Ismail Serageldin, bivši potpredsjednik Svjetske banke, sad već davne 1995. rekao je da će se ratovi 21. stoljeća voditi zbog vode, a ne nafte. Njegove su se proročke riječi obistinile, jer diljem svijeta sukobe većih i manjih razmjera uzrokuje nedostatak resursa, od kojih je pitka voda najznačajniji. Svijet je nedavno bio na rubu nuklearnog rata kada su u Kašmiru zaratile dvije nuklearne velesile, Indija i Pakistan, a borba se vodila upravo za izvor pitke vode. No ne treba misliti da su sve to problemi Trećeg svijeta jer se, suprotno uvriježenom mišljenju, zbog klimatskih promjena, infrastrukturnih problema i brojnih drugih čimbenika sustav opskrbe građana pitkom vodom urušava i u Europi. U zemljama koje su još donedavno ponosno isticale da se kod njih voda može piti iz slavine – slavine presušuju.
Bugari su cijelo ljeto izlazili na ulice. Tisuće njih zahtijevale su trenutačnu ostavku aktualne vlade zbog upravljanja nedavnim požarima, ali još važnije – zbog sve nesigurnijeg pristupa pitkoj vodi. Uzmimo istočni bugarski grad Šumen, koji je ove godine nekoliko dana bio suočen s potpunim nestankom vode. Ili, još gore, sjeverni bugarski grad Pleven, dom za 89.000 ljudi. Nakon kratkih nestašica prošlog ljeta stanovnici Plevena od 7. kolovoza podvrgnuti su strogom režimu opskrbe vodom koji ograničava potrošnju. Kada bi i dobili vodu, ona često nije bila čista zbog niskog tlaka. Problem nije nastao preko noći. Većina bugarskih cjevovoda izgrađena je u doba komunizma i nužna im je obnova, koju lokalne vlasti nisu provele. Zbog zastarjele infrastrukture, procjenjuje se da se čak 75 posto vode u Bugarskoj izgubi u sustavu cjevovoda. Unatoč ozbiljnosti situacije, bugarska vlada još nije predložila konkretno rješenje.
Nestašice vode nisu problem isključivo Bugarske. Grčka, posebice na Egejskim otocima i na jugu kopna, teško održava rezervoare punima. U Ateni većinu opskrbe vodom osigurava jezero Mornos, ali njegova se površina gotovo prepolovila u posljednjih godinu dana. Prema satelitskim podacima, površina Mornosa nije bila ovako niska od 2002. Grčki premijer Kiriakos Micotakis u kolovozu je potpisao financijski sporazum s Europskom investicijskom bankom, vrijedan 250 milijuna eura, za modernizaciju vodoopskrbne infrastrukture, ali to je tek početak. Nedavna procjena grčkog ministarstva okoliša, na čijem je čelu ministar Stavros Papastavrou, ukazuje na to da je za potpunu modernizaciju mreža vodoopskrbe potrebno čak 11 milijardi eura – iznos koji je daleko iznad mogućnosti državnog proračuna, što izaziva strah od visoke cijene vode za potrošače.
Blage redukcije
Potaknut klimatskom krizom, Cipar se također suočio s povijesnim sušama. Prošlog mjeseca rezervoari na Cipru bili su na tek oko 15 posto svog ukupnog kapaciteta. Dvije velike brane gotovo su prazne, dok one u Nikoziji jedva dosežu pet posto svojih mogućnosti. Odgovor ciparske vlade dosad je uglavnom bio usmjeren na turistički sektor, blage redukcije i povećanje cijene vode.
Nedavno je predložen plan za podršku hotelima koji bi gradili vlastita postrojenja za desalinizaciju, vrijedan tri milijuna eura u iduće dvije godine. Osim toga, Cipar je nastojao smanjiti rasipanje vode u kućanstvima. U Larnaci će građane koji se proglase krivima za “rasipnu uporabu vode”, što uključuje i “korištenje crijeva za pranje pločnika”, lokalne vlasti kazniti, najavljuje se, no kazna još nije određena. Sličan problem pojavljuje se i u hrvatskom susjedstvu, u Italiji. Regija Apulija, na jugu, redovito se suočava sa sušama koje smanjuju opskrbu vodom u rezervoarima. Time se ugrožava ključni gospodarski sektor regije, poljoprivreda, a ovog ljeta u pitanje je bila dovedena i opskrba pitkom vodom. Napokon, iako manje kritično, slični su problemi zabilježeni i u Portugalu i Španjolskoj, gdje su nestašice uzrokovane sušama dovele do ozbiljnog smanjenja zaliha vode.
