Bijela je kuća, kako je to prošlog četvrtka napisao američki medij Axios, objavila kako je nakon nedavnog nezadovoljstva Vladimirom Putinom, Donald Trump opet zadovoljan ruskim predsjednikom. Istodobno se Trump naljutio na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kaže isti medij, jer je od njega zatražio zauzimanje oštrijeg stava prema Putinu. “Dvije supersile” krenule su u ozbiljan preustroj globalne slike svijeta – stav je američkog, dobro informiranog medija.
Ovaj uvod zapravo je i sukus stanja nakon povijesnog summita na vrhu SAD-a i Rusije na Aljasci. Kažem summit na vrhu između dviju zemalja, jer to nije bila riječ isključivo o sastanku dvojice vođa koji se održao nasamo, već su mu nazočili i ministri vanjskih poslova, ministri obrane i ministri financija dviju država, moćni čelnik ruskog Državnog investicijskog fonda i Putinov adut Kiril Dmitrijev, koji je bio pod sankcijama SAD-a, te Putinov savjetnik Jurij Ušakov. Sastav pregovaračkih timova ukazuje na to da se razgovor Donalda Trumpa i Vladimira Putin nije trebao fokusirati isključivo na rješavanje ukrajinskog sukoba, odnosno priznanja dvaju regija oko Donbasa kao ruskog teritorija i davanja političkih jamstava (što je bila ključna tema), nego se pozornost posvetila i pokušaju normalizacije ukupnih američko-ruskih odnosa koji su bili potpuno zapušteni, gotovo devastirani, ali i stabilizaciji globalnih prilika uopće.
Nedvojbeno su razgovarali i o ukidanju pojedinih sankcija Rusiji i njezinu uključivanju u globalni financijski sustav, kao i o zajedničkim investicijskim projektima u sferi energetike i u sferi razvoja ruskog Arktika, za što je SAD jako zainteresiran, poglavito u kontekstu činjenice da s Rusijom upravo u tome sve intenzivnije surađuje Kina. Peking time dobiva pristup jednoj od resursima najbogatijih svjetskih regija kako to pokazuju najnovija geološka istraživanja, a da i nije geografski na njoj prisutan. Da ne govorimo o važnosti Sjevernog morskog puta koji sada vrlo aktivno razvija Rusija i za što su zainteresirane i druge dalekoistočne zemlje, a ne samo Kina.
Novi sastanak
Putin je, zapravo, kako sam to nedavno i rekao u jednoj od svojih analiza, Trumpu odnosno SAD-u (jer SAD će ostati i nakon Trumpa, barem se tomu nadamo) vjerojatno dao posljednju priliku za suradnju od obostranog interesa umjesto sve opasnijeg uvlačenja u međusobni sukob kroz onaj ukrajinski bez mogućnosti povratka, što i Trump i Putin definitivno žele izbjeći, svjesni ukupne dramatike očekivanih posljedica. Stoga je Trump ovoga puta i konačno javno ozvučio svoju slobodu za pregovore s Rusijom, odbacivši bilo kakve sugestije svojih europskih saveznika koji su mu u tome aktivno “podmetali noge” još od kraja zime, kada je Trump najprije pokušao oštro igrati protiv Volodimira Zelenskog s namjerom da se završi rat. Nakon toga europski su ga vođe svojom slatkorječivošću i tepanjem ponovno vratili u “normalne političke vode” koje zapravo znače neprestanu konfrontaciju s Rusijom na svim područjima i nastavak ukrajinskog rata unedogled, tj. do nanošenja Rusiji strateškog poraza.
Trump je svoju novu promjenu sada odlučno demonstrirao izbacivanjem europskih predstavnika s pregovaračkog stola s Putinom, kao i Zelenskog. Europski čelnici i Zelenski su tri dana nakon Trumpovog sastanka s Putinom dojurili u Washington i to oglasili kao neki novi summit. Naravno, Trump, koji se kod kuće i dalje suočava s kritikama demokrata i dijela tzv. duboke države zbog sastanka s Putinom, ne izražava se grubo prema europskim saveznicima, nego im “kulturno” daje do znanja da više nisu u igri te će morati slušati ono što je on dogovorio s Putinom. Tako Trump planira vrlo brzo organizirati i novi sastanak, ovoga puta između Putina i Zelenskog, a u njegovoj nazočnosti (ali bez europskih vođa!).
