Prošlo je desetak dana od inauguracije i stupanja na dužnost američkog predsjednika Donalda Trumpa. Premalo za donošenje ozbiljnih zaključaka o njegovim ključnim potezima koji bi mogli obilježiti četverogodišnji mandat koji je pred njim, a s druge strane, prilično dovoljno da se vidi s koje pozicije namjerava nastupati i koji su mu prioriteti. Kao prvo, namjerava djelovati s pozicije samouvjerenog i odlučnog vođe najmoćnije zemlje svijeta prema van, dok u zemlji definitivno gradi sliku ne samo snažnog nacionalnog lidera nego i osobni kult.
Sigurno ne slučajno, prošlog je tjedna izvjesna republikanska zastupnica u Kongresu predložila da se Trumpu podigne spomenik na planini Rushmore (Mount Rushmore) u Južnoj Dakoti, i da se tako pridruži četvorici predsjednika velikana iz ne tako duge, ali itekako burne povijesti Sjedinjenih Država. Povijesti koja je presudno utjecala na oblikovanje suvremenog svijeta. Nakon početne verbalne agresije prema susjednim državama – Meksiku i prije svega Kanadi, te iskazivanja namjere o kupnji Grenlanda, što je sve činio u tjednima prije inauguracije, Trump je svoju odlučnost konačno demonstrirao i u praksi, barem u jednoj problematici – borbi protiv ilegalne migracije. I to još kako demonstrirao!
Nakon što je od Kolumbije zatražio dozvolu za slijetanje dvaju američkih vojnih zrakoplova s ilegalnim migrantima koji su iz te zemlje došli u SAD, odgovor službene Bogote bio je brz i negativan. Dakle, odbila je dati mogućnost za njihovo slijetanje, odnosno za prihvat svojih deportiranih državljana. Međutim, otpor Kolumbije trajao je, prema pojedinim, navodno preciznim mjerenjima, samo 7 sati i 29 sekundi. Toliko je, naime, trebalo da kolumbijski predsjednik izvijesti Donalda Trumpa kako Bogota mijenja svoju odluku i da će dopustiti slijetanje američkim zrakoplovima, preuzeti skrb o vraćenim migrantima i pristati na sve američke zahtjeve. “Nastavit ćemo primati Kolumbijce i Kolumbijke koji se vraćaju kao deportirani, jamčeći im pristojne uvjete kao građanima koji imaju prava”, rekao je ministar vanjskih poslova te zemlje Luis Gilberto Murillo.
Klasični ultimatum
I nije tu riječ o nekom neočekivanom prosvjetljenju kolumbijskog državnog vrha, o iznenadnom izrazu “majčinske” brige za svoje građane koji su trbuhom za kruhom ili pak zbog neslaganja s politikom svoje zemlje otišli u SAD, već o jednoj jednostavnoj činjenici: Trump je nakon vijesti o odbijanju američkih zrakoplova Kolumbiji dao klasični ultimatum – ili će prihvaćati ilegalne migrante ili joj slijede visoke carine i još poneke mjere “discipliniranja” poput pooštrenog viznog režima za ulazak u SAD.
Kako je Kolumbija gospodarski potpuno ovisna o SAD-u, otpor Washingtonu bio je skršen u rekordnom vremenu. Za ugled zemlje i njezinih vodećih političara sigurno bi bilo nemjerljivo bolje da su se odmah pokorili i primili svoje sugrađane. Ovako su odmah završili u svim svjetskim medijima, a u očima svoje i svjetske javnosti izgledali su (tragi)komično. Očito su razmišljali u kategorijama koje su u SAD-u vrijedile u vrijeme administracije Joea Bidena, misleći da Trump neće ići tako daleko u rješavanju migrantske problematike (koja, uzgred, predstavlja velik problem za SAD, ali i oštro polarizira američko društvo) kada osjeti odlučan otpor s druge strane.
