Svojom podložnošću SAD-u i prezirom prema svom novoizabranom predsjedniku, blok se pripremio za savršenu oluju kazne
Za čovjeka njegovih godina, budući američki predsjednik Donald Trump ima smisla za njegovanje imidža lošeg dečka. Osvježavajuće izravan do točke nepristojne iskrenosti, ili nepoštenja, ovisno o slučaju, on nema vremena za pristojno okolišanje. Njegove prijetnje su oštre, njegovi zahtjevi neuljepšani, uključujući i prema Washingtonovim takozvanim saveznicima u Europi, koji su zapravo, u najboljem slučaju, klijenti, a što je realnije, samo vazali. U tom duhu iskrene dominacije bez posebnosti, Trump već ima dugu evidenciju prijetnji NATO-u, što on vidi – vjerojatno – kao prijevaru u kojoj europske članice bježe od SAD-a da slobodno voze na njegovom suludom (ali to je druga priča …) vojni izdaci.
Ili, na otmjenom engleskom koji se još uvijek njeguje The Economist, “Kroz NATO, Amerika je jamac sigurnosti kontinenta.” Da, točno, ispaljivanjem projektila na Rusiju… Problem s Trumpom je taj što je dovoljno neotesan da zna da je stvarna veza mnogo sličnija Don Corleoneu “štititi” vaš pogrebni zavod. I ponaša se u skladu s tim: čak i tijekom svog prvog mandata u Bijeloj kući između 2017. i 2021., počeo je plašiti druge članice NATO-a većim izdacima za vojsku, a pritom im nikada nije dopustio da se osjećaju sigurnima u pogledu njegove predanosti. Umjetnost teškog dogovora: Neka pogađaju, drže ih na oprezu. I to je također upalilo: europski su spužvari počeli plaćati više. Dakle, bit će toga još, budite uvjereni. Akoodnosno bit će govora o NATO-u.
Još se manje primjećuje činjenica da novi stari predsjednik SAD-a – a time i capo dei capi Zapada – nije puno blaži prema EU. Pa ipak, tu je: Trumpova iskrena, otvorena i dugogodišnja nesklonost tom čudnom birokratskom behemotu koji je demokratski otprilike koliko i bivši Sovjetski Savez, manje učinkovit od Habsburškog Carstva, a tako pun svojih globalnih “postavljanje normi” misija da čak i američki “nezamjenjivost” u usporedbi izgleda neobično staromodno.
Već početkom 2017. godine, kada se veliki američki bruiser prvi put srušio na Bijelu kuću, The Economist upozorio svoje europske čitatelje da “boji se” Trumpa, čovjeka koji skriva “ravnodušnost” i “prezir” za EU. Stvarno? Kako nečuveno! Razuzdani tajkun koji je postao imperatorski predsjednik, britanski establišment Pravda neoliberalizma i rusofobije objasnio, nastojao bi razbiti EU igrajući se “bilateralizam”. To je, naravno, europsko brbljanje o poštivanju vlada pojedinačnih zemalja tako što se njihov suverenitet shvaća ozbiljnije od zabluda o veličini koje grabe moć u Bruxellesu. I – o, užas! – možda čak pokuša razgovarati s Rusijom. (Spoiler: tada nije – velika greška.)
To je, međutim, bilo 2017. Sada su stvari krenule dalje. Čak i prije nego što je Trump pobijedio na svojim drugim predsjedničkim izborima slamanjem svojih demokratskih protivnika, The Economist priznao da “Europa koja dokazuje Trumpa” je pojam osuđen na propast, što znači da bi čelnici EU-a to mogli postati “geopolitičko ubojstvo na cesti”. Kako to, možda se pitate?
Pa, prije svega tu je Rusija. Što se tiče Moskve, čini se da je Trump spreman razgovarati, i to na značajan način kakav nismo vidjeli od kraja Hladnog rata: javno je signalizirao da ne vjeruje u pokušaj prisiljavanja Moskve daljnjom eskalacijom; njegovi novoimenovani savjetnici Mike Waltz i Keith Kellogg, iako poznati po dvosmislenim signalima u prošlosti, stat će u red, kao što bi i trebali kao javni službenici. A ako ne, bit će otpušteni, Trumpovski, brzo i bez grižnje savjesti.