To je ono što su potonji najmanje željeli i čega su se najviše bojali – da Trump i Putin mogu sa Zelenskim “u miru” razgovarati i dogovoriti se o budućem ustroju Ukrajine i njezinim odnosima sa Zapadom, nakon čega će njima biti dano da samo stave svoj “amen”. Jer i europski ključni lideri moraju naći svoje mjesto u Putinovu i Trumpovu scenariju prema kojem će na kraju “sve strane uključene u ovaj sukob biti zadovoljne”. To je, naravno, iluzija i toga u visokoj međunarodnoj politici nema niti može biti, a najmanje je može biti u ukrajinskom ratu i oko njega. Međutim, i privid dobrog završetka za sve bolji je od javnog priznanja političkog poraza onih koji će poraženi de facto biti.
Loš razvoj
Uvodnoj konstataciji navedenog američkog medija, s kojom se potpuno slažem, dodao bih sljedeće: kratak je bio put od Trumpova ultimatuma Putinu i prijetnji dodatnim sekundarnim carinama protiv Rusije ako ne zaustavi vojne operacije do 8. kolovoza (Rusija ne samo što ih nije zaustavila nego je pokrenula i neočekivanu novu vojnu ofenzivu i osvojila nove teritorije u Donjeckoj regiji u zoni ključnih gradova Pokrovska i Konstantinovke) do Trumpove konstatacije o zadovoljstvu Putinovim ponašanjem.
Tako da su ti ultimatumi ostali samo puste najave kako bi se domaćoj i svjetskoj javnosti pokazala Trumpova snaga i odlučnost, iako se ona, zapravo, svela na stvarnost kako na ukrajinskoj tako i na globalnoj sceni. Usudio bih se reći da je Trumpovo “naglo zadovoljstvo Putinom” podjednako posljedica ruske nepopustljivosti u ključnim zahtjevima i neugodnih vijesti na međunarodnoj pozornici. Naime, Indija je upravo za trajanja Trumpova ultimatuma Rusiji odbila pokoriti se novim američkim sankcijama – skupa s Brazilom.
Ne samo što je New Delhi odbacio ultimatum o zabrani daljnje kupnje jeftine ruske nafte ili mu slijedi dodatnih 25 posto američkih carina nego je javno demonstrirao i novo veliko zbližavanje s Kinom, što je krajnje neugodno za Washington (premijer Narendra Modi odlučio je krajem kolovoza osobno nazočiti summitu Šangajske organizacije, i to u Kini, usprkos nezaliječenim ranama od kratkotrajnog, ali oštrog rata između dviju država 2020. u spornoj pograničnoj zoni u himalajskim vrletima), a dvije zemlje sada ubrzano rade na normalizaciji odnosa i rješavanju spornih graničnih problema. Istodobno Indija najavljuje jačanje ionako velike vojnotehničke suradnje s Rusijom, a puno očekuje i od predstojećeg posjeta Vladimira Putina Indiji krajem godine.
Europa igra jako opasnu igru: Javno hvale Trumpa, a iza kulisa se nadaju nečem sasvim drugom
Postao tigar
Ovi potezi New Delhija neposredno jačaju unutarnju koheziju kluba BRICS, što je potpuno suprotno onomu što je Trump želio postići uvođenjem dodatnih carina (prije svega Indiji i Brazilu, dok je od dodatnih carina Kini u međuvremenu odustao u ime predstojećih trgovinskih pregovora). Trump se u svojoj želji da svijet podredi američkim trgovinskim, a onda i geopolitičkim interesima definitivno pokazao tigrom. Ali isključivo prema američkim saveznicima, koji su gotovo bespogovorno pristali na sve njegove zahtjeve (EU, Japan, Južna Koreja).
