Treći svjetski rat uopće nije isključen u 2026. godini: Svijet je na rubu ponora, a ovo bi mogao biti okidač

Ušli smo u sigurnosno krajnje nestabilnu i neizvjesnu 2026. godinu na globalnoj razini, prema kojoj će 2025. izgledati kao godina “mira, nade i prosperiteta”. Obilježile su je prije svega visokorizična ukrajinska ratna kriza kojoj se kraja ne nazire, američki kratkotrajni, ali precizni vojni udar na Iran, smjena režima u Siriji, rat u Gazi i štošta drugo. Ništa od toga još nije dokraja regulirano, to ostaju opasnosti koje nam istinski prijete i od kojih ne smijemo okretati glavu. Jer pod kontrolom nije ama baš ništa. Sve se događa u hodu, iznenada, s potpunim kolapsom međunarodnog prava u pozadini, zbog čega će se uvažavati samo argument sile.

Oni koji je već posjeduju imaju šanse, a oni koji je dosad nisu stvorili i to tek planiraju, nemaju šanse: ili će biti potpuni vazali stvarnih moćnika ili će jednostavno nestati s međunarodne scene kao čimbenici koje se o bilo čemu važnom nešto pita. Dakle, 2026. će u geopolitičkom smislu biti istinski planetarni “ples na rubu ponora”, pri čemu se ne može isključiti ni treći svjetski rat. S jednom golemom razlikom: taj bi rat sada prvi put mogao uključiti i međusobne sukobe globalnih igrača unutar ključnog geopolitičkog trokuta SAD – Rusija – Kina, koliko god to izgledalo nemoguće s obzirom na to da je riječ o najvećim vojnim i nuklearnim silama, od kojih si one prve dvije, po svim parametrima i mišljenjima stručnjaka, jedine mogu jamčiti potpuno međusobno uništenje.

Ili će se to ipak izbjeći podjelom sfera? Sve je, zapravo, počelo novogodišnjom američkom “kirurškom” specijalnom operacijom svrgavanja i otmice venezuelanskog čelnika Nicolasa Madura i njegove supruge koji su prebačeni u SAD. Predsjednik Donald Trump njome je opet postigao ono što želi, i to bez prolijevanja krvi američkih vojnika, kako je i obećao u predizbornoj kampanji kada je rekao da će zaustaviti nove američke vojne intervencije. Barem tako izgleda zasad, a što nosi budućnost, nitko se ne usudi prognozirati jer je to u nastalom kaotičnom svijetu nemoguće.

Nove strategije

Ako na stranu stavimo, s gledišta međunarodnog prava šokantne, javno obznanjene motive Bijele kuće za navedenu operaciju, poput ovladavanja venezuelanskim naftnim bogatstvom i borbe protiv narkotrgovaca koji uništavaju američku mladež, najvažnije pitanje jest što ona predstavlja u geopolitičkom i geostrateškom smislu. Trumpove javne izjave da će SAD kontrolirati Venezuelu puno dulje od jedne godine djelomično nam na to daju odgovor.

Sjedinjene Države praktičnom su operacionalizacijom svoje, početkom listopada prošle godine u Europi šokantno primljene nove strategije nacionalne sigurnosti (NSS), sada jasno pokazale kako im je prioritet osigurati nadzor nad zapadnom hemisferom, što je djelomično modificiran povratak Monroevoj doktrini iz tridesetih godina 19. stoljeća, koja je bila poruka europskim kolonijalnim silama da ni na jednom američkom kontinentu one više nemaju što tražiti, a SAD se zauzvrat neće miješati u unutarnje političke stvari Europe.

Taj djelomični američki izolacionizam s najavljenim povlačenjem iz Europe i ostalih dijelova svijeta zapravo je želja za potpunom hegemonijom u zapadnoj hemisferi, koja je, kao i ona istočna, prepuna prirodnih bogatstava i resursa. Poglavito ako joj pridodamo Grenland, tu autonomnu zemlju koja je trenutačno pod suverenitetom Kraljevine Danske, dakle Europe (EU). Trump je još tijekom svoga prvog mandata javno izjavio kako želi kupiti Grenland, ali je to tada izazvalo globalni smijeh s obzirom na to da je bio politički nejak, s golemim medijskim pritiskom na leđima i političkim pritiskom demokrata i dobrog dijela republikanaca, s nestabilnom administracijom, sklepanom čak i od dužnosnika koji se nisu slagali s njegovim politikama.