Ali gadno su se prevarili, a Trumpu samo dali povoda za novi “rast krila” jer je svojim simpatizerima dokazao kako je odlučan u provedbi predizbornih obećanja, a protivnicima unutar SAD-a pokazao kako se upravlja najsnažnijom državom svijeta i kako se štite njezini nacionalni interesi. Jasno, ovo drugo bilo je usmjereno i prema američkim globalnim suparnicima. “Današnji događaji jasno pokazuju svijetu da se Amerika ponovno poštuje. Predsjednik Trump nastavit će oštro štititi suverenitet naše nacije i očekuje od svih drugih nacija svijeta da potpuno surađuju u prihvaćanju deportacije svojih državljana koji se ilegalno nalaze u Sjedinjenim Državama“, navodi se u priopćenju Bijele kuće. Jedan od Trumpovih suradnika rekao je za CNN: “Ne možete izaći tamo i javno nam prkositi na takav način. Pobrinut ćemo se da svijet zna da se ne mogu izvući s neozbiljnošću i obmanom.”
Ekspert za ratove Zoran Meter: ‘Počelo je, laku noć, svijete’
Simboličan čin
Trump i na vanjskom, ali prije svega na unutarnjem planu vuče poteze koji imaju revolucionarna obilježja. Otvoreno svojata tuđe teritorije (Kanada, Grenland), mijenja imena u svijetu važećih geografskih pojmova odnosno imena (Meksički zaljev za domaće je potrebe preimenovao u Američki zaljev), u SAD-u izdaje izvršne uredbe kojima se ukidaju mnogi zakonski odobreni privilegiji iz sfere ideologije (prava manjinskih zajednica rodnog i sličnog karaktera, prije svega prava transrodnih osoba, zabrane promjena spola maloljetnicima i pomaganja pri tome itd.) koje su se počele aktivno promicati još od doba administracije Billa Clintona 90-ih godina prošloga stoljeća, preko dviju Obaminih administracija, da bi vrhunac ne samo svog promicanja nego i nametanja doživjele upravo u vrijeme Bidenove administracije.
Međutim, prerano je još to nazvati Trumpovom revolucijom. Deportacija ilegalnih migranata iz SAD-a dvama vojnim zrakoplovima (korištenje vojnih zrakoplova u te svrhe jest presedan) ipak je samo simbolični čin s obzirom na njihov ukupni višemilijunski broj. Kako će se deportacija dalje odvijati i koliko bi vojnih transportnih zrakoplova trebalo da se ona dovrši, koliko bi to trajalo i, što je najvažnije, koliko bi to državu koštalo, još se nitko od predstavnika nove administracije ne usudi javno reći. Ondje gdje je Trump puno bliže stvarnoj revoluciji jest definitivni željeni obračun sa spomenutom ideologijom koju mnogi, ne samo u SAD-u, smatraju nastranom i štetnom za čovjeka i društvo.
Međutim, ako tu stvarno pokreće revoluciju (vjerojatno pokreće jer spomenutu ideološku “zaigranost” demokratskih administracija već dugo otvoreno naziva prijetnjom ne samo nacionalnoj sigurnosti nego i opstanku SAD-a s obzirom na duboke i opasne podjele između demokratskih i republikanskih država upravo po tom ideološkom ključu), onda je isto tako jasno da će naići na snažan otpor ne samo Demokratske stranke nego i diljem saveznih država u kojima je ta stranka na vlasti. U nekima od njih već se i najavljuje pokretanje tužbi pred nadležnim pravosudnim tijelima, a sudu u Washingtonu, distriktu Kolumbija, tužba je već službeno i podnesena (riječ je o istom onom sudu na kojem se vodi jedan od brojnih kaznenih postupaka protiv Donalda Trumpa koji je pokrenut još prije više od godine dana s ciljem sprečavanja njegove kandidature za predsjednika države).
Uzdrmano povjerenje
Drugim riječima, Trumpova revolucija protiv navedene ideologije sasvim će sigurno izazvati kontrarevoluciju jer se demokrati s njom ne namjeravaju miriti. Previše su novca i vremena uložili u tu ideološku strategiju, prema kojoj su namjeravali rekonstruirati Sjedinjene Države, ali i svijet, da bi je tako lako prepustili Trumpu i njegovim republikancima. Ako do kontrarevolucije dođe, a za to postoje pretpostavke, fokus Trumpove politike mogao bi biti prebačen s obračuna s Kinom na sređivanje ključnih američkih unutarnjih problema. Jer politički i društveno nestabilna i podijeljena Amerika sigurno nije ona država koja bi mogla uvjeriti “ostatak svijeta” u nužnost američkog globalnog vodstva. Takvu percepciju Amerike Trump sigurno ne želi, ali je pravo pitanje što može učiniti da to spriječi.
