Vrhbosanski nadbiskup u miru, kardinal Vinko Puljić, koji slovi i kao veliki borac za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, nije mogao šutjeti: oštro je osudio odluku zagrebačke Gradske skupštine da promijeni naziv ulice imenovane po bivšem vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću. Kardinal Puljić zagrebačku je vlast predvođenu gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem okarakterizirao kao rigidno lijevu i projugoslavensku.
Takva reakcija jednog crkvenog poglavara na uklanjanje ulice koja nosi ime nadbiskupa Šarića ne bi bila iznenađujuća da kardinal Puljić nije iznio žestoke kritike na račun zagrebačkoga gradonačelnika, koji je nećak njegova dugogodišnjeg suradnika Ive Tomaševića, glavnog tajnika biskupske konferencije BiH. Naime, zagrebačka je Gradska skupština nedavno većinom glasova donijela odluku o preimenovanju četiriju ulica koje su, kako je rekao Tomašević, nazvane po osobama koje su bile povezane s režimom NDH. Jedna od njih bila je i ulica Ivana Evanđelista Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa od 1922. do 1960. godine.
“Oduzeti imena ulica nekolicini osoba koje su bez ikakvih valjanih razloga tamošnji vladajući, moram to reći – iz rigidno lijeve i projugoslavenske stranke, svrstali među nepoćudne i ‘ustaše’ nečasno je djelo onih koji povijest ne poznaju, ali presuđivati na ideološkim osnovama itekako znaju“, rekao je umirovljeni vrhbosanski nadbiskup koji je sklon vjerovati da su se vladajući u Zagrebu posavjetovali samo s povjesničarima iz svoga ideološkog kluba.
Kontekst vremena
Kardinal Puljić reagirao je kao jedan od Šarićevih nasljednika u stolici vrhbosanskog nadbiskupa, uputivši poruku iz Caritasova staračkog doma u Lugu pored Kiseljaka, simbolički nazvanog baš po nadbiskupu Šariću, o kojem kaže da će zauvijek ostati upamćen kao prevoditelj Biblije na hrvatski jezik i graditelj sarajevske crkve svetog Josipa na Marijinu dvoru, gdje je i pokopan. Opisuje ga i kao književnika, čija su djela danas nepoznata široj hrvatskoj javnosti, te napominje kako ne postoje dokazi da je bio suradnik ustaškog režima. Puljić tvrdi da se njegova prethodnika kažnjava samo zato što se 1945. s brojnim Hrvatima povukao prema zapadu. Nakon sloma NDH preko Austrije je otišao u Španjolsku, gdje je 1960. dočekao smrt. Puljić je ponudio i objašnjenje za pjesmu koju je Šarić spjevao u čast Anti Paveliću, rekavši da je treba promatrati u kontekstu vremena, te da ratni vrhbosanski nadbiskup nikada nije bio osuđen pred neovisnim sudom.
“Šarićev je krimen to što je mislio hrvatski i što je volio svoj narod i Crkvu, a jedna ideologija, mračna i zloslutna, svojim mu postupkom želi ponovno presuditi”, ustvrdio je kardinal Puljić nakon što je Šarićeva ulica preimenovana u Ulicu Josipa Kuže. Pitanje je bi li se s tim Puljićevim stavom složili Tomaševićev stric Ivo i konzervativni otac Smiljan. U crkvenim krugovima čuli smo da i u Sarajevu i Mostaru Crkva stoji uz Puljića, pa tako i Tomaševićev stric. “Naravno da stoji uz Puljića protiv ovakve degutantne odluke da se oduzme ulica čovjeku koji je zadužio katolike i hrvatski narod, vodio tri tiskare, samo zbog prijevoda Biblije zaslužio je ulicu. No među njima nema sukoba. Jasno je da ne mora nećak misliti jednako kao i stric, ali sigurno je da Ivo Tomašević ne opravdava niti odobrava ovakvo ponašanje zagrebačke lijeve vlasti”, doznali smo u crkvenim krugovima u BiH, gdje ističu da je Šarić pjesme pisao i srpskom kralju Karađorđeviću, a to se, eto, prešućuje.