Video: Nitko zasad ne zna kako bi mogli završiti prosvjedi u Iranu

Europska agonija

Sada, međutim, to ni izdaleka nije tako. Trump potpuno kontrolira svoj tim. Umjesto zvučnih imena koja je odabrao u prvom mandatu kao ključne suradnike i koja su imala svoju težinu, a time i pravo na vlastito mišljenje koje nije mogao kontrolirati, u drugom se mandatu okružio politički manje poznatim osobama, ali ih zato čvrsto drži za uzde kako ne bi solirali i time remetili provedbu njegove strateške politike na domaćoj i međunarodnoj pozornici.

Ojačan nakon uspjeha operacije Venezuela, ne iznenađuje što se vratio temi Grenlanda koju je načeo još početkom drugog mandata pa pauzirao sve dosad. Taman kad su Danska i EU mislili da je sve gotovo, Trump je nastupio s još većom snagom i odlučnošću da jednom zauvijek riješi “pitanje Grenlanda”. Ovdje podsjećam na ironiju, a zapravo agoniju Europe: danska vlada u listopadu prošle godine rekla je kako postoji samo jedna država koja prijeti Danskoj, a to je Rusija. Ta ista vlada, početkom 2026., dakle nakon samo dva mjeseca, izjavljuje kako snažno poziva Sjedinjene Države “da prestanu prijetiti bliskom savezniku”.

Istodobno, Europska komisija lani je objavila kako je Rusija “egzistencijalna prijetnja za nas, ne samo Ukrajini, ne samo susjedima, nego cijeloj Europi”. Ove godine EU odašilje poruku: “Grenland pripada svom narodu… Na Danskoj i Grenlandu je, i samo na njima, da odluče. Prijetnje i fantazije o aneksiji nisu prihvatljive.” Međutim, aneksije nisu bile prihvatljive ni kad je riječ o Putinovoj politici prema Ukrajini, pa što se na kraju dogodilo? Od Krima 2014. do tzv. Novorusije danas. Ovo samo potvrđuje teoriju o novom kaotičnom svijetu i dominantnom čimbeniku sile koji sada o svemu odlučuje kao nikad prije u modernom dobu.

Čuvanje obraza

Također potvrđuje i navedenu konstataciju o Europi kao onoj koja bi željela nastaviti igrati ulogu koju je imala, a da zato nema ni približno dovoljno vojne snage ni odlučnosti. Europa je bez Amerike jednostavno izgubljena i neće opstati bude li joj se suprotstavila. To Trump dobro zna i zato mislim da će zaigrati tvrdo u preuzimanju Grenlanda, a šanse Danske da ga zadrži pod svojim suverenitetom sve su slabije. Danska je to već učinila 1913. godine s Djevičanskim otocima, prodavši ih SAD-u. Tada se Washington bojao da bi Kaiserova Njemačka mogla preuzeti te otoke u Karipskome moru u slučaju pobjede u Prvome svjetskom ratu.

Sada se pak Washington formalno boji da će Kina i Rusija Danskoj preoteti Grenland. Danskoj bi možda uistinu najbolje bilo da proda otok Amerikancima za dobar novac, jer bi tako dobro zaradila, a savezništvo između dviju država, ali i unutar NATO-a, ostalo bi na neki način neokrnjeno jer bi ipak bila riječ o dogovoru dviju suverenih država. Ali kako ipak ne bi ostao gorak okus u ustima Danske i EU-a, možda bi za sve strane najbolja opcija bila da autonomne vlasti Grenlanda same donesu odluku o stavljanju otoka “pod američku kapu”. Takvu bi odluku morali poštovati i u Kopenhagenu i Bruxellesu. Ali problem za Dansku u tom bi slučaju bio to što bi, iako bi politički gledano sačuvala obraz, ostala bez novca od prodaje koji sigurno ne bi bio beznačajan s obzirom na veliko bogatstvo Grenlanda.

