Na obljetnicu početka rata zanimljivo je sintetizirati koji su uzroci, a koji je povod (повод/outbreak) trenutačnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba? O čemu Donald Trump govori kad (makar i hipotetski) proziva Ukrajinu da je odgovorna za početak sukoba?
Vanjska politika Ruske Federacije, kao i vanjska politika bilo koje druge države, uvjetovana je kontekstom unutar kojeg djeluje. Kontekst ne uvjetuje samo djelovanje država, nego i kreiranje nacionalnih interesa, sigurnosnih i drugih javnih politika te percepciju svijeta i ugroza u njemu. Za Rusiju, dugotrajne strukturne ugroze konstantno dolaze sa zapada, preciznije rečeno, iz „velike Sjevernoeuropske nizine iz koje su u posljednjih 500 godina krenuli napadi Poljaka 1605., Šveđana 1708., Francuza 1812. te dva puta Nijemaca u dva svjetska rata 1914. i 1941. godine.
Gledajući iz drugačije perspektive, ako računamo od Napoleonove invazije 1812., ali ovaj put uzmemo u obzir i Krimski rat od 1853. do 1856. i dva svjetska rata do 1945., Rusi su se na Sjevernoeuropskoj nizini ili blizu nje borili svake 33 godine“ (Marshall, 2018: 5). Ova percepcija konstantne ugroze iz Europe za Rusiju je nastavljena i nakon hladnog rata širenjem NATO saveza, neovisno o tome kakva je zapadna percepcija NATO saveza, jer u međunarodnim odnosima ključno je predvidjeti reakciju druge strane i razumjeti njihove strahove, a ne se praviti da oni ne postoje ili da su irelevantni.
Vođenje uspješne vanjske politike označava posjedovanje diplomatske sposobnosti i vještine staviti se u poziciju drugoga, što Zapad (države članice euroatlantskih institucija: NATO i EU) nema ili ne želi imati kad je u pitanju Rusija.
Naravno, kao protu-argument slično se može reći da Rusija nema razumijevanja prema Zapadu i da je trebala zadovoljiti minimalne kriterije liberalne demokracije, prema čemu je u Rusiji postojao očevidan i razumljiv strah zbog katastrofalnih društvenih i gospodarskih rezultata liberalizacije i demokratizacije postsovjetske Rusije (šok terapijom) u 1990-ima (Ogorec, 2008: 48-64).
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako su od Rusije stvorili većeg neprijatelja nego je to i sama željela biti
Širenje NATO saveza na istok
Iz ruskog kuta gledišta posljednjih 30 godina je okarakterizirano širenjem NATO saveza prema ruskim granicama i obojene revolucije poput Narančaste i Euromajdan revolucije u Ukrajini. Svrgavanje legitimnih vlasti (neovisno o razini legalnosti na kojoj se temelji ta legitimnost) za Rusiju označava oblik hibridnog ratovanja, a Euromajdan revolucija 2014. godine rezultirala je pripojenjem Krima i unutar-ukrajinskim sukobom koji je trajao osam godina (2014.-2022.).
Unutar-ukrajinski sukob, ili sukob unutar i okolo Ukrajine, kako ga opisuje OESS, obilježen je različitim diplomatskim akcijama, pregovorima i mirovnim prijedlozima, od kojih je najvažniji Sporazum iz Minska. Kroz njega je ruska vanjska politika sebe uspješno predstavila kao posrednika i medijatora, a LNR i DNR kao aktere unutar-ukrajinskog sukoba koji su jednakopravni središnjim revolucionarnim vlastima u Kijevu, dok se poluotok Krim nigdje ne spominje.
Do implementacije Sporazuma iz Minska nije došlo zbog drugačije interpretacije protokola kojim se trebao provesti Sporazum. Po ruskom gledištu prvo je potrebno provesti decentralizaciju, uvođenjem amandmana o posebnom statusu autonomije LNR-a i DNR-a u ukrajinski Ustav, nakon čega se provode lokalni izbori i onda demilitarizacija. Ukrajina je smatrala da je prvo potrebno provesti demilitarizaciju i lokalne izbore, a potom decentralizaciju. Glavni cilj ruske vanjske politike kroz implementaciju Sporazuma iz Minska je omogućiti autonomni status LNR-a i DNR-a kroz koji bi se uspostavila kontrola vanjske politike Ukrajine, odnosno spriječio ulazak Ukrajine u euroatlantske institucije (neutralizacija Ukrajine).