Međutim, svi ostali (tu prije svega mislim na članice BRICS-a jer su svi ostali više-manje nebitni u ovoj globalnoj geopolitičkoj borbi bez presedana) nisu se željeli predati bez ispaljenog metka, što je na kraju dovelo do činjenice je Trump za njih zapravo “tigar od papira”, vječno spreman javno prijetiti dok mu “ne pokažu zube” oni koji prijetnje ne prihvaćaju kao argument za bilo kakve ozbiljne pregovore. Tako, osim što sigurno neće slomiti Kinu i baciti je na koljena, Trumpu sada ozbiljno prijeti potpuni geopolitički gubitak prevažne, velike Indije, na koju je SAD s pravom (jer je Indija tu ulogu već de facto bila prihvatila) računao u svojim geopolitičkim strategijama u Indopacifiku s ciljem sprečavanja širenja globalnog utjecaja Kine.
Podsjećam da je Indija još krajem prvog Trumpova mandata pristala uključiti se u njegov obrambeni projekt QUAD (koji još čine SAD, Japan i Australija), nedvojbeno protukineskog karaktera. Jačanjem indijske suradnje s Rusijom (dvije zemlje upravo pregovaraju o novoj nabavi ruskih dalekometnih protuzračnih raketa i sustava S-400 Triumf čije je rezultate u lipanjskom indijsko-pakistanskom vojnom sukobu prošloga tjedna indijsko ministarstvo obrane pohvalilo, poglavito u kontekstu loše prezentacije nedavno nabavljenih francuskih zrakoplova Rafale), kao i normalizacija odnosa s Kinom veliki su udarac za Trumpove i ukupne američke ambicije.
Ubrzana dinamika
Njegovo traljavo koketiranje s Americi krajnje nedruželjubivim Pakistanom (koji je ionako veliki kineski saveznik) i najave da će SAD sada početi naoružavati tu zemlju i izvoziti joj svoju naftu bila je samo kap koja je prelila čašu indijskog strpljenja nakon Trumpovih krajnje uvredljivih riječi o “smrti indijske ekonomije”. S hindusima se tako ne razgovara – Trump će to vjerojatno bolno spoznati, iako će se vjerojatno do kraja ove godine možda i sklopiti novi trgovinski sporazum između dviju zemalja. Ali nikako ne onaj koji bi de facto značio i odustajanje Indije od strategije uspostave potpuno suverene države u svim ključnim sferama – od vanjske politike, obrane do gospodarske samodostatnosti.
Te samodostatnosti ne može biti jedino u energetici, jer Indija oskudijeva u ključnim energentima – prije svega u nafti i plinu koji su joj i najvažniji za ubrzanu dinamiku gospodarskog rasta koja je impresivna. Indija želi – i od toga neće odstupiti – postati jedno od novih svjetskih središta ili polova u multipolarnom svijetu koji se već gotovo porodio (to potvrđuje ovaj summit Trump – Putin), i u kojem će trebati još samo utvrditi nova pravila igre kako bi se izbjegli međusobni neposredni sukobi (oni posredni sigurno će se nastaviti, kako je to i od pamtivijeka), iako to neće biti nimalo lak zadatak. Ovdje bih još podsjetio kako se u pogledu indijske trgovinske razmjene na prvom mjestu od svjetskih država izmjenjuju upravo Sjedinjene Države i Kina. Trenutačno je nešto veća ona sa SAD-om. Drugim riječima, Indija je i za SAD važan trgovinski partner (obratno je to i znatno više) pa ne dvojim da će se trgovinski sporazum na kraju uspjeti postići. Ali nikako na način na koji su ga ispregovarali dužnosnici Europske unije, Japana ili Južne Koreje.