Poglavito nakon prošlotjedne senzacionalne vijesti koja je poput razornog potresa uzdrmala ne samo američke nego i svjetske financijske i poslovne krugove. A kada je to tako, onda sigurno i političke, iako politika u Washingtonu o tome još uglavnom šuti. Naime, u ponedjeljak je najveću američku i svjetski burzu, onu na Wall Streetu, do temelja potresla vijest da je aplikacija kineske startup tvrtke Deepseek, koja je uvrštena u ponudu u SAD-u tek 1. listopada, detronizirala s vrha burze najbolje američke i svjetske tvrtke iz sfere razvoja umjetne inteligencije. Najvrednija američka i svjetska tvrtka Nvidia izgubila je tog dana gotovo 600 milijardi dolara tržišne vrijednosti – što je najveći jednodnevni pad za bilo koju tvrtku u povijesti SAD-a. Cijena dionica pala je nevjerojatnih 17% tijekom dana.
Time je definitivno uzdrmano povjerenje u vodstvo SAD-a u razvoju umjetne inteligencije, jer nije stvar samo u tome što je kineska tvrtka zasjela na vrh ljestvice najbolje ocijenjenih besplatnih aplikacija, ispred svih razvikanih američkih konkurenata kao što je Nvidijin ChatGPT. Važnije je nešto drugo. Kineska je tvrtka aplikaciju razvila za samo nešto više od 5 milijuna dolara, dok one vodećih američkih kompanija koštaju od 100 milijuna pa do čak milijardu dolara. Razlika u cijeni je golema, a u kvaliteti ne samo što je nema nego su kinesku korisnici proglasili boljom i jednostavnijom.
Izrazi potpore
Ona je i najveća nepoznanica kada je o Trumpovu djelovanju riječ. Definitivno je obilježava njegova politika “maksimalnog pritiska” – snažna politička retorika, prijetnje, pa i ultimatumi američkim suparnicima – ali, zasad, samo onima znatno slabijima koji ne mogu pružiti značajniji otpor (iako ga, kada je riječ primjerice o Iranu, ovaj itekako može pružiti), u što su uključeni i europski saveznici Amerike.
I ne samo Danska, kada je riječ o Trumpovim pretenzijama prema Grenlandu, zbog kojeg je on prošlog tjedna vrlo oštro razgovarao s danskom premijerkom Mette Frederiksen u telefonskom razgovoru na njezinu inicijativu, nakon čega je ona odmah krenula u turneju po ključnim prijestolnicama EU-a tražeći pomoć. Tako i u Pariz, gdje su joj uručeni izrazi potpore, čak joj rečeno da je Francuska spremna na slanje svojih vojnika s danskima na Grenland radi zaštite njegove autonomije pod danskim suverenitetom (potpuno mi suludo djeluju takve najave ne samo u kontekstu odnosa među vojnim saveznicima nego i u kontekstu činjenice da SAD na Grenlandu već odavno ima veliku vojnu bazu, ali i da, prema potrebi, u roku od 24 sata onamo može prebaciti svoje nove snage, a vjerojatno bi i jedan korpus marinaca vrlo brzo iluzornima pokazao sve borbene izjave odaslane iz Pariza i Kopenhagena, sve da im se pridruže i ostale ključne zemlje EU-a.)