Ne-implementacija Sporazuma iz Minska omogućila je održavanje osmogodišnjeg unutar-ukrajinskog sukoba (2014.-2022.), koji je varirao u svom intenzitetu, što je redovito od početka sukoba pratila Posebna promatračka misija OESS-a. Iz njih se jasno iščitava povod međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba ili, kako bi se narodno reklo, kap koja je prelila čašu, jedan događaj zbog kojeg je došlo do sukoba.
Kvantitativnom analizom Dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije OESS-a u razdoblju od prosinca 2020. godine do veljače 2022. godine uviđaju se tri vala velikog povećanja broja prekršaja primirja iz Minska, odnosno povećanje intenziteta sukoba.
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Valovi jačanja intenziteta sukoba
Prvi veliki val povećanja intenziteta sukoba dogodio se u travnju 2021. godine kad je Rusija reagirala gomilanjem vojske na granici s Ukrajinom i upozorenjima ruske vanjske politike o izuzetno lošem stanju u istočnoj Ukrajini, gdje je uočena velika razina sukoba između ukrajinskih vojnih snaga i pobunjenih regija. Nakon što je krajem travnja 2021. godine došlo do smanjenja intenziteta, Rusija je povukla svoje vojne snage s granice, odnosno završila vojne vježbe. U idućih nekoliko mjeseci ruska vanjska politika je inzistirala na implementaciji Sporazuma iz Minska od strane Kijeva, što je navedeno i u članku predsjednika Putina o odnosima Rusije i Ukrajine iz srpnja 2021. godine. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije upozoravao je na konstantnu militarizaciju Ukrajine, prekršaje Sporazuma iz Minska i vojne vježbe Ukrajine s NATO savezom.
U studenom 2021. godine došlo je do drugog velikog vala povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini, zbog čega je Rusija ponovno krenula u gomilanje vojnih snaga na granici s Ukrajinom. Paralelno je krenula vanjskopolitičko-diplomatska akcija konačnog dogovora sa Zapadom oko sigurnosnih jamstva. Za vrijeme pregovora Rusije sa SAD-om, NATO savezom, OESS-om i europskim saveznicima (prvenstveno Normandijskom četvorkom) u prosincu 2021. godine i siječnju 2022. godine, intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini se smanjio. Dok je provodila pregovore, ruska vanjska politika je upozoravala na izuzetno velike količine vojnog ofenzivnog naoružanja koje dolazi u Ukrajinu sa Zapada i koje će se, po mišljenju Rusije, upotrijebiti za ukrajinsku vojnu ofenzivnu operaciju na DNR i LNR. Zato je sve do priznanja neovisnosti LNR-a i DNR-a ruska vanjska politika ponavljala cijelo vrijeme važnost implementacije Sporazuma iz Minska, što Ukrajina nije planirala napraviti jer bi joj status autonomije LNR-a i DNR-a ugrozio suverenitet i članstvo u euroatlantskim institucijama.
Kad se uvidio početak trećeg velikog vala povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine, Rusija je prvo, kako bi odvratila Ukrajinu od nastavka ofenzivnih vojnih djelovanja, priznala neovisnost LNR-a i DNR-a. Budući da se situacija nastavila pogoršavati, što je zabilježio i PPM OESS-a, Ruska Federacija je započela Specijalnu vojnu operaciju (ili invaziju na Ukrajinu po Zapadnom narativu/diskursu).
