U serijalu knjiga za djecu o tinejdžeru čarobnjaku Harryu Potteru, hrabrom borcu protiv zla, njegova se najvećeg neprijatelja Voldemorta naziva Onaj Čije Se Ime Ne Izgovara. Proteklih dana, tijekom svog gotovo cjelotjednog boravka u Srbiji, gdje sam razgovarao s nizom ljudi sasvim različitih profila, ta mi se referenca više puta vraćala u glavu.
Naime, ime predsjednika Aleksandra Vučića među narodom se gotovo nikada ne izgovara. Čut ćete štošta: “Onaj naš”, “ludak”, “kreten”, “On”, “ma, budala, bre” i niz drugih šarolikih opisnih nadimaka koji nisu za novine, ali ime i prezime prvog čovjeka države vidjet ćete eventualno na transparentima i, naravno, u nebrojenim vijestima režimu sklonih medija.
“Vidi, narod je ovdje ustrašen. Da sada ovdje u kavani pitaš bilo koga što misli, barem bi ti sedamdeset posto reklo da je protiv Vučića. Ali javno, e to je druga stvar. Nikad ne znaš tko te sluša, čemu riskirati da dobiješ po glavi od nekog njegova mafijaša zbog glupe politike. Šuti i radi svoje, okreni glavu, ne miješaj se, ionako ništa nećeš promijeniti, čuvaj posao i obitelj”, govori mi Peđa. Ima 62 godine, radi kao recepcionar u jednom malom hotelu u centru grada. Rodom je iz Osijeka, ali otac mu je bio “vojno lice” pa je i on devedesetih stigao u Beograd. Danas mu je zbog toga žao, ali godine su prošle. Plaća mu je 500 eura. Nešto manja od beogradskog prosjeka.
Ustrašena zemlja
“Dobro je ako si u vojsci, policiji, u gradu… Onda možeš i do tisuću. S druge strane, na jugu je katastrofa. Trgovkinje rade za 350, a penzioneri žive od 150 eura. Tko je mogao, otišao je, ali ni to nije lako kao vama Hrvatima, vi ste u Europi, možete raditi gdje hoćete i kad hoćete. To ti je, purger moj, Srbija danas. Ustrašena, jadna, siromašna zemlja”, kima glavom dok otpuhuje dim ručno motane cigarete s najjeftinijim duhanom s pijace. Ipak, domaćinski ponos ne dopušta mu da ja platim kavu. Dvije velike s toplim, 550 dinara. Oko pet eura. Isto kao i u Zagrebu. Lice mu je lice starca, ispijen je i suhonjav, tek mu oči zasjaje kada ga pitam o studentskim prosvjedima.
“Djeca su to, pametna, hrabrija od nas. Mogu nas puno toga naučiti. Ako oni neće, neće nitko. Daj im, Bože, snage da uspiju, radi njih, za mene je kasno”, defetistički će. Popili smo kavu, a ja sam krenuo među “djecu”. Pred Fakultetom dramskih umjetnosti, gdje je sve počelo kada je o Beogradu riječ, veličanstven je skup. Više od četiri stotine studenata različitih beogradskih fakulteta taman je kretalo na dvodnevno pješačenje prema osamdesetak kilometara udaljenom Novom Sadu. Ispratili su ih roditelji, bake i djedovi. Dva dana poslije postali su simbol revolucije. To pješačenje pretvorilo ih je u zvijezde, a u koje god bi naselje došli, na ulicama bi ih dočekali brojni građani.
Kao oslobodioce, primijetio je netko na društvenim mrežama, na kojima su se širile fotografije njihovih krvavih stopala. U Novom Sadu, nakon što su se poklonili žrtvama tragedije u kojoj je 1. studenoga u urušavanju obnovljene nadstrešnice željezničke stanice poginulo 15 osoba, blokirali su 1. veljače, tri mjeseca nakon nesreće, sva tri gradska mosta preko Dunava. Fotografije s tog skupa obišle su svijet. Deseci tisuća mladih 24 sata ostali su na otvorenom, u šatorima, ovijeni srpskim zastavama, opijeni mladenačkim, revolucionarnim zanosom.
Svjedočanstvo hrvatskog novinara o prosvjedima u Srbiji uzdrmalo regiju: ‘Najtočnije je opisao sve’
Hvala, komšije
Roštilji s kobasicama i ćevapima rade punom parom, mladi puštaju glazbu s prijenosnih zvučnika, poznati drže govore za pozornicom, tiskaju se majice, dijele bedževi, frizeri šišaju dječurliju na trgu, pije se kava, kuhano vino i rakija, pravi festivalski “štimung”. Transparenti su kreativni, duhoviti, bolno iskreni. Studenti nasmijani, zagrljeni, sretni na svakom izrazu podrške, na svakom hvala.
