Njemačka se definitivno vraća u prošlost, onu hladnoratovsku – iz doba prije ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, a što će definitivno imati velike posljedice i na čitavu Europu. Jer sve ono što se događa u toj prevažnoj zemlji, vrlo brzo se prelijeva i na sve države Starog kontinenta – htjele to one ili ne.
Povratak u prošlost vjerojatno je i glavno obilježje skore nove njemačke vlade tj. njezine politike pod vodstvom kancelara Friedricha Merza. Tog njemačkog multimilijunaša, ranije krajnje neomiljenog u tamošnjoj javnosti (njegov dolazak na vlast zapravo samo svjedoči koliko je neuspješna i kaotična bila politika njegovog prethodnika Olafa Scholza i šarolike „Semafor koalicije“ koja je devastirala njemačko gospodarstvo i zemlju uvela u vjerojatno treću godinu recesije zaredom – izazvavši opravdani revolt njemačkih građana), koji je, između ostalog, bio i predstavnik za Njemačku vjerojatno najmoćnije tvrtke na svijetu – američkog BlackRocka.
Za one koji to ne znaju, BlachRock je američka multinacionalna investicijska tvrtka koja upravlja imovinom većom od nestvarnih 11,5 bilijuna dolara, a u novije je vrijeme poznata kao ona koja pod utjecajem politike Donalda Trumpa želi, a vrlo vjerojatno i hoće (iako ta priča još nije do kraja završena) preuzeti nadzor nad dvije ključne luke na ulazu i izlazu iz Panamskog kanala od honkoške tvrtke CK Hutchison koja nad njima ima koncesiju – dakle preoteti je iz kineskih ruku!
Trumpov trijumf: BlackRock kupuje ključne luke na Panamskom kanalu izbacujući Kineze iz igre
Tko je novi ministar vanjskih poslova?
Jedan od Merzovih ključnih ministara, ali i jedan od najratobornijih koji će preuzeti ulogu ne samo njemačke, već vjerojatno i ukupne brzo rastuće konfrontacijske politike EU-a prema Rusiji – svakako će biti novi šef diplomacije Johann Wadephul.
Zanimljiv osvrt na njega i njegove stavove objavio je 28. travnja njemački medij Berliner Zeitung, a svakako ga vrijedi prenijeti, jer, kao što sam na početku već rekao – sve ono što će se događati u Njemačkoj vrlo brzo će se prelijevati i na „ostatak“ Europe.
Medij najprije konstatira da će se, nakon urona u feminističko postmoderno doba u koje je Njemačku vratila politika dosadašnje ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, Njemačka vjerojatno vratiti još dublje u prošlost – konzervativnoj vanjskoj politici koju je provodila bivša Zapadna Njemačka prije ujedinjenja, Ali najprije ipak o „liku i djelu“ budućeg ministra Johanna Wadephula.
Rođen 1963. u Husumu, zamjenik predsjednika kluba CDU-a, odgovoran između ostalog za vanjsku politiku, dugo je ciljao na tu poziciju. Povjerenik i savjetnik budućeg njemačkog kancelara za vanjsku politiku je po struci pravnik. Pričuvni viši poručnik počeo je svoju političku karijeru kao predsjednik mladeži krila CDU-a u Schleswig-Holsteinu. Godine 2000. postao je zastupnik u parlamentu u svojoj rodnoj državi, a 2009. zastupnik u Bundestagu. Tipična njemačka politička karijera: uspješna, ali neimpresivna.
Što je izvanredno u novom sastavu Ministarstva vanjskih poslova? Po prvi put u 60 godina, Savezni kancelar i Ministarstvo vanjskih poslova su pod kontrolom iste stranke. Kuhar i konobar su u istom timu – to je važno. U budućnosti će se kontroverzna pitanja vanjske politike rješavati zajednički s Uredom kancelara i neće se automatski upućivati koalicijskom odboru.