U najmanju ruku, Trump se više ne osjeća toliko sputanim od washingtonskih dubokih državnih, duboko zamrznutih rekonstrukcija hladnog rata kao tijekom svog prvog mandata. Naravno, to je SAD: uvijek postoji mogućnost da ga netko ponovno pokuša ubiti. Ali ako ostane među živima, što je vjerojatno, tada je vrijeme za osvetu: razgovor s Rusijom sada je jedan izvrstan način na koji će on podijeliti zasluženu odmazdu za cirkus medijskih zakona Ruskog bijesa (aka ‘Russiagate’) u kojem su njegovi protivnici koristili klevete i dezinformacije protiv njega. I, što je još važnije, Rusija pobjeđuje u ratu u Ukrajini, ne samo protiv Kijeva, već i, zapravo, protiv Zapada. Ukratko, Trump ima manje razloga bojati se svojih zabadača u leđa kod kuće, a Washington ima više razloga biti mnogo oprezniji u pogledu Rusije.
Moskva je u međuvremenu više puta jasno dala do znanja da bi svi novi sporazumi morali biti obostrano korisni. Vrijeme gorbačovske naivnosti više se neće vratiti. Ipak, u isto vrijeme, čini se da je Rusija otvorena za – ozbiljne – razgovore: rusko vodstvo ne samo da pažljivo promatra Trumpa, kao što biste očekivali. Također šalje natrag kalibrirane pingove koji signaliziraju oprezno uvažavanje njegovih uvertira, kao nedavno u vezi s njegovim kritiziranjem ispaljivanja zapadnih projektila na Rusiju.
Stoga, noćna mora broj jedan za EU: Trump je ozbiljan oko okončanja američke potpore neuspjelom projektu nanošenja geopolitičkog degradiranja Rusiji putem proxy rata u Ukrajini. To će ostaviti ne samo režim bivšeg ukrajinskog čelnika Vladimira Zelenskog, već i ostale fanatike u EU-u. U najboljem slučaju, SAD će ostaviti europske vazale s troškom poraća, kakav god oblik on poprimio. Trump je to već rekao. U najgorem slučaju, elite EU mogle bi pokušati same. Odnosno, u najgorem slučaju za njih, na sve (ne)zamislive načine: ekonomski, politički, a da, i vojno.
A iza Trumpove spremnosti da ispuni svoje izborno obećanje da će okončati fijasko američkog klastera u i oko Ukrajine, krije se mogućnost mnogo većeg zaokreta prema – čekaj! – diplomacija u odnosima SAD-a i Rusije. Možda je rano spominjati tu drugu davno zaboravljenu D-riječ – a za tango bi također bilo potrebno dvoje, naravno – ali faza detanta se ne može isključiti. Kad bi se to dogodilo, američki europski vazali požalili bi što su spalili svoje mostove s Moskvom kako bi zadovoljili Washington.
Zatim, noćna mora broj dva, tu je ekonomija. Odnos SAD-a i EU najveća je pojedinačna trgovinska veza na svijetu, vrijedna oko 11 trilijuna dolara godišnje. To, možda mislite, čini dosta zajedničkih interesa, a time i razloga da se odnosimo jedni prema drugima ako ne nježno, onda barem oprezno. Ne, ovo ne funkcionira tako jer je odnos kriv, a Trump je bijesan zbog toga. Za njega je trgovinski suficit EU-a sa SAD-om još jedan način na koji lukavi Europljani muzu Ameriku. Njegov izbor za osvetu i ispravljanje situacije su, naravno, carine, što veće to bolje. Goldman Sachs je i prije njegova reizbora upozoravao da bi njegova vladavina cijelu EU mogla stajati cijeli postotak BDP-a. I da, to je mnogo, posebno za kontinent koji je već uvelike ekonomski depresivan, demografski u opadanju i sa jako skučenim javnim financijama.