Trumpovim prijetnjama izložena je zapravo i cijela Europska unija kao subjekt. Od nje se traži povećanje uvoza američkog ukapljenog plina i nafte, smanjenje američkog trgovinskog deficita u odnosu s njom, ili će joj biti uvedene nove carine. Za vojne potrebe europskih zemalja u sklopu NATO saveza Trump zahtijeva povećanje ulaganja od čak 5% BDP-a, što je gotovo nemoguće za većinu država. Kao da sve to nije dovoljno, Europska unija sve se brže suočava i s velikim ekonomskim problemima, pa tako ne iznenađuje ni vijest koju je 30. siječnja objavio Eurostat, o ekonomskoj stagnaciji eurozone i gotovo recesiji u dvjema gospodarski najsnažnijim zemljama, Njemačkoj i Francuskoj, koje, uz to, potresa i sve dublja politička kriza.
Produžena ruka
U Francuskoj popularnost predsjednika Emmanuela Macrona ubrzano klizi prema jednoznamenkastom broju, dok zemlju vodi krajnje nestabilna vlada. Slično je i u Njemačkoj, u kojoj je Olaf Scholz još samo tehnički kancelar, dok se krajem veljače održavaju izvanredni izbori u koje se aktivno i destabilizirajuće za političku elitu zemlje miješa i Trumpov bliski suradnik, multimilijarder Elon Musk, izjavama poput one da još samo Alternativa za Njemačku (AfD) može spasiti tu zemlju od potpune katastrofe.
Trump se, dakle, osim obračuna s politikama prethodnih demokratskih administracija unutar SAD-a, za mnoge neočekivano obračunava i s onima u zapadnoj hemisferi, tako i u Europi. Ali to je moglo iznenaditi samo one koji geopolitiku i njezine procese ne poznaju dovoljno ili ih prate površno. Trump zna da je sadašnja vladajuća politička garnitura, kako u strukturama samoga EU-a tako i u većini država članica, produkt i produžena ruka one iste politike koju su provodile američke administracije pod upravom Demokratske stranke i on svoju odbojnost prema njima nikada nije ni skrivao.
O tome dovoljno govori podatak o kojemu se u Europi malo raspravljalo iako je zavrijedio upravo suprotno – da na svoju inauguraciju nije pozvao gotovo nijednog čelnika europskih država, pa ni najvećih saveznika poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske ili Španjolske, dok su talijanska desničarska premijerka Giorgia Meloni (koja, usuđujem se reći, sada postaje najmoćnija političarka u EU-u, i ispred sve preplašenije predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen koja se otpočetka potpuno stavila u službu Joea Bidena, a u predizbornoj kampanji glasno je podržavala Kamalu Harris) ili pak mađarski premijer Viktor Orban bili itekako dobrodošli, kao i predstavnici brojnih desnih stranaka iz EU-a. To sigurno nije slučajno, takvi potezi odašilju vrlo jasnu poruku koje su vodeći europski političari, tako i oni u Bruxellesu, itekako svjesni.
Ključna uporišta
Zbog vrlo brzo započetog obračuna s protivnicima kod kuće i u zapadnoj hemisferi, nije čudno što je Trump ubrzo nakon preuzimanja vlasti prestao govoriti o rješavanju najvećeg i najopasnijeg globalnog geopolitičkog i sigurnosnog problema – ukrajinskog rata. Ne samo o njegovu brzom rješavanju u roku od 24 sata nego o tom ratu uopće, kao i o nužnim pregovorima za njegovo zaustavljanje. Trumpove poluslužbene izjave poput onih na njegovoj društvenoj mreži da će Rusiji uvesti još veće sankcije ako ne prihvati pregovore s Ukrajinom smatram nevrijednima pozornosti.
Nisam sljedbenik onih analitičara koji govore kako je Trump tek sada kada je sjeo u Bijelu kuću shvatio s kolikim problemom ima posla i da ga ne može riješiti onako kako je htio i u roku u kojem je htio pa je zato odustao od dijaloga s Moskvom. Trump nije idiot. Itekako je dobro znao i pratio sve ono što se događa u Ukrajini, dok je njegova oštra kritika Bidenovih poteza prema tom ratu bila i jedno od ključnih uporišta njegova protivljenja Bidenovoj politici općenito. Trump, osim toga, sigurno dobro zna kako ruski vođa Vladimir Putin nije državnik kalibra Mette Federiksen ili pak Olafa Scholza i Emmanuela Macrona, i da njega neće moći žednog prevesti preko vode prijetnjama i ucjenama kakve je uputio kolumbijskom državnom vrhu.