Sklopljena nova njemačka vlada: Budući kancelar obećao konkretne promjene
Karijera bez transatlantskog utjecaja
Zanimljivo je da Wadephulova biografija ne pokazuje nikakav zamjetan transatlantski utjecaj. Niti jedna godina studija, niti jedan dugi boravak – nikakvih dugih putovanja u inozemstvo. Prema njegovim riječima, pridružio se Atlantik-Brückeu tek 2018. godine. Za
Indikativna je bila 20-minutna snimka njegovog telefonskog razgovora sa šefom ukrajinske predsjedničke administracije Andrijom Jermakom s kraja prošle godine. Nažalost, na drugom kraju linije nije bio Jermak, već ruski prankeri Vovan i Lexus, poznati po svojim telefonskim podvalama (njima su već “namagarčili” brojne bivše i sadašnje visoke državne dužnosnike zapadnih zemalja ili druge javno poznate osobe). Wadephulova izjava da će “Rusija uvijek ostati naš neprijatelj, bez obzira na to kako završi sukob u Ukrajini” govori o novom ministru vanjskih poslova više nego što bi on želio.
Međutim, ostavlja dojam fleksibilnog političara, na što ukazuje i njegova reakcija na inicijativu trojice premijera njemačkih istočnih država u listopadu 2024., uključujući dva predstavnika CDU-a – Michaela Kretschmera (Saska) i Maria Voigta (Turingija). Sva trojica su potom postala predmetom opsežnih kritika u medijima. Činjenica je da su se usudili govoriti o mogućem primirju i pregovorima s Rusijom. Kada su ga pitali za mišljenje, Wadephul nije htio proturječiti stavu CDU-a na saveznoj razini.
Također se založio za pregovore s Rusijom: “Naravno, moramo povećati napore za uspostavu mira.” Međutim, to zahtijeva da Kremlj bude spreman za pregovore. U to vrijeme nije postojala (spremnost), a danas je njezina prisutnost vrlo uvjetna. Stoga mirovni pregovori nisu mogući u bliskoj budućnosti, rekao je Wadephul u listopadu, i “stoga ćemo podržavati Ukrajinu koliko god bude potrebno”. Čitajući između redaka, može se shvatiti da budući ministar vanjskih poslova ostavlja otvorenim pitanje hoće li Europa podržavati Ukrajinu do njezine pobjede ili do završetka mirovnih pregovora.
Njemački div u problemu: Zaustavio sav izvoz u SAD. Trump odbio ponudu EU-a
I protiv Rusa i protiv Trumpa
Mjera u kojoj “ruska prijetnja” oblikuje Wadephulovo razmišljanje vidljiva je u njegovim aktivnostima na društvenim mrežama. Otkad su obećanja Donalda Trumpa potaknula nade u prekid vatre i mir, ratni umor, ako ne i defetizam, obuzeo je značajan dio njemačkog stanovništva. Budući ministar vanjskih poslova dočekuje slabeći entuzijazam borbenim duhom i uzdignute glave. U svojoj objavi na X početkom travnja naglašava apsolutnu dužnost političkog vodstva da jasno identificira neprijatelja: „Najakutnija prijetnja nama – našim životima, pravnom sustavu, ali i samom postojanju naroda Europe – sada dolazi iz Rusije. Kao saveznici Ukrajine, imamo dužnost odlučnije govoriti o prijetnji koju predstavlja Rusija. To je zadatak vodstva.“
U objavama poput ove, on ponovno potvrđuje prijetnju rata od strane Rusije i potrebu za usklađenom europskom akcijom – ne samo protiv Moskve, već i, dolaskom Donalda Trumpa, protiv Washingtona. To je u skladu s njegovom podrškom prijedlogu Friedricha Merza o stvaranju kontaktne skupine za Ukrajinu, koja bi uključivala predstavnike Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Poljske.
Wadephulovo vanjskopolitičko razmišljanje slijedi tradicije “Bonske Republike” prije 1989.: neprijatelj je u Moskvi; nemamo ništa zajedničko s Rusima; samo bliska suradnja između zapadnih zemalja može nas zaštititi od ove prijetnje.
Razlika je u tome što se u sukobu s istočnom supersilom sada mogu računati samo Europljani kao saveznici. Gotovo 40 godina nakon završetka Hladnog rata, Amerikanci napuštaju europsku arenu sukoba između Istoka i Zapada. Svijet se mijenja, geopolitička ravnoteža se mijenja. Ako Europljani to ne shvate, kontinent se suočava s minijaturnim Hladnim ratom koji neće zanimati glavne političke igrače od Kine do Sjedinjenih Država.