Američki državni tajnik Marco Rubio jasno je dao do znanja da SAD želi dobiti Grenland. Pritom je odbacio uporabu vojne sile, a kao najbolje rješenje vidio je prodaju otoka Americi. Naglasio je kako će o tome razgovarati već idući tjedan sa svojim danskim kolegom. Trumpova “operacija Venezuela” mogla bi dovesti do toga da Kina i Rusija izgube živce. Preciznije, da prva, prema američkom uzoru, počne vojno rješavati ključni problem “u svome dvorištu”, a to je tajvansko pitanje.

Video: Brodovi američke obalne straže gotovo su istodobno zaplijenili dva tankera iz ruske tzv. flote u sjeni

Ista težina

S druge strane, Rusija bi mogla pojačati napade na Ukrajinu svim raspoloživim sredstvima s ciljem konačnog završetka rata koji joj opasno “veže ruke” u pogledu globalnih interesa dok Trump sve više zadire u njezine sfere utjecaja. Nakon Venezuele prijeti i Kubi, Nikaragvi i opet Iranu, manipulirajući tamošnjim prosvjedima u svrhu destabilizacije teokratskog režima u Teheranu.
Znakovito je, međutim, da su Putin i Kremlj gotovo šutke prešli preko novogodišnje detronizacije Nicolasa Madura, usprkos ne tako davno sklopljenom strateškom partnerstvu između Rusije i Venezuele, koje uključuje vojnotehničku i energetsku suradnju.

Putin se uopće nije oglasio, umjesto toga, čestitao je ruskom paraolimpijskom odboru na mogućnosti ponovnog korištenja ruskog stijega i himne na međunarodnim natjecanjima – kao da to ima istu težinu. Kad smo već kod sporta, samo bih kratko prenio znakovitu vijest da je služba za medije Europske federacije za dizanje utega (EWF) potvrdila da je Poljskoj oduzeto pravo domaćinstva Europskog juniorskog prvenstva nakon što je Varšava odbila izdati vize sportašima iz Rusije i Bjelorusije, a natjecanje se trebalo održati u Lublinu od 23. do 30. rujna. Taj sportski događaj sada bi trebala organizirati Albanija.

“Savez se zalaže za uključivost, jednake mogućnosti i jedinstvo u sportu te ne prihvaća diskriminaciju na političkoj ili geopolitičkoj osnovi, posebno u vremenu u kojem napetosti u ovom području rastu diljem svijeta”, navodi se u priopćenju koje možda implicira neke nove vjetrove na europskom kontinentu. Očito je da Putin čeka konačni Trumpov mirovni prijedlog za Ukrajinu, koji mora usuglasiti sa zapadnim saveznicima i Kijevom, a da smatra kako za eskalaciju sa SAD-om uvijek ima vremena.

Strah od sankcija

Trump je vrlo brzo povukao i novi snažni proturuski potez, i to na pravoslavni Božić koji se slavi u Rusiji. Brodovi američke obalne straže zaplijenili su gotovo istodobno čak dva tankera iz ruske tzv. flote u sjeni, koja su netom prije, tijekom plovidbe Atlantikom iz Venezuele, prešla pod rusku zastavu i prebačena u ruski registar brodova, odnosno vlasništvo, u strahu od europskih sankcija protiv takvih plovila i američkih sankcija protiv venezuelanske nafte. Za tim su brodovima Amerikanci pokrenuli pravi lov i dugo ih pratili svojim brodovima, da bi se na njih iskrcali prije dolaska ruske podmornice koja im je pohitala pružiti zaštitu.

Zanimljivo bi bilo znati i što su brodovi američke obalne straže radili duboko u vodama Atlantika, daleko od teritorijalnih voda SAD-a. Potpuno neočekivano, ruski MVP izdao je pravo “kamilica-priopćenje”, u kojem uopće nije osudio američku akciju kao kršenje međunarodnog pomorskog i drugog prava, nego samo zatražio od SAD-a da se ruski članovi posade slobodno vrate kući. Ali i nakon tog pomirljivog poteza Moskve uslijedio je novi neugodni udarac za nju. Samo nekoliko sati poslije, Bijela kuća odgovorila je kako će mornari biti procesuirani.

