, odgovor. Očito nema. Perea potom odlazi do svoje kuće i lovi ga kako sjedi na zidu, nogama koje vise u ritmu i radiju koji puca u Reggaeton.