Feministička vanjska politika Annalene Baerbock nastojala je obnoviti svjetski poredak u duhu 1990-ih – kraja povijesti, pobjede ljudskih prava i liberalnih vrijednosti. Usprkos svim nedostacima, bio je to pokušaj barem djelomičnog ponavljanja epohalnih promjena iz 1990-ih.
Wadephul sugerira da će u budućnosti vanjska politika ići još dalje u prošlost. Nastavit će ideje konzervativnih Zapadnih Nijemaca iz 1970-ih, koji su tada bili protiv Istočne politike i politike detanta, te puni nepovjerenja i ratobornosti. Kamo će to odvesti u drugoj četvrtini 21. stoljeća, bez američke podrške, pokazat će vrijeme.
Prosudba
Sada je već postalo posve jasno kako Njemačka kreće u novu ubrzanu militarizaciju i da će njena vanjska politika biti još više proturuska nego je to bila u vrijeme kancelarskog mandata Olafa Scholza. Potonji je nastojao, koliko god je to mogao, previše ne provocirati Moskvu svojim potezima, svjestan krajnje negativne uloge svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu i percepciji koja je o tome još uvijek snažna unutar ruskog društva. Vrijeme oko tih, po Rusiju vrlo bolnih događaja (SSSR je prema novim istraživanjima u ratu s nacističkom Njemačkom izgubio 27 milijuna ljudi) ne liječi rane. Tako se, između ostalog, Scholz oštro protivio isporuci Ukrajini njemačkih, vrlo preciznih krstarećih raketa Taurus, dok njegov nasljednik Merz sada već o tome govori kao o gotovo svršenom činu (istina, ovih su dana pojedine američke tvrtke zatražile od Berlina zabranu isporuka tih raketa s obzirom da sadrže njihove komponente pa bi Merzove izjave vjerojatno mogle biti izraz pukog populizma, ali pričekat ćemo s konačnim zaključkom).
Međutim, iako njemačka definitivno ide u smjeru militarizacije – i svoje politike i svojih oružanih snaga (gotovo sam siguran da to čini upravo po zahtjevu Washingtona i Trumpove administracije bez obzira na naizgled konfrontirajuću politiku Berlina prema potonjem, jer SAD napušta Europu i fokus interesa i vojnih kapaciteta prebacuje na Istok – prema Kini, ali i dalje želi imati kontrolu nad svim što se događa na Starom kontinentu), oko one planirane zajedničke politike o militarizaciji, na razini Europske unije, još uvijek ima velikih problema s obzirom na različite stavove europskih zemalja po tom pitanju.
Mnoge članice Unije izražavaju zabrinutost zbog unitarizacije Europske komisije, zbog demokratskog deficita u odlučivanju, fragmentacije globalnog obrambenog tržišta i upitne ekonomske održivosti takvog plana, o čemu više možete pročitati u našem nedavnom analitičkom tekstu na ovu temu.
Ali ukoliko Berlin bude snažno ustrajavao na svom novom agresivnom vanjskopolitičkom i obrambenom smjeru, a u tome će ga definitivno podupirati i Pariz i London, teško da će otpor manjih i manje utjecajnih europskih država dugoročno biti moguć.
Zapravo, spomenuti njemački medij Berliner Zeitung najbolje i rezimira novonastalo suludo stanje pitanjem “kamo će to sve skupa odvesti u drugoj četvrtini 21. stoljeća, bez američke podrške”?
Meter: Rusija ima Putina, SAD Trumpa. Tko bi bio europski vođa za novi ‘križarski rat’ s Rusijom?
Ali isto tako sam siguran da se Njemačku namjerno ponovo istura na prvu liniju fronte s Rusijom u ime zajedničke europske politike, u vjeri da bi se, ukoliko nešto u svom tom rizičnom poslu pođe po zlu, Rusija mogla zadovoljiti isključivo obračunom s Njemačkom u ime “nedovršenih računa” iz krajnje opterećujuće međusobne prošlosti. U takvom eventualnom apokaliptičnom scenariju pojedinci će se sigurno spasiti – prije svega na krilima BlackRocka (Merz ipak ima dva privatna zrakoplova)!
Eto toliko za ovaj put, tek da se kasnije ne kaže – “nismo znali”.