Za Rusiju, zbog početka ukrajinske ofenzive na LNR i DNR, Specijalna vojna operacija predstavlja opravdanu humanitarnu intervenciju s ciljem obrane ruskog naroda u Ukrajini te je ona bila jasno isprovocirana. Zapad i Ukrajina, iako se služe diskursom liberalne teorije međunarodnih odnosa, naglašavajući slobodan izbor Ukrajine i rusko kršenje međunarodnog prava, zanemaruju liberalno gledati Ukrajinu kao prozirnu kutiju u kojoj je uistinu došlo do povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini, nego ističu samo neopravdanu i neprovociranu invaziju na Ukrajinu, gledajući je kao crnu kutiju, što je, paradoksalno, karakteristika realističke teorije međunarodnih odnosa.
Uzroci sukoba su mnogobrojni
Uzroci sukoba između Ukrajine i Rusije su mnogobrojni te se ovisno o razini i objektu istraživanja mogu različito analizirati i interpretirati.
Mnogobrojni autori i izvori najčešće spominju sljedeće uzroke sukoba između Rusije i Ukrajine: „širenje NATO saveza na istok, što predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Rusiju“ (Mearsheimer, 2022: 15-25), „nepridržavanje (ili selektivno pridržavanje) međunarodnog (i ustavnog) prava, (fragmentirani) režim Ruske Federacije u strahu od demokratizacije (političkog sustava) i liberalizacije (društva)“ (Rukavina, 2023) svog bliskog susjedstva, „ambicije Rusije za kontrolu i utjecaj na Ukrajinu (koji je godinama opadao), usmjeravanje Ukrajine sve više prema Zapadu, uvjerenje Putina da se Ukrajinci ne žele boriti i da će operacija biti brza“ (Götz i Ekman, 2024: 198) i militarizacija Ukrajine.
Postoji još nekoliko dodatnih (ili sekundarnih) uzroka, a koji se preciznije mogu gledati kao utjecajni čimbenici koji su doveli do sukoba, a pojavljuju se u narativima nekih analitičara/donositelja vanjskopolitičkih odluka: energetski čimbenici i smanjivanje europske ovisnosti o ruskom plinu (razbijanje industrijskog europskog srca – Njemačke i jeftinih energenata s istoka – Rusije), unutarnji problemi i ekonomski pritisci u Rusiji i među ruskim saveznicima (primjerice u Bjelorusiji) u 2021. godini, efekt povlačenja SAD-a iz Afganistana, signali sa Zapada da se Ukrajina neće vojno braniti i da će NATO savez ostati (kvazi)pasivan, ubrzavanje izgradnje multipolarnog svijeta.
Mnogi istraživači, analitičari i stručnjaci naglašavaju da je još uvijek „velika nepoznanica zašto se Rusija odlučila na Specijalnu vojnu operaciju/invaziju zbog nedostatka snažnih dokaza i zatvorenih procesa odlučivanja u Kremlju“ (Polianskii, 2024: 168).
Dakle, kao i inače kad su u pitanju događaji u međunarodnim odnosima, povjesničari budućnosti i njihova istraživanja po ruskim (te ukrajinskim i zapadnim) arhivima za 50 ili 100 godina će biti precizniji u određivanju i pronalasku dodatnih uzroka početka ovog sukoba. Međutim, povod sukobu je uvijek jedan čin zbog kojeg je upravo u tom trenutku u povijesti započeo određeni događaj, a u ovom slučaju povod sukobu je ruska interpretacija početka ukrajinske vojne ofenzive na DNR i LNR, na koju je Rusija odgovorila s vojnom ofenzivom na cijelu Ukrajinu.
Intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini dobiven je već spomenutom kvantitativnom analizom 383 Dnevna izvještaja Posebne promatračke misije OESS-a, u kojima je matematički izračunat broj prekršaja primirja Sporazuma iz Minska. O tom intenzitetu ovisila je vanjska i sigurnosna politika Ruske Federacije te se jasno iščitava korelacija između povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini i reakcija ruske vanjske i sigurnosne politike. Dakle, može se zaključiti kako su ruske vanjskopolitičko-diplomatske i sigurnosne (re)akcije povezane s kretanjima intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini. Kako se konstantno postupno povećavao intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini, tako je i ruska vanjska i sigurnosna politika postajala sve aktivnija.