“Iz Hrvatske ste!? Jao, svaka vam čast, vidjela sam što je bilo u Osijeku, Splitu i Zagrebu. Baš vam hvala!”, nasmijana će Dajana, studentica prava iz Beograda. Njezini nas prijatelji podbadaju: “A, Hrvati, vi ste oni koji nas plaćaju za ovo, pa hvala, komšije”, aludirajući na izjave predsjednika Vučića kako iza revolta u njegovoj zemlji stoje hrvatski tajni agenti. Novosađanin Lazar u jednoj je “roditeljskoj” smjeni, dijeli hranu prosvjednicima. Malo ga vidiš, malo nestane, razvozi namirnice, odgovara na telefonske pozive, sav se predao poslu. Nešto kasnije ulovit ću ga nakratko nasamo.
“Ova su djeca predivna. Imaju više hrabrosti nego što mi možemo zamisliti. Mi šutimo, predali smo se. Ovdje u Novom Sadu pola je kafića pod Vučićevim bratom Andrejem. Svi to znaju, a nitko ne može dokazati, firme su pootvarane na druga imena. Ako hoćeš posao, šuti i glasaj za SNS”, kaže Lazar. Kako se mrak nadvija nad Novi Sad, pali se tisuću svjetala, mladi svijetle mobitelom, a dronovi snimaju najveći skup u povijesti grada. Mreža je potpuno pala zbog preopterećenja, ne mogu se javiti ni redakciji. Sjedam u prvi kafić, razmišljam što je ovo i zašto se baš sada događa. Nepromišljeno objavljujem status na Facebooku u kojem sumiram dojmove. Shvaćam da ovo nije bunt protiv Vučića nego protiv više od tri desetljeća trulosti sustava, korupcije, kriminala koji dolazi od samog vrha. Teško dobivam taksi, dijelim ga s mladim Novosađaninom Urošem.
Četiri zahtjeva
“Imam 37 godina. Otkako znam za sebe, truju me politikom. Meni je toga dosta, a kamoli ovoj novoj generaciji koja je rođena dugo nakon ratova i koja ne pati od nacionalizma i sličnih idiotarija. Oni žele pravdu, bolje društvo u kojem mogu učiti, razvijati se, živjeti. Dosta im je toga da ti dostojanstven život jamči samo članska iskaznica”, govori mi Uroš u taksiju. Stiže vijest da se na skupu pojavio vođa demokrata Dragan Đilas, oporbenjak. Brzo je nestao, na skupu nije dobrodošao nitko iz politike, nitko tko se želi politički okoristiti studentskim buntom. Studentima su političari, govore nam, posve nebitni.
Treba istaknuti kako ni dosad među prosvjednicima nije bilo predstavnika oporbe. Vjerojatno to ne bi dobro prihvatili ni sami studenti koji od početka nemaju političku agendu te se odmiču od bilo koje političke opcije. Sami se organiziraju na plenumima unutar fakulteta i svjesno ne žele da se ikoga označi “vođom”, tvrdeći da je riječ o samoorganizaciji samih studenata bez nekog “lidera” bunta. No, iako oni politiku ne trebaju, politika treba njih, jer brojne oporbene stranke danima preko medija šalju poruke podrške studentima. Nakon pada vlade, odnosno ostavke srpskog premijera Miloša Vučevića, Srbija ima tehničku vladu, sve do odluke Aleksandra Vučića o tome što će biti dalje. Jedna je mogućnost nova vlada na čelu s novim premijerom, a druga izbori, rekao je predsjednik Srbije.
No studenti i građani nisu zadovoljni takvom ponudom i traže prijelaznu vladu u kojoj će sjediti stručnjaci, predstavnici studenata, njihovi profesori, oporba i vlast zajedno, svojevrsnu vladu nacionalnog jedinstva koja bi trebala stvoriti preduvjete za održavanje pravih, poštenih i demokratskih prijevremenih parlamentarnih izbora. Imaju samo četiri zahtjeva koja će braniti životom, sve sam više uvjeren. Prvi je da se utvrde i kazne svi odgovorni za rušenje nadstrešnice u Novom Sadu te da se objave svi dokumenti o rekonstrukciji. Vučić kaže – učinjeno. Studenti ga odmah demantiraju.