“Pisao ih je kao zrcalo onoga vremena, a uvijek je bio za Hrvatsku i hrvatski narod. Ne za zločine! Nikada nije osuđen i nebulozno je povezivati ga s ustaškim zločinima. To treba jasno reći i odijeliti jedno od drugog“, kažu u Sarajevu te dodaju i da je sve što se proteklih mjeseci u Zagrebu događa, pa i i Tomaševićeva najava da će zabraniti Thompsonove koncerte bude li koristio pozdrav “Za dom spremni”, jako tužno jer se narod opet dijeli, umjesto da vlast bude ta koja radi za svakog čovjeka, neovisno o njegovoj političkoj orijentaciji. Postavite li u Zagrebu pitanje radi li Tomašević za dobrobit naroda ovim novim potezima, odgovor neće biti jednoznačan. No neupitno je da je zagrebački gradonačelnik porijeklom Bosanac. Njegovi baka i djed, Lucija i Luka Tomašević, živjeli su u Vidovicama, mjestu nadomak Orašja, gdje su odgajali šestero djece. U tome mjestu danas živi oko 1600 stanovnika, a prije rata ih je bilo više od dvije tisuće. U Bosni je to mjesto poznato po tome što je Katoličkoj crkvi dalo najviše svećenika i časnih sestara u odnosu na broj stanovnika.
Uvjereni desničar
Uz sestru Mariju, otac zagrebačkoga gradonačelnika imao je i četiri brata, Miroslava, Miju, Ranka i Ivu, koji je generalni tajnik Biskupske konferencije BiH. On je i jedna od najvažnijih osoba u bosanskohercegovačkoj crkvenoj hijerarhiji i godinama je bio uz kardinala Puljića. Ujedno je i urednik Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH, gdje priprema vijesti iz Crkve u BiH za Radio Vatikan na hrvatskom jeziku.
Svoju ideološku orijentaciju Ivo Tomašević dao je nagovijestiti kada je branio misu za blajburške žrtve koju je svojedobno u sarajevskoj katedrali služio kardinal Puljić. Tomašević je tada objašnjavao da je misa isključivo čin molitve za pokojnike. Nećak Tomislav tu temu nije komentirao jer je baš u to vrijeme vodio kampanju za svoj prvi mandat na čelu Zagreba. Nije previše mladi Tomašević govorio ni o ocu Smiljanu, uvjerenom desničaru, članu veteranskih udruga i dragovoljcu Domovinskog rata, koji je u karijeri promijenio niz stranaka, počevši od HSP-a AS-a. Jedno je vrijeme bio član stranke Projekt Domovina, čija je osnivačica poznata desna aktivistica Željka Markić.
Osim toga, bio je i zaprešićki gradski vijećnik iz redova Domovinskog pokreta. Za razliku od sina Tomislava koji briše “ustaške ulice”, otac Smiljan zalagao se za brisanje Trga maršala Tita. Na prosvjedima je držao vatrene govore o tome, a kako mnogi misle da su ova uklanjanja ustaških ulica u Zagrebu uvertira u povratak maršalova trga, nije teško pretpostaviti da bi se u domu Tomaševićevih zbog toga mogle voditi žestoke polemike, pa možda otac i sin ponovno danima ne budu razgovarali.
Pobožni stric
Oni koji poznaju cijelu obitelj Tomašević kažu da nisu samo otac Smiljan i stric Ivo na glasu kao konzervativci, i drugi su gradonačelnikovi stričevi desničari i katolici, dok je zagrebački gradonačelnik, prema Puljićevu mišljenju, jedan od vođa ljevice u Hrvatskoj. I to ne bilo kakve, nego one ljevice koja se po Zagrebu obračunava s istomišljenicima njegova pobožnog strica Ive, koji je svojedobno u razgovoru za Jutarnji rekao kako on i nećak imaju sličnosti, ali i razlika. Tada je Ivo Tomašević priznao da je s Tomislavom često u Sarajevu razgovarao o politici.