Pretpostavljam da Trump svojim snažnim potezima na unutarnjoj sceni, poput čišćenja državnog aparata i vojske od transrodnih osoba i pripadnika drugih manjinskih zajednica kada je riječ o seksualnim sklonostima, ili obračuna s ilegalnom migracijom uz gradnju neprobojne državne granice, kao i zanimljive priče vezane uz Grenland koja za njega nipošto ne izgleda kao gubitnička, već, naprotiv, itekako pobjednička ako Grenlanđani u travnju na referendumu izaberu nezavisnost (o tome sam više pisao u prethodnoj analizi), uistinu gradi vlastiti kult. Ako u tome uspije, kao i svaki “veliki vođa” kojeg karakterizira kult ličnosti, ima puno više manevarskog prostora čak i za snažnije promjene stavova i pozicija bez straha za svoju političku egzistenciju.
Nemoguća misija
Naravno, ne mogu to tvrditi, ali ne bi me iznenadilo da Trump s Putinom na kraju postigne sporazum o završetku ukrajinskog rata koji ne samo što se ne bi sviđao Kijevu ili Bruxellesu nego bi bio i krajnje negativno primljen od oporbe u Sjedinjenim Državama. Ali ako stvori svoj kult, Trump bi to lako mogao predstaviti i kao američku pobjedu, u čemu mu Putin može pomoći barem riječima zahvale, pa makar sam Trump za to ne bio nimalo zaslužan.
Jer Trumpu, u suprotnom, uistinu prijeti ono na što ga je nedavno, u intervjuu za Politico, upozorio bivši suradnik s kojim se u međuvremenu razišao – Steve Bannon, koji sada živi u Rimu. Podsjećam, on je rekao kako Trumpu prijeti “vijetnamska zamka” – opasnost da upadne u još dublji rat s Putinom u Ukrajini ako ubrzo ne postignu sporazum. Trump će tada, rekao je, iako ovaj rat nije ni pokrenuo niti ga je želio (upravo suprotno), izgledati poput Richarda Nixona koji je zauvijek ostao percipiran kao veliki gubitnik i krivac za katastrofu u Vijetnamskom ratu iako ga nije ni počeo ni želio. Štoviše! Oštro mu se protivio.
Istodobno, politika Europske unije i dalje inzistira na jačanju vojne i financijske pomoći Ukrajini kako bi s Rusijom mogla početi pregovore s pozicije sile. To je, barem gledano iz sadašnje perspektive, potpuno nemoguća misija ne samo zbog nezavidnog stanja na bojišnicama i pada morala u ukrajinskom društvu općenito nego i zato što je, poznajući Putina, nemoguće očekivati da bi on pristao s bilo kime razgovarati s pozicije sile prema Rusiji, a najmanje s “ocvalim” europskim vođama ili pak Volodimirom Zelenskim. Takvu “ekskluzivu” Putin sigurno ne bi dao ni Trumpu od kojeg sada “drhti cijeli svijet”. Živi bili pa vidjeli! Do kompromisa će svakako jednom morati doći, jer oni su temelj bilo kakvih pregovora. Bez kompromisa su oni nemogući, ali i nepotrebni, jer tada jedna od strana očito smatra kako svoje interese može ostvariti vlastitim snagama.
Hoće li se Trumpov zlokobni plan zaista ostvariti? Mogli bi lako ostati bez vitalne funkcije
Opasne posljedice
Osim toga, Trump zna kako je nemoguć bilo kakav konačni američki obračun s Kinom kao najvećim suparnikom SAD-a u 21. stoljeću (o tome postoji konsenzus između Demokratske i Republikanske stranke iako su metode borbe različite) dok joj u sigurnosnom smislu “leđa čuva” Rusija, koju opet ukrajinski rat tjera, sve da to i neće, u čvrsti zagrljaj s Pekingom. Ako Washington ne zatvori ukrajinski rat i zauvijek ne skine lebdeću prijetnju njegove eskalacije, nemoguće je i prebacivanje ukupnih američkih resursa u Indopacifičku regiju i zonu Južnog kineskog mora. Jer ako bi do eskalacije došlo i ako bi se rat proširio i na Europu, SAD taj rat ne bi mogao izbjeći. A to bi značilo katastrofu za sve.