Vučićevi tabloidi na nišan stavili našeg novinara: ‘Alo bre, kakav Kukec? To je teški ustaša’
Trula država
Drugi je zahtjev otkrivanje i kažnjavanje počinitelja brojnih brutalnih napada na građane i studente tijekom prosvjeda. Treći je zahtjev pomilovanje svih studenata koji su na bilo koji način procesuirani zbog sudjelovanja u prosvjedima. Svojim su zahtjevima dodali i četvrti – povećanje proračuna za javne fakultete. “Građevinski dnevnici svih struka – nije kompletno. Građevinska knjiga i privremene i okončane situacije – nije kompletno. Knjiga inspekcije – nije dostupno.
Atestno-tehnička dokumentacija – nije dostupno. Geodetska snimka fasadne podkonstrukcije – nije dostupno. Izjava o završetku temelja – nije dostupno. Izjava o završetku objekta u konstruktivnom smislu – nije dostupno”, nabrajaju studenti, dodajući kako još nisu kažnjeni ni odgovorni za tragediju. Traže i da se utvrde i kazne napadači koji su više puta brutalno nasrnuli na studente i prosvjednike. Samo su neki od njih privedeni, a tek dva i pol mjeseca od prvih napada, baš u vrijeme boravka reportera 7dnevnog u Srbiji, žrtve su saslušane u svojstvu svjedoka. Traže studenti i da se svih optužbi oslobode njihovi kolege koji su pritvoreni zbog sudjelovanja u manifestacijama. Aleksandar Vučić potpisuje pomilovanje, studenti ga masovno odbijaju.
“Ne želim pomilovanje jer se ono daje nekomu tko je osuđen za neko kazneno djelo. Ja želim pravedan postupak u kojem ću dokazati svoju nevinost”, govori mi u Novom Sadu, uoči blokade mosta, Dejan Bagarić, student koji je jedanaest dana proveo u pritvoru. Na teret su mu stavljena dva djela – oštećenje tuđe stvari i teška krađa. “A ništa nisam ukrao. Uzeo sam iz ruke mobitel novinarki Vučićeva tabloida Informer, ali sam joj ga naknadno vratio. Policija me strpala u maricu, jedanaest sam dana proveo u zatvoru, gdje su me grizle stjenice veličine nokta, ali se ne predajem. Čim sam izišao iz zatvora, vratio sam se u kampus, na blokade”, govori mladić.
Jasan stav
Bijesni su studenti i na taj Informer i na ostale tabloide koji kao da se natječu tko će se više ulizati Aleksandru Vučiću, a tko više poniziti prosvjednike. Gledam srpske vijesti, čitam njihove novine, situacija je nakaradna. Pink, Informer, Telegraf, Blic… Svi oni kao da se natječu tko će više poniziti narod na ulicama. Studentima koji su četrdeset kilometara pješačili do Inđije, a zatim još toliko do Novog Sada, građani su putem davali hranu. Kolače, pite, slatkiše, kuhana jela, netko je – zamislite gada – ispekao prase. Zna se da se prase jede samo kada je čovjek sretan, kada se nešto slavi.
“Eto kako srpski studenti tuguju. Žderu, banče i igraju, a kao sjećaju se žrtava”, vrišti s naslovnica beogradskih portala. “Koliko tisuća eura moraš imati plaću da ti je obraz takav da takvo što napišeš”, pita me u grču Peđa s početka priče u Beogradu. “Nema tog novca za koji bih ja to učinio. Da i učinim, pucao bih si u glavu od srama već istog dana”, kaže. “Nitko ovdje ne traži smjenu nikoga. Vlada je pala, to nam ništa ne znači. Zabole me uvo za predsjednika Srbije, on ionako ima samo osam ovlasti, kada bi se poštovao Ustav. Ovo je borba za Srbiju koja je postala trula u svakom segmentu. Ako sada nešto ne učinimo, možemo staviti ključ u bravu i svi se zajedno iseliti. Ovako dalje ne ide. Ne ide jer ne može. Ne zato što mi ne damo. Nego zato što stvarno ne može. Dosegla se granica koju čovjek može istrpjeti. Možda bismo mi trpjeli još malo, ali mladi više ne mogu i neće”, dodaje.
Ali, nije ovdje više poanta trpljenje, primjećujemo. Studenti imaju snage trpjeti, samo to ne žele. Imaju jasan stav o predsjedniku države. Kao i kod nas, popis njegovih ovlasti veoma je mali, a njegova hobotnica toliko je moćna da bez njega nema ni otvaranja kioska u nekom selu. Studenti mu ovim prosvjedom poručuju da je nebitan, a to ga, kažu mi Srbi, najviše boli.