Ali vratimo se glavnoj temi: američko-ruskim pregovorima na vrhu! Dakle, Trumpu, kako sam rekao, na globalnoj razini ne cvjetaju ruže, ma koliko se on hvalio svojim vanjskopolitičkim uspjesima (nedvojbeno vrlo povoljnima, s točke gledišta interesa SAD-a, trgovinskim sporazumima s američkim vazalima, i na Bliskom istoku, kako ih Trump pobjednički doživljava nakon nedavnog vojnog obračuna s Iranom iako to ni izbliza nije tako pa se o mogućnosti novih američkih napada na tu zemlju opet sve češće govori u Washingtonu, dok izraelska brutalna kampanja u Gazi ne samo što ne prestaje nego i šteti Trumpovu ugledu kao ključnom zaštitniku Izraela uopće).
Zemlja za mir
U tom kontekstu, prije nadolazeće predizborne kampanje za izbore za američki Kongres ujesen iduće godine, Trumpu nedvojbeno treba jedan objektivan vanjskopolitički uspjeh koji nitko ne bi mogao dovoditi u pitanje, a najmanje njegovi unutarnji politički protivnici. Riječ je, naravno, o nastojanju da se završi ukrajinski rat, što je Trump tijekom svoje predizborne kampanje obećavao učiniti u roku od 24 sata nakon što sjedne u glavnu fotelju Bijele kuće. Ako u tome ne uspije, bit će to težak kamen oko njegova vrata, tim više što bi to, umjesto smanjenja napetosti, značilo radikalizaciju američkog sukoba s Rusijom, dakle, upravo ono zbog čega je oštro kritizirao svoga prethodnika Joea Bidena i što po svaku cijenu želi izbjeći.
Koristeći se svojom tezom da je ukrajinski rat “Bidenov, a ne njegov” kao pogodnim političkim alatom, i potaknut spoznajom da zastrašivanja Putina i prijetnje novim sankcijama ne samo što ne mogu dovesti do željenog završetka rata po američkim uvjetima nego, štoviše, mogu izazvati još teže posljedice za američke interese, ali i mir u Europi i svijetu, krenuo je aktivno i ovoga puta iskreno prema dogovoru s Rusijom. I ne samo što je krenuo nego je i svima jasno dao do znanja da će se budući mirovni sporazum o Ukrajini morati temeljiti na načelu “zemlja u zamjenu za mir”.
S druge strane, Moskva je itekako svjesna Trumpova položaja. Definitivno mu sada svojom susretljivošću želi olakšati (svjesna kako je Trump sposoban za široki dogovor za razliku od svoga prethodnika ili nekog “budućeg Bidena”, a o jalovim europskim liderima da i ne govorimo), ali nikako po cijenu ključnih ruskih interesa zbog kojih je i krenula u svoju “specijalnu vojnu operaciju” u veljači 2022. godine.
Trump otkrio detalj o Putinu, nije znao da je mikrofon uključen: Evo što je šapnuo Macronu
Ključni interesi
Da netko ne bi slučajno pomislio da je Moskva spremna trgovati svojim ključnim interesima u strahu od Trumpa ili strateškog poraza, prošloga se tjedna pobrinuo ruski državni vrh.
Moskva je povukla snažan demonstrativni potez strateškog sigurnosnog karaktera, i to kada se već znalo za održavanje summita na Aljasci. Da nije sigurna u svoju povoljnu pregovaračku poziciju (prije svega zbog stanja na ukrajinskom terenu, ali rekao bih i zbog svog odvraćajućeg nuklearnog potencijala bez premca), sigurno ga ne bi povlačila upravo u to vrijeme.
Naime, ukinula je svoj moratorij te se i službeno, poput SAD-a već ranije, 2019. godine, u vrijeme Trumpova prvog mandata, povukla iz ključnog Sporazuma o nuklearnim snagama (raketama) srednjeg dometa – INF (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), o čemu je rusko ministarstvo vanjskih poslova izvijestilo 4. kolovoza. Pritom je rečeno kako će taj potez “zahtijevati od naše zemlje da poduzme kompenzacijske vojno-tehničke mjere kako bi se suprotstavila novim prijetnjama i kako bi se održala strateška ravnoteža” i da “Rusija nikada neće tolerirati metode ucjene i pritiska svojih protivnika, ali neće prva eskalirati i proaktivno će djelovati … kako bi jamčila svoju sigurnost” (riječi utjecajnog zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, specijalista upravo za pregovore o strateškoj sigurnosti sa SAD-om).
Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa zahtijevao je od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza da eliminiraju i trajno se odreknu svih svojih nuklearnih i konvencionalnih balističkih i krstarećih projektila lansiranih sa zemlje s dometom od 500 do 5500 kilometara. Posebnu je važnost imao za sigurnosnu arhitekturu Europe jer su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez njime uništili ukupno 2692 projektila malog i srednjeg dometa do 1991.
Skup razvoj
Sada je taj, najvažniji sigurnosni sporazum dviju supersila, definitivno propao, a da još za njega nema bilo kakvog supstituta. To znači jedino novu utrku u nuklearnom naoružanju koja je zapravo već počela i koja može biti pogubna za Europu koja nema takvih nuklearnih potencijala te se oslanja isključivo na američke. Ako bi SAD iz nekog razloga odustao od Europe (što se nikad ne može isključiti, iako je malo vjerojatno jer će europski lideri uvijek radije biti poslušni Washingtonu), potonja bi zapravo u ovoj utrci morala početi od nule. A razvoj nuklearnih vojnih kapaciteta izrazito je skup i dugotrajan.
Dovoljno je podsjetiti kroz koje muke upravo prolazi SAD u želji da modernizira svoje zastarjele strateške nuklearne kapacitete koji se oslanjaju na rakete s početka 70-ih godina prošlog stoljeća. S druge strane, Rusija je već modernizirala oko 93% svojih ukupnih nuklearnih potencijala i u tome daleko prednjači u odnosu na konkurente. To nisu moja promišljanja, već činjenice koje potvrđuju svi relevantni vojni analitičari u svijetu. Još bi veća ironija bila da Europa krene u skupi razvoj nuklearnog oružja u namjeri stvaranja kakvog-takvog nuklearnog pariteta (što je zapravo nemoguće, druge dvije velesile to joj neće dopustiti jer će jačati svoje sustave te će uvijek biti u strateškoj prednosti), a da se u međuvremenu SAD i Rusija dogovore o strateškoj stabilnosti na Starom kontinentu i na globalnoj razini s Kinom. Tada bi sva uložena ogromna financijska sredstva bila zapravo bačena u vjetar.
Da bi se upravo ovo potonje možda moglo i dogoditi, svjedoče Putinove riječi izgovorene na sastanku s ključnim suradnicima iz sfere obrane, nacionalne sigurnosti, vanjskih poslova i gospodarstva dan prije odlaska u Anchorage, najveći grad na Aljasci, gdje se sastao s Trumpom u obližnjoj američkoj vojnoj bazi prepunoj simbolike za američko-ruske odnose iz doba Drugog svjetskog rata jer su odande letjeli američki i sovjetski piloti s pomoći SAD-a Crvenoj armiji u borbi s nacističkom Njemačkom. U bazi se tako još nalaze i grobnice desetak poginulih sovjetskih pilota. Uglavnom, Putin ih je tada izvijestio o trenutačnom stanju američko-ruskih te pregovora između Rusije i Ukrajine koji se paralelno odvijaju. Evo Putinovih riječi uoči sastanka, važnih i za spomenutu temu strateške sigurnosti u Europi: “I drugo, da razgovaramo o fazi u kojoj se nalazimo s današnjom američkom administracijom, koja, kao što svi znaju, po mom mišljenju ulaže prilično energične i iskrene napore da zaustavi neprijateljstva, zaustavi krizu i postigne sporazume koji su u interesu svih strana uključenih u ovaj sukob, kako bi se stvorili dugoročni uvjeti mira između naših zemalja, i u Europi, i u svijetu u cjelini – ako do sljedećih faza postignemo sporazume u području kontrole nad strateškim ofenzivnim oružjem.”