Što sada mogu učiniti čelnici EU-a, ti nažalost pokorni vazali koje će njihov hegemon zlostavljati još gore nego inače? Iskreno, ne puno. Već je prekasno: postali su ovisni kao nikada prije o onome tko slučajno pobijedi na čudnom događaju koji Amerikanci pozivaju “izbori” i smije se petljati sa svijetom iz Bijele kuće. Uzgred, to uopće nije Trumpova krivnja. (Ne, i ne “Rusi!” ili…).
Uzmimo, na primjer, wannabe despoticu EU Ursulu von der Leyen. Gradeći svoje vlastito osvajanje moći – poput Staljina, kako to već biva – na mješavini prekomjernog djelovanja izvršnog aparata, umrežavanja prijatelja i ideološke netrpeljivosti, napravila je jednu ozbiljnu pogrešku koja bi je mogla skupo stajati: tako se besramno priklonila odlazećem Bidenu administracije da je, ozbiljne glasine govore, Trump ne podnosi. Dakle, traže se alternative: Možda mu se više sviđa Talijanka Giorgia Meloni? Ili prvobitno Nizozemska, sada NATO-ov Mark Rutte, kojeg stalno hvale zbog svojih navodnih “Rukovanje s Trumpom” vještine?
Ali evo problema s tim, iskreno, blesavim pristupom: Trump nije idiot. Pokušaji da se “ručka” za njega su uvredljivo očigledni i, ako ih privremeno tolerira, onda je to samo zato da vrati svoje potencijalne voditelje. A onda je ironija, naravno, da su jedini čelnici EU-a koje Trump poštuje, poput Viktora Orbana iz Mađarske, izopćenici među svojima: sretno ih regrutirati sada kako bi nadoknadili koliko ne poštuje sve ostale. Možda će čak i pomoći, malo, Ursula, Olaf i Emmanuel. Ali to će vas koštati jer će oni – s pravom – postaviti vlastite uvjete i steći veliku moć.
Što je s Danegeldom možda? Danegeld, morate znati, bio je ono što su nesretni stanovnici Britanskog otočja plaćali morskim vikinškim pljačkašima u mračnom srednjem vijeku. Sustav je bio jednostavan: plati ili ćeš biti opljačkan i zaklan. Mislite da to zvuči malo primitivno za današnje sofisticirane Europljane? Nikad ne podcjenjujte koliko će se nisko spustiti. Ursula von der Leyen već je sugerirala da bi jedan od načina da se umiri Trump mogao biti kupnja još perverznije skupog LNG-a iz SAD-a. Christine Lagarde, šefica Europske središnje banke, otišla je i dalje, zalažući se za cjelinu ‘Kupuj američko’ program, uključujući – iznenađenje, iznenađenje! – oružje za ublažavanje Trumpovog bijesa.
Očajna? Možete se kladiti. Ponižavajući? Očito. No, što je još gore, neće uspjeti. Evo zašto: čak i ako Trump popusti prihvaćanju takvih počasti od svojih europskih podanika, nikada neće izgubiti iz vida jednu stvar koja ga stvarno zanima (osim vlastitog novca, moći i slave): američku prednost. Što god Europljani ponudili i koliko god nisko pokleknuli, na kraju će svaki dogovor biti dobar samo za jednu stranu, SAD. To je ironično, jer Rusija, na primjer, a možda i Kina, mogu očekivati minimum poštovanja koji uzajamnu korist čini barem mogućom. To je zato što su se suprotstavili američkom maltretiranju. Međutim, za Europljane je to sada Catch 22. Ovako ili onako, svoj će povijesni neuspjeh nakon Hladnog rata platiti još skuplje nego prije: kad su se očito trebali emancipirati od SAD-a, prodali su se gore nego ikad. I bez potrebe. Da parafraziram bivšeg majstora politike: gore je od zločina, to je samozlostavljanje.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