“Uvjeren sam da Tomislav ima potrebne ljudske kvalitete i intelektualne sposobnosti za razne poslove, pa tako i za odgovorne službe do kojih se dolazi angažmanom u politici, odnosno na izborima. Molim za njega da uvijek bude na strani dobra i pravde, iako sam svjestan da u politici, posebno u ovim dijelu Europe, to nije nimalo lako”, ispričao je monsinjor Ivo, koji se s nadbiskupom Puljićem davne 1994. u zoru penjao na planinu Igman bježeći iz opkoljenog Sarajeva. Je li stric uspio izmoliti da nećak Tomislav uvijek bude na strani dobra teško je reći, ali ako je suditi po onome što je Puljić rekao, potezi koje vuče aktualna vlast u glavnom gradu daleko su od dobra.
Dapače, ideološko mijenjanje naziva ulica u Zagrebu nije stalo na Šariću, čija je ulica preimenovana u Ulicu Josipa Kuže, nego su promijenjene još četiri ulice na Črnomercu. Ulica Vladimira Arka bit će preimenovana u Ulicu Srećka Lipohara. Ulica Antuna Bonifačića preimenovat će se u ulicu prve hrvatske operne pjevačice Sidonije Erdody Rubido, dok će Ulica Filipa Lukasa nositi ime po književnici Nadi Iveljić. Prije ovoga, Gradska skupština odlučila je da Ulica Franje Nevistića postaje ulicom glumice Mije Oremović. Ulica Ivana Oršanića preimenovana je u Ulicu Božene Begović, a Ulica Branka Klarića sada se zove po glumici Elizi Gerner. Ulica Srećka Karamana promijenjena je u Ulicu Božene Kraljeve.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Na prvome mjestu
Upućeni u tematiku uvjereni su da predstavnici vlasti u Zagrebu na ovim preimenovanjima neće stati pa oni koji ovu temu prate čekaju odluku iz stranke Možemo o Franu Mihaljeviću i Vladimiru Nazoru, a povjesničari postavljaju pitanje što je s osobama koje su u NDH obnašale različite dužnosti kao što su Branko Gavella, Krešom Golik ili Dragutin Tadijanović i Slavko Batušić, odnosno ljudi po kojima se ne zovu samo ulice nego i obrazovne institucije. Dirigent svjetskog glasa Lovro pl. Matačić rat je proveo uglavnom u Zagrebu kao časnik u domobranstvu. U listopadu 1942. imenovan je glavnim ravnateljem simfonijskog orkestra poglavnikova tjelesnog zadruga.
Posljednje je koncerte držao petnaestak dana prije kapitulacije, u travnju 1945., s orkestrom Državne krugovalne postaje. Kad je riječ o Mihaljeviću koji se školovao u Grazu i Pragu, gdje je studirao medicinu, on je jedno vrijeme djelovao u Klinici za uho, nos i grlo u Zagrebu. U 34. godini života postao je član JAZU-a kao prvi doktor izabran u redovno članstvo. Bio je i predstojnik Odjela za bolesti uha, nosa i grla u Bolnici milosrdnih sestara koju je pretvorio u sveučilišnu kliniku osnivajući u sklopu nje Institut za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa u Zagrebu, kao i Institut za talasoterapiju koji i danas djeluje u Crikvenici. Osnivač je sarajevskog Medicinskog fakulteta, ali i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, no ujedno i osobni liječnik Ante Pavelića pa je pitanje kako će se aktualna gradska vlast postaviti prema tim istaknutim figurama iz prošlih vremena.
Upitno je i tko uistinu stoji iza ove inicijative koju već tjednima provodi Tomašević, je li to, kao što se spekulira, Ivo Goldstein. Tko god bio, jedno je sigurno: predstavnici Crkve u BiH, iz koje je Šarić ponikao, ne slažu se s brisanjem njegove ulice, ali za razliku od kardinala Puljića koji je digao glas protiv tog čina, Ivo Tomašević ostao je u tišini, možda i zbog toga što je obitelj ipak uvijek iznad bilo koje službe.