Hoće li Hrvatska morati u rat?
Prosvjedi u Bugarskoj upozoravaju ostatak Europe da, kada vlade podcjenjuju posljedice ključnih odluka i zanemaruju obnovu zastarjele infrastrukture, to postaje pitanje života ili smrti. Opskrba vodom osnovna je potreba, a bugarska vlada nije uspjela zajamčiti ni to. S obzirom na aktualnu klimatsku krizu, suše mogu izazvati slične posljedice i drugdje u južnoj Europi.
U Plevenu, Šumenu i drugim gradovima Bugarske ovo ljeto nije bila riječ o izvanrednom događaju nego o simptomu dugogodišnjeg propadanja sustava. Tisuće ljudi izašle su na ulice zahtijevajući ostavke i konkretne mjere. Prosvjedi su se ponavljali, a na ulice je izlazilo sve više građana revoltiranih prisilnim režimom opskrbe, odnosno redukcijama pitke vode koja bi, kada bi je i bilo, dolazila neispravna zbog niskog pritiska. To nije samo lokalna drama nego problem u cijeloj Bugarskoj. Mreže koje su postavljene u doba komunizma desetljećima su potrošene, a razina gubitaka vode u nekim dijelovima zemlje doseže razmjere koji u praksi znače da velik dio vode nikad ne dođe do slavine.
Ključna pogreška
Mediji i analize izvještavaju da je u različitim fazama i lokalitetima riječ o gubicima od nekoliko desetaka pa do čak 60 – 75 posto u nekim procjenama. To su dramatične brojke koje obeshrabruju, ali i objašnjavaju zašto se na razini vodoopskrbnog sustava katkada reducira industrijska i kućna potrošnja te zašto građani gube strpljenje, piše Balkan Insight. Gdje je ključna pogreška? Dva su problema: starenje infrastrukture i slab upravljački okvir s nedostatkom sustavnog ulaganja. Cjevovodi, ventili, pročistači i sustavi za nadzor tlaka traže kontinuiranu obnovu i inteligentne investicije, one koje se planiraju i provode desetljećima, a ne nakon izbijanja panike. Bez modernizacije sustava i bez sustavnog smanjenja tzv. non-revenue water (voda koja se izgubi, ne naplati ili nije evidentirana), svaka kap uložene potpore riskira da “iscuri” kroz rupu u zemlju i administraciji. Analitičari ističu i politički element, lokalne i državne vlasti u mnogim slučajevima nisu uspostavile mehanizme transparentnosti i odgovornosti potrebne za velike infrastrukturne projekte, pa politički rizik, korupcija, pogrešno upravljanje ili nepostojanje dugoročnog plana postaju istodobno i tehnički i humanitarni problem.
Ovih 5 mjesta moglo bi pokrenuti Treći svjetski rat, a jedno je opasnije od svih
“Trenutna nestašica vode u nekoliko regija Bugarske posljedica je kombinacije klimatskih izazova i neadekvatnog upravljanja vodnim resursima. Ističem da su planiranje i komunikacija među odgovornim institucijama bili nedostatni”, priznao je bugarski premijer Rosen Željazkov krajem prošlog mjeseca, dok je ministar regionalnog razvoja u njegovoj vladi Ivan Ivanov “naredio obnovu vodnog sustava u Plevenu”. Ima i onih, poput potpredsjednika bugarske vlade Atanasa Zafirova, koji smatraju da bi država trebala “ubiti dvije muhe jednim udarcem”, te da bi uvođenje zemlje u eurozonu moglo povećati investicije u vodno gospodarenje i usporiti inflaciju. Iako možda na prvu tako ne izgledaju, ta su dva problema zapravo iznimno povezana. Europska komisija, na čelu s predsjednicom Ursulom von der Leyen, predložila je plan kojim se od država članica traži smanjenje potrošnje vode za najmanje deset posto te poboljšanje infrastrukture do 2030., no taj je plan više lista želja nego politička realnost.