Konačna odluka
Kao što sam već rekao, SAD će samostalno odlučivati o svojim nacionalnim interesima, pa tako i o Ukrajini, bez sufliranja saveznika. Sve u skladu s Trumpovom politikom “America First”.
Kako i Rusija već dugo polazi od slične politike, ali pod sloganom “Russia First”, nedvojbeno je da će obje zemlje uspjeti pronaći određene dodirne točke za suradnju jer bi sve drugo značilo, prije ili poslije, vojni sukob. Ali što je za Europu još važnije – uspostavit će zajednički okvir unutar kojeg će se riješiti ukrajinski sukob i uspostaviti stabilnost. Europa će sigurno pristati na takav okvir jer drugog izbora i neće imati, a sve će to medijskim i PR akrobacijama nastojati prikazati i kao svoju volju, pa i svoj uspjeh.
Ulozi za cijeli združeni Zapad u ovoj su velikoj psihološkoj igri, bolje reći borbi s Rusijom koja traje više od tri godine, uistinu visoki. Na Zapadu je zapravo sada konačna odluka hoće li braniti svoj globalni monopol koji je uživao gotovo tri stoljeća (tu se naravno misli na ključne sile koje na zapadu o svemu i odlučuju) po svaku cijenu ili će napokon prihvatiti geopolitičku stvarnost i pristati na multipolarnost kao zadanu nužnost. Onu koju više ne protežiraju isključivo Kina i Rusija, uz Indiju i Brazil kao još ipak slabije sile, nego i druge regionalno važne zemlje poput bogatih arapskih monarhija ili Turske. One upravo u multipolarnom svijetu žele svoje mjesto – kao najbolje jamstvo za svoj budući razvoj. Daleko od bilo čijih političkih ucjena i prijetnji sankcijama, a da ne govorimo o destabilizaciji sigurnosnog stanja permanentnim multipliciranjem vojnih sukoba od zapadnih sila, koje ih na kraju redovito baca desetljeća unatrag, u beskonačnu spiralu mržnje i krvi.
Što je dobro poznato i nama u Hrvatskoj u kontekstu regije kojoj geografski pripadamo. Težak je ovo izbor za zapadne elite, ali mislim da ovoga puta neće imati drugog nego da pristanu na kompromis. Putin SAD-u sada de facto nudi Jaltu 2.0, a kojoj će se vrlo vjerojatno uskoro pridružiti i Kina (kao supstitut za Veliku Britaniju koja je ranije bila globalno carstvo i sudionica čuvene Konferencije na Jalti). Zapravo, drukčije i ne može biti ako se ne želi armagedon. Geopolitički trokut SAD – Kina – Rusija, koji uključuje međusobne dogovore s ciljem izbjegavanja sukoba – najstabilnija je konstrukcija i za globalnu sigurnost. Tko tvrdi suprotno, ili ništa ne zna ili ne govori istinu.
Sigurnosni i široki strateški sporazum
Ponovio bih svoju prošlotjednu konstataciju, kako summit na Aljasci ima sve preduvjete da postane povijesni, tj. onaj koji će promijeniti geopolitičku sliku Europe i svijeta možda već u dva-tri tjedna nakon sastanka.
O tome svjedoče i dan prije summita izgovorene riječi američkog državnog tajnika Marca Rubija: “Da bismo postigli mir, svi razumiju da moramo razgovarati o sigurnosnim jamstvima, o teritorijalnim sporovima i zahtjevima – o tome za što se, zapravo, vodi borba. Sve će to postati dio sveobuhvatnog sporazuma.” Prema riječima državnog tajnika, američki predsjednik Donald Trump nada se da će prvo postići prekid vatre kako bi “stvorio uvjete za te razgovore”. “Za sklapanje mira između Ukrajine i Rusije potreban je pristanak obiju strana, a rat već traje tri i pol godine.”
Uvjeren sam da će upravo tako i biti i da je Putin pristao na određeni prekid vatre, barem na nekim dijelovima bojišnice u ime postizanja konačnog sporazuma. Jer Rusiji je ovo što je Rubio rekao zapravo i najvažnije – sigurnosni i široki strateški sporazum.