Otkrili smo pravu istinu o prosvjedima u Srbiji: ‘Oni ne ruše Vučića, u pitanju je nešto drugo’
Nije kraj
“Kako on da bude nebitan, halo? On, koji je gospodar svemira. To je ono najvažnije što studenti izražavaju ovim prosvjedima. Oni žele da legitimno izabrana vlada radi svoj posao po zakonu i da se za kriminal ide u zakon, a ne na bolju poziciju”, govori mi Beograđanka Marija. Vučić iz dana u dan gubi tlo pod nogama. Uoči zaključenja ovog broja u štrajk su na trideset dana stupili odvjetnici. U štrajku je dio srednjih škola i dječjih vrtića. Skupove održavaju umirovljenici s kojima se srpski predsjednik javno obračunava na televiziji. Osim Vučićeve, prosvjednici traže i ostavku Vrhovne javne tužiteljice Zagorke Dolovac, smatrajući je odgovornom za neprocesuiranje odgovornih za novosadsku tragediju.
Jagodinu, pak, Vučić dovozi autobuse svojih pristaša, doznaje se da je tužnu skupinu platio sendvičem i jogurtom. Malo kasnije pokazuje se prava Jagodina, na skupu protiv Vučića dvostruko, trostruko više ljudi nego na mitingu SNS-a… Srbija je na nogama. Problem je samo, što svi primjećuju, kako će se ovo u nekom trenutku s ulica morati maknuti i početi rješavati u političkoj areni.
No što i kako dalje uz studente kojima su aktualni srpski političari dragi otprilike kao budilica u zimsko jutro? Ali što sada? Što nakon ovih večeri ispunjenih skandiranjima, suzama i nadom? Može li ovaj bunt prerasti u nešto konkretno ili će ostati tek jeka koja će se s vremenom utopiti u svakodnevnom metežu? Pitam ih, one koji su na ulicama, one čiji su glasovi odjeknuli jače od svih govora političara. Kažu mi – ne znaju.
Ne razmišljaju previše unaprijed. Idu dan po dan. Neki vjeruju da će se nešto promijeniti, neki su svjesni da je sustav previše korumpiran da bi se srušio tek tako. Ali nitko ne odustaje. U jednom trenutku, dok razgovaram sa studentima u Limanskom parku, dolazi mi mladić, ne stariji od 20 godina. Kaže mi: “Nismo mi revolucionari, samo ne želimo više šutjeti.”
Novi svijet
Ta rečenica ostaje sa mnom. I dok se polako udaljavam, dok gledam rijeku ljudi koja i dalje teče ulicama Novog Sada, jedno mi je jasno – ovo nije kraj. Ovo je tek početak priče koju još nitko ne zna ispričati do kraja. Možda ni oni sami. U nekom će se trenutku, da, u Srbiji morati uspostaviti normalan život, studenti će se morati maknuti s ulica i nastaviti svoje studiranje i život. Ali to se neće i ne može dogoditi preko noći.
Oni su odlučni ići do kraja, a taj je kraj po svemu sudeći zatvaranje Aleksandra Vučića i njegove bulumente iza rešetaka. Tko će biti ministar prosvjete? Zašto ne netko od napadnutih profesora i prosvjetara? Ministar javnih radova? Ima stručnjaka napretek… Studente ne zanima ljevica ili desnica, model koji oni zagovaraju stručna je vlada, vlada nacionalnog jedinstva, lišena osobnih interesa. Dođe li do toga, a sve se više čini da to uopće nije nemoguće, Srbija će postati lider neke nove demokracije, nekog novog sustava kakav još nije viđen od New Yorka i Bruxellesa do Moskve i Pekinga.
Na nama je starijima da ih sada samo pustimo da rade svoje, da se prepustimo toj nevjerojatnoj pozitivi koja zrači iz njihovih nasmiješenih lica, njihovim zagrljajima kojima hrabre svoje uplakane mame i bake. Kao da poručuju, mama, tata, ne brinite se, vi ste svoje učinili time što ste nas rodili i odgojili. Dosta ste se namučili. Na nama je sada da sebi stvorimo novi svijet, novu Srbiju u kojoj ćemo htjeti živjeti, stvarati i imati svoju djecu. Bilo bi samo šteta da dovitljivi Aleksandar Vučić, spreman politički likvidirati čak i najbliže suradnike kako bi zadržao fotelju, ugasi ovaj bunt. “U tom slučaju mora računati na to da će se dio pametnih, mladih i obrazovanih masovno iseliti iz Srbije koja će nastaviti tonuti u propast”, zaključuju naši sugovornici.