Začarani krug
Još jedan ključni pokazatelj je non-revenue water (NRW). Gdje je upravljanje loše, gubici su visoki: u nekim istočnoeuropskim sustavima gubici su višestruko veći od zapadnoeuropskog prosjeka. To nije samo tehnički nego i ekonomski problem. Svaki izgubljeni kubični metar “investicija” je u pumpanje, pročišćavanje i energiju koja se ne naplaćuje, pa se sustavi brzo nađu u začaranom krugu manjka sredstava za održavanje. Stručnjaci za vodne resurse upozoravaju da je rješenje kombinacija mogućnosti. Ponajprije, pritisak na sustavima mora se smanjiti, treba zamijeniti stare cijevi, uvesti segmentaciju mreže i mrežno monitoring-rješenje te pravi sustav naplate i poticanja primjene vode. Bez tih koraka, čak i velika financijska injekcija može djelovati kao “flaster” umjesto dugoročne sanacije.
Financijska dimenzija tu je ključni problem. Europska investicijska banka i druge institucije najavljuju velike programe i linije financiranja, primjerice paket potpore grčkom EYDAP-u od 250 milijuna eura za Atenu, ali procjene potreba za potpunu obnovu mreža u državama članicama često su daleko iznad tih iznosa. To znači da će, ako se prihvate isti modeli, bogatije regije moći brže modernizirati mreže, dok će slabije financirane državno-lokalne jedinice ostajati ranjive. Takav razvoj prijeti nejednakim posljedicama za pristup pitkoj vodi u različitim dijelovima Europske unije.
Sustavni odgovor mora biti višeslojan. Prvo, hitna sanacija curenja i uvođenje pametnog upravljanja pritiskom daju najbrži odgovor, smanjenje gubitaka kroz segmentaciju mreže, zamjenu dotrajalih ventila i masovne zamjene glavnih cijevi, što rezultira izravnim povećanjem raspoloživog volumena vode bez potrebe za dodatnim izvorištima. To su mjere koje inženjeri i studije preporučuju kao prioritetne jer vraćaju kapacitet za relativno niži iznos u usporedbi s gradnjom novih akumulacija ili desalinizacijom.
Politika štednje
Međutim, za te zahvate trebaju jasni planovi i transparentno upravljanje novcem — bez toga svaka milijarda eura riskira da će biti pogrešno alocirana. Drugo, tehnička rješenja poput desalinizacije i recikliranja otpadnih voda imaju svoje mjesto, ali nisu univerzalni lijek. Cipar je, suočen s dramatičnim padom zaliha, okrenuo velik dio opskrbe k desalinizaciji: “Naš je cilj da prestanemo ovisiti o vremenu”, izjavila je ministrica poljoprivrede i okoliša Maria Panayiotou.
No projekti desalinizacije su skupi, energetski intenzivni i nose rizike za morske ekosustave. Zato ih treba kombinirati s politikama štednje, tarifiranjem koje potiče racionalnu potrošnju i potporom modernizaciji agrikulturnih praksi koje troše mnogo vode, piše Cyprus Mail. Treće, europska solidarnost i financijski instrumenti moraju se preoblikovati. Europska investicijska banka i drugi investitori mogu ponuditi velike linije, ali države i lokalne uprave moraju pokazati projektnu zrelost i upravljačku sposobnost. EYDAP-ov program ilustrira model u kojem se javni operatori vezuju na jasno definirane investicijske planove uz tehničko praćenje. “Ako se ovako radi, učinci su mjerljivi: smanjuju se gubici, podiže se otpornost”, komentiraju stručnjaci angažirani na sličnim programima. No bez institucionalne reforme u nekim zemljama, i velike svote novca mogu završiti samo djelomičnim učinkom.
Na kraju, politička volja odlučuje. Građani traže odgovornost, a klimatski pritisci neće čekati. Rješenja su poznata i tehnički izvediva — zamijeniti cijevi, uvesti pametne mreže, investirati u učinkovitu obradu i ponovnu uporabu te regulirati i poticati štednju. Potrebno je samo da političari prestanu gledati vodu kao sekundarni račun u proračunu i počnu je tretirati kao strateški resurs. Ako to ne učine, sljedeća velika vrućina ili sušna zima neće biti novinski naslov — bit će to test opstanka gradova i ruralnih područja diljem Europe.
Održivi standardi
U Europi se pristup pitkoj vodi iz slavine smatra standardom u mnogim zemljama, no situacija nije jednako povoljna u svim dijelovima kontinenta. Dok su zemlje poput Švicarske, Švedske i Nizozemske poznate po visokoj kvaliteti pitke vode, u nekim istočnim i jugoistočnim članicama EU-a kvaliteta vode iz slavine često nije zadovoljavajuća. Prema izvješću Europske agencije za okoliš (EEA), samo oko 37 posto europskih površinskih voda ima dobar ekološki status, dok je kemijski status dobrih voda još niži.