Međutim, pojedini ruski političari reagirali su vrlo oštro na te američke poteze. Ruski veleposlanik u Vijeću sigurnosti UN-a Vasilij Nebenzja američku akciju u Venezueli i otmicu predsjednika Madura i njegove supruge nazvao je “zločinačkim” i “kriminalnim” činom. Prvi zamjenik odbora za obranu ruske Dume Aleksej Žuravljev američko je zauzimanje ruskih brodova nazvao “službenom američkom invazijom na Rusiju” jer su brodovi teritorij država. “Washington pokušava prikazati operaciju kao smion napad na venezuelansku naftu, ali ignorira činjenicu da se dogodio na ruskom brodu. Takav napad mogao bi se klasificirati kao ilegalni prelazak naše granice, drugim riječima, potpuna vojna invazija na Rusiju”, rekao je.

Svojevrsna euforija

Budući da su diplomatske metode u ovoj situaciji iscrpljene, Rusija mora odgovoriti “na odgovarajući način”, dodao je i predložio “potapanje torpedima par američkih kutera obalne straže” koji su zalutali od obale. “Mislim da SAD, koji nakon specijalne operacije u Venezueli doživljava svojevrsnu euforiju nekažnjivosti, sada može biti zaustavljen samo ovakvom pljuskom”, smatra ruski dužnosnik. Istodobno, kad već neće Putin i ruski MVP, Kina se 8. siječnja oglasila o otmici ruskih tankera. Glasnogovornica kineskog MVP-a Mao Ning tu je zapljenu nazvala ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava i dodala kako se Kina izjasnila i nastavlja izjašnjavati protiv novih američkih sankcija prema Rusiji.

Kao poznavatelj ruskih političkih i društvenih prilika općenito, dobro znam kako se u Rusiji ni jedna ključna i strateška odluka bilo koje vrste ne može donijeti bez Putinova odobrenja. Putin je zapravo uspostavio svoj apsolutizam, gotovo “kult ličnosti”, u čemu ga nadjačava još samo sjevernokorejski vođa Kim Jong-un. Iako u Rusiji postoji višestranačje, te se zastupnici iz različitih stranaka u parlamentu međusobno često ne samo ne slažu nego i oštro svađaju u pojedinim temama, prijedlozi koje Putin pošalje na usvajanje uvijek prolaze glatko – gotovo jednoglasno.

To je zapravo posljedica njegove “upravljačke doktrine” u kojoj je kao idealan oblik vladavine Rusijom, s obzirom na golem prostor i izrazitu multietničku komponentu, percipirao snažnu središnju vlast na čelu s isto takvim predsjednikom. Demokratizaciju zemlje europskoga tipa smatra smrtnom opasnošću za Rusiju, što argumentira postsovjetskom kaotičnom i dezintegriranom Rusijom iz doba Borisa Jeljcina koju mnogi Rusi još dobro pamte – po zlu, naravno. Zato je uzaludan početak zapadnih sondiranja potencijalnih Putinovih nasljednika nakon ukrajinskog rata koji bi rusku politiku ponovno mogli okrenuti prema suradnji sa Zapadom.

Ključna pogreška

Jer Bidenova administracija učinila je jednu ključnu pogrešku: nakon početka ruske invazije na Ukrajinu uvela je oštre sankcije i protiv ruskih milijardera koji su imovinu i biznis imali u Europi i SAD-u, a sve zbog njihova svrstavanja uz Putinovu politiku i u nadi da će utjecati na njezinu promjenu ili smjenu samog Putina s čela države. Mnogi od njih bili su prisiljeni vratiti se u Rusiju, a mnogi su ostali i bez svoje imovine na zapadu. Biden i njegovi mudraci nisu shvatili da ti milijarderi nisu mogli Putinu okrenuti leđa, čak ni ako se nisu slagali s njegovom invazijom, jednostavno zato što su sve svoje bogatstvo i moć crpili iz svojih unosnih poslova u Rusiji, a novac su samo prebacivali u zapadne banke i investicije.