Kada misliš da je gotovo, oni te mogu napasti sleđa
Za Radivoja Andrića Rašu, srpskog kazališnog i filmskog redatelja, domaćoj javnosti najpoznatijeg po filmovima “Kad porastem, bit ću kengur”, “Ljeto kad sam naučila letjeti” i “Munje”, prosvjedi u Srbiji društveni su krik i apel na savjest političara i svakoga u sustavu, te ukazivanje na nepostojanje i neučinkovitost institucija u Srbiji. “Studenti vuku odlične poteze od samog početka i odmotavaju se mnoge stvari koje su godinama bile skrivane”, kaže za 7dnevno Andrić, s kojim smo razgovarali prošlog tjedna u Beogradu. Naime, sve više ugovora o gradnji, odnosno rekonstrukciji sporne nadstrešnice, ukazuje na jasnu spregu izvođača i podizvođača radova sa SNS-om te, što je za Vučića naročito opasno, kabinetom predsjednika Srbije.
Dokumenti, naime, dokazuju da su Vučićevu kabinetu bile dostupne informacije o nezadovoljavajućim načinima obnove nadstrešnice, a ukazuju i na izvlačenje javnog novca prilikom tih radova. Andrić smatra kako je ključno da studenti i Srbija sada ne budu opušteni, “ako želimo vidjeti pad Aleksandra Vučića” s predsjedničke pozicije. “Kada misliš da je gotovo, oni te mogu napasti sleđa. Važno je da sada budemo na oprezu. Mislim da su studenti vrlo jasni, a to je da budu procesuirani odgovorni za urušavanje nadstrešnice. Dok se to ne razriješi do samog kraja, studenti neće pristati na dijalog. Poručili su mu da ga žele vidjeti na robiji. Činjenica je da tužiteljstvo dva mjeseca nije radilo svoj posao, za to vrijeme mogli su se falsificirati i uništiti dokumenti. Svima je jasno da će bilo kakva ozbiljnija istraga tog slučaja neminovno dovesti do Aleksandra Vučića i njegove kaznene odgovornosti.
Meni je samo žao što se ovolika energija nije stvorila prije dvije godine, kada je dijete ubilo djecu u školi. Tada mi je prvi put na pamet palo da se iselim iz ove zemlje, jer sam mislio da su ljudi u Srbiji mrtvi, da su ugašeni, nemaju empatije i misle samo na sebe. Sada vidim da je sve to što se događalo, od Rio Tinta do čestih nesreća u tvornicama, do milijun makinacija i korupcija, golemih povećavanja cijena javnih radova radi izvlačenja javnog novca, inflacije, dovelo do toga da se situacija u Srbiji više ne može trpjeti. Ljudi su se počeli osjećati dovoljno loše da ih više ništa ne može držati mirnima”, kaže Andrić te ističe kako se ovi prosvjedi ne mogu usporediti s padom Miloševićeva režima 2000. jer su oni od početka bili nasilni, a nasilja ovdje zasad nema.
Naš novinar sjeo kraj Srbina u autobusu, vodili su čudan razgovor: ‘Bogat sam zbog Slobe’
Prosvjedi su nezaustavljivi
Marko Oljača, predsjednik Društva za održivu budućnost – Koraci, također je bio na masovnom prosvjedu u Novom Sadu. “Tu sam, cijela je Srbija tamo gdje studenti kažu da dođemo. Ovo je krik za pravdom i definiranje potrebe da se organizira društvo u kojem će svatko živjeti dobro. Jer pojedinac ne može biti dobro ako društvo nije dobro i obratno. Mislim da je ovo nezaustavljivo i nešto što nismo imali u novijoj srpskoj povijesti.
To nije samo nova generacija, neki novi društveni pokret, nego prije svega nova vrijednost koju definiraju studenti, a koje mi možemo samo podržati. Uspoređuje se sa studentskim pokretom 1968., ima dodirnih točaka, ali ovo je drugačije vrijeme. Vidim da se bunt iz Srbije širi i na cijelu regiju. Zanimljivo je gledati vremenski razmak, otprilike svakih dvadeset i nešto godina nešto se događa. Ta društvena kretanja zbijena su u trideset godina Srbije, to je maksimalni period u kojem se nešto može trpjeti, dok ne eksplodira. Nadam se da ćemo idućih trideset godina iskoristiti da gradimo bolje društvo, a ne da se ono urušava iznutra”, govori nam Oljača.