Dakle, željeti nastavak ukrajinskog rata do poboljšanja pozicije Kijeva na bojnom polju ili pak do nanošenja Rusiji strateškog poraza (i dalje se povremeno čuju takve izjave, iako sada znatno rjeđe), uz osjećaj upravljivosti tim sukobom EU mudraca, krajnje je rizičan i neodgovoran pristup pronalasku rješenja ovog velikog problema. Prije svega za samu Europu. Testirati njegovu valjanost u praksi vjerojatno nitko normalan ne bi želio. Bez obzira na Kinu, Bliski istok, Ukrajinu i druge globalne krize i probleme, ključ svega što se događa u svijetu od druge polovice prošloga stoljeća do danas bili su i ostali američko-ruski (ranije sovjetski) odnosi. Oni su sada na nuli, a svijet s njima na rubu kataklizme.
Ja bih još samo dodao kako će Trumpu biti vrlo, vrlo teško Americi vratiti “izgubljenu Rusiju”. Bit će veliki uspjeh i ako njihove odnose podigne na razinu koja više neće prijetiti njihovim međusobnim sukobom. O nekoj velikoj suradnji i dubokom povjerenju više ne može biti riječi. Vrijeme romantike i idealiziranja nekoga i nečega u svijetu hladne geopolitike nepovratno je prošlo. Ako je ikada i postojalo, osim u spomenutom, kratkom razdoblju ruske postsovjetske gluposti.
Kontakti između Putinovih i Trumpovih predstavnika
Nažalost, u Europi i dalje ima najviše onih koji smatraju da bi nastavak ovakve vrste rata u Ukrajini bio prihvatljiv i za Trumpa jer američka industrija oružja u tom slučaju ima zajamčen nastavak ekstradobiti, a Europske unija i dalje mora biti poslušna Washingtonu jer sama nije sposobna oduprijeti se Putinu. Osim što bi to de facto značilo nastavak one iste Bidenove politike protiv koje se Trumpm oštro borio, ovo je i vrlo kratkovidno razmišljanje, s mogućim krajnje opasnim posljedicama.
Naime, nije nikakva tajna da se Putin posljednjih mjesec-dva vidljivo suzdržava od oštrih vojnih poteza na ukrajinskom terenu koji bi mogli prijeći u eskalaciju, usprkos sve snažnijim i agresivnijim potezima ukrajinske vojske nakon dopuštenja Joea Bidena da koristi američke dalekometne rakete za napade u dubinu Rusije, što ona u posljednje vrijeme sve češće čini. Nakon demonstracije moći hiperzvučne rakete srednjeg dometa Orešnik nedugo nakon spomenute Bidenove odluke i gotovo istodobnog ukrajinskog prvog napada zapadnim raketama dalekog dometa po dubini ruskog teritorija, vidljivo je da Putin više nije poduzimao takve napade.
Ja smatram da on time ne želi zatvoriti mogućnost za pružanje šanse Trumpu da pokaže što zna i što može učiniti. Jer u slučaju eskalacije rata prije njegove inauguracije ili pak dok još organizira svoj tim za vođenje zemlje i dok još nije pravo ni raspakirao kofere u Bijeloj kući, uvlačenje u duboki rat s Putinom Trump u tom slučaju ne bi mogao izbjeći. Štoviše, siguran sam da se već sada (iako to ni jedna strana službeno nije rekla) daleko iza svjetala pozornice odvijaju određeni kontakti između Putinovih i Trumpovih predstavnika kojima se traži način za pronalazak dodirnih točaka koje bi onda bile temelj za njihov prvi telefonski razgovor i dogovor o prvom američko-ruskom summitu na vrhu (uživo, a ne virtualno) još od lipnja 2021. godine u Ženevi.