To stanje rezultat je kombinacije faktora, uključujući zagađenje iz poljoprivrede i industrije, klimatske promjene te zastarjelu infrastrukturu u nekim regijama. U zemljama poput Bugarske, Rumunjske i Hrvatske kvaliteta pitke vode iz slavine često ne zadovoljava standarde, što prisiljava građane da koriste flaširanu vodu ili se oslanjaju na alternativne izvore. Jessika Roswall, povjerenica Europske komisije za okoliš, još je početkom godine upozoravala na ovakav razvoj događaja. “Situacija s vodom u EU-u je loša. Dugo smo uzimali vodu zdravo za gotovo, a sada je vrijeme za promjenu tog stava”, izjavila je agenciji Reuters.
Također, u nekim europskim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, kvaliteta vode za kupanje nije na zadovoljavajućoj razini. Prema podacima iz 2024., samo 64,2 posto engleskih voda za kupanje ocijenjeno je kao izvrsno, što je znatno ispod prosjeka EU-a od 85,4 posto, prema pisanju britanskog lista The Guardian. Goleme štete trpe i njemački poljoprivrednici. Za poboljšanje kvalitete pitke vode u Europi nužno je ulagati u modernizaciju infrastrukture, smanjenje zagađenja i prilagodbu sustava vodoopskrbe na klimatske promjene. Također, važno je osigurati transparentnost u upravljanju vodnim resursima i poticati sudjelovanje građana u očuvanju kvalitete vode.
Tajna Trumpovog skrivenog bunkera: Ako izbije Treći svjetski rat, Donald je na sigurnom
Značajan novac
Prema studiji Water Europe, do 2030. potrebno je investirati 255 milijardi eura u europsku vodoopskrbu kako bi se osigurala održivost sustava i usklađenost s direktivama EU-a. Te investicije trebaju biti usmjerene na obnovu zastarjele infrastrukture, smanjenje gubitaka u distribuciji, poboljšanje kvalitete vode i prilagodbu sustava klimatskim promjenama.
Međutim, postoje značajne razlike među državama članicama u pogledu ulaganja u vodoopskrbu. Dok su zemlje poput Nizozemske, Švedske i Danske uložile značajna sredstva u modernizaciju svojih vodoopskrbnih sustava, u nekim istočnim i jugoistočnim državama članicama EU-a ulaganja nisu bila dovoljna. Osim toga, treba povećati ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija za pročišćavanje vode, reciklažu otpadnih voda i smanjenje potrošnje vode. Te tehnologije mogu pomoći u smanjenju pritiska na prirodne vodne resurse i osigurati održivu opskrbu pitkom vodom u budućnosti.
U globalnom kontekstu, Europa se nalazi u povoljnijem položaju kad je riječ o pristupu pitkoj vodi u usporedbi s mnogim drugim regijama svijeta. Međutim, i u Europi postoje značajne razlike među državama članicama u pogledu kvalitete i dostupnosti pitke vode. Prema izvješću Europske agencije za okoliš iz 2025., oko 30 posto stanovništva EU-a suočava se s problemima vezanim uz vodni stres, dok je u nekim regijama, poput Sredozemlja, situacija još ozbiljnija. U usporedbi s drugim dijelovima svijeta, poput Afrike ili Azije, gdje milijarde ljudi nemaju pristup sigurno upravljanoj pitkoj vodi, Europa ima povoljniju situaciju. Međutim, kako bi se osigurala dugoročna održivost vodoopskrbe, Europa mora ulagati u modernizaciju infrastrukture, smanjenje zagađenja i prilagodbu sustava klimatskim promjenama. Također, važno je osigurati ravnomjernu raspodjelu vodnih resursa među državama članicama i unutar njih, kako bi se spriječile socijalne i ekonomske nejednakosti u pristupu pitkoj vodi.