Rusija spriječila njemački plan s ukrajinskim raketama
Europska koncepcija strateške sigurnosti na Starom kontinentu sada je dijametralno suprotna od ruske. Dok Moskva teži zajedničkom sigurnosnom sporazumu kao jedinom uvjetu stabilnosti kontinenta kako je to bilo i u vrijeme hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća, europska strana i dalje ustraje na militarizaciji Ukrajine i njezinu pravu na ulazak u NATO savez ako to Kijev želi (oba elementa potpuno suprotna ruskim zahtjevima), dok sigurnost na kontinentu vidi isključivo u ubrzanom jačanju svojih obrambenih kapaciteta, tj. u strategijama europske ubrzane militarizacije, pod vodstvom Njemačke i njezina kancelara Friedricha Merza koji se sam postavlja u takvu ulogu.
Da će ta militarizacija, prije svega ona koja se odnosi na Ukrajinu, biti vrlo teška, svjedoči i prošloga tjedna, dan prije summita na Aljasci, objavljena vijest ruskog ministarstva obrane i FSB-a o zajedničkoj vojno-obavještajnoj operaciji Moskve protiv četiri ukrajinska obrambena industrijska postrojenja koja proizvode raketne sustave dugog dometa u Dnjepropetrovskoj i Sumskoj oblasti – izvršenoj u srpnju. FSB je rekao da je Ukrajina, uz dopuštenje NATO-a, planirala koristiti rakete dugog dometa Sapsan (Hrim-2) za napade duboko na ruski teritorij. “Zahvaljujući zajedničkim naporima FSB-a i ruskih oružanih snaga, planovi ukrajinskog raketnog programa su zaustavljeni”, tvrde. FSB (ruska protuobavještajna služba ili rus. Federalna služba bezopasnosti) štetu nanesenu ukrajinskom vojnoindustrijskom kompleksu opisao je kao “kolosalnu”. Ovdje je važno naglasiti kako je raketni sustavi Sapsan razvijen uz financijsku potporu Njemačke i pomoć stranih stručnjaka. Sapsan je ukrajinska taktička balistička raketa s bojevom glavom težine oko 480 kg. Može putovati brzinom većom od 6000 km/h i ima domet procijenjen na 700 km. Time obuhvaća i velik dio zapadne Rusije – uključujući i Moskvu.
Uništenje tih industrijskih kapaciteta nedvojbeno su potaknuli i Trumpa da promijeni pristup Putinu, odnosno natjerali su ga da izrazi “novo zadovoljstvo” ponašanjem ruskog čelnika. Jer u okrutnom svijetu visoke geopolitike priznaje se samo sila. Ako nje nemaš, u tom svijetu nemaš što tražiti jer će te snažniji suparnik jednostavno prožvakati i ispljunuti u ropotarnicu povijesti. Gorka je ovo vijest za njemačkog kancelara i Volodimira Zelenskog koji su na zajedničkoj konferenciji u svibnju s neskrivenim zadovoljstvom govorili upravo o razvoju ukrajinskih dalekometnih raketa pod njemačkim vodstvom. Gorka je tim više što su najnovije službene ankete provedene u Njemačkoj pokazale da je Merzova popularnost pala čak i ispod one prijašnjeg “uspavanog” kancelara Olafa Scholza, na samo 29 posto u manje od šest mjeseci vladavine. Štoviše, njegovu konzervativnu stranku CDU prošlog je tjedna i službeno s prvog mjesta detronizirala njemačkim vladajućim elitama omražena krajnje desna i domoljubna Alternativa za Njemačku (AfD), koja, opet, uživa simpatije Donalda Trumpa i njegova šireg tima, uključujući i potpredsjednika J. D. Vancea.
@dnevno.hr Bilo je i bisera! 😅 Mislite li da vi možete bolje riješiti ovaj geografski kviz? 🤓 #dnevnohr #quiz #geography #viral #fyp
♬ original sound – dnevnohr