Prvi val povećanja sukoba u istočnoj Ukrajini dogodio se u travnju 2021. godine te je popraćen ruskim vojnim vježbama i gomilanjem ruskih vojnih snaga na granici s Ukrajinom, dok je Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije upozoravalo na pogoršanu situaciju u istočnoj Ukrajini i nužnosti implementacije Sporazuma iz Minska.
Slično se dogodilo i u studenom 2021. godine, kad su se uz vojne vježbe, gomilanje ruskih vojnih snaga i redovite vanjskopolitičke aktivnosti, zatražila sigurnosna jamstva Zapada, prvenstveno od SAD-a i NATO saveza.
Treći val povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine označio je početak Specijalne vojne operacije ili, po zapadnom narativu, invazije na Ukrajinu. Navedena veza se može gledati kao kauzalni odnos ili da je riječ o „vezi uzročnog tipa, uzrok je neovisna varijabla, a posljedica je ovisna varijabla“ (Corbetta, 2022: 74). Povećanje intenziteta sukoba(neovisna varijabla) u istočnoj Ukrajini uzrok je koji za posljedicu (ovisnu varijablu) ima rusku vanjskopolitičko-diplomatsku i sigurnosnu aktivnost.
„Do početka 2022. militarizacija i napetost na zapadnim granicama Ruske Federacije, izazvana od strane Sjedinjenih Američkih Država i njihovih satelita, dosegla je neprihvatljivu razinu. Odbijanje država kolektivnog Zapada da ozbiljno razmotre ruske prijedloge za razvoj uzajamnih sigurnosnih jamstva konačno je potvrdilo njihovu nevoljkost da rade na pronalaženju kompromisnog rješenja kontroverznih pitanja. U međuvremenu, ubrzana priprema kijevskog režima za vojnu ofenzivu velikih razmjera protiv stanovništva Donbasa stvorila je izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije. Rusija nije mogla ne reagirati“ (Обзор МИД России, 2023: 3).
Rat – kao nastavak politike drugim sredstvima
Karl von Clausewitz konstatirao je da rat nije ništa drugo nego nastavak politike drugim sredstvima (von Clausewitz, 1989: 605) i to je najbolje vidljivo na primjeru rusko-ukrajinskog sukoba. Rusija je godinama vanjskopolitički i diplomatski urgirala da se implementira Sporazum iz Minska. Od prosinca 2020. do veljače 2022. godine, Rusija je paralelno koristila diplomatske akcije, ali i sigurnosne aktivnosti (diplomacija topovnjače), kao što su vojne vježbe i gomilanje vojske na granici u travnju i studenom 2021. godine kad je u istočnoj Ukrajini došlo do naglog povećanja intenziteta sukoba.
U veljači 2022. godine ruska diplomacija i vanjska politika su do posljednjeg trenutka bile aktivne, ali kad je po treći put došlo do naglog povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini, Rusija je politiku nastavila drugim sredstvima, odnosno Specijalnom vojnom operacijom). Za države članice euroatlantskog saveza i samu Ukrajinu riječ je o neprovociranom i neopravdanom napadu.
Zbog povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini od travnja 2021. do veljače 2022. godine te fokusu na ne-implementaciji Sporazuma iz Minska od strane Ukrajine, na što je cijelo vrijeme upozoravala ruska vanjska politika i diplomacija, ne može se olako reći da je Rusija Ukrajinu 24. veljače 2022. godine napala neprovocirano. Također, to ne znači da je napad na bilo koju državu članicu međunarodnog poretka opravdan, nego samo znači da je važno razumjeti uzroke napada, koji su raznovrsni i njih je uvijek, kao što i sama riječ kaže, mnogo više te ih treba razlikovati od povoda, koji je jedan konkretan događaj koji izravno vodi do sukoba i objašnjava zašto je sukob započeo upravo u tom trenutku.
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
Povod (повод/outbreak) trenutačnog rusko-ukrajinskog sukoba, je naglo povećanje intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine, što je Ruska Federacija interpretirala kao početak ukrajinske vojne ofenzive na DNR i LNR te ju je, nakon neuspjelih političkih i diplomatskih sredstava, odlučila spriječiti nastavkom politike drugim (vojnim) sredstvima.
Izvor:
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici ovdje.