Znali su dobro da bi ih se Putin vrlo brzo riješio da su mu stali na put, kao što je to učinio i nakon dolaska na vlast s tadašnjim moćnim oligarsima koje ni Jeljcin nije kontrolirao: rusko-izraelskim medijskim mogulom Vladimirom Gusinskim i naftnim magnatom i čelnikom Yukosa Mihailom Hodorkovskim, koji sada živi u Londonu kao ruski disident i politički aktivist. Kada bi ostali bez svojih izvora prihoda u Rusiji, sadašnji ruski milijarderi ni Zapadu više ne bi bili zanimljivi. Osim toga, Putin ih je obilato nagradio za odanost u ključnim trenucima, omogućivši im preuzimanje unosnih dijelova ruskog tržišta koje su do uvođenja oštrih proturuskih sankcija kontrolirale velike zapadne kompanije, a nakon toga su zamrznule poslovanje ili se potpuno povukle iz Rusije.

Milijarderi su time postali još bogatiji te Putinu još odaniji. Nakon četiri godine rata, sada je između Rusije i Zapada na djelu nepremostiv jaz i golemo nepovjerenje, što će još dugo ometati ne samo eventualni dolazak na vlast u Moskvi Zapadu odanog političara nego i klasični biznis. Pritom ne isključujem određeni oporavak američko-ruskih poslovnih odnosa, ali isključivo pod uvjetom postizanja obostrano prihvatljivog sporazuma o završetku rata u Ukrajini. To je, međutim, još posve neizvjesno. Ono što je jasno jest da Putin neće još dugo moći čekati i trpjeti Trumpove “nestašluke”.

Golemo nepovjerenje

Rusku javnost, pojedine medije, a vidimo i pojedine političare iz sustava vlasti, sve više živcira izostanak snažnog državnog odgovora na provokativne proturuske poteze Zapada i Ukrajine, tim više što i sama tijela ruske vlasti postojano najavljuju oštar ruski odgovor kad god se oni dogode. Međutim, odgovor redovito izostaje, izuzmemo li već klasične pojačane ruske zračne napade u dubinu ukrajinskog teritorija koji nanose velike štete, prije svega energetskom sektoru te zemlje, ali nisu ekvivalent potezima koji ponižavaju Rusiju na međunarodnoj sceni i traumatiziraju njezine građane.

Osvrnut ću se samo na najnovije događaje. Osim detronizacije Putinova prijatelja Madura i zapljene dvaju ruskih tankera od američkih sigurnosnih snaga, rusku je javnost nedavno potresla i vijest (koju je snažno promovirao i sam državni vrh) o ukrajinskom napadu dronovima na rezidenciju predsjednika Putina. Ruski državni vrh taj je navodni napad odmah okarakterizirao kao čin državnog terorizma i najavio oštre protumjere za koje će Moskva odrediti vrijeme i način. Samo nešto kasnije, u anektiranoj “Novorusiji” dogodio se ukrajinski smrtonosni napad dronovima na ugostiteljski objekt u kojem se slavio doček nove godine, pri čemu je poginulo tridesetak civila. Uslijedila je slična izjava Putinova glasnogovornika Dmitrija Peskova i glasnogovornice MVP-a Marije Zaharove o osveti za napad u dogledno vrijeme. Rusi će teško prihvatiti činjenicu da im Kina, umjesto njihova državnog vrha, mora braniti čast i obraz svojim priopćenjima. Tim više što danas svi u svijetu znaju da se rat ne dobiva samo na bojnom polju nego podjednako i u medijskom prostoru. A ovaj potonji Rusija od Zapada definitivno gubi.

Rusiji se nakon pada Nicolasa Madura i zapljena njezinih brodova za prijevoz nafte, kao i nikakvih ili blagih reakcija službene Moskve na sve to, neprijatelji otvoreno podsmjehuju, čak se i izruguju njome. S druge strane, ruske saveznike ili prijatelje takvo oportunističko, gotovo kukavičko ponašanje Moskve iznenađuje i pobuđuje slabljenje interesa za buduće geopolitičko oslanjanje na nju. Opravdano je postaviti pitanje zbog čega se Putin ponaša na način koji je u potpunoj suprotnosti s njegovim političkim habitusom. Onim koji nikada nije dopuštao igranje, a kamoli pljuvanje po ruskim nacionalnim interesima. Ruski MVP ponovio je kako Rusija kategorički ne prihvaća razmještaj bilo čijih stranih vojnika na ukrajinskom teritoriju pod bilo kakvom agendom, reagirajući na britansko-francuski sporazum o slanju svojih trupa čim se postigne mirovni sporazum, te da će ih smatrati svojim legitimnim vojnim metama.