Hitna pažnja
Kvaliteta pitke vode u Europi varira među državama članicama, a postojeći izazovi zahtijevaju hitnu pažnju. Za osiguranje održive i sigurne opskrbe pitkom vodom nužno je ulagati u modernizaciju infrastrukture, smanjenje zagađenja i prilagodbu sustava klimatskim promjenama. Također, važno je osigurati transparentnost u upravljanju vodnim resursima i poticati sudjelovanje građana u očuvanju kvalitete vode. S obzirom na klimatske promjene i rastuće pritiske na vodne resurse, suradnja među državama članicama EU-a, kao i s globalnim partnerima, ključna je za osiguranje održive opskrbe pitkom vodom u budućnosti. Da bi slavinska voda bila sigurna, nije dovoljno da dotok postoji — mora zadovoljiti kemijske, mikrobiološke i druge standarde. U EU-u je od 2020. na snazi Direktiva o pitkoj vodi (Drinking Water Directive 2020/2184), koja postavlja minimalne zdravstvene i uvjete čistoće koje država članica mora osigurati. No u stvarnosti razina kvalitete znatno varira među regijama. Time se postavlja ozbiljan izazov jer mnogi izvori na kojima se bazira opskrba pitkom vodom imaju nedostatke već u sustavima te imaju negativan utjecaj na okoliš.
U zemlji poput Bugarske, stara mreža, šuplje cijevi i slab pritisak često omogućuju ulazak kontaminanata u sustav distribucije, osobito pri prekidu tlaka ili popravaka. U analizi “The Readiness of the Water Utilities in Bulgaria” navodi se da su mnoge vodovodne tvrtke u zemlji u stanju slabe tehničke sposobnosti, a problemi su nedostatak digitalizacije, manjak nadzora tlaka i energetska neučinkovitost koji dodatno pogoršavaju situaciju.
Stanje dodatno pogoršava neravnomjerna raspodjela izvorišta i lokalne različitosti. Jedan od ključnih izazova za EU jest to što, unatoč strogoj regulaciji, mnoge države ne postižu potpunu usklađenost.
Stroga regulacija
U izvješću Economist Impact o otpornosti voda navodi se da se u prosjeku 25 posto vode u EU-u gubi curenjem u distribuciji, dok se samo 2,4 posto otpadnih voda ponovno koristi. To znači da i kad sustav radi, on je neučinkovit — mnogo se vode koja bi se mogla iskoristiti ispušta, ne obrađuje se ili se izgubi. Kvaliteta slavinske vode stoga ovisi o kontinuiranom nadzoru, održavanju infrastrukture, brzom saniranju kvarova i transparentnosti operatora. Kada te komponente nedostaju, kao u dijelovima jugoistočne Europe, građani postaju ovisni o bocama ili privremenim rješenjima, a povjerenje u institucije brzo se gubi.
U Europi se danas relativno malo država može pohvaliti da im većina stanovništva koristi vodu iz slavine bez razmišljanja. To su zemlje s visokom razinom institucionalne stabilnosti, dugoročnih ulaganja i učinkovitog upravljanja. Među njima su Njemačka, Nizozemska, Švicarska, skandinavske države, Austrija i luksemburški segment te, dodajmo, Hrvatska koja je jedna od zemalja s najvećim vodnim bogatstvom. No, za razliku od nas, u tim državama gubici u mreži često su ispod 10 posto, a sustavi nadzora i održavanja veoma su sofisticirani. Prema publikaciji EurEaua “Europe’s Water in Figures”, investicije u vodu financiraju se kombinacijom tarifa, poreza i transfera (nacionalnih ili fondova EU-a). EurEau također ističe da su ulaganja u održivost, digitalizaciju i smanjenje curenja ključni prioritet u idućem razdoblju.
Treći svjetski rat navodno se može preživjeti samo u ovim zemljama, jedna blizu Hrvatskoj
Na suprotnoj strani, zemlje koje doživljavaju najjače pritiske one su s opterećenom infrastrukturom, visokom razinom gubitaka i slabim proračunima za obnovu. Taj rad također navodi da niska naplata usluga i korupcija dodatno slabe kapacitet kompanija da reinvestiraju u mrežu. Kroz ovu leću možemo vidjeti jasne razlike: zemlje s jakim demokratskim institucijama, tehničkom ekspertizom i fiskalnom disciplinom obično imaju bolje vodoopskrbne sustave; one koje su opterećene poviješću zanemarivanja, nerazvijenim institucijama i klijentelističkim sustavom često imaju najveće gubitke i najlošiju pouzdanost. No ne treba misliti da razvijenije zemlje ne osjećaju posljedice.