Tajna depeša od koje su američko- -ruski odnosi krenuli prema dnu
Možda ne slučajno, 28. siječnja The New York Times objavljuje zanimljiv tekst o “tajnoj depeši” kao tragu od kojeg su američko-ruski odnosi krenuli prema dnu. Iz njega izdvajam po mom mišljenju najvažnije dijelove. “Bio je ožujak 1994. godine. Nešto više od dvije godine nakon raspada Sovjetskog Saveza, u američkom veleposlanstvu u Moskvi vodila se žestoka rasprava. Diplomati iz ekonomskog odjela, potpomognuti američkim ministarstvom financija, pjenili su se da su radikalne tržišne reforme jedini put naprijed za postsovjetsku Rusiju, a demokracija će se nedvojbeno pojaviti nešto kasnije. Politički savjetnici nisu bili ništa manje strastveni oko toga kako bi ‘šok-terapija’ samo pogoršala patnje od kojih su Rusi patili od raspada SSSR-a. Upozorili su da će ruski narod na kraju okriviti Ameriku i samu demokraciju za svoje probleme”, piše NYT.
U žaru rasprave, glavni politički analitičar veleposlanstva i jedan od najotvorenijih kritičara šok-terapije, Wayne Merry, detaljno je iznio svoj argument protiv nje u dugom brzojavu (depeši).
Merry, sada viši suradnik u Američkom vijeću za vanjsku politiku, rekao je za NYT: “Washington su zanimale samo ekonomske teorije koje su dolazile s Harvarda i ništa drugo.” Bio je toliko uzrujan da je odlučio da je njegova dužnost kao šefa političkog i unutarnjeg odjela veleposlanstva reći Washingtonu što se događa. Dalje se navodi kako se State Department bojao objaviti te primjedbe te ih je pohranio u tajne arhive. Napokon, u prosincu, uspjeli su to javno objaviti. Cijeli tekst brzojava, kao i njegovu nevjerojatnu pozadinu, možete pročitati na mrežnoj stranici Arhiva nacionalne sigurnosti.
Tih godina velike ekonomske i društvene krize Rusija je još bila otvorena prema Zapadu, a Amerikanci su hrlili u zemlju kao turisti, studenti, poduzetnici i svakakvi konzultanti s dobrim namjerama. Vladimir Putin u to je vrijeme bio nepoznati bivši agent KGB-a i radio je u uredu gradonačelnika St. Peterburga te imao još vrlo dug put do vlasti. Novinar NYT-ja piše dalje kako je u tim turbulentnim vremenima radio kao šef dopisništva tog medija i “gledao kako vojska privatnih i državnih savjetnika uporno pokušava presaditi sjeme zapadne liberalne demokracije na kostur Sovjetskog Saveza”. “Malo njih je imalo pojma o povijesti i društvu Rusije. Ali mnogi su se u tom kaosu brzo obogatili.” Merryjev brzojav bio je vapaj iz srca protiv takvog pristupa. Čak su i oni najprogresivniji i najsimpatičniji ruskom vodstvu izgubili strpljenje s beskonačnom povorkom “turističkih savjetnika” koji se i ne trude pitati svoje domaćine koje su potrebe Rusije.
Brzojav završava proročanskim upozorenjem: “Ako Zapad, na kojem su Sjedinjene Države na prvome mjestu, radije bude ekonomski misionar nego pravi partner, tada ćemo pomoći ruskim ekstremistima da potkopaju tek nastalu demokraciju u zemlji i ožive rusko neprijateljstvo prema vanjskom svijetu.” Na kraju teksta autor navodi kako su rasprave o tome “tko je izgubio Rusiju” sada potpuno beskorisne. Ne znamo, i nikada nećemo znati, kojim je drugim tijekom povijest mogla ići. U igri je bio ogroman broj sila. Kontroverzna odluka o proširenju NATO-a iz 1994. vjerojatno je odigrala značajniju ulogu u okretanju Rusa protiv Zapada nego pogrešni savjeti savjetnika. Moj je osjećaj u to vrijeme bio da je nezadovoljstvo Rusa Zapadom i liberalnom demokracijom uglavnom posljedica njihovih velikih očekivanja i pretjerano romantiziranih ideja o Americi, koje su ustupile mjesto razočaranju.