“Urod je ove godine smanjen za 40 do 75 posto. Ne mogu to gledati”, rekao je gotovo u suzama za The Guardian britanski poljoprivrednik Thomas Goebel, uzgajivač krastavaca, čije je imanje poharala golema suša. Bez vode nema plodnih usjeva, a bez uspješne poljoprivrede nema hrane, i to je realnost koju treba hitno osvijestiti. Abdoulie Ceesay, zamjenik većinskog lidera Nacionalne skupštine Gambije, trideset godina poslije uputio je još strašnije riječi nego Serageldin s početka ovog članka. “Voda je oduvijek bila razlog ratovanja, ali posljednjih godina svijet je ušao u mračnu novu eru hidroterorizma”, rekao je, aludirajući na sukobe zbog vode. Hoće li hidroterorizam uistinu postati nova riječ u našem rječniku ili ćemo prestati rasipati vodu koju imamo?
U svijetu milijarde ljudi nemaju pristup pitkoj vodi
Da bismo razumjeli poziciju EU-a, moramo je usporediti sa svijetom. Globalno gledano, milijarde ljudi još nemaju siguran pristup pitkoj vodi, a mnoge zemlje ovise o neformalnim ili nestabilnim opskrbnim rješenjima. U tom kontekstu, Europa je u povlaštenom položaju — barem dok joj se suvremenim tehnologijama i institucionalnim slabostima ne potru. U SAD-u su nedavna infrastrukturna ulaganja (npr. kroz Bipartisan Infrastructure Law) predviđala znatna sredstva za modernizaciju vodovoda i smanjenje curenja. Ipak, i ondje su lokalne mreže često stare nekoliko desetljeća. U Aziji i Africi problemi su drastičniji — kombinacija loše infrastrukture, klimatske nestabilnosti i slabih institucija dovodi do toga da pristup sigurnoj vodi nije siguran u smislu opskrbe “dan za danom”.
Europa, s druge strane, ima prednost regulativnog okvira i institucionalnih kapaciteta te mogućnost pristupa velikim fondovima EU-a. Ali taj okvir nije jednak u svim zemljama članicama. U mnogim slučajevima EU donosi direktive i ciljeve, ali lokalne vlasti nemaju kapaciteta za provedbu. Također, distribucija sredstava često favorizira već razvijene regije, dok siromašniji ili periferni dijelovi ostaju ranjivi. Postoji i regulatorni aspekt u kojem je važna uloga EurEaua, organizacije koja zastupa nacionalne operatore u EU-u. Ona naglašava potrebu jačeg nadzora i usklađivanja instituta za kvalitetu vode. EurEau u svom godišnjem izdanju 2024. apelira na institucije EU-a da pooštre kontrolu “na izvoru” kako bi se poboljšalo stanje diljem Europe. U svjetlu klimatskih promjena Europa mora početi gledati vodu ne samo kao infrastrukturni problem nego i kao strateški resurs: politike štednje, recikliranja otpadnih voda i pametnog upravljanja moraju postati standard, a ne luksuz. No ključne prepreke ostaju politička volja, raspodjela sredstava, transparentnost i borba protiv korupcije.
Stanje mogu spasiti samo hitna ulaganja
Javno nezadovoljstvo u Bugarskoj alarmira i susjede. Bila je to i diplomatska tema prošle godine, kada su se Atena i Sofija pokušavale dogovoriti o privremenim aranžmanima za razmjenu i prijenos planinskih voda radi navodnjavanja u sjevernoj Grčkoj.
Kad susjedna država osjeti učinak prekida dotoka ili pada razine rekreacijskih i prehrambenih resursa, pritisak na političare raste eksponencijalno. To pokazuje koliko su vodoopskrba i njezina sigurnost strateško pitanje koje ne poznaje administrativne i državne granice. Europski autoriteti i stručne studije posljednje su dvije godine jasno ukazali na to da je pritisak na vodne resurse sveprisutan: klimatske promjene donose ekstremnije suše i neuravnotežene padaline, dok istodobno stara, neodržavana infrastruktura rasipa dragocjenu vodu.
Izvještaj Europske agencije za okoliš (EEA) i drugi dokumenti pokazuju da sve veći dio Europe ulazi u stanje “water stress” (vodnog stresa) i da promjene u raspodjeli oborina na kontinentu znatno mijenjaju dostupnost za navodnjavanje, industriju i gradske mreže. Procjene o troškovima modernizacije variraju, ali ta se brojka brzo penje na milijarde eura kada se uračunaju zamjena cjevovoda, uvođenje pametnih mjerenja, rekonstrukcija pročistača i stvaranje otpornijih zaliha.
